Ne dođe li do iznenadnog preokreta, za nekoliko dana bi mogla biti ugašena postrojenja tvrtke Aluminij Mostar, najvećeg industrijskog poduzeća u Hercegovini.
U petak je istjecao moratorij koji su kompanijini dobavljači, međunarodne tvrtke Erdal i Glencore, Aluminiju odobrili za naplatu isporuka glinice, ključne proizvodne sirovine. No, kako je rekao v.d. direktora Aluminija Dražen Pandža, a prenosi faktor.ba, dobavljači su pristali prolongirati rok za dogovor za nekoliko dana.
No, ne postigne li se dogovor vlasnika, dobavljača i vjerovnika o nekom novom aranžmanu, Aluminij će idući tjedan prestati s radom. Možda i trajno.
Sudbina kompanije, koja zapošljava 900 ljudi te generira oko 8 posto bruto društvenog proizvoda Bosne i Hercegovine, tako ovisi o dogovoru vezanom uz reprogram kompanijinih 180 milijuna eura duga, od čega najveći dio otpada na neplaćenu električnu energiju poduzeću Elektroprivreda HZHB.
Rješenje
Kako je ta tvrtka u vlasništvu Federacije BiH, koja istovremeno drži i 44 posto Aluminija, jasno je da se rješenje za krizu u Aluminiju prvenstveno krije u sferi politike, što i ne čudi s obzirom na jaku političku dimenziju tvrtke tijekom posljednjih dvadeset godina. Početna točka tih odnosa bila je odluka hrvatskog državnog vrha sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća da umjesto u obnovu porušenog pogona šibenskog TLM-a uloži u gradnju pogona elektrolize u Mostaru. Temeljem tog ulaganja od 18,6 milijuna njemačkih maraka Vlada RH stekla je 12 posto vlasništva u Aluminiju, što drži do danas, ali - što je važnije - stvoren je simbiotski odnos između šibenskog poduzeća i Aluminija, u kojem je Aluminij TLM-u isporučivao sirovinu za rad, a TLM de facto po povlaštenoj cijeni preprodavao HEP-ovu električnu energiju potrebnu za tu proizvodnju.
Takav model krahirao je pokretanjem kriminalističke istrage o spornom ugovoru, a kasnijom prodajom TLM-a novi su se vlasnici polako odmaknuli od nabave sirovine iz Mostara. Sam Aluminij, pak, prekidom opskrbe strujom iz Hrvatske, postao je ovisan o lokalnim dobavljačima, ponajviše o državnom poduzeću Elektroprivreda HZHB. U razdoblju od 2009. do 2015., obilježenom niskim cijenama aluminija na svjetskom tržištu, kompanija je akumulirala više od 150 milijuna eura duga, a taj se teret pokazao kao preveliko opterećenje za rentabilno poslovanje, čak i kad su se tržišne okolnosti popravile.
Dnevni ugovori
Naime, kako je prezadužen i ima problema s likvidnošću, Aluminij nije u mogućnosti osigurati bankovne garancije potrebne za sklapanje dugoročnih ugovora o nabavi struje ili glinice, nego je prisiljen kupovati temeljem kratkotrajnih, vrlo skupih ugovora ili čak uz avansno plaćanje. Prema neslužbenim informacijama, Aluminij trenutačno kupuje struju temeljem dnevnih (!?) ugovora po cijeni koja doseže i 85 eura po megavatsatu, što je i dvostruko skuplje od dugoročne cijene na tržištu. S prijetnjom gašenjem bio je suočen još početkom listopada, ali tada je nastavak rada osiguran privremenim dogovorom kojim su dobavljači glinice pristali na odgodu plaćanja od 90 dana, kako bi omogućili tvrtki da tim novcem plaća struju.
U kompaniji tvrde da izlaza nemaju te kako je Federacija BiH na temelju sporazuma iz 2013. dužna sufinancirati cijenu struje do razine potrebne da bi Aluminij mogao pozitivno poslovati. S druge strane, iz Elektroprivrede HZHB poručuju kako ne raspolažu s dovoljno vlastite struje da bi mogli zadovoljiti potrebe Aluminija te da su prisiljeni kupovati energiju na tržištu koju onda ne mogu prodavati ispod nabavne cijene. Radnici Aluminija, inače u velikom udjelu i mali dioničari tvrtke, upozoravaju da bi neplansko gašenje proizvodnje izazvalo štetu od pola milijarde eura na ćelijama elektrolize.
Takav scenarij značio bi i konačno gašenje kompanije. Vlada Federacije BiH, a posebno vodstvo HDZ-a BiH na čelu s Draganom Čovićem, proteklih je dana pod jakim pritiskom javnosti. Traži se donošenje privremenog moratorija na kompanijine dugove državnim tvrtkama, njihov dugoročni reprogram i potraga za strateškim partnerom koji bi bio spreman preuzeti tvrtku.
Perspektiva
Nema nikakve sumnje da bi propast te tvrtke bila jak udarac za ekonomiju BiH, a posebno za dio gdje većinski žive Hrvati, no dugoročna je perspektiva poprilično tmurna. Tvrtkin poslovni model takav je da burzovna kretanja definiraju i nabavnu cijenu njezinih proizvodnih resursa i prodajnu cijenu njezina finalnog proizvoda, a pritom više nema ni strateški oslonac među komplementarnim tvrtkama u regiji, kao što je bio slučaj s TLM-om. Bez financijski jakog vlasnika koji može osigurati ili jeftinu energiju ili garantirani plasman proizvoda, Aluminiju predstoji teška borba za opstanak.