Dušan Šešok, vlasnik slovenske Iskre koja je u Hrvatskoj preuzela najprije nekadašnje NCP brodogradilište u Šibeniku (danas Iskra brodogradilište 1), a prije pola godine i zagrebačku Elku, uskoro će preuzeti još jednu tvrtku čije ime zasad taji. Iako je u Vladi Republike Slovenije bio ministar, Šešok je, kaže, uvijek bio vezan uz gospodarstvo. Prije preuzimanja Iskre bio je direktor tvrtke Julon, koja danas posluje pod imenom Aquafil Slovenija. Bio je ministar financija u prvoj slovenskoj Vladi, a u drugoj Vladi Janeza Drnovšeka bio je ministar gospodarstva. Zadovoljan je poslovanjem Iskre ali i situacijom koju je zatekao u Elki.
Šešok je u Iskri od 1993. i otad se više ne bavi politikom. Nije nikada bio član nijedne stranke. Rođen je u Ljubljani, a sad živi u Radomlju kraj Domžala. Sjedište tvrtke mu je u Ljubljani, a proizvodni pogoni nalaze se na pet lokacija u Slovenije, na dvije u Hrvatskoj, a Iskra je vlasnik i pogona u Laktašima u Bosni i Hercegovini.
Kako ocjenjujete odnose Slovenije i Hrvatske?
- Sada su puno bolji. Sreća je da je ova slovenska Vlada shvatila da zatezanje odnosa između dviju država donosi ogromnu štetu. Samo želim da takvi ostanu i ubuduće. To su doista prijateljski odnosi. Primjećujem da su predsjednici država u odličnom odnosu, da je takav odnos i predsjednika vlada. Veze između naših dvaju naroda oduvijek su bile dobre.
Bili ste jasni i oko štednje Ljubljanske banke. Što nakon odmaka možete reći o tome?
- Ne samo što je Slovenija izgubila spor na sudu nego je takva odluka bila štetna s niz aspekata. Štediše ne interesiraju sporovi dviju država, nego njihova štednja. U sporu oko Ljubljanske banke neki su ljudi u Sloveniji napravili golemu štetu. Nažalost, nitko za to nije nikada odgovarao. Direktni krivci u dijelu javnosti se smatraju uglednim stručnjacima. Oni su čak komentatori dnevnih zbivanja u Sloveniji i na području Balkana, imaju kolumne u medijima, a napravili su ogromnu štetu koja se mjeri u milijardama.
Odnosi su bili nategnuti i oko Piranskog zaljeva. Kako gledate na to?
- Ružno je kad policija tjera i privodi ribare, kad sudovi šalju kazne... Što to sve nama treba? Iskreno se nadam da su sve te kazne bačene u smeće. I oko toga se, ipak, krenulo u drugom smjeru. Naše dvije države dogovaraju se oko ribarskih kvota.
Kakve su unutarnjopolitičke prilike u Sloveniji?
- Slovensko društvo je, nažalost, duboko podijeljeno. Gotovo da je polarizirano popola. Još uvijek je najjača Slovenska demokratska stranka Janeza Janše, ali je i oporba izuzetno jaka. U ovom trenutku nema jasne većine. Svakim petkom i srijedom su prosvjedi u Ljubljani. Traže da se ne uvode potvrde i obveze testiranja, a svatko normalan je svjestan da se to ne može napraviti. Da smo se kolektivno procijepili, ne bismo imali problema. Osobno ne mogu shvatiti zašto se ljudi ne žele cijepiti. Vidljivo je da što se ide južnije, da je manje ljudi cijepljeno. Ne samo protiv covida-19 nego i protiv gripe. Puno je manje cijepljenih ljudi u Sloveniji nego u Austriji. Cjepivom za meningitis cijepljeno je više od 80 posto Austrijanaca, a u Sloveniji nije ni 10 posto. Mi na Balkanu filozofiramo, mislimo da smo najpametniji, a ljudi nam umiru svaki dan. Ne mogu razumjeti one koji organiziraju takve prosvjede.
Ipak, slovensko je gospodarstvom uspjelo dobro premostiti pandemiju.
- U globalu se može tako reći iako se previše novca podijelilo bez posebnog plana. Bolje bi bilo da se smanjilo porezno opterećenje i da onda svatko radi s tim novcem ono što želi i ono što mu treba.
Kakvo je vaše mišljenje o vaučerima za turizam?
- Nisam baš siguran da je to bilo potrebno napraviti ovako kako je napravljeno. Sezona bi i bez vaučera bila dobra. Bolja bi bila da se te vaučere dodjeljivalo izvan sezone, jer za vrijeme glavne sezone ionako imate strane turiste.
U kakvom ste stanju zatekli Elku kad ste je preuzeli?
- Dosadašnji vlasnik Hacek napravio je ozbiljno restrukturiranje, tako da smo mi zatekli Elku u dobrom stanju. Iskra je u odličnoj financijskoj kondiciji, pa smo Elki pomogli oko obrtnih sredstava što je pomoglo kod njezinih dobavljača. Podigli smo proizvodnju s 1400 na 2000 tona. U cijeli proces bili su uključeni moji sinovi Klemen i Matija, koji su suvlasnici u Iskri, ali i naš menadžment.
Kako bi Elka trebala izgledati u budućnosti?
- Treba biti puno veća. Zato u Elku i ulažemo. U nove proizvodne linije investiramo sedam milijuna eura. Očekujem da ćemo udvostručiti proizvodnju u Elki i zaposliti nešto novih radnika. Ali, sigurno je da ćemo u najvećoj mjeri automatizirati proizvodnju.
Ima li Elka problema s tržištem?
- Elka ima tržište. Kupci Elkinih proizvoda su elektroprivrede, Britanske željeznice, razna energetska poduzeća u Njemačkoj, Austriji... Gotovo cijeli Elkin proizvodni asortiman završi u izvozu. Tu i tamo je kupac HEP. Izuzetno smo zadovoljni zaposlenicima i menadžmentom Elke. Predsjednica Uprave Jakica Hacek jako je profesionalna, vrhunska menadžerica. Zadovoljni smo što imamo i nju i direktora prodaje i direktora proizvodnje. Za sada je sve oko Elke bolje od očekivanog.
A Đuro Đaković, za koji ste iskazivali interes?
- Đuro Đaković je bio naša želja. Međutim, možda je ulazak u Đuru Đakovića za nas, ipak, bio previše složen. U Đuri Đakoviću su privatni vlasnici, državni fondovi i mali dioničari, a tvrtka je imala sve uvjete za stečaj. Imala je ogroman negativni kapital. Situacija je bila takva da bi svi trebali izgubiti sve, da bismo onda mi ili netko drugi ušli i dokapitalizirali kompaniju. Ili da završi u stečaju pa da je onda netko kupi. Osobno nisam imao snage da dođem pred dioničare i kažem im da su izgubili sve. Ne mogu doći u neku sredinu a da me ne prihvaćaju. Meni to ne treba. Inače, mislim da proizvodni program Đure Đakovića ima perspektivu. Koliko znam, to sada preuzima kompanija D. D. Acquisition, čiji su češki vlasnici iz iste djelatnosti tako da je to svakako plus za Đuru Đakovića. Nije mi teško priznati da je to bolje za Đuru Đakovića nego da smo mi ušli.
Jako ste vezani uz industriju?
Da, meni je industrija sve. Bio sam kratko u politici, ali to je bilo neko drugo vrijeme. Tad smo svi imali isti cilj, osamostaljenje i neovisnost. U to vrijeme smo intenzivno i jako dobro surađivali s hrvatskim vlastima, predsjednikom Tuđmanom i njegovom ekipom. Osobno sam imao jako dobre i osobne i političke odnose s kolegama iz ratne hrvatske Vlade koju je vodio Franjo Gregurić, a najviše s Marijanom Hanžekovićem, koji je bio vrhunski intelektualac, i s prvim ministrom financija Jozom Martinovićem.
Jeste li zadržali te osobne odnose s tom ekipom?
- Nažalost, Jozo Martinović i Marijana Hanžeković više nisu živi, a s Franjom Gregurićem sam se nedavno vidio.
A sa sadašnjim političarima?
- Nedavno je mene i moje suradnike primio ministar Butković, kojem smo predstavili naše investicijske planove za brodogradilište u Šibeniku. Razgovarali smo o produženju koncesije koja traje do 2034., a mi namjeravamo u modernizaciju i infrastrukturu uložiti više od 20 milijuna eura. U tih 13 godina ne bismo mogli vratiti investiciju jer je u brodogradnji jako dug period za povratak investiranog. Ministar Butković je reagirao jako korektno i obećao potporu, jer je hrvatskoj Vladi interes da netko ulaže u brodogradnju koja zapošljava i izvozi, a ne da živi od državnih potpora.
Zašto ste ulagali u brodogradnju i preuzeli brodogradilište NCP?
- To mi pitanje svi postavljaju. Nema tu jednostavnog odgovora. Već 18 godina imam jedrilicu u šibenskoj marini, ali mi nitko nije nikada rekao da brodogradilište koje se nalazi pokraj marine ima probleme u poslovanju. Poslije mi je to rekao jedan poslovni čovjek iz Hrvatske koji je bio u Ljubljani. Nakon toga sam upoznao Roka Vuletića, direktora brodogradilišta, i zajedno smo se borili da brodogradilište opstane. Dugo je ta tvrtka bila u poteškoćama i u nekoj drugoj državi bi već odavno otišla u stečaj. Međutim, u Hrvatskoj postoji soft način oko stečaja koji tvrtkama u problemima daje prigodu da opstanu.
Je li baš dobro da se tvrtke u problemima dugo održavaju?
- Najlakše je poslati tvrtku u stečaj, ugasiti je i poslati ljude na ulicu. Međutim, tako izgubite golemo znanje i ljude. Izgubite sve. Zato mislim da je fleksibilniji pristup stečaju dobar. U Sloveniji je striktno: kad dođete do neke razine, onda je gotovo. Nekada takav pristup napravi veliku štetu. Mislim da sve vlade u svim državama moraju jako paziti na industriju. Industrijske tvrtke imaju jako puno nagomilanog znanja. Ako u nekom momentu neka tvrtka ima poteškoće, treba deset puta razmisliti prije nego pokrenete stečajni postupak. Postoji niz modela kako se tvrtka može spasiti. Pogotovo je to sada važno.
Zašto sada?
- Unatrag 30 godina stalno sam se čudio kako mi Europljani selimo industriju na Daleki istok. Sada smo je prinuđeni vraćati u Europu. U ovom trenutku mi u Iskri imamo krcatu knjigu narudžbi, tako da mi praktički uopće nemamo aktivnu prodaju. Trebamo samo proizvoditi. Konačno su svi u EU shvatili da moramo imati vlastitu proizvodnju.
Kažete da Iskra ima odličnu godinu. Kakav je trend?
- Zadovoljan sam, u odličnoj smo situaciji. U svakom trenutku imamo precizne projekcije ključnih parametara poslovanja. Već znamo kako će ova godina završiti. U 2020. smo imali prihod 125 milijuna eura, dobit nakon oporezivanja 8,9 milijuna eura i EBITDA 15,8 milijuna eura. Što se tiče 2021., doslovno znamo u cent kako će završiti jer smo maksimalno popunjeni. Imat ćemo prihod od prodaje 190 milijuna eura, EBITDA ide na 26,6 milijuna eura, a čista dobit nakon oporezivanja ide na 18 milijuna eura. Radimo ogroman iskorak.
Kako će to izgledati 2022. godine?
- Imat ćemo prihod od 385 milijuna eura, EBITDA će biti 39,6 milijuna, a dobit nakon oporezivanja 29,3 milijuna eura.
To je velik skok. Radi li se samo o organskom rastu ili možda još nekoj akviziciji?
- Rast ćemo i organski, ali mogu otkriti da smo u poodmakloj fazi oko preuzimanja još jedne tvrtke. Ne mogu vam reći gdje je, ali mislim da bi već od početka iduće godine ta tvrtka trebala poslovati u sklopu naše grupacije. Skupa s njom i organskim rastom došli bismo na 385 milijuna eura.
Ne možete reći gdje se nalazi ta tvrtka, ali možete li reći je li u Hrvatskoj?
- Ne mogu, kad bih vam to odgovorio, onda bih vam puno rekao. Mogu reći da će to biti jako brzo. Krajem studenoga bi sve trebalo biti jasno.
Je li vas zanimalo ulaganje izvan industrije? Recimo u turizam, nekretnine...
- Ne. To ne. Ulažemo u gradnju poslovnih centara, proizvodnih hala... Izgradimo proizvodni ili skladišni objekt pa ga iznajmimo.
Što je klasični proizvodni asortiman Iskre?
- Iskra proizvodi elektroničke komponente, mjerne instrumente, prekidačku tehniku, razne vrste kondenzatora, ima galvanizaciju, proizvodi profesionalne baterije, a tu je niz inženjerskih projekata za željeznice, telekomunikacije, energetske kompanije, proizvodimo pročišćivače za vodu...
Pratite li stalno potencijalne akvizicije?
- Naš je plan da 2024. Ili 2025. godine dosegnemo prihod od pola milijarde eura, a 2030. milijardu eura. To uključuje još poneku akviziciju. Jasno je da ćemo i organski rasti. Naš organski rast u Sloveniji ove godine iznosi 20 posto.
Kakvo je vaše ulaganje u Iskra brodogradilište 1 u Šibeniku?
- Krajem sljedeće godine dolazi nam potpuno novi plutajući dok duljine 120 metara i nosivosti 5000 tona. Njegova je osnovna uloga dizanje kapaciteta remonta, pa ćemo nakon instalacije moći servisirati veće jahte i sve Jadrolinijine trajekte, a u budućnosti možemo i graditi brodove duljine oko 100 metara. Pred realizacijom je i projekt gradnje vlastite solarne elektrane na krovovima brodogradilišta, čime ćemo povećati energetsku učinkovitost i biti samoodrživi.
Kakvo je vaše mišljenje o brodogradnji? Dio hrvatske javnosti smatra je nepotrebnom...
- Brodogradnja je jako teška materija. To nije jednostavan posao. Za brodogradnju je jako važno imati puno znanja i izuzetno dobru organizaciju. Svaki novi brod novi je projekt i drukčiji je od prethodnog. Najveći izazov je organizacija posla. Ne smije biti praznog hoda, ali ljude ne smijete previše opteretiti. U brodogradnji je dodana vrijednost po zaposlenom dosta niža nego u ostalim industrijama. Zato treba optimizirati proizvodne procese i podići efikasnost. U Iskri imamo 60.000 eura dodane vrijednosti po zaposleniku, a naše brodogradilište je negdje na 25.000 eura. Kod tvrtki u Austriji taj je iznos oko 100.000 eura. U Iskri je trošak rada u dodanoj vrijednosti ispod 50 posto, a u brodogradilištu 70 posto. To je i odgovor zašto u razvijenim zemljama EU radnici imaju veće plaće. Upravo zbog te dodane vrijednosti. Osim toga, za brodogradnju je važna i cijena ugovaranja posla, cijena nabave repromaterijala te da potrošite manje radnih sati. Bitno je da to svi shvate i da razgovori o plaćama krenu od toga.
Hoćete li graditi i veće brodove?
- Znamo da će novi dok doći za godinu dana, ali neovisno o tome već sada pregovaramo o gradnji novih brodova duljine između 25 i 30 metara, u aluminiju, što je naša specijalnost. Remont nam je jako interesantan. Imamo baš sve vrste radionica i možemo sve raditi što se tiče remonta. Imamo potrebne licence i ljude koji to znaju. Remont nam je jako bitan, a novogradnje nam daju stabilnost i prepoznatljivost. U posljednjih nekoliko godina napravili smo veliki iskorak. Već gradimo hibridne i električne, jako sofisticirane brodove. Stižu nam nove narudžbe za norveško tržište. U Hrvatskoj smo na javnom natječaju dobili posao gradnje brzih brodica za hitnu medicinsku pomoć.
Kakvo je vaše iskustvo s investicijskim ozračjemu Hrvatskoj?
- Hrvatska je zemlja u koju se želim još više širiti. U Hrvatskoj se moja obitelj i ja osjećamo odlično, volimo raditi s ljudima u Hrvatskoj i nastojat ćemo izgraditi još veću Iskru, koja danas u Hrvatskoj zapošljava gotovo 400 radnika. Mi smo korektan investitor i ne radimo na kratke staze. Hrvatska je korektna i perspektivna zemlja za investitore. Mi ne tražimo ništa što nije normalno, uredno plaćamo porez i nemamo nikakvih problema u Hrvatskoj. Siguran sam da ni s nama nitko nema problema.
