Labin
 Danijel Soldo / CROPIX
I to je Hrvatska

FOTO Labin: Sjećanje na Tita, vizija tunela koji ih spaja s morem i san o podzemnom gradu

Peti tekst iz serije u kojoj, jednom mjesečno, objavljujemo sveobuhvatne portrete hrvatskih gradova
Piše: Gordana GrgasObjavljeno: 01. ožujak 2020. 16:13

Sjedili smo za konferencijskim stolom na Titovu trgu 11 u labinskoj Maloj vijećnici i buljili u četiri nametljivo velike i prazne bijele kožnate fotelje poredane uz suprotni zid. “Ovdje se održavaju i vjenčanja. U tim su se foteljama ženile generacije, pa tako i moji roditelji i ja”, priča nam Nino Bažon, viši stručni suradnik za informiranje u Gradskoj upravi Labina, dok smo čekali da se preko Skypea javi Luca Businaro, direktor kompanije Novation Tech, koja uskoro otvara pogon u lokalnoj poslovnoj zoni. Gradonačelnik je dobio virozu i visoku temperaturu, sastanak je odgođen, a kao “zamjenu” su nam ponudili razgovor s novim talijanskim investitorom.

Kako ubrzo doznajemo od nasmijanog Businara iz Montebelluna, već je zaposlio 18 lokalnih radnika i obučava ih u Italiji za proizvodnju automobilskih dijelova od karbonskih vlakana, još deset ih na obuku kreće u travnju, a radnike traži i dalje. To je sada, kaže, brzorastuća industrija. Plaća? U skladu s tržištem. Pa dodaje: “Bit će kao u turističkom sektoru.” Računa da je to oko 5000 kuna neto za dnevnu šihtu, a bit će i noćnih koje, naravno, znače i veću plaću. U njegovim se tvornicama radi u tri smjene, toliko ima narudžbi od Ferrarija preko Lamborghinija do Mercedesa.

Novation Tech bit će šesta talijanska kompanija u zoni Vinež. Nastupa, čini se, doba poslovne renesanse u kojoj su novim industrijskim predgrađem Labina zavladali Talijani. Benetton je pak odatle nestao 2015. i skrasio se u Rumunjskoj (gradonačelnik Valter Glavičić nam je rekao da su “otišli na istok”) nakon deset godina korištenja lokalnih komunalnih povlastica; domaći kažu da su naučili lekciju, promijenili politiku poticaja. Trenutno je u zoni zaposleno oko 700 radnika, očekuje se da bi ih u kratkom roku moglo biti tisuću; i Valamar tu otvara golemu centralnu pripremnicu hrane za hotele u obližnjem Rapcu te Poreču i na Krku, zaposlit će sto ljudi. Tako, zbog potreba za radnom snagom u industriji i hotelijerstvu, obodreni gradonačelnik poziva “ljude iz svih krajeva Hrvatske da se dosele u Labin”. Najavljuje i, “prvi u Hrvatskoj”, pilot-projekt izgradnje 100-tinjak stanova za nove radnike. U to se planira upustiti zajedno s poslodavcima, po principu javno-privatnog partnerstva, na gradskom zemljištu u Vinežu.

 

Što zbog blizine mora, što zbog šarma srednjovjekovnog Labina smještenog na brdu, živi se tu i od turizma. Iz hotelskih resorta i apartmana u Rapcu (spada pod Grad Labin) ljeti se po povijesnoj jezgri razmile gosti, posjećuju razne manifestacije koje im nude pod imenom Labin Art Republika, spotiču se kvrgavim kamenim ulicama oko palača iz vremena duge vlasti Mlečana, vrzmaju oko gradskih zidina, vrata sv. Flora i nekadašnje obrambene kule Torjon. Za njih se otvaraju i starogradski apartmani, nastaje labinska verzija difuznog hotela. No drevna gradska infrastruktura stenje, a zidovi kuća svjedoče o tome kako su, zbog gorskih udara i eksplozija u nekadašnjim rudnicima ugljena ispod grada, jedva spašeni 60-ih godina prošlog stoljeća. Prostrani trg pod zidinama, i dalje pod imenom Titov, veza je prema Podlabinu, području koje je urbanizirano u doba vladanja fašista koji su agresivno širili istarske ugljenokope. Tamo je danas, nakon ere socijalizma i tranzicije, ostalo ono što uglavnom nazivaju industrijskom kulturnom baštinom.

Kad smo ga posjetili, grad se pripremao za 99. obljetnicu Labinske republike (kratkotrajna samouprava nastala za rudarske pobune 1921. godine, pod parolom “Kova je naša”, odnosno “Jama je naša”), a ubrzano se završavala i obnova šohta, visokog čeličnog tornja postavljenog 1940. godine na ulazu u rudnik s dizalom za rudare i vagonete. Na tom simbolu Podlabina koči se danas veliki natpis “Tito”, također nedavno obnovljen, zajedno sa srpom i čekićem; sve je plaćeno europskim novcem (projekt Mine Tour). Odnos Tita i rudara, Tita i Labina, desetljećima nakon njegove smrti i gašenja rudnika, posebna je priča o kojoj bi sociolozi sigurno mogli štošta reći; kad je natpis bio skinut radi obnove, mnogi su pitali što se događa, očekivali da se vrati. S tim dijelom svoje prošlosti ovdje ne ratuju. Prolaznicima, onima otvorenoga uma koji ne dobiju osip već i na spomen bivše Jugoslavije, to je tek jedna u nizu labinskih turističkih zanimljivosti. (Povijest pak sugerira da se dio lokalnog sentimenta prema Titu vjerojatno temelji i na činjenici da je ZAVNOH 1943. godine donio odluku o priključenju Istre i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj, što se realiziralo nakon Pariškog mirovnog ugovora 1947.)

Labin, 250220
Reportaza o gradu Labinu u ciklusu I to je Hrvatska. 
Na fotografiji labinski Stari grad.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
Labinski Stari grad
 

Definirati Labin općenito je prilično težak zadatak, a ovisi o tome koliko duboko u povijest želite zagrabiti, koji kontekst njegova života objasniti, uzimajući u obzir Mlečane, Austrijance, fašističku Italiju, socijalističku Jugoslaviju ili tranzicijsku Hrvatsku. Od siline povijesne kakofonije nastao je grad koji i u Istri smatraju posebnim. U okvirima tog čudesnog miksa živi danas oko 11 tisuća stanovnika (prema procjeni Državnog zavoda za statistiku za 2018.), od čega je oko 3000 zaposlenih, a prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011., po nacionalnosti je 62,45 posto Hrvata, 17,63 posto ih se iz raznih razloga izjasnilo kao Istrijani, a 7,85 kao Bošnjaci, većinom bivši rudari i njihove obitelji. Talijana je samo 2,36 posto. Statistika govori i da bi im se bez useljavanja crno pisalo, daleko više ih umire nego što se rađa. Koliko ih se pritom ipak i iseljava? Glavičić kaže da taj problem više nemaju; zadnji podaci kažu da je u 2018. godini 75 stanovnika spakiralo kofere i otišlo u inozemstvo, a sveukupno se iselilo njih 289. Uselila su se 272 stanovnika.

Naša privremena baza, jedini gradski hotel nazvan po lokalnoj obitelji Peteani koja ga je pomno uredila prije četiri godine i njime spretno upravlja, nalazi se u strmoj Ulici Alda Negrija koja povezuje gornji i donji Labin. (Na dvojezičnoj ploči u kući u kojoj je živio i radio, postavljenoj 1951. godine, naknadno smo saznali da je Negri bio drug i član ZAVNOH-a koji je 1944. godine u borbi protiv fašizma “položio svoj život za slobodu talijanske nacionalne manjine i naroda Istre”.) Smjestivši se u tom zdanju s velikim prozorima i pogledom na Podlabin sa šohtom svježe obojenim u zeleno, obilazili smo sugovornike kao da zaranjamo i izranjamo u različite svjetove i doba, zabavljajući se pritom i odgonetavanjem labinjonske cakavice (c, ne č), teško razumljive jezične mješavine koju su nedavno zaštitili kao nematerijalno kulturno dobro. Pomogla nam je u tome akademska glumica i kantautorica Elis Lovrić, koja kao “cambasadorica” piše i pjeva na toj besedi, izvodi na njoj svoje glazbeno-glumačke projekte. Počela je karijeru u kazalištu, u riječkom HNK (dobila je Rektorovu nagradu za ulogu u predstavi “Vježbanje života”), a potom nastupala u talijanskim mjuziklima; kad je s gitarom svratila do gradske lože, kako bi nam dočarala melodioznost cakavice, shvatili smo zašto njen labinjonski osvaja. Saznali smo i da upravo priprema nastup na Dori s pjesmom “Jušto”, što znači – točno.

Labin, 250220
Reportaza o gradu Labinu u ciklusu I to je Hrvatska. 
Na fotografiji labinski gradonacelnik Valter Glavicic.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
Valter Glavičić, labinski gradonačelnik

Dok smo malo kasnije u tihom žamoru Velo kafea razgovarali o njezinu prvom albumu na cakavici “Merika” (naravno, to znači Amerika, kamo se iselilo dosta Labinjana), na vratima kavane se stvorio postariji muškarac odjeven kao šerif iz starih američkih vesterna. Sjeo je za susjedni stol, skinuo kaubojski šešir i bacio se na čitanje dnevnih novina na stalku. Nijedna se glava nije okrenula, kao da je takva uniforma najnormalnija stvar. Elis nam je objasnila misterij; to je Euro Laube zvani Keko, svojevrsna maskota Labina. Kako nam je rekao idućeg dana, jer smo ga potražili u isto vrijeme i na istom mjestu, on sebe vidi kao “federalnog šerifa maršala” i već 50 godina čuva grad. Osobenjak o kojem je nedavno Nova TV snimila prilog živi sam u kući bez struje i vode na vrhu staroga grada, a u “patrolu” izlazi navečer, kad ga u lokalnim restoranima počaste jelom, pićem. Govori vrlo brzo, teško ga je razumjeti, ali uspjeli smo shvatiti da je jednom zaista živio u Americi te da sam šiva ili prepravlja svoju odjeću. Vjerojatno je Keko najfotografiranija osoba u Labinu, na trgu je baš svaku noć; domaći, oni koji govore i labinjonsku cakavicu koju krase i riječi iskrivljenog talijanskog, tvrde da s njime sasvim solidno mogu pretresti aktualne lokalne teme.

Labin, 250220
Reportaza o gradu Labinu u ciklusu I to je Hrvatska. 
Na fotografiji labinski kaboj,serif i marsal Euro Laube Keko.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
Euro Laube zvan Keko, labinski kaboj, šerif i maršal
 

Nakon šetnje srednjovjekovnom jezgrom, bacivši s gradskog vidikovca na Fortici pogled na Učku (a čini se da smo vidjeli i obrise Julijskih Alpa) te, s druge strane, sa šetališta San Marco, na more, kao magnet nas je privukao Podlabin. Točnije, njegov dio koji podsjeća na malo stariju Rašu, a nastao je pod nazivom Pozzo Littorio prema projektu talijanskog arhitekta Eugenija Montuorija podignut pokraj kompleksa rudnika (gradnja je trajala od 1938. do 1942. godine). Javne zgrade primjer su arhitekture iz doba fašizma, jednostavne i racionalne; neke su u međuvremenu nadograđene, a na onoj koja je bila sjedište fašističke stranke, Casa del Fascio, kamenoj kuli, nakon rata je srušen visoki balkon s kojeg su fašisti držali govore. Tu je i škola, sada pod imenom “Ivo Lola Ribar”.

Novo naselje sa 600 stanova bilo je zaista pomno planirano, za oko 3000 stanovnika, rudara i njihovih obitelji te direktora i činovnika, s trgom, crkvom, školom, uredima, svime što je potrebno za gradski život. Tri tipa stambenih zgrada iz tog doba upadaju u oči (zovu ih vilete, kazakapi i kazarmoni, izgrađene po internoj hijerarhiji za direktore, inženjere i rudare), dio ih je prošao energetsku obnovu fasada pa pršte bojama; oko njih se razrastao grad, stambene zgrade iz socijalističkog razdoblja, potom malo dalje novije, danas i kružni tokovi, trgovine, kafići. Novi gradski centar.

Labin, 250220
Reportaza o gradu Labinu u ciklusu I to je Hrvatska. 
Na fotografiji gradska knjiznica u Labinu.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
Gradska knjižnica u Labinu
 

Pijacal, kako je nazvan rudarsko-industrijski sklop sa šohtom, djeluje u svemu tome skoro nestvarno, kao izgubljeni prostor u vremenu. Ipak, u jednom je dijelu preuređen u suvremenu i arhitektonski sjajno oblikovanu knjižnicu sa svodom od staklene cigle (u tzv. mramornoj dvorani u kojoj su se primale plaće i dizali štrajkovi), rad za koji su arhitekti dobili nekoliko nagrada struke. Tu je i centar Lamparna, koji je za svoje potrebe uredila udruga za alternativnu kulturu i umjetnost Labin Art Express (LAE), a između poluruševna zgrada zadaskanih prozora, bivše rudarsko kupatilo. Najpreciznije što su Labinjani dosad smislili jest da će tu jednom biti “polivalentna dvorana”, a kad opet izgrade dizalo do rudnika (jer trenutno nemaju pristup do njegovih tunela, šoht je samo nadzemni podsjetnik), to bi se sve zajedno moglo povezati i urediti kao… Tko zna što, i tko zna kada, ideja za revitalizaciju prostora, spajanje nadzemlja i podzemlja je mnogo, pa čak i da se jednim od tunela dugim 1800 metara ide na plažu u Rapcu. Nade polažu u europske fondove i novu financijsku perspektivu 2021. - 2027. te suradnju s gradovima slične industrijske prošlosti u Sloveniji i ostatku Europe.

Umjetnički kolektiv okupljen oko LAE odavno ima viziju stvaranja podzemnog grada koji bi se mogao povezati s Rašom, Rapcem i Plominom jer je na dubini od oko 150 metara, na tzv. osmom horizontu, razgranata mreža širokih komunikacijskih tunela s prugama i dvoranama, nešto kao rudarski “ranžirni kolodvor”. Ta udruga u raznim formama djeluje od 1991. godine, a najaktivnija, možda i najkreativnija, vremena su pomalo iza nje. Konstanta, jedan od osnivača, je Dean Zahtila. Prilično osebujni ekonomist koji, potpuno odjeven u crno i sa sunčanim naočalama koje uopće ne skida, ostavlja dojam produhovljenog gradonačelnika imaginarnog podzemnog grada. Trenutno je, kao predsjednik udruge, zabavljen pripremama za Treći bijenale industrijske umjetnosti. Počinje ovoga ljeta kao refleksija (prepisujemo s internetskih stranica) pojava koje su oblikovale društveni i kulturni pejzaž Istre i Rijeke. Ključne riječi za tu manifestaciju su “suvremene umjetničke prakse”, a Labin Art Express je smatra eksperimentalnom platformom za realizaciju svog fundamentalnog projekta: izgradnju futurističkog Podzemnog grada.

Labin, 250220
Reportaza o gradu Labinu u ciklusu I to je Hrvatska. 
Na fotografiji Dean Zahtila predsjednik Labin Art Ekspressa u KUC-u Lamparna.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
Dean Zahtila, predsjednik Labin Art Ekspressa u KUC-u Lamparna
 

LAE je, kaže Zahtila, najzaslužniji što Pijacal postoji, oni su 1993. godine uspjeli da se napušteni šoht zaštiti kao kulturno dobro te da država dade gradu taj kompleks u vlasništvo. “Svi su sad veseli i ponosni, ali 90-ih to nikome nije bilo interesantno, a u javnosti oko tog prostora nije bilo emocija”, prisjeća se. Zapravo, dodaje, bilo je negativnih emocija zbog nekadašnjih rudarskih nesreća. Stečajni upravitelj istarskih ugljenokopa je šohtu bio namijenio rušenje i rezanje, te da se iz cijelog kompleksa povadi i proda sve što se može. “Da ga tada nismo zaštitili, danas ovdje ničega ne bi bilo”, uvjeren je. Među osnivačima LAE ističe dvojicu pokojnih, umjetnika Krešimira Farkaša te Gracijana Kiršića, nekadašnjeg direktora labinske srednje škole, a kao svojevrsnog mentora čuvenog švicarskog kustosa Haralda Szeemanna. “On je za Podzemni grad rekao da je jedan od najintrigantnijih umjetničkih projekata 21. stoljeća”, navodi.

Razgovaramo u kancelariji u Lamparni (rudari su tu uzimali, odlagali i punili lampe, na zidu je još i sad ploča s koje vise brojevi pod kojima su ih zaduživali), a crveno sunce sa zapada obasjava čelični toranj. Vidimo sad jasno da je na vrhu, uz Tita, i natpis LAE, s dva prekrižena čekića, logo udruge. “Najviše mi zadovoljstva upravo to pruža, ta naša tri slova na stupu. Ušli smo u povijest, spomenik smo kulture”, zaključuje. S prozora vidimo i okolne zgrade kompleksa, tu su useljene razne tvrtke, skladišta, prodavaonica PVC stolarije, namještaja i sanitarija. Grad je rasprodavao dobivenu imovinu. Na Pijacalu su pak postavljeni novi, smećkastocrveni, hrđavi stupovi javne rasvjete; u pitanju su posebno dizajnirani kandelabri od kortena. Estetika hrđavog čelika.

Labin, 250220
Reportaza o gradu Labinu u ciklusu I to je Hrvatska. 
Na fotografiji labinska lamparna.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
Labinska lamparna
 

Dok Zahtila s međunarodnim timom kustosa priprema dvomjesečni bijenale i izložbu koja će se baviti “mogućnostima materijalizacije utopije Podzemnog grada kao prostora potencijala u dobu snažnog utjecaja deindustrijalizacije”, mi smo nastavili kružiti nadzemljem i uputili se do obližnjeg Trga labinskih rudara, centralnog dijela nekadašnjeg Pozzo Littorio te onoga što lokalci odavno nazivaju Harlem. Tu su kazarmoni, skromne zgrade koje su Talijani izgradili za rudarske obitelji, sada bošnjački “kutak” Labina. Vodič nam je Rasim Halilović, vlasnik obrta “Strojar”, koji je u Labinštinu došao krajem 70-ih iz Banovića (BiH) kako bi radio u Prvomajskoj, a onda ipak našao bolje plaćeno radno mjesto, na poslovima održavanja strojnog parka u Istarskim ugljenokopima Raša. Poznaje sve i svakog, bavio se i politikom (bio je prvi bošnjački vijećnik koji je samostalno ušao u labinsko Gradsko vijeće i odradio dva mandata), a danas vodi udrugu Bošnjačka nacionalna zajednica u Labinu. Dok šetamo Harlemom svako malo maše, pozdravlja, pokaže na nekog: “Ovaj je bivši rudar. I ovaj. Ma svi su tu bivši rudari.”

Vozi nas do Rasima Čauševića, porijeklom iz Velike Kladuše, koji živi u Vinežu sa suprugom Seniom, djeca su im već otišla svojim putem. U rudniku je počeo raditi 1976. godine kao nekvalificirani radnik. Sve što je tada imao, kaže, obitelj i stvari, stalo je u jednog fiću; stan u kojem danas razgovaramo dobio je 1978. godine i, kad je došlo to vrijeme, otkupio ga. U Istarskim ugljenokopima Raša školovao se da bi postao kvalificirani kopač; tako je počeo voditi rudarske petorke, a potom postao i predradnik (ili rudarskim rječnikom, brigadir) te je zadnjih sedam godina vodio treću smjenu. Umirovljen je tek 1999. godine, kad je zatvorena i zadnja rudarska jama u Labinštini, u Tupljaku. Svoje najaktivnije godine, prije štrajka krajem 80-ih, taj mršavi Bošnjak opisuje kao “lijepa vremena”. Zašto? “Plate su bile redovite i dobre. U rudniku su vladali dobri odnosi”, kaže. (Dobra plaća bila je za KV kopača u protuvrijednosti 1000 ondašnjih njemačkih maraka, a imali su beneficirani radni staž.) Nakon što bi se pozdravili sa “Sretno!”, kaže Čaušević, svi su dolje bili kao braća, kao jedan. “Nijedan rudar nije išao u jamu a da nije pomislio da mu je to možda zadnji put”, kaže. I njemu je dolje poginuo prijatelj, on se jedva izvukao, poluzatrpan, pužući. Do mjesta gdje bi kopali rudari su podzemljem putovali i po sat vremena, efektivno se radilo po četiri-pet sati, a nekad su kopali i ležećki, u vodi. Supruga kima glavom, kaže da su žene ponekad išle u jame vidjeti gdje im to muževi rade, ali ona nije. Bilo ju je strah ući tako duboko pod zemlju.

Labin, 250220
Reportaza o gradu Labinu u ciklusu I to je Hrvatska. 
Na fotografiji Rasim Causevic, bivsi labinski rudar objasnjava kako su kopali.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
Rasim Causevic, bivsi labinski rudar objasnjava kako su kopali
 

Vraćamo se u zbilju, u 2020. godinu, u Hrvatskoj odavno nema nijednog rudnika, osim replika, u muzejima. Štoviše, uglavnom nema ni metaloprerađivačke industrije koja je u bivšoj Jugoslaviji bila podignuta pokraj njih, postoje još uglavnom samo slojevi sjećanja i napuštenih zgrada.

Labin, žilavi gradić na istočnom dijelu istarskog poluotoka, desetljećima je već pod političkom kapom Istarskog demokratskog sabora, regionalne stranke koja se predstavlja socijalno-liberalnom, a sada vlada u koaliciji s HNS-om. Na sjednicama Gradskog vijeća koje smo pogledali (emitiraju se uživo na lokalnom radiju, a postoje i videosnimke, pa se vijećnici stalno obraćaju i slušateljima) primjećujemo da Valter Glavičić prilično bahato odgovara malobrojnim oporbenim vijećnicima iz redova SDP-a. Vidi se da ga živciraju. Kad se oporavio od viroze, dok pijemo prvu jutarnju kavu u kafiću La Loggia u gradskoj loži, na našu provokaciju da IDS u Istri ima imidž kao HDZ u ostatku Hrvatske, osmijeh mu nestaje s lica i stiže suhi komentar: “Volio bih da HDZ dovede Hrvatsku kamo je IDS doveo Istru.”

Na vlast je došao 2017. godine, kao dio “restrukturiranja” stranke koja je u četiri istarska grada izvela smjenu generacija i dovela nove kadrove (tu su još Poreč, Rovinj i Buje), nakon 16 godina u kojima se za sve pitalo Tulija Demetliku, sada saborskog zastupnika. Član IDS-a je Glavičić postao 2010. godine, sa 36 godina. Prije se, kaže, nije bavio politikom. Karijeru je do one gradonačelničke gradio u HEP-u, kao inženjer elektrotehnike. Riskirajući da ga do kraja razbjesnimo, pitamo što ga je motiviralo za ulazak u politiku, je li možda razlog to što nije mogao dalje napredovati bez stranačke iskaznice. “Mogao sam čak i to, ali tražio sam nove izazove”, odgovara. Predstavlja se potom kao lokalpatriot koji će “dati sebe za Labin koji zaslužuje da poprimi bolje obrise”.

Labin, 250220
Reportaza o gradu Labinu u ciklusu I to je Hrvatska. 
Na fotografiji Stari grad u Labinu.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
Stari grad u Labinu
 

Misli da su nas neki sugovornici “krivo nastrojili prema IDS-u”. Ne komentiramo. Pozornost nam je doista privukla Neel Rocco, vijećnica izabrana na listi SDP-a, energična Dankinja koja već 24 godine živi u Labinu sa suprugom, lokalnim Talijanom, te na odličnom hrvatskom postavlja za govornicom zdravorazumska, jednostavna pitanja u maniri običnog čovjeka. Njezini su istupi gotovo pa performans. Ona kaže da joj je namjera potaknuti angažman apolitičnih Labinjana, utjecati na to da se rasprava i upravljanje gradom digne na viši nivo. “Demonstriram što bih rado vidjela kao ‘novu normalnost’”, objašnjava nam. No na svoja pitanja često dobiva poluodgovore vladajućih, a podršku sugrađana uglavnom iza kulisa, ne javno. Pomalo je razočarana i posustaje, ovo joj je vjerojatno prvi i zadnji mandat u Gradskom vijeću, kaže nam.

“Silno se angažiram, ali oni (IDS, op. a.) imaju većinu i to što se zbiva na sjednicama vijeća nije prava rasprava. Sve je već unaprijed odlučeno”, objašnjava u dahu. Spominje i stranačku premreženost te klijentelizam. “U javnom sektoru se ne možete zaposliti računajući samo na to da ste kvalificirani. To vrijedi od čistačice nadalje. Ako nisi u IDS-u, a ovdje hoćeš nešto postići, onda moraš biti poslovno neovisan, kao što smo suprug i ja, ili ideš ća”, kaže Neel Rocco. To je školski primjer kako funkcionira Hrvatska, pomislili smo (osim što je u Istri antifašizam neupitan, i javno i nejavno).

Ona zarađuje prevodeći i titlujući televizijske serije sa osam jezika, uglavnom za HBO i danske platforme, a suprug Nino Rocco ima svoj arhitektonski studio. Često putuju, planinare i, očito, sretno žive u svojoj kući u oronuloj starogradskoj jezgri, jedva čekajući početak dugo najavljivane obnove infrastrukture. (Od gradske pročelnice za prostorno uređenje Anamarije Lukšić saznajemo da će ove godine izraditi glavni projekt, a obuhvatit će svu infrastrukturu od vodovoda, kanalizacije i struje do ponovnog popločivanja. Radovi će stajati najmanje 35 milijuna kuna i trajati, prema iskustvima drugih gradova, barem deset godina). Neelin “postpolitički” plan je pak da svoje ideje i energiju iskoristi tako što će raditi s mladima i pomagati lokalnim građanskim inicijativama poput one “Volim Prtlog”, nastale radi sprečavanja urbanizacije zaštićenog krajolika na potezu između Labina i uvale Prtlog.

Labin, 250220
Reportaza o gradu Labinu u ciklusu I to je Hrvatska. 
Na fotografiji Neel Rocco, gradska vijecnica Labina izabrana na listi SDP-a i njen suprug Nino Rocco arhitekt.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
Neel Rocco, gradska viječnica Labina izabrana na listi SDP-a, i njen suprug Nino Rocco, arhitekt
 

S njom i suprugom obilazimo još jednom, sada pomnije, stari grad. Redaju se palača Scampicchio iz 16. stoljeća koja je posebnim prolazom iznad ulice povezana s crkvom Rođenja Blažene Djevice Marije (negdašnja plemićka obitelj očito je zaslužila poseban tretman kod svećenika), potom ona Franković-Vlačić (tu je memorijalna zbirka Matije Vlačića Ilirika, budući da je rođen u Labinu), palača Battiala Lazzarini (u njoj je Narodni muzej Labin), Podestatova palača na Starom trgu, Malo kazalište (Teatrino), nastalo na mjestu nekadašnjeg javnog skladišta za žito… Impresivno, ali očito da jezgra uglavnom živi kao spomenik, uz poneki umjetnički atelje, galeriju, novouređeni apartman. Tu je negdje i sud te odjeljenje dječjeg vrtića. Jedan dućan s hranom. Stanovnika je malo.

Je li Labin još uvijek opravdano opisivati gradom umjetnika, kako se davno proglasio, zanimalo nas je. “Naravno. Međutim, to nije kao nekad, kad je skupina Labinski atelieri, ili kasnije Labinski likovni krug, postojala kao neformalna skupina koja se okupljala i družila i zajedno izlagala. Danas radi svatko za sebe”, odgovara nam Tea Bičić, akademska slikarica i voditeljica programa Gradske galerije Labin. Ocjenjuje da je nekolicina labinskih umjetnika i danas u svjetskom rangu, a ističe i Labinski uzlet likovnosti, izložbu koja već 25 godina okuplja etablirane umjetnike. “S obzirom na broj stanovnika, to je pravi fenomen, mi imamo više od 30 profesionalnih umjetnika”, kaže Tea Bičić. Pitamo što je ostalo od nekadašnjih ateljea iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, u kućama u staroj gradskoj jezgri.

Labin, 250220
Reportaza o gradu Labinu u ciklusu I to je Hrvatska. 
Na fotografiji Tea Bicic akademska slikarica i voditeljica programa Gradske galerije Labin
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
Tea Bičić, akademska slikarica i voditeljica programa Gradske galerije Labin
 

“Kroz smjenu vlasti su privatizirani i sada stoje kao spomenici. Potrebno ih je otvoriti javnosti da bi to i bili. Stalni postav Labinskih ateliera ulaznica je koju bi svaki posjetitelj trebao ponijeti u džepu kaputa kad mu Labin ostaje iza leđa. Namjerno sam rekla ‘kaputa’ jer to su cjelogodišnje ulaznice, kao i muzeji, sakralna baština, zbirke, barokne palače”, odgovara. Labin je, dodaje, veliki grad upravo zbog svojeg ogromnog nasljeđa iz nekoliko različitih povijesnih perioda. “Velike teme koje su ovaj grad izgradile i učinile ga takvim kakav jest zaslužuju pozicioniranje na svjetskim mapama, no realizacija i zajedništvo ideja još uvijek nam ne ide ukorak sa suvremenošću”, poručuje, ukazujući na to da Italija pruža divan primjer valorizacije i čuvanja kulturne baštine.

Vinka Šainu, slikara koji je uredio i vodi jednu od gradskih galerija, Alvona, zatekli smo u zakučastom ateljeu u starogradskoj jezgri, u Ulici Giuseppine Martinuzzi; radi na ciklusu koji je nazvao “Sedimenti”, inspiriran rudnicima. Svojedobno je bio i član skupine Labinski atelieri. Narcisu Adalgisu Škopac, koja nas je dočekala u obližnjem ateljeu u dvorištu palače, pitamo koliko se umjetnici tu druže. “Minimalno, vidimo se na izložbama”, odgovara nam. Ona, inače, i predaje likovnu kulturu u osnovnoj školi. Ivona Verbanec, čiji je atelje u Ulici Alda Negrija kao i Tee Bičić, predstavlja se kao multimedijalna umjetnica. Vanjski je suradnik LAE i trenutno je angažirana oko Bijenala industrijske umjetnosti, a kao jedan od svojih zadnjih performansa spominje “Cukarani tanc”. Članovi RKUD-a Rudar-Raša plesali su u narodnim nošnjama na njezinoj instalaciji, krhkom uzorku istarske čipke od šećera u prahu. Ta je instalacija bila njezino slatko sjećanje na baku i djetinjstvo, a performans “kritički osvrt na odnos prema zemlji koju rasturamo”.

Labin, 250220
Reportaza o gradu Labinu u ciklusu I to je Hrvatska. 
Na fotografiji Adalgisa Skopac umjetnica i profesorica likovne kulture u labinskoj OS Matija Vlacic, vlasnica Ateljea Uno u Labinu.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
Adalgisa Škopac, umjetnica i profesorica likovne kulture u labinskoj OŠ Matija Vlačić, vlasnica Ateljea Uno u Labinu
 

Zavirili smo i u dijelove onog što bi se moglo opisati kao starogradski “difuzni hotel” po uzoru na talijanski model, a zapravo je to nekoliko formalno nepovezanih iznajmljivača soba i apartmana koji dobro surađuju. Lani su, priča nam Astrid Glavičić, koja sa suprugom vodi Lemechi Casa San Marco, svi zajednički ugostili veću grupu Rockwoolovih radnika iz Rumunjske koji su u Pićan došli na edukaciju. Otvara nam ukusno uređene prostore na gradskom šetalištu, i usred veljače imaju goste, strance; ljeti se soba plaća i 130 eura, prosječno ostaju dva-tri dana. Svima priča o povijesti grada, to je ta vrsta turista, istraživača koji žele osjetiti lokalni život. Ima i pasioniranih biciklista; sreli smo ih kako guraju pedale po strmim ulicama grada. Astrid inače predaje u pulskoj turističkoj školi, radila je i u Valamaru kao asistentica direktora hotela u Rapcu, vidi se da zna što radi. Pitamo je kako doživljava i objašnjava Tita na šohtu. Odgovara: “Bila sam za to da ostane taj natpis, tu je otkad znam za sebe.” Dodaje ipak da nisu baš svi Labinjani zbog toga presretni, bilo je rasprave.

Vodi nas do Mirakul Residence, kuće koju je za iznajmljivanje uredila bivša članica Uprave Zagrebačke banke, Danijela Roguljić Novak. Vrata nam otvara nekadašnja konobarica u jednoj od rabačkih hotelskih kuća, sada umirovljenica i spremačica. Uz gradsku ložu prolazimo pored još jednog objekta, La Loggia, koji je prije koju godinu uredio bračni par podrijetlom iz Labina, Njujorčani. Opet smo tako izbili na Titov trg, a sa svojim je restoranima, kafićima, gradskom upravom i sjedištima političkih stranaka labinski glavni trg (i parkiralište). Obilježavali su se na njemu svi značajni povijesni događaji i smjene vlasti u zadnjih 100-tinjak godina (naravno, tada je nosio druga imena), ali Labinjani su svoj centar malo-pomalo izmaknuli u Podlabin. Oni koji su ostali gore sanjaju o žičari koja bi stari grad povezala s morem. Trenutno Državni hidrometeorološki zavod mjeri udare vjetra na potencijalnoj ruti. Bude li taj tehnički uvjet ispunjen, iduće godine kreću u izradu projekta i potragu za koncesionarom koji bi izgradio žičaru, najavljuje gradonačelnik. Procjena je da bi ta investicija iznosila oko deset milijuna kuna.

Labin, 250220
Reportaza o gradu Labinu u ciklusu I to je Hrvatska. 
Na fotografiji Astrid Glavicic, vlasnica apartmana i soba Lemechi Casa San Marco.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
Astrid Glavičić, vlasnica apartmana i soba Lemechi Casa San Marco
 

Vraćamo se lokalnom biznisu i otkrivamo jedan razvojni problem: kako privući visokoobrazovanu, inženjersku radnu snagu u Labin, gradić prometno pomalo izoliran jer je podalje od autoceste, Istarskog ipsilona. U talijanskom Danieli Systecu (u vlasništvu vodećeg izvođača kontrole procesa automatizacije u svjetskoj industriji čelika s desetak tisuća zaposlenih) dočekuje nas Riječanin, direktor Robert Košmerl. U Labinu posluju od 1995., pri čemu je temeljna djelatnost razvoj programskih rješenja i puštanje u pogon sustava automatizacije u industriji, a od 2013. proizvode niskonaponske elektroormare. Prije mjesec dana su se sa četrdesetak radnika uselili u novu halu. Najveći poslovi sada su, kaže Košmerl, za Italiju i Vijetnam, ormari za precizno upravljanje strojevima velike snage u čeličanama. Nedostaje li radnika? Potvrđuje, uz dodatak da do kraja godine namjeravaju zaposliti njih još pet ili šest, električara i mehaničara. Surađuju s lokalnom srednjom školom, učenici dolaze na praksu. Ipak, većina hrvatskih zaposlenika u Danieli Systecu su zapravo inženjeri, samo što su uglavnom raspoređeni na drugim lokacijama (u Rijeci, Solinu, Osijeku i Zagrebu), u blizini tehničkih fakulteta; bave se razvojem softvera za industrijske pogone. Kompanija surađuje s fakultetima u Rijeci i Osijeku, mentoriraju pet-šest diplomskih radova godišnje. “Dio tih studenata odluči se na karijeru kod nas”, kaže Košmerl.

Labin, 250220
Reportaza o gradu Labinu u ciklusu I to je Hrvatska. 
Na fotografiji proizvodni pogoni tvrtke Danieli Systec i njegov direktor drugi s lijeva Robert Kosmerl.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
Proizvodni pogoni tvrtke Danieli Systec i njegov direktor (drugi s lijeva) Robert Košmerl
 

U njihovu susjedstvu će se pojaviti i jedna domaća  tehnološka tvrtka, Novatec, koju zatječemo na lokaciji u Mostu Raša; preseljenje najavljuju u roku od godinu dana. Također se bave automatizacijom industrije i kontrolom tih procesa, a 80 posto zaposlenih su inženjeri. Kako bi privukli novi, mladi kadar, lani su morali otvoriti ured u Zagrebu. Vlasnik Vladimir Peršić i njegova tri partnera potekli su iz Prvomajske, koja je svojedobno u Raši imala pogone sa 1200 radnika; oni su radili na razvoju elektronike za numerički upravljane strojeve. “Došao je rat, pa stečaj Prvomajske i ostali smo bez posla. Morali smo trbuhom za kruhom”, objašnjava nam Peršić kako je nastao Novatec. Šalimo se da je, na neki način, to spin-off Prvomajske, a Peršić dodaje da ih je nastao cijeli niz. Glavno tržište Novateca je od 2011. godine Afrika, pa imaju i ured u Johannesburgu. U Hrvatskoj za njih nije bilo dovoljno dostupnog posla - nema mnogo industrije, a zbog političke premreženosti društva i biznisa u velike sustave nisu ni mogli ući.

Zadnji veliki ugovor koji je Novatec realizirao u JAR-u bio je u procesu digitalizacije proizvodnje cinka, Gamsberg Zinc Project, u najvećem i tehnološki najnaprednijem rudniku cinka na svijetu. Rade i na projektima poput klimatizacije na kruzerima te projektiranju i izvedbi elektroinstalacija u zgradama. U međuvremenu na domaćem terenu pripremaju nešto posve novo: R&D projekt u suradnji s FER-om i FSB-om za razvoj električnog minibusa, s kojim su se prijavili za potporu na natječaj IRI Ministarstva gospodarstva. “Tvrtka smo bazirana na znanju i želimo razviti vlastite proizvode”, kaže Peršić. To će ih vjerojatno, razvojno, više vezati za Zagreb. Je li labinski električni minibus tek mašta ili je zaista realno da će ga proizvoditi, još je prerano za ocjenu.

Labin, 250220
Reportaza o gradu Labinu u ciklusu I to je Hrvatska. 
Na fotografiji Vladimir Persic, jedan od osnivaca Novateca i Dino Bursic, direktor Novateca
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
Vladimir Peršić, jedan od osnivača Novateca, i Dino Buršić, direktor Novateca
 

Odlazeći, prošli smo kroz nekoć rudarsku Rašu, nastalu kao fašistički grad projekt 1937. godine u samo 547 dana. Dosta loše stari, iako je sama po sebi zanimljiva, muzej. Na ulazu u gradić, gdje još stoji natpis s rudarskim pozdravom “Sretno”, na zgradi je i velika ploča s podsjetnikom na radničko preuzimanje rudnika 9. rujna 1950. Među ostalim piše: “Genijalnu misao Marksa, tvornice radnicima - zemlja seljacima ostvarila je pod junačkim rukovodstvom Tita prva u svijetu slavna K.P.J.” Je li to groteskno ili samo simpatični memento na jednu utopiju, pitamo se. Kupivši u dućanu gablec, produžili smo do našeg cilja: u tvorničkom krugu inače sablasno prazne Prvomajske smjestila se keramička radionica Merania, tradicijski obrt koji vode Labinjani Dolores i Masimo Jenkel. Njihova prodajna galerija u jednoj od ulica staroga grada zimi je zatvorena, odlučili smo ih obići u Raši.

“Prostor smo, digavši kredite, kupili na sudskoj licitaciji i preuredili. Tu je nekad bio tvornički restoran, a mi smo se uselili 2014. godine”, kaže Masimo Jenkel. Jedini susjed im je kamenoklesarska radionica. Bivši pomorac, samouki lončar, Masimo je sa suprugom Dolores u 28 godina stvorio respektabilnu manufakturu keramike gdje nastaje posuđe i lusteri za konobe i restorane. Surađuju s umjetnicima, sada i na labinskom Bijenalu industrijske umjetnosti. Poduzetni bračni par zanimljiv je i po tome što je uspio realizirati projekt sa Studijem dizajna zagrebačkog Fakulteta arhitekture te s tadašnjom studenticom Enom Priselec u tri godine razviti kolekciju dizajnerskih proizvoda “Mediterania”. Njoj je to bila tema diplomskog rada “Zemlja, maslina i tartuf”. Od zarade na prodaji te kolekcije (dosta je popularna kod skandinavskih kupaca, kažu, jer vole jednostavnost njezinih oblika) plaćaju i tantijeme fakultetu, a taj im je projekt otvorio posve novi poslovni svijet: obraćaju im se dizajneri koji već imaju kupce, da im izrade kolekcije po narudžbi. Što će dalje? “Planiramo ponuditi umjetnicima rezidencijalne programe u radionici i vili Lazzarini Battiala u Svetom Martin”, kaže Dolores.

Labin, 250220
Reportaza o gradu Labinu u ciklusu I to je Hrvatska. 
Na fotografiji Dolores i Masimo Jenkel, vlasnici tradicijskog obrta Merania keramika.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX
Dolores i Masimo Jenkel, vlasnici tradicijskog obrta Merania keramika
 

Nismo mogli otići iz Labina a da ne obiđemo njegov sasvim poseban, pomalo zaboravljen svijet Parka skulptura Dubrova, nastao kao radni prostor Mediteranskog kiparskog simpozija koji sada obilježava 50 godina. Mislili smo da će biti pust i samo zaviriti jer je sunce već zapadalo, ali prevarili smo se; lokalni šetači vole rutu uz 80-ak skulptura domaćih i stranih kipara i Bijelu cestu, prostorno-umjetnički projekt koji su stvarali, među ostalima, Edo Murtić, Julije Knifer i Ivan Picelj. Zajedno s njima protegnuli smo i mi noge, čitajući usput s novopostavljenih oznaka imena autora skulptura, slušajući od članova udruge koja održava park kakvi su im planovi uređenja. To zapostaviti bio bi zaista grijeh.

Linker
14. ožujak 2021 10:17