Glavni ekonomist HUP-a: ‘Hrvatska mora prestati umjetno i naglo dizati trošak rada‘

Novi predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) Mislav Balković usredotočio se u prvim medijskim istupima nakon izbora na pitanje minimalne plaće i njezina državnog reguliranja.

S glavnim ekonomistom HUP-a Hrvojem Stojićem razgovaramo o argumentima poslodavaca za zaustavljanje daljnjeg dizanja minimalne plaće i prijedlozima HUP-a kako porezno rasteretiti plaće.

Stojić, među ostalim, komentira i pokazatelje o slabljenju poduzetničke klime u Hrvatskoj i uzroke daljnjeg rasta inflacije u nas.

Zbog čega je poslodavcima toliko problematično povećanje minimalne plaće? Naime, vladajući tvrde da bilježite rekordne razine dobiti odnosno profitabilnosti.

- Tu tezu, koja se olako izriče u javnom prostoru, naprosto treba staviti u ispravan kontekst. Naime, profitabilnost jest rasla i izravna je posljedica gospodarskog rasta. Međutim, ni s tom razinom rasta hrvatski poslodavci ne mogu niti prići razini profitabilnosti svojih konkurenata u Europi.

Zanimljivo je da, dok Hrvatska bilježi natprosječan realni rast BDP-a od 3 do 4 posto, a profitabilnost tvrtki gotovo stagnira na relativno niskoj razini. Jasno je da ovakav rezultat, kao i konstantno ‘demoniziranje‘ profitabilnosti kao zdrave ekonomske osnove, značajno ograničava ulaganja u produktivnost i tehnološku modernizaciju u Hrvatskoj, pa, ako hoćete, i u plaće.

Štoviše, profitabilnost po zaposlenom u Hrvatskoj upola je niža od prosjeka EU i otprilike četvrtinu niža od prosjeka srednje i istočne Europe. Također, suprotno narativu određenih interesnih skupina o navodnoj eksploziji profitabilnosti hrvatskih poduzetnika, prosječna neto marža prije poreza za hrvatsku ekonomiju posljednjih je godina na razini od oko 5 posto i jedva je porasla s 4 posto u 2019.

Ni ovo ne ohrabruje investitore koji ulažu kako bi ostvarili razuman povrat investicije jer gotovo isti povrat mogu ostvariti, primjerice, ulaganjem u državne obveznice, gdje nema poslovnog rizika, ali nema ni zapošljavanja i gospodarskog rasta. Za to vrijeme prosječna europska kompanija ima prosječnu neto maržu prije poreza od čak 10 posto, što je dvostruko više od hrvatskih kompanija.

Pogoršanje klime

Hrvatska udruga poslodavaca upozorila je u prošlotjednom redovitom Fokusu na pogoršanje poslovne klime u državi. Na čemu temeljite tu ocjenu i koje su moguće posljedice takvog stanja?

- Snažan rast naše ekonomije posljednjih godina ostvaren je nauštrb cjenovne konkurentnosti i suprotno logici produktivnosti, i to je činjenica nad kojom se u nadolazećem razdoblju usporavanja ekonomskih aktivnosti moramo zamisliti.

U prvoj polovini ove godine Hrvatska ima treći najveći rast troška rada po satu među svim članicama EU od 11,3 posto, nakon rekordnog rasta od 15,8 posto u 2024., a produktivnost je istodobno rasla, realno, samo 2,4 posto.

Od 2019., trošak rada skočio je čak 61,6 posto, gotovo sva i pol puta iznad prosjeka EU, što je glavni razlog gubitaka konkurentnosti.

Mislav Balković izabran za predsjednika HUP-a

Industrijska proizvodnja u trećem kvartalu je rasla samo 1 posto godišnje nakon rasta od 4,5 posto u prvoj polovini godine. Istodobno, realni rast trgovine na malo usporio je na samo 2 posto u odnosu na 5 posto u drugom kvartalu, što predstavlja gotovo dvostruko slabiju dinamiku nego početkom godine, kada su prodaju usporili bojkoti trgovaca i kasniji Uskrs.

Pogoršanje poslovne klime u trećem kvartalu mjereno indeksom HLIPO vidi se u većini od sedam ekonomskih sektora, a naročito u prometu i logistici te u turizmu.

I dok je slabiji sentiment u prometu i logistici ‘uvezen‘ i pod utjecajem geopolitičkih previranja, zabrinjava realni pad izvoza usluga. S obzirom na oporavak izvoza ICT usluga na valu ulaganja u umjetnu inteligenciju, to jasno upućuje na pad izvoza turističkih usluga. Naime, zastarjeli model turizma, temeljen na kratkoročnom najmu, više ne može generirati rast dodane vrijednosti.

Iako politika megapovećanja mase plaća i subvencija podupire kupovnu moć građana, već se vide jasni signali sporijeg rasta osobne potrošnje kroz usporavanje rasta zaposlenosti na manje od 1 posto godišnje i pad inozemnih turističkih noćenja u srpnju i kolovozu. Usporavanje nenamjenskog potrošačkog kreditiranja građana nakon mjera HNB-a tek nam slijedi.

Rast BDP-a usporit će u drugoj polovini godine na 2 do 2,5 posto, što je solidna dinamika, no oslanja se na faktore poput ekspanzivne fiskalne politike i donedavno robusno tržište rada čiji će doprinos u idućim godinama slabjeti.

Nakon posljednje objave njemačkog indeksa IFO nema podloge ni za rast ekonomskog optimizma ‘izvana‘, jer su šestomjesečni poslovni izgledi hladan tuš. Vodeći poslovni ljudi Njemačke gube povjerenje u brz oporavak ekonomije u 2026. ponajprije zbog slabe agregatne potražnje, kao i zbog rastuće neizvjesnosti vezane uz smjer tamošnjih ekonomskih politika. Njemačka industrija već je potonula na najnižu razinu u posljednjih dvadesetak godina.

Novoizabrani predsjednik HUP-a Mislav Balković u prvim je medijskim istupima nakon preuzimanja funkcije stavio naglasak na pitanje zakonski regulirane minimalne plaće i problematizirao Vladin plan da je se do 2028. podigne na 1250 eura. Zašto se HUP zauzima za umjereniji pristup kad govorimo o kretanju minimalne plaće?

- Predsjednik je iznio stavove naših članova s kojima smo proveli intenzivne konzultacije na ovu temu. Naime, umjetno i naglo podizanje troška rada je ‘majka‘ svih intervencija u našoj zemlji. Hrvatska godinama prednjači u rastu minimalne plaće i ukupnih primanja zaposlenih u EU, no taj rast nije ni blizu praćen rastom produktivnosti rada.

Od 2019. do danas minimalna je plaća rasla 92 posto, trostruko brže nego u EU s rastom od 32 posto, znatno iznad rasta od 60 posto u srednjoj i istočnoj Europi te osjetno iznad kumulativne inflacije od 28,1 posto.

S obzirom na to da je minimalna plaća referenca za rast većine plaća, osobito u sektorima i kompanijama s kućnim i sektorskim kolektivnim ugovorima, uzrokujući tzv. efekt harmonike, koji znači da povećanje na jednoj razini dovodi do povećanja plaća gotovo na svim razinama složenosti radnih mjesta u organizaciji.

Ovo je posebno izraženo u radno-intenzivnim djelatnostima kao što su, primjerice, prerađivačka industrija, turizam, trgovina, graditeljstvo i logistika. Nema sumnje da se znatno pogoršala cjenovna konkurentnost naših izvozno orijentiranih tvrtki. Situacija je akutna u posljednje tri godine kad je rast troška rada u Hrvatskoj 43,3 posto nadmašio prosjeke EU, gdje je rast bio 16 posto, te u srednjoj i istočnoj Europi s rastom od 38,5 posto.

Među hrvatskim poslodavcima sve je izraženija potreba da rast plaća, socijalnih prava i ukupnog troška rada bude usklađen s ekonomskim realnostima kao što su produktivnost, BDP i fiskalni kapaciteti. U postojećim geoekonomskim okolnostima, novoizabrani njemački kancelar Merz otvoreno dovodi u pitanje održivost socijalne države zbog pada konkurentnosti, slabije produktivnosti i rastućih izdataka za obranu, zdravstvo i servisiranje duga.

U Hrvatskoj, novo usklađivanje minimalca dolazi u trenutku pregrijavanja troška rada, što sve snažnije opterećuje radno intenzivne i izvozne sektore, dok su izgledi za oporavak u europodručju i dalje vrlo slabi. Štoviše, kao dodatni poticaj troška rada, masa plaća u državnom sektoru skočila je 58 posto u posljednje dvije godine i u odnosu na 2018. se udvostručila, dosegnuvši 12,3 milijarde eura.

Iz posljednjeg rebalansa proračuna vidimo i da je nakon eksplozije plaća iz državnog proračuna i lokalna država slijedila isti obrazac - predizborni rast plaća i transfera gurnuo je lokalnu državu u manjak od 333 milijuna eura umjesto planiranog viška od 520 milijuna eura te pridonio rastu troška rada.

Hrvatska je po udjelu mase plaća u BDP-u od 13,3 posto BDP-a na četvrtom mjestu iza daleko razvijenije Danske i Finske. Hrvatska je jedna od rijetkih članica EU u kojoj je prosječna plaća u javnom sektoru viša nego u privatnom sektoru, a razlika u primanjima zaposlenih u te dvije osnovne skupine svih zaposlenih je udvostručena u odnosu na 2019. te iznosi 32,3 posto prema 15,3 posto.

Nema sumnje i da država enormnim povišicama svojim zaposlenima samo nabacuje ‘volej‘ za podizanje minimalca, čime cijeli proces njezina usklađivanja poprima ‘spiralni‘ karakter i cijeli proces sve više gubi doticaj s realnošću u privatnom sektoru.

Umjesto da iskoristimo šansu rekordno niske nezaposlenosti za transfer zaposlenih iz javnog u privatni sektor te bezbolno smanjenje administracije, evidentno je da javni sektor sve više istiskuje privatni sektor s tržišta rada.

Prema predloženom rebalansu, na rubu smo proboja fiskalnim pravilima definirane granice deficita od tri posto BDP-a, pa nas svako daljnje dizanje javne potrošnje na traženje interesnih skupina i/ili neočekivano usporavanje ekonomskog rasta može lako gurnuti u tzv. proceduru prekomjernog deficita. Time bismo izgubili prijeko potreban fiskalni prostor u slučaju neke nove krize ili kolebljivosti na financijskim tržištima.

Odustajanje od investicija

Koliko su rasle plaće u Hrvatskoj tijekom posljednjih pet godina?

- Hrvatska je apsolutni rekorder prema rastu ukupnih primanja zaposlenih od 71,9 posto i 42,3 posto realno u periodu od 2019. do 2024. upravo zahvaljujući ubrzanom rastu minimalne plaće i masa plaća u javnom sektoru. Većim su dijelom te intervencije zaslužne i za najveći realni rast kupovne moći u EU od 21 posto, a ukupno 52 posto od 2019.

Prema realnom medijalnom dohotku, iza Hrvatske je čak osam članica EU, a u 2025. godini prestići ćemo Češku i Estoniju i sve smo bliži prosjeku EU.

Ukupne naknade zaposlenih u Hrvatskoj dosegnule su gotovo 50 posto BDP-a i prvi put premašile prosjek EU za dva postotna boda te čak sedam postotnih bodova prosjek srednje i istočne Europe. Ovo neumoljivo pokazuje da hrvatski poslodavci itekako ‘distribuiraju‘ dio svoje dobiti zaposlenima.

Možete li precizirati koga najviše pogađa snažan i nagli rast troška rada?

- Snažan rast troška rada uslijed državnih intervencija nauštrb konkurentnosti i kapaciteta za ulaganja je velik problem u tekstilnoj, metalnoj i drvnoj industriji, gdje inozemni investitori odustaju od investicija, zatvaraju pogone i sele se na druga tržišta.

U tvrtkama u domaćem vlasništvu sve je izraženiji trend seljenja dijela poslovanja, osobito doradnih i pomoćnih procesa, u zemlje u okruženju.

Eklatantan primjer je Boxmark, gdje je broj zaposlenih smanjen s rekordnih 3000 na 820, a prihodi su tijekom godina pali s rekordnih oko 300 milijuna eura na samo 58 milijuna eura, pri čemu tvrtka dominantno zbog rasta minimalca seli nove poslove u BiH i ne može poslovati pozitivno niti ulagati u modernizaciju opreme.

Zbog neočekivanog rasta minimalca u prošlim godinama napustili su nas Benetton, SDF Žetelice i druge tvrtke, a nekoć značajni investitori poput Harburg-Freudenbergera i ostalih, prema našim saznanjima, sele proizvodnju izvan Hrvatske. Dok političke elite odmahuju rukom na bijeg radno intenzivne industrije, napuštena područja suočavaju se s daljnjom depopulacijom, a neke industrijske vještine trajno izumiru.

Postavlja se pitanje koji je smisao ovakvog agresivnog povećanja troška rada ako to rezultira zatvaranjem tvrtki i nepovratnim gubitkom radnih mjesta, a potencijalno i čitavih industrija?

Uvidom u rezultate top deset hotelijera u posljednje tri godine, EBITDA marža stagnira četiri postotna boda ispod razine 2019. uz pad neto marže na deset posto, oboje dominantno potaknuto povećanjem udjela troška rada iznad 27 posto prihoda, što je 3,5 postotna boda iznad razine 2021.

U spomenutim sektorima vodeći poslodavci zbog povećanja troška rada planiraju stagnaciju ili pad EBITDA marže u 2026., pa ne iznenađuje pad novčanih izdataka za ulaganja hotelijera te ‘metalaca‘ za čak 13 odnosno 3 postotna boda ispod razine 2019.

Što pokazuje nedavno provedena anketa članica HUP-a? Kako se rast minimalne plaće odražava na izvozno orijentirane proizvodne sektore i njihovu sposobnost održavanja konkurentnosti?

- Prema nedavnoj anketi HUP-a, gotovo četiri od deset tvrtki već trpe ozbiljan pritisak troška rada pri aktualnom minimalcu od 970 eura, a 32 posto očekuje snažan negativan udar na investicije ako on dosegne 1250 eura do 2028. Svaka šesta tvrtka na tom horizontu predviđa i smanjenje broja zaposlenih.

Gotovo 80 posto poslodavaca na temelju minimalca kao referentne točke povećava plaće i na višim razinama, a 81 posto njih ne može rast troška rada veći od deset posto nadoknaditi kroz cijene, zbog čega dvije trećine traže porezno rasterećenje, a 69 posto automatsku indeksaciju minimalca prema inflaciji i produktivnosti.

Gotovo 90 posto naših članica u prerađivačkoj industriji teško može izdržati automatsku indeksaciju minimalca za inflaciju ili uopće ne može izdržati bilo kakvo daljnje povećanje.

U prerađivačkoj industriji, 60 posto tvrtki već sada bilježi pritisak na ulaganja ili smanjenje proizvodnje, a polovina procjenjuje da bi rast na 1250 eura do 2028. bio neodrživ. Svaka četvrta industrijska tvrtka na tom horizontu predviđa i smanjenje broja zaposlenih.

U metaloprerađivačkoj industriji, posebno među proizvođačima koji su integrirani u međunarodne lance dobave, rast minimalne plaće stvara dodatni pritisak jer se u dugoročnim ugovorima s inozemnim naručiteljima često ugrađuju klauzule o fiksnim cijenama i obveznom godišnjem rastu produktivnosti.

To znači da se troškovi rada ne mogu jednostavno prenijeti na kupca, nego proizvođač svake godine mora poboljšati produktivnost da bi mogao nastaviti poslovati prema izvana određenim uvjetima.

U hrvatskom kontekstu, gdje većina industrija, čast izuzecima, ne prodaje finalne proizvode, nego komponente za veće sustave, takav model ostavlja vrlo malo prostora za prilagodbu, odnosno rast minimalne plaće povećava troškove, a ugovori istodobno uvjetuju dodatne uštede.

Posljedica je smanjenje investicijske aktivnosti, jačanje pritiska na marže i sve brži prelazak na automatizaciju, osobito u metalnoj industriji, koja je tipičan primjer tog odnosa između troškova rada i ugovorene produktivnosti. S niskim maržama s kojima posluju, mnogi nemaju prostora za investicije, pa pribjegavaju zatvaranju radnih mjesta u Hrvatskoj.

Povećanje odbitka

Što HUP predlaže u pogledu usklađivanja minimalca i uređivanja troška rada?

- Nakon snažnog višegodišnjeg podizanja minimalca u Hrvatskoj, vrijeme je za redefiniranje pristupa formiranju minimalne plaće kako bi se očuvala ili poboljšala konkurentnost hrvatskih tvrtki po uzoru na Sloveniju, gdje je minimalna plaća već tri godine praktički zamrznuta.

Prema tamošnjem zakonu o minimalnoj plaći, nova razina minimalca utvrđuje se striktno na temelju godišnjeg rasta troškova života kroz pokazatelj CPI inflacija u prosincu prethodne godine, pa je zaštićena od državnog intervencionizma. Taj je model jedan od najtransparentnijih u EU.

Rumunjska je, pak, nedavno uvela formulu za određivanje minimalne plaće na bazi zbroja inflacije i realnog rasta produktivnosti.

Automatsku inflacijsku indeksaciju kao glavnu polugu koriste još i Francuska korištenjem pokazatelja CPI bez duhanskih proizvoda kad inflacija premaši razinu od dva posto, Belgija s pokazateljem CPI bez alkohola, duhana i goriva te Cipar, a inflacija je ključna referenca i u Nizozemskoj, Portugalu i Španjolskoj.

HUP stoga zagovara depolitizaciju određivanja minimalne plaće i njezino vezivanje uz objektivne ekonomske pokazatelje, inflaciju i/ili realni rast produktivnosti. Takav model, koji već primjenjuju brojne članice EU, bio bi transparentan, predvidiv i održiv jer bi spriječio politički pritisak i nerealna povećanja koja ugrožavaju poslovanje i zapošljavanje.

Istodobno, nužno je promijeniti zakonski tretman stanke za odmor i smanjiti trošak bolovanja za poslodavce, budući da Hrvatska ima jedan od najizdašnijih sustava u EU. Uz to, HUP predlaže uvođenje minimalne vrijednosti sata rada, s obzirom na to da broj radnih sati mjesečno varira od 160 do 184, kako bi se izbjegle nelogičnosti i neujednačenosti u isplati plaća.

Važan element reforme je i povećanje osnovnog osobnog odbitka na razinu bruto minimalne plaće, čime bi se zaposlenima povećao raspoloživi dohodak bez dodatnog fiskalnog opterećenja poslodavaca.

Ključno je i porezno rasterećenje srednjih i viših plaća, posebno za visokoobrazovane stručnjake koji stvaraju visoku dodanu vrijednost, primjerice inženjere, projektante, liječnike, profesore, ICT stručnjake. Zato HUP predlaže povećanje praga za višu stopu poreza na dohodak na 80.000 eura godišnje, što bi zadržalo kompetentne ljude u zemlji i ojačalo sektore koji nose rast gospodarstva.

Što predlažete u pogledu rasterećenja na dohodak?

- HUP predlaže smanjenje niže stope poreza na dohodak za najmanje pet postotnih bodova jer Hrvatska u tom segmentu ima znatno veće porezno opterećenje od zemalja u okruženju poput Bugarske, Rumunjske i Srbije, gdje je stopa poreza na dohodak oko 10 posto.

Na području doprinosa na plaću, dobra praksa članica EU pokazuje potrebu za ograničavanje osnovice za obračun doprinosa za zdravstvo na dvije prosječne godišnje plaće. Takav model već postoji u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji i drugim članicama EU. U kontekstu rastuće nedostupnosti javnih zdravstvenih usluga, zbog čega sve više građana uz zdravstvene doprinose dodatno plaća i privatnu zdravstvenu zaštitu, važno je očuvati načelo solidarnosti.

Međutim, nije održivo ni pravedno da građani sa srednjim i višim primanjima nemaju propisanu gornju granicu uplata u zdravstveni sustav. Njihovi doprinosi značajno premašuju vrijednost usluga koje realno koriste u javnom sustavu, čime se narušava ravnoteža između onoga što plaćaju i usluga koje zaista i koriste.

Sve te mjere, zajedno, stvaraju okvir za održivo uređenje troška rada, koje potiče zapošljavanje, produktivnost i konkurentnost bez dodatnog pritiska na poslodavce.

Uzgon inflacije

HUP zastupa stav da je rast plaća potpirivao inflaciju, u kolikim razmjerima?

- Posljednje dvije godine povećani trošak rada je pojačano pogonio inflaciju, što pokazuju izračuni Hrvatske narodne banke. Ako imate ciljanu inflaciju od oko 2 posto, rast produktivnosti od 2 do 3 posto, onda rast plaća ne smije biti nominalno veći od 4 do 5 posto.

Kad gledate samo dva proračunska ciklusa, masa plaća je u javnom sektoru rasla čak 58 posto. Država je brutalno intervenirala, podigla je trošak rada kroz masu plaća i minimalnih plaća. To je neodrživo. Siguran sam da i oni koji su donijeli te odluke znaju da je to neodrživo jer smo o tome s razumijevanjem u više navrata razgovarali sa socijalnim partnerima.

Kada je u pitanju kontrola cijena odabranih prehrambenih proizvoda, HUP smatra da to ne pridonosi smanjenju inflacije. Možete li obrazložiti taj stav?

- Sama zakonska objava cjenika već potiče konkurenciju među trgovcima i dobavljačima, pa su dodatna ograničenja cijena time još nelogičnija, osobito uz rekordni rast kupovne moći u Hrvatskoj, pa više nije jasno tko, koga i zašto spašava. Snažno usporavanje rasta maloprodaje, uz realni pad prihoda od turizma, u konačnici stabilizira inflaciju.

Pogoršanje ekonomske klime aktualizira naše teze da ograničenje cijena 70 prehrambenih proizvoda ugrožava domaću prehrambenu industriju. Naime, rast cijena inputa kao što su sirovine, energenti i trošak rada nije praćen prodajnim cijenama, pa pada profitabilnost cijelog lanca.

U pet godina razlika između rasta cijena poljoprivrednog outputa i inputa u EU iznosi 6,6 postotnih bodova ili trostruko više nego u Hrvatskoj. Unatoč višoj inflaciji hrane nego u EU, produktivnost naše poljoprivrede je tri i pol puta niža od njemačke produktivnosti, po nekim mjerama stojimo i lošije, a bez isplativosti nema ulaganja ni rasta dodane vrijednosti.

Umjesto ograničavanja cijena potrebno je sniziti stopu PDV-a na hranu na razinu usporedivu sa zemljama u okruženju i prema fiskalnim praksama članica EU. Takva bi mjera ublažila udar na potrošače i podržala konkurentnost proizvođača.

Jednako je važno povećati konkurentnost regulative za poljoprivredno-prehrambenu proizvodnju, osobito kroz reforme Zakona o poljoprivredi i Zakona o poticanju ulaganja, te smanjenje visokih komunalnih doprinosa i naknada u odnosu na okruženje.

Naime, Zakon o poljoprivrednom zemljištu, Zakon o poticanju ulaganja, Strateški plan Zajedničke poljoprivredne politike i pravila fondova EU dodatno destimuliraju ulaganja i skaliranje poljoprivrede.

Iako spomenuti strateški plan financira projekte, alokacije su (pre)niske, a niski pragovi potpora ograničavaju veće investicije u modernizaciju i tehnologiju, što guši konkurentnost i ne odgovara potrebama naše deficitarne poljoprivrede.

Time se narušava održivost sektora i raste rizik gašenja farmi i manjih pogona, osobito u mliječnom i mesnom segmentu, gdje marže gotovo nestaju.

Domaća proizvodnja pokrije tek 40 posto potreba za mlijekom dok EU proizvodi 16 posto iznad svojih potreba, a slično vrijedi i za druge poljoprivredne proizvode.

Apsurdno je da ograničavanje cijena potiče uvoz jeftinije i manje kvalitetne hrane, jer domaći proizvođači nisu konkurentni u odnosu na efikasniju inozemnu konkurenciju i često niti ne mogu proizvesti svoj proizvod po ograničenoj cijeni na polici trgovina.

Udvostručena ovisnost o uvozu s udjelom od tri posto BDP-a znači gubitak tržišta za naše proizvođače koji bez cjenovne fleksibilnosti teško konkuriraju, i veću ranjivost potrošača na cjenovne poremećaje i nestašice. To dodatno slabi našu proizvodnju i stabilnost tržišta.

Zastarjeli zakoni

Kako privući ulaganja u privatni sektor i podići produktivnost?

- Iako investicije ostaju podržane rekordnim priljevom iz fondova EU, na privatne investicije pored neizvjesnosti u okruženju nepovoljno djeluje čitav niz domaćih faktora.

Među njima ističemo nekonkurentan trošak rada, i dalje dominantno podgrijavan snažnim državnim intervencijama kroz masu plaća iz državnog proračuna te minimalnu plaću, nekonkurentan porezni okvir, natprosječno viši trošak energenata u odnosu na prosjek EU, zastarjeli i nekonkurentan Zakon o poticanju ulaganja, kao i zaostajanje u privlačenju privatnog rizičnog kapitala, razvoju domaćeg tržišta kapitala te institucionalnim ulaganjima.

Pred Hrvatskom je stoga imperativ modernizacije regulative koja bi pospješila privatna ulaganja. U tom kontekstu, u HUP-u smatramo da valja jačati konkurentnost Zakona o poticanju ulaganja kroz potpuno delimitiranje predviđenog poreznog poticaja neovisno o vrijednosti ulaganja po uzoru na najbolju praksu članica EU.

Štoviše, zbog uvođenja globalnog minimalnog poreza na dobit od 15 posto, čime Zakon o poticanju ulaganja praktički gubi smisao, predlažemo adekvatne izmjene u domaćoj regulativi tako da se poticaji preoblikuju u kvalificirane porezne kredite ili u sustave izravnih novčanih potpora uz kraće razdoblje refundacije, čime se osigurava da poticaji zadrže svoju inicijalnu svrhu, a i dalje budu u skladu s režimom EU.

Samo profitabilne tvrtke mogu snažno investirati u produktivnost, podizati dodanu vrijednost i na održiv način dizati primanja zaposlenih. Iako posljednjih godina rastemo po dinamici od 3 do 4 posto, produktivnost u Hrvatskoj pada dvije godine zaredom, a profitabilnost tvrtki po zaposlenom upola je niža od prosjeka EU i četvrtinu ispod srednjoeuropskog prosjeka. Marže stagniraju ili padaju jer u mnogim djelatnostima plaće rastu znatno brže od prihoda.

S obzirom na očekivano usporavanje rasta produktivnosti, i to po stopi nižoj od prosjeka srednje i istočne Europe, te na povišenu neizvjesnost uslijed rekonfiguracije svjetske trgovine, fokus domaće ekonomske politike morao bi biti na jačanju konkurentnosti privatnih tvrtki, i to kroz porezno rasterećenje rada, smanjenje troška energenata za veće poduzetnike, jačanje atraktivnosti poticaja za ulaganja i inovacije te provođenjem reformi obrazovnog sustava.

Reformama na ponudbenoj strani valja olakšati investicije u energetske kapacitete, nastaviti fleksibilizaciju tržišta rada, proizvoda i usluga, uskladiti obrazovne programe s tržištem rada, restrukturirati državnu administraciju i javna poduzeća te olakšati uvjete poslovanja.

Za održiv rast produktivnosti Hrvatska mora baciti sve karte na ulaganja privatnih tvrtki, i to naročito u istraživanje, razvoj i inovacije, jer stvarni rast učinkovitosti može doći jedino kroz tehnološki napredak, digitalizaciju i modernizaciju proizvodnih i poslovnih procesa.

Uz to je potrebno ojačati instrumente financiranja i stvoriti okruženje koje potiče jačanje domaćeg tržišta kapitala. Veliki prioritet nosi jačanje strukovnog i dualnog obrazovanja, na kojem je u posljednje vrijeme doista napravljeno mnogo, relevantnih studijskih programa i cjeloživotnog učenja kako bi se stvarala radna snaga koja prati tehnološki napredak i potrebe modernih industrija.

Nadalje, potrebne su i dalje intervencije kroz aktivne politike tržišta rada, naročito u smjeru podizanja stope zaposlenosti žena i mladih, uz povećanje mobilnosti radne snage.