Cijeli svoj profesionalni život profesorica Josipa Mrša bavi se ekonomijom, i to njezinim najkompliciranijim dijelom – financijama. Od profesure na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, gostovanja na predavanjima na drugim sveučilištima i visokim školama do rada na brojnim znanstvenim publikacijama prof. Mrša prepoznata je kao stručnjak koji svoje područje svakim novim korakom pokušava podići na višu razinu. Na sveučilištu Libertas predaje kolegij Menadžersko računovodstvo i financijsko izvješćivanje.
Ima li u Hrvatskoj dovoljno financijskih stručnjaka koji su sposobni voditi korporativne financije u skladu s regulama Europske unije?
- Da, svakako ih ima. Područje financija značajno je zastupljeno na svim visokoškolskim ustanovama u RH. Dok su, primjerice, određeni nastavni programi na nekim studijima zastupljeni sa 60 sati, na drugima dosežu impozantan broj od 300 nastavnih sati. Naime, velik je broj profesora koji su uključeni i u teorijska postignuća i u razvoj ovog područja znanosti, tako da studentima pružaju velike mogućnosti usvajanja znanja o teorijskim postavkama, ali i sveobuhvatni uvid u suvremena dostignuća u području financija. Kakvi će biti ishodi učenja studenata, ovisi o njihovoj motiviranosti, predznanju koje donose sa sobom u visokoškolske ustanove, radnim navikama i svakako nastavnom programu koji potiče razvijanje svijesti o važnosti financijske pismenosti budućih stručnjaka. U Hrvatskoj kao članici EU, uz nastavne programe na pojedinim visokoobrazovnim institucijama, studentima se tijekom studija - kroz institucije međunarodne razmjene - omogućuje odlazak u gotovo sve zemlje članice Unije, gdje biraju kolegije koje će tamo slušati i polagati, a stečena znanja priznaju im se kao dijelovi obveznog programa na matičnoj ustanovi. I sama sam bila koordinator CEEPUS programa i moram istaknuti da su naši studenti vrlo promišljeno birali programe koji im otvaraju perspektivu u budućem profesionalnom životu.
Kakva je razlika u vođenju financija korporacije, srednje velikog poduzeća i obiteljske tvrtke? Mnoge hrvatske obiteljske tvrtke prerasle su naime gabarite početnih obiteljskih biznisa, znači li to da moraju potpuno restrukturirati način upravljanja poslovnim financijama?
- Osim modaliteta financiranja poslovanja poduzeća, koje je u velikim korporacijama moguće u vrlo značajnom broju, i korištenja najrazličitijih financijskih instrumenata o kojima mali poduzetnici nisu uopće informirani, a nisu im ni dostupni, kao, primjerice, izdavanje korporativnih obveznica, kao jednog od najjednostavnijih načina financiranja velikih korporacija, srednja i mala poduzeća u praksi imaju mogućnost financiranja vlasničkim ulozima i kreditiranjem preko financijskih institucija. Kod malih i srednje velikih poduzeća vrlo je često upitna i kreditna sposobnost, a i vrlo strogi uvjeti instrumenta osiguranja kredita. Prema statističkim podacima, u prve dvije godine poslovanja, od ukupnog broja novoosnovanih poduzeća oko 80 posto ih prestaje s poslovanjem. Prerastanje početnih obiteljskih biznisa, mikro, malih i srednje velikih poduzeća u velike mijenja i njihov položaj na financijskom tržištu, ali zahtijeva i specifična znanja u vođenju financija, od poznavanja instrumenata financiranja, uvjeta njihova korištenja i učinaka koji se njima mogu ostvariti. Drugim riječima, ne radi se o restrukturiranju upravljanja financijama, već u praksi o vrlo skromnim mogućnostima korištenja financijskih instrumenata malih i srednje velikih poduzeća u odnosu na korporacije.
Što smatrate najvećim nedostatkom u financijskom obrazovanju u Hrvatskoj?
- Kao što sam navela na početku razgovora, obrazovanje u području financija u Hrvatskoj nema značajnijih nedostataka. Postoje i velike mogućnosti specijalističkih obrazovanja sa značajnim brojem polaznika u svakoj generaciji. Po mom dubokom uvjerenju, problem nastaje nakon specijalističkih obrazovanja: primjena u praksi. Naime, u Hrvatskoj su 98 posto svih poduzeća mala i srednje velika poduzeća koja ne sudjeluju na tržištima kapitala i koja se, kako sam već navela, financiraju ili vlasničkim ulogom ili kreditima banaka.
Možemo li reći da je nedovoljno znanje o upravljanju korporativnim financijama osnovni razlog velike krize Agrokora i potencijalnim sličnim krizama (a bilo ih je do danas dosta – od Digitela i EPH do Podravke, SMS-a, Peveca...)?
- Vjerujem da nije problem u nedovoljnom poznavanju korporativnih financija zaposlenika koji su obavljali poslove financiranja, već u činjenici da su njihovi vlasnici ili većinski vlasnici autoritativno i autonomno donosili sve strateške odluke, posebno u području financija. Primjerice, problemi koji su nastali u poslovanju Peveca i Agrokora, a koje sam uočila u njihovim financijskim izvješćima, različiti su, ali su u suštini problemi financiranja. Tako je Pevec ostao bez radnog kapitala, odnosno financirao je investicije tekućom imovinom i stoga nije mogao podmirivati dospjele obveze, što ga je dovelo do bankrota. Kod Agrokora je situacija bila drugačija. Može se reći da je ova korporacija financirala svoje poslovanje neplaćanjem duga prema dobavljačima, kao najjeftinijeg načina financiranja. Način podmirenja duga pretvaranjem obveza u vlasničke udjele standardni je način podmirenja duga i mislim da je problem uspješno i primjereno riješen.
Kakva je razlika studija financija na državnom ekonomskom fakultetu poput zagrebačkog ili riječkog i na malom privatnom sveučilištu kakvo je Libertas? Gdje će studenti dobiti bolji uvid u suvremeni način poslovanja?
- Najveći dio svog dosadašnjeg profesionalnog radnog vijeka provela sam na državnom fakultetu, Ekonomskom fakultetu u Rijeci, na kojem se godišnje upisivalo i preko tisuću studenata. U takvim se uvjetima ne može govoriti o individualnom pristupu studentima, ali sam izuzetno ponosna što sam sudjelovala u njihovoj profesionalnoj izgradnji, od kojih su mnogi danas istaknuti stručnjaci u područjima računovodstva i financija. Osnovna razlika državnih i privatnih sveučilišta je u samom pristupu studentima. Nastava se izvodi u manjim grupama, potiče se individualni rad kroz vježbe i seminare, a posebno kroz redovite konzultacije. Organizirana je svakodnevna elektronička komunikacija svih nastavnika sa svim studentima, rezultati ispita promptno se i javno objavljuju, i to u najkraćem mogućem roku. Što se tiče samog studija računovodstva i financija, program je vrlo sličan, što je uostalom i bila svrha bolonjskog procesa koji omogućava mobilnost studenata kroz različita sveučilišta u različitim državama. Program mojeg kolegija, kolegija računovodstva, standardni je program praktično u cijelom svijetu, samo je pitanje njegova udjela u ukupnom programu određenog studija. To pitanje ja bih zato postavila malo drukčije: gdje će studenti dobiti najbolji uvid u mogućnosti primjene naučenog suvremenog načina poslovanja u praksi? Odgovor je u tom slučaju jasan: u svim bilo velikim ili manje velikim tržišno orijentiranim poduzećima koja posluju po pravilima tržišta i imaju pristup svjetskim i domaćim financijskim tržištima.