Međimurska tvrtka Vuplast nezadrživo raste. Knjiga narudžbi sve se brže puni. Sasvim sigurno su jedna od najbrže rastućih tvrtki u Hrvatskoj.
Ovako to izgleda u brojkama. U ovom trenutku imaju ugovore s 85 europskih bolnica, 2019. godinu završili su s 1,3 milijuna kuna prihoda, a 2020. s trostruko većim prihodom - 3,8 milijuna kuna. Na početku prošle godine imali su šest zaposlenih, a na kraju godine njih 30.
Pregovaraju s Bundestagom za opskrbu njemačkih robnih rezervi.
Četiri desetljeća nakon odrađenog prvog radnog dana međimurska tvrtka živi svoju renesansu.
Najbolja poslovna godina, 2020., završila je kao "Najbolja poduzetnička priča u Europi", status koji je tim vredniji jer ga dodjeljuje struka, Europska poduzetnička mreža.
Posla više nego ikad
- U svakom slučaju, previše je to posla za nas koji smo danas u tvrtki. Dio od 30 ljudi nije stalno zaposlen, nego rade preko Studentskog servisa. No, nisu "biohazard" vreće naš jedini posao - kaže nam na početku razgovora Ivan Marciuš, voditelj poslovne logistike tvrtke.
Vuplast je svoj streloviti poslovni uspon počeo u pandemiji koronavirusa zahvaljujući vrećama od 100 posto reciklirajućeg materijala, koje se pri pranju raspadaju, bez negativnih učinaka na perilicu i okoliš.
Takve se vreće rabe za pranje kontaminirane odjeće u bolnicama, što se u vrijeme pandemije pokazalo nužnim rješenjem.
Prošlo je 365 dana od početka tog posla, a Vuplast je od male obiteljske tvrtke narastao do konkurentnog poduzeća.
- Već dobivamo neke reference i ulazimo u farmaceutsku industriju. Radimo s najvećim europskim proizvođačima lijekova, radi se o ambalaži. Slijede godine koje će drastično povećati poslovanje tvrtke - zadovoljan je Marciuš.
Poslovni put Vuplasta bio je drugačiji od klasičnog. Oni nisu imali proizvod koji su nudili, nego su još od 2018. godine odlazili u bolnice i "osluškivali osoblje".
- Bolnice imaju 15 vrsta vreća, puno je to posla, ali vreće za kontaminirani otpad naša su inovacija - ističe Marciuš.
Pritom prešuti da je to osobno njegova inovacija. Zamišljamo ga kao profesora Baltazara koji užurbano i zamišljeno šeta gore-dolje sve dok mu se ne "upali lampica".
- Doslovno tako i jest - smije se.
Znali su što žele
Uz njega, tvrtku vode majka Sonja i brat Nikola. Ivan je inženjer tehničke logistike.
- U početku smo imali golemu pomoć našeg ekskluzivnog distributera, Instituta za higijenu, pod vodstvom infektologa Tonija Vlainića. Znali su da žele vreću koja se raspadne, ali nisu znali kako do nje doći. Od ideje do realizacije prošlo je samo nekoliko mjeseci i uvjeren sam da danas ne postoji kvalitetnija vreća za pranje odjeće od naše - ističe Marciuš.
U Pravilniku Ministarstva zdravstva iz 2018. godine specificirana je topiva vreća. Ona je postojala, ali na tržištu je nije bilo.
Proizvodila se u Kini koja se početkom pandemije zatvorila i proizvodila samo za vlastite potrebe. Hitno je trebala zamjena. Materijala za masovnu proizvodnju nije bilo i trebalo ga je osmisliti. To je napravio Vuplast.
- Kineska vreća ionako je bila manjkava, a skupa. U vreću od 120 litara ide samo 2,5 do 3 kilograma rublja, a u našu ga stane deset kilograma. To što vreće nestanu u pranju ne znači i da voda u kojoj se pralo nije zagadila okoliš. Naše su vreće, pak, od recikliranog materijala i mogu se reciklirati još bezbroj puta. Ne zagađujemo okoliš, nego vrtimo sirovinu ukrug - objašnjava Marciuš.
Vuplast nudi kompletan paket. U jednoj je kutiji 100 vreća, 100 vezica za zatvaranje (kineske vreće su se ručno vezale i time se gubilo na volumenu), dvije crvene vreće za reciklažu s vezicama i potvrda o dezinfekciji.
Taj je certifikat vrlo važan u proboju na tržište jer su se kupci bojali robe za koju nisu znali tko je sve njom rukovao.
Kineske i međimurske vreće stoje jednako, ali kad se zbroji kolika se količina tekstila u kojima opere, hrvatske su vreće i do 70 posto jeftinije. Vuplast dobro prihodi, ali puno i troši. Ulažu u strojeve, pripremaju gradnju novog proizvodnog pogona, razvijaju nove inovacije.
Istodobno su im domaće bolnice dužne više od milijun kuna.
- Banke nas nisu željele pratiti, što nam je znatno otežavalo poslovanje. Razočarani, iz inata smo zatvorili sve račune koje smo dotad imali i otišli u novu banku.
Uspjeli su nam sitno pomoći, ali i na tome smo im zahvalni. Ove godine prelazimo na A1 bonitet, imamo 0 dug prema dobavljaču i novca na računu. Spašava izvoz koji se plaća. U poslu s koronavrećama 60 posto otpada na izvoz, a 40 posto se prodaje na domaćem tržištu - rezigniran je Ivan Marciuš poslovanjem na hrvatski način.
Osobito ne voli kad ih "situacija natjera da zaprijetimo obustavom robe do plaćanja duga".
- Porezna ne pita jesmo li se naplatili, plaću moramo dati. Istodobno ta ista država meni nije platila - ogorčen je Marciuš.
Hrvati vs. Švicarci
U istom su košu, kaže, kao i farmaceutska industrija, ali "oni imaju puno veće marže pa lakše to podnose".
Međimurci su bili spremni prodavati "biohazard" vreće i za kućnu upotrebu, ali...
- Niti jedan trgovački lanac nije ih htio prodavati. Samo su nas iz jednog uopće i pozvali na razgovor. Zaključili su da je riječ o proizvodu koji bi (pre)kratko bio na policama pa im se ne isplati. Maloprodajni bi paket u trgovini koštao oko 15 kuna. Sadržavao bi četiri do pet vreća, recimo za osobe u samoizolaciji. To što naši nisu htjeli danas žele Švicarci, i to na stotine tisuća komada, ali više ne stignemo to odraditi. Prerasporedili smo posao - žao je Ivanu Marciušu što nije imao priliku hrvatskim kućanstvima ponuditi 100 posto sigurno pranje rublja u pandemiji.