Kada država dijeli novac, tisuće zainteresiranih obilazi Banske dvore ne bi li se ogrebli za besplatan novac, a kada to isto čini EU, taj se broj udeseterostruči. Stoga nije nimalo neobično da oni koji smišljaju razne strategije i slažu programe podlegnu pritisku, nekad poslovnom, a nekad i privatnom te podijele novac onima kojima ne bi trebali, a zakinu one kojima bi ga trebalo dati.
EU je potaknuta Covid-19 krizom te tiskanjem ogromne količine novca u SAD-u, također odlučila krenuti istim stopama kao i SAD i otvoriti tiskaru. SAD je većinu novca neplanski plasirao; tko mu je kucnuo na vrata dobio je pokoju milijardu, a ono što im je ostalo podijelili su običnim ljudima. Rezultat toga je da, unatoč jednoj od najvećih stopa nezaposlenosti, američka burza stoji bolje nego ikada u povijesti. Kako će izgledati nastavak priče, to ćemo još vidjeti.
EU je napravila malo pametniji potez. Umjesto da novac samo razaspe po Uniji, EU je ovaj trenutak iskoristila za strateško pozicioniranje svoje industrije. Naime, svima nam je poznato da EU kaska za SAD i Kinom u većini industrija, ali u jednoj je industriji ispred svih – u ekologiji. Vjerojatno ste ovdje zastali i zapitali se otkad je to ekologija industrija. Ona je to već godinama, ali sada ulazi u svoj eksponencijalni rast, a EU je to vrlo pametno prepoznala.
O klimatskim promjenama Vam, nadam se, ne trebam više govoriti. Već je i vrapcima na grani jasno da ukoliko ne napravimo nešto po tom pitanju, naš će svijet izgledati daleko drugačije nego što izgleda danas. Vremena ima malo, ali izgleda da ipak postoji plan spasa od najcrnjeg scenarija, a u EU su to uočili na vrijeme.
Cilj Unije je smanjiti količinu ispuštenog CO2 za čak 55% do 2030. To je za samo 9 godina, a Hrvatska kao članica EU ima zadatak ispuniti taj cilj. Naravno, sve što EU napravi u svom dvorištu, sutra će izvoziti u ostatak svijeta. Ako sve protekne po planu, ostatak svijeta će novac, koji danas daje za naftu, slati u EU. Vjerojatno će se to dogoditi političkim pritiskom, ali ono što je dobro jest da će nuspojava cijelog tog prelaska na zelene tehnologije biti čist zrak te klima ne značajno drugačija nego je danas.
Druga nuspojava će biti značajno produženje života jer zagađenje danas skraćuje naše živote te živote naše djece i roditelja za čak 18 do 36 mjeseci. Možda izgleda malo, ali 3 godine duži život je razlika između Luksemburga i Libanona. Dakle, prelazak na zeleno će za kvalitetu života značiti više nego ijedna pojedinačna tehnologija do sada.
Kao svaki pravi Hrvat, zapitat ćemo se - kako mi tu stojimo? S obzirom da smo navikli biti u ringu s Bugarskom i Rumunjskom, nismo razočarani. Tek od prošle godine neki segmenti tržišta shvaćaju što to žele Nijemci koji upravljaju EU te se počinju prilagođavati novoj situaciji. Tesla je otvorila svoje predstavništvo, Fond mijenja način davanja poticaja za kupnju električnih vozila, osnovala se nacionalna udruga za elektromobilnost Strujni krug, auto kuće naručuju veće količine električnih vozila, Automobili Rimac su prepoznati od strane države kao strateški važni i tako dalje.
Četiri su najveća izvora proizvodnje CO2: poljoprivreda s 10%, transport s 24%, tvornice i grijanje ureda i stanova s 25,5% te proizvodnja struje i rafiniranje nafte s 29%. Krave ćemo teško natjerati na ispuštanje manje plinova pa nam ostaje transport, grijanje i proizvodnja električne energije, odnosno proizvodnja benzina i dizel goriva.
Vjerojatno ste i sami odmah shvatili iz gornje rečenice da ukoliko struju dobivamo iz ekoloških izvora, ako se grijemo na struju i uz to prijeđemo na električna vozila, ubili smo tri muhe jednim udarcem. One muhe na kravama ostavit ćemo za neku drugu strategiju.
U Hrvatskoj cestovni transport čini 96,3% proizvodnje CO2, pomorski i riječni 2,3%, željeznički 0,8% te zračni 0,6%. U Hrvatskoj ukupno ima 1,5 milijuna osobnih vozila (M1), 150.000 teretnih (N1) i 5.000 autobusa (M2 i M3). Imamo sreće da smo uništili željeznički promet pa da se sada možemo usredotočiti na samo jedan jedini problem – kako elektrificirati ovih milijun i pol osobnih vozila?
Potrudio sam se i pročitao taj naš svima poznati plan s kriptiranim imenom „Nacionalni plan oporavka i otpornosti 2021. – 2026.“ da vidim kako je to Hrvatska kod sebe riješila pa da možemo to rješenje kopirati i na druge, recimo skandinavske zemlje. Hrvatska je u sljedećih 6 godina transportu namijenila 5,5 milijardi kuna, od toga 3,5 milijardi kuna na željeznicu, istu onu koja čini 0,8% proizvodnje CO2, a ostatak na pomorstvo, zračni promet, te na onih 5.000 autobusa koji čine 0,3% ukupnih prometala na cestama. Hrvatska se dakle u strategiji uspješno koncentrirala na 1,1% stakleničkih plinova. Ostalih 98,9% će riješiti u sljedećih 90 šestogodišnjih strategija tako da smo do 2560 godine skroz čisti.
Ne sramimo se mi predati tako nešto ni na Europsku komisiju. Ako nas nije bilo sram predavati onakve diplomske radove po Banjaluci, neće nas ni ovoga biti sram. Osim toga, tko zna kakav će dokument predati Bugari. Oni će sigurno rješavati samo zračni prijevoz i imati samo 0,6%. Mi ćemo tako s 1,1% biti duplo bolji od Bugara, a nećemo se valjda uspoređivati s Nizozemskom.
S obzirom na to da je do predaje spomenutog dokumenta preostalo još samo mjesec dana, ne očekujte promjene u zadnji čas. Mi smo kao Haas u Formuli 1, samo nam je bitno da je Williams zadnji, da to nismo mi. Sredina tablice neka vodi svoje bitke, nismo mi Slovenci ili Slovaci, mi imamo svoje konkurente - Bugare i Rumunje.
Rimac nam se dogodio, možda se opet nešto dogodi samo od sebe, a do tada, čekajmo neko novo dijeljenje novca od strane EU. Možda sljedeći put uz željeznicu iscuri pokoji euro za nekog novog Rimca koji će novac napraviti u punjačima i pokoriti cijeli svijet s punjačima u rasvjetnim stupovima.
Do sljedeće strategije i nekog novog dijeljenja europskog novca!