Talijanski premijer i bivši predsjednik Europske središnje banke (ECB) Mario Draghi iznio je prije nekoliko dana na marginama sastanka s američkim predsjednikom Joe Bidenom ideju o osnivanju kartela kupaca nafte po uzoru na organizaciju OPEC koja okuplja neke od najvećih proizvođača nafte u svijetu.
Biden i Draghi su se, prema službenom priopćenju State Departmenta s njihova sastanka, složili da su trenutne visoke cijene nafte i plina veliki pritisak na svjetsku ekonomiju te da je nužno tržišnu cijenu nafte spustiti ispod 100 dolara za barel. Polazeći od toga da globalne tržišne cijene nafte nisu posljedica ponude i potražnje kako bi trebalo biti, već rezultat špekulacija zemalja OPEC-a, talijanski premijer zauzeo se za osnivanje spomenutog kartela kupaca nafte bez dodatnih pojašnjenja koje bi zemlje činile kartel i kako bi priveli za pregovarački stol proizvođače nafte.
- Mislim da bi ideja o kartelu kupaca nafte mogla uspjeti jer ne vidim zašto bi postojao kartel proizvođača nafte, a ne bi mogao funkcionirati kartel kupaca nafte, plina ili bilo kojeg drugog proizvoda čije cijene dogovorom diktiraju proizvođači – ocjenjuje stručnjak za međunarodne odnose Denis Avdagić. Usporedio bih to, dodaje, na jednoj sasvim drugoj razini, s društvima za zaštitu potrošača koja su se, ističe, ipak izborila za to da se proizvođači i trgovci ne mogu ponašati kao da druga strana ne postoji ili nema potrebe da se ona uvažava.
- U sadašnjim geopolitičkim okolnostima, inicijativa Marija Draghija ima za cilj da se ne dozvoli rusko ili ucjenjivanje bilo koje druge sile ili države kad je u pitanju isporuka energenata – napominje Avdagić.
Bivši diplomat i ministar u Vladi Ivice Račana Božo Kovačević procjenjuje kako kartel kupaca nafte nema izgleda na uspjeh ako u njemu, ističe, nije jedan od najvećih svjetskih potrošača nafte Kina.
- Ideja je kao ideja dobra i privlačna, ali mislim da je plasirana između dvaju sugovornika koji nemaju iste geopolitičke i gospodarske interese. Interes Europske unije u ovome je trenutku da se cijene nafte i plin smanje, ali to nije i interes SAD-a čijoj ekonomiji, kao jednoj od najvećih proizvođača nafte i ukapljenog plina, odgovaraju visoke cijene. Drugo, ne može ideja o kartelu kupaca nafte biti izvediva bez Kine koja je jedan od najvećih potrošača nafte na svijetu, a SAD, to je više nego jasno, ide na potpuno tehnološko, političko i strateško razilaženje s Kinom – komentira Kovačević. Europska unija, dodaje, htjela bi strateške sporazume s Kinom, pa je i Draghijeva ideja o kartelu kupaca nafte na tome tragu, ali, zaključuje Kovačević, to nije interes SAD-a.
- Draghijevu ideju nužno je promotriti u geopolitičkim okolnostima u kojima Zapad ide na obuzdavanje Kine jer je postala tehnološki, gospodarski i razvojno uspješnija od Zapada. Ako znamo da je osnovni prigovor Zapada Kini da je previše države u njezinoj ekonomiji i međunarodnoj trgovini, ideja o kartelu kupaca upravo je suprotna tim zapadnim prigovorima Kini, odnosno antiliberalna u svojoj srži – napominje Kovačević.
Denis Avdagić smatra kako bi kartel kupca nafte mogao funkcionirati i bez Kine.
- Zapadne ekonomije imaju tu veličinu i kupovnu moć da se postave kao kupci nafte s zajedničkim stajalištem od koga kupiti naftu i po kojoj cijeni – navodi Avdagić.
Iako Mario Draghi svoju ideju nije potanko obrazložio, a imajući u vidu i rezerve koje je iznio Božo Kovačević, bivšeg guvernera ECB-a ne treba podcijeniti. Draghi je, primjerice, poznat po inovacijama u rješavanju složenih dužničko-vjerovničkih odnosa između zemalja članica EU i ECB-a i primjeni tih inovacija koje je u svojim knjigama opisao bivši ministar financija Grčke Janis Varoufakis. Prema istome izvoru, ni moć Draghija ne treba podcijeniti iako je sada na čelu države koja je nadomak žestoke dužničke krize.
Premda su Draghi i Biden u ishodište rasta cijena nafte na svjetskom tržištu na sadašnje razine od 108 dolara za barel stavili OPEC, činjenica je da članice te organizacije proizvode oko 40 posto sirove nafte, što znači da rastu cijena obujmom ponude pridonose i drugi proizvođači. U svakom slučaju, EU i SAD bi htjeli da OPEC, koji ima 14 članica među kojima daleko najviše nafte trenutno proizvodi Saudijska Arabija, a zatim slijede Iran, Irak i Venezuela, poveća proizvodnju a samim tim i ponudu na tržištu.
Na zahtjeve EU i SAD OPEC je odgovorio početkom travnja ove godine kada je donio odluku da se dnevna proizvodnja članica poveća za 400 tisuća barela nafte dnevno. Prema službenim podacima OPEC-a, dnevna proizvodnja članica uoči spomenutog povećanja kretala se oko 25 milijuna barela nafte dnevno. Zapadni saveznici smatraju da bi OPEC trebao povećati proizvodnju na 30 milijuna barela nafte dnevno. Prilikom travanjske odluke o povećanju proizvodnje iz OPEC-a su Europskoj uniji i SAD-u poručili kako su za rast cijena sami krivi jer su proglasili okretanje ka zelenoj energiji i prestali ulagati u istraživanje nafte i plina. Iz OPEC-a su Bruxellesu predlagali i da ne zavodi sankcije Rusiji kada je u pitanju uvoz nafte i plina u EU, a Unija je na najboljem putu da ih ne posluša.