Ekonomski analitičar Magazina

Kako reformirati kapitalizam i pobijediti nejednakost?

Danas imamo nestabilni rentijerski kapitalizam, sve veće nejednakosti u društvu, a posljedično, sve slabiju i sve ugroženiju demokraciju
Ilustracija: Leonardo DiCaprio u filmu Vuk s Wall Streeta
 Profimedia, Barcroft Media

Najavljuje li izborni fijasko Jeremyja Corbyna u Ujedinjenom Kraljevstvu ujedno i kraj globalnog uzleta nove ljevice? Iako se može činiti da su britanski građani radije prigrlili Brexit i kontroverznog, Trumpu sličnog Borisa Johnsona, nego politički zaokret ulijevo, takva je percepcija pogrešna. Johnsonova sličnost s Trumpom topi se pod prvim slojem eksplozivnosti u političkim nastupima, daleko je obrazovaniji, iako to rijetko pokazuje, a Brexit, iako tužna i komplicirana priča, svoj najčvršći temelj ima u strahu od rastuće nejednakosti, društvenog raslojavanja koje, na različite načine, jednako podgrijava i radikalnu desnicu i novu ljevicu.

Kapitalizam je nesporno u krizi, kaže Branko Milanović, socijalno osviješteni ekonomist s njujorškog City Universityja, ali ta kriza drukčija je i daleko mekša nego što je većina Europljana zamišlja i nije vjerojatno da će kapitalizam kao sustav dovesti do propasti.

Nedavna lavina knjiga koje se bave krizom kapitalizma i čiji autori proriču skori kraj tržišnog sustava lako se može usporediti s trendom iz ranih devedesetih, piše Milanović, kada su veliki autori (među njima i Francis Fukuyama, koji je značajan dio kasnijeg rada preusmjerio proučavanju disfunkcionalnih institucija) raspravljali o tome kako je, rušenjem sovjetskog modela, čovječanstvo stiglo do kraja povijesti društvenog razvoja. Teorija se pokazala pogrešnom, a Milanović je uvjeren i da će se pogrešnima pokazati i sve današnje dijagnoze umiranja kapitalizma kao sustava.

Ne samo da nije u egzistencijalnoj krizi, kapitalizam je snažniji no ikada, tvrdi Milanović i to dokumentira nikad većom geografskom rasprostranjenošću sustava, osvajanjem novih područja života, poput slobodnog vremena ili društvenih medija, gdje je stvorio nova tržišta i nove vrste robe za prodaju.

Gledamo li globalno, kapitalizam je danas prevladavajući (ako ne i jedini, piše Milanović) proizvodni model na svijetu. U Švedskoj, zemlji koja je “izmislila skandinavski model ekonomije” i koju su s Danskom i Norveškom američke političke karte još u zadnjoj trećini prošlog stoljeća označavale ružičastom (za razliku od crvenog sovjetskog bloka, ali politički opasno blizu), privatni sektor danas zapošljava više od sedamdeset posto radne snage. U SAD-u taj je postotak očekivano viši, osamdeset pet posto, ali vrlo blizu je i Kina, gdje se osamdeset posto dodane vrijednosti stvara u, doduše od partije i dalje kontroliranom privatnom sektoru.

Rizičan i human sustav

Kapitalizam je rizičan, ali human sustav, piše Milanović u svojoj posljednjoj knjizi “Capitalism, Alone: The Future of the System That Rules the World”. Na nama je da izaberemo kako će nam kapitalizam u budućnosti služiti. Neovisno o modelu sustava, društvo može od njega profitirati kao cjelina ili se raslojiti na međusobno sve udaljenije klase, što je sustavna anomalija koja nam se danas događa.

Postavljajući dijagnozu krize, ali i navodeći mogućnosti popravljanja, kolumnist londonskog Financial Timesa citira Aristotela: “Jasno je da one države u kojima je srednji element velik i po mogućnosti jači od ostala dva (bogatstvo i siromaštvo) zajedno ili na bilo koji način jači od pojedinih od tih elemenata, imaju najbolju šansu da budu dobro ustrojene”. Tako je grčki filozof iz četvrtog stoljeća prije Krista sažeo svoju analizu grčkih gradova-država. Jednako tako, piše Martin Wolf, produljujući idejno život Aristotelu, stabilnost sustava koji danas zovemo ustavnom demokracijom u velikoj mjeri ovisi o veličini i snazi srednje klase. Nije slučajno da se i SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo, dvije države koje su cijelo jedno stoljeće bile predvodnice demokracije, danas bore s naletima demagogije. I jedna i druga danas pokazuju opasne trendove raslojavanja stanovništva, veće nego bilo gdje drugdje u bogatim zapadnim zemljama. Vidimo li kako se to odražava na političkoj atmosferi u obje države, lako je zaključiti da je Aristotel bio u pravu.

U velikoj analizi “pogrešno nasađenog” kapitalizma, koju je objavio u rujnu kao programatski prilog Financial Timesa velikoj akciji najvećih svjetskih poslodavaca, njih 181, koji su putem svoje najveće udruge, Business Roundtablea, pozvali na “redefiniranje svrhe korporacija”, Wolf zaključuje da je svijetu danas potrebna dinamična kapitalistička ekonomija koja svakome daje mogućnost vjerovanja da može sudjelovati u podjeli. Umjesto toga, napisao je, danas imamo nestabilni rentijerski kapitalizam, oslabljenu konkurentnost, slabašan rast produktivnosti, sve veće nejednakosti u društvu, a posljedično, sve slabiju i sve ugroženiju demokraciju.

Odgovor na današnju krizu nije prevrat kojim ćemo ukinuti tržišnu ekonomiju, piše Wolf, niti se treba odmaknuti od globalizacije, usporiti tehnološki napredak. Treba napraviti ono što smo napravili već mnogo puta u prošlosti - reformirati kapitalizam.

Dokument Business Roundtablea vrijedi još jednom citirati, čak i ako iskrenost namjere smatramo upitnom: “Obavezujemo se isporučiti vrijednost svojim kupcima, čija očekivanja uvijek moramo ispuniti ili premašiti. Obavezujemo se ulagati u svoje zaposlenike putem poštenih kompenzacija i kroz potporu u njihovom daljnjem obrazovanju. Podupiremo različitosti, uključivost, dignitet i međusobno uvažavanje. Poslovat ćemo pošteno i etično s našim dobavljačima. Bit ćemo dobri partneri drugim kompanijama, velikim i malim, koje nam pomažu da ispunimo svoje misije. Podupirat ćemo zajednice u kojima radimo, cijeniti ljude i štititi okoliš prihvaćanjem održivih poslovnih praksi. Generirat ćemo dugoročnu vrijednost svojim dioničarima, čiji kapital koristimo kako bismo ulagali, rasli i dalje se inovirali. Obavezujemo se da ćemo u odnosu s njima biti transparentni i učinkoviti. Za nas je ključan svaki od sudionika u našem biznisu. Obavezujemo se da ćemo donositi vrijednost svima njima, za budući uspjeh naših kompanija, naših društvenih zajednica i naše zemlje”.

Da datum ne piše u zaglavlju (19. kolovoza. 2019.), čovjek bi lako pomislio da je riječ o nekoj od starih povelja UN-a, uvijek krcatih velikim općim istinama, napisao sam u prvom osvrtu na poruku velikih kapitalista. Mnogi su, međutim, i danas njom oduševljeni. Gledano iz naše perspektive, nakon pola stoljeća života u socijalizmu (barem nominalnom), mnogima se današnje rasprave o nužnosti zaokreta ulijevo mogu činiti pretjeranima, pa i naivnima. Ali veliki biznis, prestrašen snagom koju donosi nezadovoljstvo sve većeg broja stanovnika, shvatio je to vrlo ozbiljno.Pokaže li se da iza poruke doista postoji namjera, a ne samo strah od bunta, svijet je dobio šansu da postane bolji bez neke nove, krvave revolucije.

Izbjegavanje plaćanja poreza

Raspravu je otvorio francuski profesor Thomas Piketty kada je 2013. objavio svoj “Kapital za 21. stoljeće”, namjerno imenom prizivajući Marxa (iako u knjizi ne odustaje od tržišta), a nastavili su je njegovi učenici i suradnici Emmanuel Saez i Gabriel Zucman kada su se preselili preko oceana, u Kaliforniju. Obojica su danas suradnici tima demokratske, “progresivne” (navodnici nisu ironija, nego oznaka imena političkog smjera) kandidatkinje za predsjedničku kandidatkinju Elizabeth Warren i unijeli su već dosad, godinu dana prije izbora, priličan nemir u političku raspravu Trumpovske Amerike. Osnovna tema njihove knjige “Trijumf nepravde” je kako bogati izbjegavaju plaćanje poreza i kako ih natjerati da plate, bavi se problemom rastuće nejednakosti u SAD-u, ali zagrizli su i široko izvan američkih granica.

Iako su promjene poreznog sustava (koje su stigle s Trumpom) bile ekstremne na američkoj strani Atlantika, trijumf porezne nepravde nije specifičan za SAD, pišu autori i upozoravaju na to da se većina razvijenih zemalja susreće sa zajedničkim problemom - raslojavanje društva je sve dublje, a progresivnost poreznih sustava sve manja. Države se natječu u privlačenju korporacija politikom niskih i sve nižih poreza, i u tome ih jednako podržavaju i politička ljevica i desnica. Uvriježeno je mišljenje da je korporacije nemoguće oporezivati jer će, ako im to učinite, one otići u neko od poreznih utočišta - Irsku, Singapur, u budućnosti možda i u Kinu, a, da odemo korak dalje od njihova predviđanja (knjiga je objavljena prije britanskih izbora, s još neizvjesnom sudbinom Brexita), u skoroj budućnosti možda i u London kao budući “europski Singapur”.

Točno je da se kapital danas čini nedodirljivim i da može promijeniti lokaciju u nekoliko sekundi, klikom na tipkovnici računala, ali to ne znači da je porezna suradnja među državama utopija od koje trebamo odustati, pišu Saez i Zucman na užas onih čija su imena zapisana u Panamskim papirima i drugim sličnim popisima poreznih prebjega. “Nema razloga da, umjesto da se angažiramo u stvaranju divovskog poreznog raja za sve, ne koordiniramo porezne politike, jednako kao što smo to uspješno napravili u mnogim drugim područjima međunarodnih odnosa”, pišu autori. Na prvu to može zazvati užas. Hoće li se ruka države doista uskoro moći zavući u svaki džep, bilo gdje na svijetu? S druge strane, postigne li se takav dogovor, pa džepovi uistinu postanu “propusni”, nema razloga da porezne stope svima, pa i najbogatijima, nakon dodatnih nameta koje predlažu svi lideri nove ljevice budu manje od današnjih, kada je porezna evazija sveprisutna, a negdje i pitanje reputacije (“to je dokaz da sam pametan”, rekao je Trump kada se pokazalo da legalno nije platio ni centa federalnog poreza od dobiti svojih kasina).

Saez i Zucman, ne samo kao savjetnici senatorice Warren, postavljaju zdravo pitanje - ima li logike da dolarski milijarderi danas plaćaju porez na prihod po stopi od 23 posto, kao što je slučaj u SAD-u, a ne 50 posto, koliko su plaćali sedamdesetih? Treba li porez na prihode korporacija biti 21 posto, što je od Trumpove reforme 2018. godine, ili 52 posto, koliko su korporacije plaćale tijekom šezdesetih? I, što je vjerojatno najvažnije, Saez i Zucman (zajedno s Pikettyjem, kao i s nobelovcima Paulom Krugmanom, Josephom Stiglitzom i Esther Duflo) ukazuju da to prije svega uopće nije pitanje za ekonomiste.

To je pitanje o kojemu svi ljudi moraju odlučiti demokratskim mehanizmom odlučivanja, na izborima. To ne znači da se treba odreći globalne otvorenosti među državama. Treba ukinuti poreznu nepravdu i stati na kraj izbjegavanju sudjelovanja u troškovima zajednice, upravo onima koji bi, jer su najbogatiji u zajednici koja im je omogućila da to postanu, mogli najviše pridonijeti njenom razvoju na korist svih.

Teret siromaštva

Još prije nego što se pojavio Piketty sa svojim “Kapitalom”, Joseph Stiglitz i Paul Krugman zaradili su nagrade Švedske akademije (Nobelova nagrada za ekonomiju u osnovnom konceptu nagrade ni danas ne postoji) upravo zbog svojih istraživanja mehanizama borbe protiv nejednakosti i društvenog raslojavanja. Za Krugmana smo doduše imali priliku vidjeti da se ne snalazi najbolje kada govori o prilikama u nekoj zemlji izvan američkih granica, bila to Hrvatska, kao 2013. u Rovinju, gdje je stigao na poziv Adris grupe i rutinski odrađenim predavanjem razočarao domaću elitu, ili Estonija, kada se nekoliko godinu kasnije na Twitteru posvađao s predsjednikom Toomasom Hendrikom Ilvesom oko koncepta izlaska države iz krize jer je Estoniju, zbog vala iseljavanja, prozvao “tranzicijskom pustinjom”.

Stiglitz je, možda zato što nema obavezu pisanja tjednih kolumni za New York Times poput Krugmana, u svojoj znanstvenoj borbi protiv rastuće društvene raslojenosti dublji i konzistentniji. U nedavnom članku koji je objavio londonski Guardian (politički sigurno najljeviji utjecajni Londonski dnevnik) pozvao je, doduše ne prvi put i ne jedini, na napuštanje zastarjele ekonomske metrike kojom se mjeri uspješnost pojedinih država. “Posljedice krize 2008. šire su od prikazanih, pogotovo u zemljama koje su bile uključene u krizu eura, ali osim pokazatelja visoke nezaposlenosti, standardna metrika ne odražava utjecaj koji su na društvo u pojedinim državama imale nametnute politike proračunske štednje. Iz njih se ne može očitati težina tereta siromaštva koji je ljudima time nametnut, kao ni dugoročne posljedice koje će politika štednje utisnuti u njihov životni standard.”

Svijet je danas suočen s tri velike egzistencijalne krize, piše Stiglitz, klimatskom, krizom društvene nejednakosti i, posljedično, krizom demokracije. Zato on postavlja seriju širokih pitanja: hoćemo li u budućnosti moći napredovati na našem planetu, može li moderna ekonomija osigurati napredak čije će dobrobiti biti ravnomjerno raspoređene i mogu li demokracije biti uspješne ako naše ekonomije ne osiguraju ravnomjernu raspodjelu dobiti?

Kennedyjeva mantra

U članku koji je prvo na svojim stranicama objavio Međunarodni monetarni fond (MMF) u posljednjim danima dok mu je na čelu bila Christine Lagarde, današnja predsjednica Europske centralne banke, islandska premijerka Katrín Jakobsdóttir upozorila je kako je “prošlo pedeset godina od izjave (predsjedničkog kandidata i senatora ubijenog 1968.) Roberta Kennedyja da BDP mjeri sve osim onoga što život čini vrijednim življenja”. Ekonomija se i dalje fokusira samo na mjerivo, pa dijeli rezultate država u dvije kategorije: troškove i investicije.

Tu Kennedyjevu mantru, samo politički oštrije, danas zastupaju predstavnici nove američke ljevice - potencijalni kandidati na sljedećim predsjedničkim izborima - neovisni demokratski socijalist i progresivac iz Vermonta, bivši senator Bernie Sanders (i njegova saveznica u Kongresu Alexandria Ocasio-Cortez) i demokratska senatorica iz Massachusettsa Elizabeth Warren. Sanders je, kao uporni borac protiv nejednakosti i sve bržeg društvenog raslojavanja, veliku popularnost stekao u predsjedničkoj kampanji 2016. godine. Warren, koja se za razliku od njega deklarirala kao “velika pobornica kapitalizma”, uposlila je u svojem timu suradnike Thomasa Pikettyja upravo da bi pokazala da je borba protiv rastuće nejednakosti ključna ne samo za njen predsjednički program (ako se izbori za kandidaturu), nego da je to ključno pitanje koje Europa i SAD moraju rješavati zajednički.

Kakva je razlika u tome što zastupaju Warren, Sanders, Ocasio-Cortez i Piketty sa svojim učenicima od retro-revolucionarne retorike koju zagovaraju domaći protagonisti nove radikalne ljevice? Ogromna. Osim nesretnog Jeremyja Corbyna, kojega je, uz manjak političkog talenta, upravo ljubav prema preživjelom modelu latinoameričkog “revolucionarnog socijalizma” dovela do izbornog kraha u Ujedinjenom Kraljevstvu, suvremeni zapadni ljevičari usmjereni su prije svega na borbu protiv društvene nejednakosti i pravedniju raspodjelu unutar tržišnog modela društva otvorenog tehnološkom razvoju i budućnosti. Domaći, zarobljeni u sjećanjima na sustav koji je morao umrijeti, a većinom premladi da bi se mogli sjećati ključnih pogrešaka politike toga vremena, danas prizivaju povratak na staro. Šteta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 07:34