Eto dokle je to došlo, da je u jučerašnjoj dugoj, trosatnoj prijepodnevnoj šetnji po najprometnijim splitskim lokacijama bilo gotovo nemoguće pronaći mladost do 25 godina i makar jednog nesretnog umirovljenika. To je, piše Slobodna Dalmacija, potvrdilo friško znanstveno istraživanje s Instituta "Ivo Pilar", koje je pokazalo da su hrvatske kategorije najsretnije životom upravo ove dvije koje smo i ciljali na jučerašnjoj điradi.
Jer ako ćemo iskreno, mladosti je očito dobro kad sebi može omogućiti tako dugo ljetno, mirno, spokojno spavanje. A penzići? Okej, oni ionako ne spavaju dugo, em najčešće rano legnu, em se većina njih budi u zoru kao kokice. Pa nije čudo da smo ih vidjeli more na Peškariji – a bio je i petak – na Pazaru, na klupama Rive, u promenadi po Marmontovoj. Ali u tome moru nismo našli jednu kap, makar jednoga koji bi nam se pojadao, isplakao, naveo kako jedva spaja kraj s krajem… A ako ih već nešto tišti, onda je to ovo što smo skupno izdvojili.
– Je li u redu da ovi oko nas iznajmljuju stanove, i onda tu imaš promenadu nekog pustog svita, šetaju gori, doli, samo mi smetaju… Evo, mene muči da mi, kad spomenemo Hajduk, uvik pričamo u stilu "nosi mi se bila boja", a oni na teren istrče u crnim dresovima, pa di ovaj svit ide… Mene muči da su neki dobili koncesiju na naše vale, i ja više sa svojim brodom ne mogu doć ka čovik i guštat u kupanju… Mene nervira da se danas toliko čeka na termin kod doktora, da mi je išijas proša sam od sebe dok sam doša na red. Prije je doktor bija brži od bolesti. Ja se ka penzić najviše bojim da nam se ne dogodi Grčka, oću reć, da krediti naše dice i njihovi problemi ne padnu nama na naša pleća. Linost, linost, sve je to lino, ne bi radilo, eto kakva je mladost – onaj gore nam je svjedok točnosti tvrdnji.
A evo i nekoliko živih riječi naših prpošnih umirovljenika.
U "Semaforu" u jutarnjih 9.25 Pero Ivulić Francuz već je završio s dvije dnevne tiskovine, i taman je uz kavicu krenuo na treću. Osamdeset prva mu je godina, svježi je stanar Doma umirovljenika na Zenti, i na naše pitanje s koliko bi od jedan do pet ocijenio svoj život, baca četvorku. Kaže nam kako onaj tko se za sebe pobrinuo u životu u penziji ima za jutarnju kavu, a ako su u blizini besplatne novine, i dvije. A ako si dobrog zdravlja, čeka te i dan pun šetnji, razgovora, druženja, pronalaska novih "suparnika" za intelektualne teme.
- Moram biti pošten i, za vid drugih sudbina oko sebe, za svoj dojam sreće dati relativno visoku ocjenu - veli.
Sljedeća nam je "žrtva" 82-godišnji dotur od zuba, legendarni dr. Ante Nosić. I kaže on nama kako je s penzijom doživio otkrivenje, vrijeme za kavu, za prijatelje, slobodno vrijeme, puno više vremena sa ženom. Izgleda kao grom, nema ni jedne bore, a on se šali i veli kako je to samo pogled izvana, kao kad gledaš odlično umotan paket.
- A unutra ko zna šta je. To mogu vidit samo moji kolege doktori. Penzija mi je donila puno onoga što nisam imao dok sam radio. Nije da nešto putujem, zapravo, uvik kažem kako je vikendicu u ovim godinama najbolje imat odma kraj bolnice. Kraj kolega, zlu ne trebalo. Ali dobro je - veli.
Evo nam iz provište i Ive Bućana, 70 mu je, u mirovini je, ali i dalje radi. Situacija je u našoj zemlji takva da stečajeva ima uvijek i svugdje, a Ivo je onaj koji se njima bavi. Pa nam kaže kako je najbolje onima s dobrom penzijom i zdravljem u obitelji, a svoj koeficijent sreće školski ocjenjuje s četiri. Aha, evo jednoga koji se ipak malo potužio, 65-godišnji Milivoj Ćurković, koji veli da su penzići naši vraga sritni, pa se pita kako čovik zapravo može biti sritan u mirovini. A on je u njoj, ako smo dobro čuli, 20 godina i odlično izgleda. Pa se čudi rezultatima ankete, pa kaže kako čovik iznad 65. mora bit mađioničar kako bi ga preplavio osjećaj puste sriće i veselja. Brz na riječima, ne da se isprovocirati kad mu kažemo da žuri na peškariju da mu ne bi uteka koji dobar bokun ribe od 200 kuna. A ne, veli on nama, ide on na srdelu, pa odjuri na štand.
Zatim nam pristiže Pero Mileta, 71. mu je, a čovjek bi rekao puno manje. Skoro se naljutio kad smo ga pitali je li se u srednjim godinama ikada pitao kako će mu biti u starosti. Kao da smo ga vrućom iglom uboli.
- Ma koja starost, pa jel ja izgledam kao starac? A vidi ovog pokreta! Vidi. Da starost... Svako vrime nosi svoje, a šta se mene tiče, ja sam uvik sretan kad vidim dobre ljude. Od zločestih bižin ća. Kakav mi je život? Dobar, živim kako oću, slušam lipu muziku, uživam, guštam u stvarima koje volim - reče Pero.
Naletjeli smo i na jednu divnu damu, umirovljenu prof. dr. sc. Vesnu Gotovac, koja nam je kritički usporedila nekadašnje i današnje vrijeme. I u ljudskom osvrtu objasnila kako čovjek, ako ima pristojnu mirovinu, može proći kroz ovaj umirovljenički život. Ali, strah od zakona koji bi se u nju dirnuo, te činjenica da nekim ljudima tu oko nas nije dobro ipak je diraju i smanjuju osjećaj osobne sreće.
Jesu li naši umirovljenici sretni, pitamo i trio rio s Rive dok sjede na šentadi i mirno, sretno lamentiraju.
- Čujte, s pristojnom penzijom, onom koja je malo veća, tih nekih većih problema nema. Pa možeš reć da smo sritni. Ali opet, kad shvatiš da je neko vrijeme prošlo, onda te može i depresija uvatit. Malo te snerva kada shvatiš da je penzija puno manja od plaće. A i ta tranzicija radi svoje, nema reda. Ne može čovik bit opet sretan kad vidi da smo u prvobitnoj akumulaciji, da te čeka golgota za proć do nekih boljih vremena. Na taj veliki osjećaj sriće utječe i to šta ima svita okolo šta im nije dobro. Ali opet, mi ovde sidimo i guštamo, opet je okej. Nije loše. Kako nećemo bit sretni s naše pozicije, ovde s klupe kraj mora, kada gledamo, recimo, žene po dućanima šta vuku kašete. Ili vas kako se za neku lovu tu rastežete po zvizdanu cili dan.
Eto, mogli smo proći i bez ove zadnje konstatacije - naš je osjećaj sreće nakon skupne misli Aljoše Druttera, Ante Meštrovića i Jakše Filipovića naglo puknuo kao mjehur od sapunice. Pogodak u sridu, točno kao u istraživanju, falile su samo sinjske mačkule.