Dok neki u potrazi za egzistencijom ili karijerom u najproduktivnijoj životnoj fazi odlaze iz Hrvatske, mnogo su brojniji oni koji ne odustaju od borbe za bolji život u vlastitoj zemlji iako im godinama ne polazi za rukom pronaći i zadržati posao koji bi im pružao sigurnost kakvu su nekad imali njihovi roditelji, danas umirovljenici. Sve više Hrvata, koje bi se moglo svrstati u radničku klasu, pripada kategoriji koja se širom svijeta prepoznaje pod pojmom – prekarijat. To svojim pričama potvrđuje četvero Globusovih sugovornika koji su već navikli funkcionirati na rubu između uspjeha i ponora.
Kada je prije četiri godine dobila otkaz u hrvatskoj podružnici velike njemačke tvrtke koja prodaje električnu opremu, gdje je radila 10 godina u odjelu nabave, 38-godišnja diplomirana ekonomistica iz Zagreba pretpostavljala je da neće lako naći novi posao. Ekonomskoj krizi u Hrvatskoj tada se kraj nije nazirao. Nakon šest mjeseci i 20-ak odbijenica prihvaća prvi posao koji joj se ponudio u novoosnovanoj maloj tvrtki za uvoz hrane. Poslodavac joj je rekao da ju je odabrao zbog iskustva koje ima, ali i zato što je jedina od kandidata solidno govorila njemački, jezik zemlje s kojom su najviše poslovali. Potpisala je ugovor na šest mjeseci i plaću od 4000 kuna. Gotovo svakodnevno je ostajala na poslu duže od osmosatnog radnog vremena, često dolazila i subotom, u prosjeku svaki drugi tjedan išla na poslovna putovanja za koja nije nikada dobivala dnevnice. Nadala se da će vlasnik tvrtke ispuniti obećanje da će joj nakon šest mjeseci dati ugovor na neodređeno vrijeme i višu plaću. Međutim, ponovno joj je ponudio iste uvjete, a ona je potpisala i nastavila raditi punom parom iako je plaća sve češće kasnila, za što joj se, kaže, šef opravdavao lošim poslovanjem, premda je ona dobro znala da to nije istina. On je za to vrijeme kupio novi automobil i s obitelj išao na skupa putovanja, a trima zaposlenicama u tvrtki dugovao je dvije plaće. Kada su ga pitale kada će im ih isplatiti, dao im je otkaz, a i tvrtku je uskoro ugasio i osnovao novu. Nakon četiri mjeseca na burzi Globusova sugovornica zapošljava se u nabavi velike tvrtke za uvoz računalne opreme. Ponovno ugovor na šest mjeseci i plaća od 4000 kuna, nebrojeni neplaćeni prekovremeni sati, ali i šefica koja je otvoreno vrijeđa i zlostavlja. Glavnom direktoru pokazuje njezine dopise i on joj govori da mu je žao, ali da ništa ne može poduzeti. Povećava joj plaću na 5000 kuna, no nakon nekoliko mjeseci sama daje otkaz jer ne može trpjeti ponižavanja. Sretna je, kaže, što ima podršku muža koji ima solidna primanja, no sada je ponovno nezaposlena, javlja se na natječaje i nada da će jednom napokon imati stalni i donekle pristojno plaćen posao jer ne želi biti kućanica.
Kada je prije sedam godina dobio diplomu inženjera rudarstva, 35-godišnji Zagrepčanin znao je da će teško naći posao u svojoj struci. U Hrvatskoj teoretski samo u nekom od kamenoloma. Dvije godine radi kao pripravnik u jednoj državnoj tvrtki za plaću od 1600 kuna, pa potom pet mjeseci u jednom kamenolomu u Dalmaciji gdje su, da bi ispunili zakonsku formu, morali zaposliti inženjera, a zapravo je radio isti posao kao i radnici bez posebnih kvalifikacija. Kako ne vidi mogućnost napredovanja, vraća se u Zagreb i živi s roditeljima koji ga uzdržavaju. Nakon gotovo tri godine bez ikakva posla, prije dva mjeseca prihvaća se fizičkog posla u kamenolomu nedaleko od Zagreba. Plaća mu je 3300 kuna, no čim se zaposlio, rekli su mu da će prvu primiti tek nakon tri mjeseca. Dugotrajna ga je nezaposlenost, priznaje, dovela do stanja malodušnosti i ruba depresije i sada je spreman raditi bilo što samo da bi se osjećao vrijednim i korisnim.
Već deset godina 36-godišnja odgajateljica iz gradića u okolici Splita radi isključivo na zamjenama. Promijenila je 20-ak vrtića, državnih i privatnih, i nekoliko se puta ozbiljno ponadala da će je primiti za stalno, no svaki put na natječaju posao, govori, dobije kolegica s daleko manje staža, iskustva i obrazovanja, ali, očito, s boljim vezama. A ona je sretna da je ponovno pozovu da nekoliko mjeseci odradi zamjenu, makar i na pola radnog vremena. U ljetnim je mjesecima u pravilu bez posla u vrtiću pa sezonski radi kao konobarica ili prodavačica kako ne bi financijski ovisila o roditeljima s kojima živi. Rado bi se, kaže, osamostalila, no zna da za kupnju stana treba kredit koji ne može podići dok nema stalan posao. No, s godinama je sve više, kaže, pogađa nepravda jer joj uvijek nadređeni priznaju da je odlična radnica, no kada se ukaže slobodno stalno radno mjesto, prime nekog drugog.
Čekajući da napuni godine za prijevremenu mirovinu 56-godišnji Zagrepčanin živi od socijalne pomoći i novca što mu ga daje majka koja je mirovinu zaradila u Njemačkoj. Posao više i ne traži jer ne vjeruje da ga itko treba. Četiri je godine početkom 90-ih proveo na ratištu, no u to ime ništa ne očekuje od države jer, kako ističe, ne želi glumiti da ima PTSP. Tvrtka u kojoj je prije rata radio kao alatničar davno je propala. Potkraj 90-ih povremeno je radio kao zaštitar, a poslije na crno kao fizički radnik. Više se ne usudi raditi na crno i ne krije da je krajnje razočaran u državu za koju se borio jer u njoj ne može živjeti od svoga rada. Otuđio se od svih, čak i od vlastite djece, koja su odrasla. Posvetio se čitanju povijesne literature i brizi za pse, a politički je blizak ekstremnoj desnici jer je uvjeren da su za beznađe u Hrvatskoj najviše odgovorni komunisti koji, po njegovim riječima, i danas vladaju i kojima nije stalo do nacionalnih interesa.
Ono što povezuje ovo četvero ljudi jest dugogodišnja poslovna i egzistencijska nesigurnost, što je glavna osobina nove, u cijelom svijetu sve rasprostranjenije klase koja se naziva – prekarijat. Karakteristike su prekarnosti rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad te niska ili nikakva radna prava. U prekarijat spadaju sezonski radnici, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od honorara, ugovorni radnici, oni koji obavljaju povremene poslove preko raznih agencija, stručnjaci koji privremeno rade na projektima...
Od svih zemalja EU Hrvatska drži prvo mjesto po udjelu radnika zaposlenih na ugovor do tri mjeseca. Među svima zaposlenima takvih je, prema podacima Eurostata, čak 8,4 posto, dok je prosjek EU 2,3 posto. Uz nas rekordere loši su i Francuska (4,8 posto), Španjolska (4,7 posto) te Poljska i Slovenija (4,5 posto). Čak 22,2 posto svih zaposlenih u Hrvatskoj ima ugovore na određeno vrijeme, što je također daleko iznad europskog prosjeka od 14,2 posto. Veći udio zaposlenih na određeno od nas imaju samo Poljska, Španjolska i Portugal. Posebno zabrinjava što svaka druga zaposlena osoba u Hrvatskoj mlađa od 29 godina nema stalan posao. Nakon 2009., kada počinje kriza, po analizi dr. Ive Tomić sa zagrebačkog Ekonomskog instituta, Hrvatska bilježi konstantan blagi porast udjela prekarnih radnika, od kojih je 81 posto zaposleno u privatnom sektoru, 9 posto u javnom, a 6,2 posto na autorskom, studentskom ugovoru ili ugovoru o djelu. Njih 73 posto ima srednju školu, a 12 posto visoko ili više obrazovanje. U 55 posto slučajeva riječ je o muškarcima. Najviše ih, 25 posto, radi u prerađivačkoj industriji, a 17 posto u trgovini. Hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula nedavno je ustvrdio kako 25 posto svih hrvatskih radnika radi u prekarnim uvjetima, a iznio je i Eurostatove podatke po kojima je Hrvatska u 2017., nakon Grčke i Italije, imala treću najnižu stopu zaposlenosti za stanovništvo u radnoj dobi od 20 do 64 godina - 63,6 posto, dok je europski prosjek 72,2 posto.
- Prekarni rad uzima sve više maha, ugrožava standardne oblike zapošljavanja i radnici gube prava. Podaci su zabrinjavajući. Problem je posljedica globalizacije koja ja započela prije 30-ak godina u uvjetima krajnje liberalizacije svjetske ekonomije. Krenula je redukcija radnih prava kako bi se povećala konkurentnost. Ljudi na to pristaju jer se boje da će ostati bez posla. A tehnološka revolucija dovodi do novih oblika proizvodnje i sve je manje klasičnih industrijskih postrojenja - tvrdi Tonino Picula.
Kao specifične probleme Hrvatske navodi kako u privatnom sektoru sindikati nikad nisu bili slabiji, ljudi odlaze u inozemstvo, što dodatno oslabljuje poduzetnike, sredina ne potiče poduzetništvo... Prekarijat je sve veći pogotovo u građevinskom i umjetničkom sektoru. Na pitanje što bi trebalo poduzeti Picula kaže da je upitno je li zaštita prava radnika postala mit i je li uopće moguće povećati radnička prava. Europska unija, dodaje, može samo apelirati na zemlje članice da zaštite rad.
- Neke države, recimo baltičke, prepoznale su problem i ozbiljnim reformama anulirale negativne efekte odlaska ljudi i gospodarski su konkurentne. Postoje metode koje bi se mogle primijeniti u Hrvatskoj, ali su, očito, jače veto-skupine kojima nisu u interesu promjene, da ne izgube svoje pozicije. Nisam siguran koliko Hrvatska još može izdržati cijenu neprovođenja reformi. Povjerenje u Europsku uniju najniže je u tri zemlje - Grčkoj, Italiji i Hrvatskoj. Jedna nuspojava rasta prekarijata jest jačanje populističkih stranaka. U Mađarskoj, a sada i u Italiji, imamo primjer kako stvari mogu krenuti loše. U Italiji je populistička koalicija koja je došla na vlast odraz gnjeva naroda. Jačanje Živog zida i drugih populista u Hrvatskoj pokazuje da slabi povjerenje u tradicionalne stranke, ali bojim se što bi se moglo dogoditi ako ljudi počnu gubiti i vjeru u demokratske strukture - govori Picula, priznajući da su u cijeloj Europi uslijed smanjenja radničkih prava najviše stradale socijaldemokratske stranke jer se nisu na vrijeme prilagodile novim okolnostima na tržištu rada.
Znanstvena suradnica na Ekonomskom institutu dr. sc. Iva Tomić ističe da je dugogodišnja recesija dovela do povećanog opreza poslodavaca, koji zbog neizvjesnosti i dalje nisu voljni zapošljavati na duže vrijeme. Tu su, dodaje, i zakonske izmjene iz 2013. i 2014. koje su dodatno olakšale zapošljavanje na određeno, dok je zapošljavanje i otpuštanje osoba s ugovorom na neodređeno i dalje ostalo prilično rigidno i skupo. A ne smijemo zaboraviti ni globalizaciju i tehnološki napredak koji donose nove oblike zapošljavanja poput rada od kuće, što dodatno otvara mogućnost kratkoročnih i nesigurnih oblika zaposlenja.
- Moguće je da i kod određenog dijela zaposlenika različiti oblici ugovora na određeno imaju prednost pred ugovorima na neodređeno jer se, primjerice, ne žele previše vezati za jedno rado mjesto. Ipak, za većinu je rad na određeno negativno iskustvo na koje pristaju iz nužde. Osim neizvjesnosti u pogledu trajanja takvih ugovora, takva radna mjesta sa sobom nose i manja radna prava, manje mogućnosti usavršavanja i napredovanja, pa čak i manju razinu socijalnih prava u odnosu na stalno zaposlene. To se prvenstveno odnosi na mlade ljude bez dovoljno radnog iskustva koje će poslodavci teško zaposliti na neodređeno, a da ih prije toga ne mogu provjeriti u stvarnom radnom okruženju. I ovako, na prvu, to nije loš sustav. Ne mogu ni posloprimci očekivati da će odmah dobiti ugovor na neodređeno. Međutim, u Hrvatskoj se broj godina ili broj uzastopnih ugovora na određeno suviše prolongira da bi ljudi vidjeli svoju perspektivu u takvu okruženju. Stoga nije ni čudno da svjedočimo tolikoj emigraciji u posljednjih nekoliko godina prvenstveno mlađeg stanovništva. Ne zaboravimo - i u zemljama EU ti ljudi najčešće odlaze raditi na neke privremene poslove. Međutim, razlika je u tome što tamo imaju puno bolju perspektivu, bilo promjene posla bilo dokazivanja i ostanka na postojećem poslu u relativno kraćem vremenu. Posljedice emigracije već se itekako osjećaju s obzirom na to da se mnogi poslodavci već sada suočavaju s nemogućnošću pronalaska radne snage na hrvatskom tržištu rada. Međutim, te će posljedice biti znatno vidljivije u dužem roku kada u pitanje dođe funkcioniranje cjelokupnog gospodarstva zbog nedostatka radne snage, ali i funkcioniranje cjelokupnog zdravstvenog i mirovinskog sustava, koji bez uplata osoba u radnom odnosu neće moći biti održivi - objašnjava Iva Tomić koja smatra da će upravo nedostatak radne snage potaknuti poslodavce da radnicima daju bolje ugovore.
Asistentica na Katedri za socijalne politike na zagrebačkom Pravnom fakultetu, sociologinja Jelena Ostojić mnogo je proučavala nesigurne oblike rada i pisala o prekarijatu koji je u Hrvatskoj zadnjih godina naglo porastao.
- Promjene Zakona o radu se omogućile su da se, uz par kreativnih manevara poslodavaca, zaposlenicima u beskonačno produžuju ugovori na određeno vrijeme. To rade zato što mogu. Dugotrajni proces fleksibilizacije rada konstantno ide na ruku poslodavcima. Na hrvatsko tržište rada kriza se odrazila izrazito nepovoljno, Hrvatska je bila među vodećim u Europi po nezaposlenosti, posebno mladih i u tom ozračju oslabljena je pozicija rada. To je pridonijelo visokim udjelima nesigurnog, prekarnog rada i posljednjih nekoliko godina u vrijeme ekonomskog oporavaka. Uz to, Hrvatska je ovisna o sezonalnim i radno intenzivnim poslovima, svake godine treba velik broj radnika u turizmu za koje ima posla najviše pola godine - govori Jelena Ostojić.
Po njezinim riječima, najavljene promjene Zakona o radu mogle bi ići prema daljoj fleksibilizaciji koja, do sada se pokazalo, nije donijela ništa dobro ni radnicima ni tržištu rada u Hrvatskoj.
- Nama se emigracija ne događa slučajno. Istodobno su ove godine raspisane velike kvote za radnike iz inozemstva, ali one nisu popunjene jer su loši uvjeti rada. Konstantno tražimo one koji će pristati raditi po lošijim uvjetima. To je vrlo nepromišljena gospodarska politika koja je pristala na stvaranje profita na cijeni rada, što se može vrlo negativno odraziti na strukturu stanovništva i društvo u cjelini. Postajemo zemlja iz koje ljudi iseljavaju, što bi se moglo zaustaviti samo poboljšanjem uvjeta i povećanjem cijene rada. A ni sindikati se tu baš nisu najbolje snašli i ostavili su na vjetrometini vojsku ljudi s nesigurnim radnim mjestima - govori Jelena Ostojić.
Smatra da takva situacija otvara prostor da se vratimo na važna radnička pitanja. Stoga u optimističnoj varijanti ona vidi mogućnost jačanja uloge sindikata u sprečavanju daljeg smanjivanja radničkih prava. U pesimističnoj verziji zaživjet će porazna tendencija adresiranja socioekonomskih problema na skupine u nepovoljnom položaju, imigrante, izbjeglice, manjine, ili će se pak intenzivirati redikulozne rasprave o zabrani pobačaja. Sve to u cilju micanja fokusa sa stvarnih pitanja koja se tiču radničkih i socijalnih prava.
Kao dimenzije koje pridonose širenju prekarnih oblika zapošljavanja doc. dr. sc. Danijela Dolenec sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti naglašava kako se zemlje istočne Europe već 20 godina pokušavaju integrirati u europsko i globalno tržište konkurirajući cijenom rada, a uz to Hrvatska ima dugotrajno visoke stope nezaposlenosti te se oslanja na turizam i usluge niske dodane vrijednosti.
- Nasuprot dugogodišnjoj praksi konkuriranja cijenom rada, smatram da se trebamo ozbiljno baviti razvojnim strategijama koje su usmjerene transformaciji domaće ekonomije prema stvaranju veće dodatne vrijednosti koja će biti u stanju apsorbirati visokoobrazovane profile i stvarati radna mjesta za dostojan život. U protivnom možemo početi gasiti sveučilišta, laboratorije i institute budući da trenutno obrazujemo stručnjake za rad u inozemstvu, a ne u vlastitoj ekonomiji. Kad koristimo pojam prekarijat, obično naglašavamo nesigurnost radnog mjesta, povećane rizike siromaštva, zaduženosti, kao i smanjene akumulirane doprinose za mirovine. Pored toga širenjem prekarnog zapošljavanja gubimo profesionalni identitet, smisao i orijentaciju prema budućnosti, jer to su stvari koje gradimo kroz svoj radni vijek. Ako se profesionalni identiteti i zanimanja gube, to ima važne reperkusije i na političke identitete: ljudi gube osjećaj političke lojalnosti i stranke ne mogu više računati na svoje birače kao nekad. Stoga raste volatilnost u izborima, birači su spremniji ulaziti u rizike, biraju snažne ličnosti koje u politiku unose emocije. Tu mi se čini da se nalaze neki bitni okidači rasta populističkog diskursa - objašnjava Danijela Dolenec.
Smatra da je ključno napraviti distinkciju između starijih generacija koje su u mlađoj dobi imale iskustvo tzv. pristojnog posla i onda ga izgubile i novih mladih generacija kojima je prekarijat jedina stvarnost. Čini joj se da gubitak profesionalnog statusa, uz istovremeno veće ekonomske rizike, zaduženost i siromaštvo među starijim generacijama stvara potražnju za jednostavnim porukama kakve nudi desnica, a koje krivnju za sadašnje stanje pripisuju stranim bankama, Bruxellesu, manjinskim skupinama ili već nekom “drugom”.
- Nove pak generacije svjesne su da smo im podijelili loše karte, ali ne čini mi se da će lako podržati desne populiste, kao što neće ni stare etablirane stranke. Velik je dio njih sada isključen iz konvencionalne političke participacije, ali mislim da tu postoji potencijal za artikulaciju novih politika i afirmaciju nekih novih aktera - kaže Danijela Dolenec.
Predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti Vilim Ribić uzroke širenja prekarnoga rada vidi u kolapsu hrvatske ekonomije koji traje već cijelo desetljeće.
- Posljedice su iseljavanje, pad nataliteta, pa i prekarijat, i sve to umočeno u opću civilizacijsku regresiju unatoč ulasku u Europsku uniju, što je paradoksalno. U uvjetima dugotrajne krize poslodavci ne investiraju i boje se dugoročnih obaveza kao što je zapošljavanje radnika na neodređeno vrijeme. Ako stvari krenu po zlu, u uvjetima opće nesigurnosti i borbe za preživljavanje puno je lakše radnika otpustiti po isteku ugovora nego si natovariti problem besprijekornosti pravne procedure pri otkazivanju ili isplatu otpremnina i poštivanja otkaznih rokova. Naravno da se radi o društvenoj neodgovornosti poslodavaca, ali ih je teško zbog toga osuđivati jer pogon ekonomije nije altruizam, već egoizam. Pravi krivac za takvo stanje su država i politika koja ne želi zakonima zaštiti rad. Državni aparat ne funkcionira na mnogim poljima pa je moguće poslovati nezakonito, prijetiti i priječiti radnike koji se žele sindikalno organizirati. Bez sindikata u privatnom sektoru nema subjekta koji može registrirati nezakonitosti, a ogroman broj ugovora na određeno je nezakonit. Očito su već cijelo jedno desetljeće na vlasti nenarodni režimi koji problem prekarijata ne mogu riješiti, niti ih zanima jer vode ekonomsku politiku u korist otuđenih elita i parazitskih dijelova društva - govori Ribić, tvrdeći da se tako cijeli segmenti stanovništva isključuje iz normalnog života.
- To znači radikalizaciju mladih ljudi bez posla te mentalnu apatiju ostalih ljudi. Ventil koji omogućuje da se pritisak preusmjeri od Milanovića, Plenkovića i njihovih ekonomskih alkemičara jest iseljavanje. Ono će vjerojatno dovesti i do rasta plaća uslijed nestašice radne snage, a i do smanjenja prekarijata. Cijena je gubitak stanovništva i razbacivanje resursa jedne siromašne zemlje na obrazovanje kvalitetnih kadrova u korist bogatih zemalja Europske unije. Kada na vlast dođu stranke koje će voditi brigu o narodnoj većini i njezinu opstanku, problem će se promptno i bez teškoća riješiti. Ne možete fokusom na javni dug i deficit umjesto rastom proizvodnje i zapošljavanja rješavati ni jedan problem pa ni problem prekarijata. Odgovornost za takvo stanje leži na politici, dijelu privatnih medija i dijelu nečasne i nekompetentne ekonomske struke - zaključuje Ribić.
