Kinezi donose novac u Hrvatsku: Ulažu u Luku Rijeka, nizinsku prugu Rijeka - Karlovac...

Kad bi postojalo europsko natjecanje u privlačenju kineskih investicija, prvak bi svakako bila Britanija. Ne računamo li nju kao dio Europske unije, onda Njemačka, odmah potom Italija i Francuska.

Zemlje srednje i istočne Europe nisko su na toj ljestvici iako s Kinom još od 2012. godine imaju poseban odnos kroz inicijativu Kina+16 koja, kao paralelni diplomatski format, pomalo živcira velike članice Unije i Europsku komisiju. Najdalje je pritom dogurala euroskeptična vlada Viktora Orbana u Mađarskoj, a Hrvatska je pri samom dnu - i to bi željela promijeniti.

Do 3. svibnja

Na ovotjedni službeni posjet kineskog premijera Li Keqianga Hrvatskoj i domaćinstvo 8. summita 16 zemalja srednje i istočne Europe s Kinom u Dubrovniku možda je stoga najlakše gledati iz tog pragmatičnog ugla, kao dio političkog showa koji bi trebao biti mamac za investicije. Hoće li se to zaista dogoditi te u kojoj kombinaciji, hoće li biti uglavnom kroz privatne projekte, primjerice u turizmu, ili pak kroz velike državne projekte u sektoru željeznica i luka, nije jasno. Hrvatska će potpisati devet općih memoranduma s NR Kinom iz područja trgovine, ulaganja, poljoprivrede, prometa, znanosti, tehnologije i inovacija, obrazovanja, sporta i turizma, a najkonkretniji je protokol s carinskom upravom koji će omogućiti izvoz mliječnih proizvoda. Namjerava se učlaniti i u razvojnu Azijsku investicijsku i infrastrukturnu banku sa sjedištem u Pekingu, a koliko će to platiti, još nije poznato.

Kako kooperaciju s Kinom vode velike europske ekonomije, demonstrirali su nam prije desetak dana Talijani i Francuzi. Za posjeta kineskog predsjednika Xi Jinpinga, Rim je potpisao 20-ak sporazuma (i priključio se projektu Jedan pojas, jedan put kojim se Kina povezuje s ostatkom Azije, Europe i Afrike te širi svoj trgovinski i ini utjecaj), a Pariz 15, pri čemu su ili ugovorene ili najavljene transakcije u vrtoglavim iznosima u milijardama eura te u vrlo širokoj paleti - od izvoza sicilijanskih crvenih naranči i francuske smrznute piletine do otvaranja talijanskih luka za kineske ulagače, prodaje 300 zrakoplova Airbusa, projekata u energetici, brodogradnji, financijskom sektoru...

Nakon ugovora o gradnji Pelješkog mosta, što se uglavnom financira europskim novcem, Hrvatska se nada kineskim ulaganjima u prometne projekte. Tu se prvenstveno misli na Luku Rijeka i cjelokupni riječki prometni pravac, što uključuje nizinsku prugu na dionici od Rijeke do Karlovca, nabraja državna tajnica u Ministarstvu gospodarstva Nataša Mikuš Žigman, kao i projekte poput zračnih luka. To što se Kina već pozicionirala u pirejskoj luci i upravo se sprema na tršćansku, u Banskim dvorima ne doživljavaju kao znak da su na start trke zakasnili. Je li tako vidjet će se ubrzo: do 3. svibnja traje rok za iskaz interesa za koncesiju na riječkoj Zagrebačkoj obali.

Antidampinške mjere

Raspored “kineskih karata” u Europskoj uniji po pitanju izravnih stranih ulaganja, prema podacima koje je objavio berlinski institut Merics, govori sljedeće: u razdoblju od 2000. do 2018. godine u Britaniju se ukupno slilo gotovo 47 milijardi eura izravnih ulaganja iz Kine, u Njemačku 22 milijarde eura, u Italiju 15,3 milijarde eura, a Francusku 14,3 milijarde eura. Mađarska je na 2,4 milijarde eura, Poljska na 1,4 milijarde eura, Rumunjska na 900 milijuna eura, a Hrvatska na 300 milijuna eura. U regiji je intenzitet sve jači, u Srbiji s jedne strane stižu kineski zajmovi za izgradnju prometne infrastrukture te energetskih projekata, a s druge preuzimanja kompanija, od željezare u Smederevu do Rudarsko-topioničarskog bazena Bor. Mericsov izvještaj Srbiju ne obuhvaća, a u medijima se svi ti različiti “dealovi” zbrajaju i navodno dosežu nekoliko milijardi eura.

Izvještaj Mericsa pokazuje da je vrhunac kineskih ulaganja u EU bio dosegnut 2016., dobrim dijelom i preko preuzimanja kompanija, a zadnje dvije godine je u padu, što se pripisuje strožim pravilima u nekim članicama Unije, kao i pojačanim kapitalnim kontrolama koje provodi Peking. Za službeni je Zagreb malo nezgodno što se približavanje s komunističkom Kinom zbiva u tom razdoblju pada, ali i dok se pomalja zajednička politika nadzora i ograničavanja kineskog prodora na Stari kontinent, posebno u strateška i tehnološki osjetljiva područja. Dosad se Unija uglavnom branila antidampinškim mjerama, ali to više nije dovoljno. Traži se balans u ekonomskim odnosima, za što je potrebno veće otvaranje kineskog tržišta, istodobno se razmatraju stroža pravila oko javnih nabava (što bi moglo otežati kineskim kompanijama osvajanje velikih natječaja u EU, poput onog za Pelješki most) i pregovara o reformi pravila Svjetske trgovinske organizacije. Europa, riječima francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, tvrdi da završava s fazom naivnosti. Kina je veliki trgovinski partner, ali EU s njom ima golemi deficit, a europske se kompanije na tom tržištu suočavaju s barijerama i pod pritiskom su prisilnog transfera tehnologije.

Još širi kontekst je taj da vodeće članice (a još više SAD, koji se natječe s Kinom za globalnu prevlast), na Jedan pojas, jedan put i Kina+16 gledaju s oprezom i sumnjičavošću, ne baš dobrohotno kao na verziju Marshallova plana. Stižu i upozorenja da infrastrukturni i energetski projekti u zemljama u susjedstvu Unije koje su članice Kina+16, poput BiH i Crne Gore, a kineske banke ih izdašno financiraju, mogu voditi u opasnu dužničku ovisnost. Slično, zapravo, vrijedi za cijeli projekt Jedan pojas, jedan put u kojem je već angažirano oko 70 zemalja, samo što su brojke daleko veće: Kina najavljuje da će u desetak godina potrošiti bilijun dolara na gradnju i razvoj pruga, luka, plinovoda, naftovoda... na putu prema Europi i Africi.

Ima tu, naravno, dobrih i loših primjera, sve ovisi o tome koliko druga strana zna što radi. U financijski devastiranoj Grčkoj kineska je državna kompanija Cosco 2009. godine, primjerice, ugledala priliku i preuzela luku u Pireju, a otad je u nju uložila stotine milijuna eura i diže joj promet. Sada je to važan projekt od kojeg se granaju drugi prema središtu kontinenta, a sama inicijativa je 2017. godine postala i službeni dio programa Komunističke partije NR Kine oko kojeg se predsjednik Xi silno zauzima.

Uvoz i izvoz

Dok se tako u Hrvatskoj čekaju velika ulaganja i projekti (a o kineskom interesu za Rijeku i nizinsku prugu govori se barem devet godina), podaci o trgovinskim odnosima pokazuju da, kao i većina drugih, bilježimo deficit. Državna tajnica Nataša Mikuš Žigman napominje da je primjetan trend povećanja obujma robne razmjene Hrvatske i Kine, ali uvoz raste više od izvoza. U prošloj godini izvoz robe iznosio je 133,4 milijuna eura, što je povećanje od 19 posto u odnosu na 2017. godinu, dok je uvoz iznosio 803 milijuna eura, što je povećanje od 15,6 posto.

Hrvatske kompanije možda bi mogle ubuduće više izvoziti u Kinu, poslovni forum koji se održava u Dubrovniku u sklopu Kina+16 prilika je da bljesne neka inovativna izvozna ideja, ali zasad su glavni izvozni proizvodi sirovine ili polusirovine, poput kamena, kože, neobrađene drvne građe i polimera, dok su na strani uvoza tradicionalna kineska roba široke potrošnje, bijela tehnika i telekomunikacijska oprema. Državna statistika za utjehu nudi trend rasta broja kineskih turista.