Svijet, a posebno Europska unija, punom su parom ušli u energetsku tranziciju. Od tog trenda nije izuzeta ni Hrvatska, a ni njezine vodeće energetske kompanije. O tome kako INA provodi energetsku tranziciju u intervjuu govori direktor strateškog poslovanja i javnih poslova Ine Hrvoje Glavaš.
Što za Inu znači pojam energetske tranzicije i kako se za nju pripremate?
Energetska tranzicija jest izazov, ali i prilika. Pred energetskom su industrijom najveće promjene od njezina postanka, uključujući regulatorni okvir, promjene navika potrošača, percepcijska pitanja, snažan uzlet industrije obnovljivih izvora energije i elektromobilnosti.
S druge strane, INA se nalazi ispred dvije transformacije - jedna je transformacija našeg rafinerijskog poslovanja kako bismo ga učinili dugoročno održivim, što smo započeli investicijom u riječkoj rafineriji, a druga je obuhvaćanje svih ostalih elemenata energetske tranzicije.
Cilj nam je iskoristiti potencijale koje naša osnovna djelatnost nudi, a istodobno definirati put za transformaciju u nove poslovne segmente. Usprkos tomu što vjerujemo da će nafta i plin još određeno vrijeme biti s nama kao glavni izvor energije, svjesni smo da je transformacija neizbježna te usmjeravamo naše poslovanje na razvoj i uporabu alternativnih goriva, poput vodika ili biogoriva.
Uz to kontinuirano analiziramo i tražimo profitabilne alternative kojima bismo proširili lepezu naših proizvoda i omogućili kupcima najbolju uslugu, bilo da je riječ o kvaliteti proizvoda, novim i alternativnim vrstama goriva ili dodatnim uslugama koje se mogu pronaći na našim maloprodajnim mjestima.
Gdje vidite prilike, a gdje izazove u tom procesu?
Naša glavna nit vodilja u poslovanju jest pretvoriti rizike u prilike. INA raspolaže golemim ljudskim potencijalom, velikom imovinom, znanjem i tržištem. To su komparativne prednosti na kojima želimo graditi sve naše buduće poslovne iskorake.
Jedan je takav primjer vodik. INA ima raspoložive kapacitete za proizvodnju tzv. sivog vodika u velikim količinama. Vjerujemo da sivi vodik može biti najvažniji element u izgradnji lanca vrijednosti i smatram da je ta komparativna prednost ne samo Inina nego i Republike Hrvatske.
Stoga u tim nastojanjima očekujemo i pomoć relevantnih državnih ustanova. Zapravo zagovaramo ono što već postoji na tržištu električnih automobila gdje se također većina električne energije dobiva iz fosilnih goriva. Sljedeći je korak proizvodnja tzv. zelenog vodika iz čisto obnovljivih izvora, na čemu također radimo.
U suradnji s Gradom Zagrebom razvijamo projekt uvođenja vodika u gradski promet koji se odnosi na analizu postojećeg stanja te pripremu za uvođenje autobusa na vodik u javni gradski prijevoz. Našu komparativnu prednost isto tako vidimo u dekarbonizaciji industrije gdje tehnologijom CCS (hvatanje i skladištenje CO2) možemo iskoristiti naša postojeća, ali iscrpljena polja nafte i plina za skladištenje CO2 iz naših postrojenja kao i od potencijalnih partnera, čime se postiže dvojaki cilj - smanjenje troška emisija i, još važnije, smanjenje ugljičnog otiska.
Uz to e-mobility će dobiti sve veću ulogu u budućnosti. U suradnji s HEP-om od 2019. godine postavili smo više od 40 punionica za električne automobile. Planiramo nastaviti taj proces u sklopu kojeg analiziramo tehnologije i pratimo tržište.
Nadalje, svoju priliku vidimo u iskoraku u obnovljive izvore energije, ali samo gdje to možemo napraviti bolje od drugih. Solari na našoj imovini, potencijalno vjetroelektrane na Jadranu, geotermalna energija ondje gdje već posjedujemo polja nafte i plina ako se pokaže geotermalni potencijal samo su neki od njih.
Svjesni smo da se od Ine mnogo očekuje i vjerujemo da bi neki navedeni projekti uistinu mogli promijeniti cjelokupnu strukturu naše ekonomije, ili barem pojedinih regija, ali sve odluke na kraju ipak moramo donositi hladne glave vodeći se ekonomskom logikom kako bismo osigurali dugoročnu stabilnost i održivost poslovanja. Također bih napomenuo da smo otvoreni za partnerstva s drugim hrvatskim, ali i međunarodnim tvrtkama na razvoju i implementaciji novih tehnologija, projekata i, najvažnije, novog znanja koje može biti poticaj za razvoj cjelokupnog gospodarstva.
Kojim se načelima vodite u alociranju resursa za projekte u sferi dekarbonizacije?
Alokacija resursa u ovom je trenutku najteže pitanje za menadžment jedne naftne ili energetske kompanije. S jedne strane, imate stabilne novčane tokove koji dolaze iz tradicionalnih biznisa te veliko iskustvo i znanje koje ste stekli u tom području.
S druge strane, vidimo u kojem se smjeru svijet kreće, regulative su sve strože, a očekivanja investitora i zajednice velika. Pri raspodjeli budžeta i odluci o investiciji treba sve te stavke uzeti u obzir. Odlučiti da nećete ulagati u nešto što ima brži povrat, nego u nešto što vidite kao budućnost nije lako. Dodatno, to ponekad znači i da se nekih projekata i investicija moramo odreći jer nam neće donijeti benefite u budućem poslovanju.
Mi znamo koje su naše financijske mogućnosti, a velik dio tih sredstava odnosi se na investiciju u postrojenje za obradu teških ostataka u Rijeci, vrijednu oko četiri milijarde kuna. Istodobno moramo ulagati i u preostalu imovinu kako bismo je održali sigurnom i operabilnom. Iznos koji ostane nakon navedenog možemo usmjeriti u nove investicijske projekte. Ukratko, rekao bih da su nam godinu do dvije ruke dosta vezane kad je riječ o novim velikim investicijama (osim ako tržišta nafte i plina znatno ne porastu, što je teško predvidjeti), a to ćemo razdoblje iskoristiti za pripremu svih potrebnih elemenata kako bismo financijskim rasterećenjem koje će donijeti završetak investicije u Rijeci bili spremni za nove velike projekte.
Što Ina radi u pogledu smanjenja utjecaja na okoliš i poboljšanja ekoloških standarda svoje temeljne djelatnosti?
Zakonske regulative i globalne težnje za smanjenjem stakleničkih plinova iz godine u godinu sve su strože i podižu ekološke standarde našeg poslovanja. Kontinuirano razvijamo svoje projekte i unapređujemo postojeću imovinu, međutim otvoreni smo svim zanimljivim i isplativim prilikama koje će omogućiti širenje postojećeg lanca vrijednosti. Već spomenuti CCS može biti jedan od većih doprinosa Ine u ukupnoj dekarbonizaciji.
Tu je i projekt Biorafinerije koji sam već spomenuo, a koji bi Ini omogućio proizvodnju druge generacije biogoriva iz biomase, uz proizvodnju zelene energije. Riječ je o investiciji od oko 300 milijuna eura, od čega planiramo dio sredstava osigurati iz neke od postojećih opcija sufinanciranja putem sredstava EU.
Sam projekt ima negativan ugljični otisak, što je jedinstven takav primjer u Europi. Na bušotinama i plinskim stanicama također poštujemo visoke ekološke standarde, a CPS Molve započeo je i mjerenja nultog stanja okoline. S iskorakom u obnovljive izvore energije u koji srednjoročno gledano vjerujem, INA može biti predvodnik u dekarbonizaciji.