Nobelovu nagradu za ekonomiju za 2025. godinu danas su dobili Joel Mokyr, Philippe Aghion i Peter Howitt.
Akademija je navela da su ekonomisti nagrađeni za objašnjenje ekonomskog rasta zasnovanog na inovacijama, pri čemu je polovina nagrade dodijeljena Mokyru za identifikaciju preduvjeta za održivi rast kroz tehnološki napredak, a druga polovina zajednički Aghionu i Howittu za teoriju održivog rasta kroz kreativno uništavanje.
Ekonomski povjesničar Joel Mokyr profesor je na američkom Sveučilištu Northwestern u Illinoisu od 1974. godine. Rođen je 1946. u Leidenu u Nizozemskoj, gdje su njegovi roditelji preživjeli holokaust, a odrastao je u Haifi.
Diplomirao je ekonomiju i povijest na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu 1968. godine, a doktorat iz ekonomije stekao 1974. godine na Sveučilištu Yale. Njegova disertacija bavila se industrijskim rastom i stagnacijom u razdoblju od 1800. do 1850.
Objavio je velik broj stručnih radova i knjiga u čijem su središtu industrijska revolucija te značenje kulture i institucija za ekonomski razvoj i stvaranje moderne Europe. Zajednička je nit u njegovim istraživanjima da su ideje temeljni uzroci ekonomskog razvoja ili, kako je rekao u jednoj od svojih knjiga: ‘Ekonomske promjene u svim razdobljima ovise, više nego što ekonomisti misle, o tome što ljudi vjeruju‘.
2023. godine dao je intervju Jutarnjem listu koji možete pročitati u nastavku.
Jezik kojim govore ekonomisti na ‘visokoj razini‘ prepun je stručnih izraza, njihove prezentacije mahom su satkane od grafova i formula, važni su metodologija i analitički okvir. Onom tko nije dobro upućen u temu lako pobjegne koncentracija i odlutaju misli. Tako je bilo i na HNB-ovoj Međunarodnoj ekonomskoj konferenciji u Dubrovniku, koja je 29. put do sada bila ‘susret i mjesto dijaloga uglednih znanstvenika s predstavnicima međunarodnih financijskih institucija, središnjih banaka i financijskog sektora‘.
Izlaganje ekonomskog povjesničara Joela Mokyra s američkog Sveučilišta Northwestern, suprotno očekivanom standardu, imalo je samo priču: kako su različitost, pluralizam i tolerancija tijekom povijesti odredili ekonomski progres. Bio je to papir koji, kako je rekao Dubravko Mihaljek iz BIS-a, vrijedi pročitati nekoliko puta.
O Mokyru se pričalo svuda, za stolom tijekom objeda, u predvorju hotela, u liftu… ‘On je jedan od najvećih svjetskih autoriteta u području utjecaja tehnologije na ekonomski rast i već dugo kandidat za Nobelovu nagradu‘, dometnuo je njemački ekonomist Christian Kopf.
Dogovaranje razgovora s karizmatičnim profesorom pokazalo se vrlo jednostavnim, unatoč napornom danu, samo je pokazao na dvije stolice u kutu dvorane i počela je priča u kojoj su se prepletali prošlost, sadašnjost i budućnosti, u kojoj su se izmjenjivali optimizam, zabrinutost i pesimizam.
Ubrzani ritam
Što nam tehnologija nosi, trebamo li je se bojati, hoće li se progres nastaviti istim, ubrzanim ritmom kao u dva protekla stoljeća?
- Mnogi ljudi misle da će doći do značajnog usporavanja i da više neće biti napretka, bilo zbog toga što to nije moguće ili zato što nema smisla. S tim se duboko ne slažem. Prvo, zato što možemo, a drugo, pogledamo li samo posljednjih pet godina, mogu ukazati na cijelu listu područja u kojima će se dogoditi epohalni progres, rekao je Mokyr. Izdvojio je tri. Na prvom je mjestu umjetna inteligencija (AI).
Iako još nismo potpuno sigurni što može učiniti, lista onog što ne može ubrzano se smanjuje. Ako umjetna inteligencija može učiniti sve, postavlja se, naravno, pitanje što će raditi ljudi. Profesor Mokyr ne vidi razloga za brigu. Podsjeća na Keynesov esej iz 1929. u kojem taj veliki ekonomist najavljuje utopijski svijet s radnim tjednom od 15 sati: ‘tri dana ujutro po pet sati, a ostali dio vremena ljudi će biti slobodni‘. Umjesto ljudi radit će strojevi i računala.
Kako će izgledati svijetu u kojem ljudi neće raditi? U povijesti je uvijek bilo ljudi koji nisu radili, objašnjava Mokyr, navodeći aristokraciju i svećenstvo.
- Nikad se nitko nije požalio što ne mora raditi u polju, ići saditi krumpire. Uvijek je bilo ljudi koji su željeli raditi, ali i znatno više onih koji su to morali. Možda i vi volite raditi, ali da ste vozač autobusa, možda biste razmislili.
Znanstvena tehnologija nastavit će napredovati i činiti život boljim. MRNA već unosi revoluciju u medicinu, nudeći rješenja u dijagnostici i načinu liječenja bolesti poput karcinoma ili autoimunih bolesti za koje nisu imali pojma kako se s njima nositi. Drugo područje velikih tehnoloških mogućnosti su klimatske promjene. Način na koji smo se nosili s covidom pokazuje da imamo kapacitet riješiti i pitanje koje za čovječanstvo trenutačno predstavlja najveći izazov. Pred idućom su generacijom velika pitanja, poput nedostatka vode, previše vode, previsokih temperatura, energetike. Da bi se nosila s tim, bit će potrebna znatno naprednija tehnologija od one koju imamo danas.
Vlastitim smo rukama planet uništili, ali ga vlastitim rukama možemo i sačuvati. Zagrijavanje se dogodilo zato što nismo bili tako pametni u korištenju ugljena i nafte, bili smo neumjereni i divili se kako brzo rastemo, kako divno ekonomija funkcionira… Nismo bili svjesni promjene parametara u atmosferi, da je ugljični dioksid potaknuo klimatske promjene. U konačnici, tehnologija bi mogla spasiti čovječanstvo od onoga što mu je stvorila. To je najveća ironija u povijesti, kaže Mokyr.
No, hoće li do toga doći, nije baš siguran. Ogroman prostor za tehnološki napredak vidi i u području energetike. Vjeruje da će nuklearna fuzija ‘potpuno primijeniti život na ovom planetu jer će omogućiti neograničenu energiju koja ne zagađuje, uz vrlo niski trošak‘. Napredak kakav je teško pojmiti, dodaje, nastavit će se na mnogim poljima, ali ne zato što su ljudi postali pametniji, što su se u svijetu odjednom rodili ljudi poput Newtona ili Keplera.
- Tako svijet ne funkcionira, radi se o tome da su znanstvenici dobili bolji alat, kao što je to bilo i u 19. stoljeću kada je poboljšani mikroskop omogućio rad Pasteura i drugih znanstvenika u područjima poput mikrobiologije, kaže Mokyr, dodajući kako ljudi danas raspolažu kompjuterom, vrlo sofisticiranom opremom u mnogim stvarima, optikom, laserom, svemirskim brodom.
Kako mjeriti rast?
Tehnološki progres, naravno, trebao bi donijeti i ekonomski rast, koji će se vjerojatno mjeriti drugačije, na daleko konzistentniji način. Izračunu BDP-a, napominje Mokyr, danas izmiče cijeli niz stvari, još nema odgovora na pitanje kako u njega uključiti informacijske tehnologije. Kao primjer navodi Tweeter, Spotify, GPS, besplatne usluge koje ne ulaze u izračun dohotka. Ključno je pitanje koliko biste za njih platili da nisu besplatne? Odgovor na pitanje kako mjeriti ekonomski rast trebala bi dati nova generacija ekonomista.
Što rast znači za Mokyra? Ilustrira to usporedbom pandemije covida sa španjolskom gripom. Medicinska profesija bila je potpuno bezidejna, nije imala pojma kako se nositi i virusom. Postojao je konsenzus da je to zaraza, da treba nositi maske, ali nisu niti znali da je riječ o virusu, već se dugo vremena mislilo da je to bakterija. A mi smo isti dan shvatili da se radi o virusu, imali smo sekvencu genoma nakon šest dana, brzo je stvoreno cjepivo i toga smo se riješili.
- Način na koji su ljudi odgovorili na problem najbolje govori o kojem je progresu riječ u roku od sto godina. Nešto takvo nikad se nije dogodilo u povijesti, zaključuje. Premda ni covid ‘nije bio šetnja parkom‘, podsjeća da je od španjolske gripe umrlo 65 milijuna ljudi, a od kuge u srednjem vijeku stradala je trećina populacije u Europi.
Hoće li ljudi dosta iskoristi mogućnosti koje im pruža tehnologija? Mokyr baš nije siguran. Za rješavanje golemih problema kao što su klimatske promjene, osim dobrog ‘mikroprocesuiranja‘, neophodno je i veliko umijeće na makrorazini, u sferi politike.
Odgovor koji se kvari
- Politika nije moje područje, ali povijest mi intuitivo govori da smo u problemima. Proučavao sam cijeli niz zemalja i vladara i kako su se nosili s teškoćama, a na temelju onog što čitam i vidim danas, mislim da su se kvaliteta institucija i upravljanje u mnogim zemljama u prosjeku pogoršali u posljednjih 20 godina. Ne samo u smislu pomaka od demokratskih prema manje demokratskim režimima nego je slabija i kvaliteta ljudi koji vode države. Ne svagdje, ali u prosjeku svakako, objašnjava.
Čak i u zemljama koje nikad nisu imale dobru vlast, kao što je Rusija, stvari su se u posljednjih 20 godina pogoršale. Sve je počelo s Čečenijom, znatno prije rata u Ukrajini. Kao primjer navodi i Tursku, ali i SAD te Veliku Britaniju s Trumpom i Borisom Johnsonom.
Na pitanje zašto je to tako, Mokyr tek kaže da je teško naći dobar razlog, ali možda je odgovor ugrađen u tendenciju da se upravljanje s vremenom kvari. Sve smo to već imali u povijesti, kada je Rimska Republika postala Carstvo, kada je kolaps doživjela grčka demokracija.
Mnogi srednjovjekovni gradovi, poput Firence, Milana i Venecije, dodaje, imali su jako dobro organizirano upravljanje, s participacijom građana. Znalo se tko je odgovoran i kako će se naplatiti porezi. A onda je grad za gradom dobio možda ne diktature, ali jake vladare poput dinastije Medici. Male klike nekoliko obitelji vodile su gradove i donosile odluke. Jednim od primjera lošeg vladanja danas Mokyr smatra Izrael, zemlju u kojoj je odrastao i, naravno, dobro je poznaje.
- Izrael ima vrsne akademike, znanstvenike, romanopisce, glazbenike… Ima fantastična postignuća u brojnim područjima, a istodobno ima najgore političare. Članovi parlamenta, Kneseta, jednostavno su grozni. Nemaju ideju o osnovnim stvarima, o ekonomiji, tehnologiji, znanosti, demografiji. Ne znaju ništa. Posrijedi je vrsta negativne selekcije, samo ambiciozni i oni snažne volje uspijevaju biti izabrani, ali oni nisu nužno informirani niti pametni, ispričao je. U SAD-u, dodaje, gotovo je ista priča, samo još većih razmjera. Nekad su u oba doma sjedili veliki intelektualci, profesori na sveučilištima, s doktoratima iz političkih znanosti ili sociologije. Danas su političari uglavnom slabo obrazovani. Nekolicina njih iznimno je školovana, ‘ali neki od njih istodobno su jako zli ljudi‘.
Dok je vrlo optimističan u pogledu tehnološkog napretka, Mokyr je, očito je, vrlo pesimističan kada su posrijedi institucije, način na koji ljudi surađuju da bi nešto stvorili i osigurali funkcioniranje društva. Možda sve to objašnjava činjenica da ekonomski povjesničari, kada je u pitanju tehnologija, govore o tehnološkom progresu, a to znači poboljšanje stvari. U slučaju institucija, međutim, govore o promjenama.
- Nitko ne govori o institucionalnom napretku jer nema pretpostavke da će one s vremenom postati bolje, naglašava.
Sadašnje pogoršanje podsjeća ga na razdoblje 1920-ih i 1930-ih, kada su mnoge vođe nalikovale Mussoliniju. A onda je nakon 1945. nastupilo poboljšanje, mnoge su zemlje prešle na demokraciju.
Konsolidacija moći
To što tehnologije postaju sve bolje, ali ne i institucije, izaziva nesuglasje, procijep, satra Mokyr. Tehnologija se koristi da bi se konsolidirala moć vladara, što je najprisutnije u Kini.
Uz vrlo sofisticiranu tehnologiju, autokratski i opresivan režim želi zauvijek ostali na vlasti. Slično čini i Putin u Rusiji, premda nema tako sofisticiranu tehnologiju.
- Postoji opasnost da se to dogodi svagdje. Sukob jako snažne tehnologije i slabih institucija može završiti stvaranjem društva u kojem tehnologija ne služi tome da poboljša način života ljudi, nego da ojača režim. To me jako zabrinjava, kaže.
Ne vidi odgovor na taj problem jer se autokratskih režima vrlo teško riješiti. U slučaju Mussolinija i Hitlera bilo je nužno vojno ih poraziti, a mnogi su umrli u krevetu, poput Franca i Staljina. Također, u nekim demokratskim zemljama snažni vladari s vremenom vlast okreću u svoju korist, pa ne iznenađuje da je Erdoğan opet izabran, niti da se uspješno na vlasti drže Orbán i Netanyahu. Dođu na vlast demokratskim putem, a onda polako mijenjaju pravila u svoju korist. Da je dobio priliku, isto bi učinio i Trump u Americi, ali ona ima snažne institucije.
Tužna istina
Zabrinjava i to što se u nekim dijelovima svijeta sve više okreću leđa vrijednostima prosvjetiteljstva, ljudskim pravima. Tortura postaje prihvatljiva ne samo u zemljama koje su ratu nego je prisutna i u Egiptu, Alžiru, Tunisu, pa i u SAD-u. Slučaj Georgea Floyda iskaz je mržnje prema drugačijem. ‘Toga se ne uspijevamo riješiti i to je tužna istina‘, smatra Mokyr.
Može li se ljude naučiti toleranciji?
- Trebamo pokušati, ali nisam optimističan. Možda je pesimizam povezan s godinama, ipak, vidim dokaze da to funkcionira. Jako je teško prevladati ono što je ugrađeno u tvrdokornu homofiliju, da volimo ljude poput nas, koji nam sliče, govore isti jezik, slažu se s nama. To je prirodno i ne može se izbjeći. Pitanje je samo trebate li mrziti susjeda.
Na kraju, sve ovisi o tome kako će se ljudi organizirati i zajedno raditi.
- Reći ću vam ovo: ima dana kada sam jako optimističan, obično je to tijekom vikenda. Ali već u ponedjeljak prilično sam pesimističan, kaže Mokyr s dozom humora i istinske zabrinutosti.
Kada su institucije dovoljno jake da provode pluralističku politiku, miran i razumno skladan suživot, posljedice su ekonomski prosperitet. Tako je to bilo uvijek tijekom povijesti.
Kako smo došli tu gdje jesmo, zašto je moderan gospodarski rast počeo u zapadnoj Europi, a ne u tehnološki naprednijim carstvima kakvo je, primjerice, bila Kina,
Mokyr objašnjava u svojoj knjizi ‘Kultura rasta: Izvori moderne ekonomije‘ iz 2016. Ono što je Europu odvojilo i omogućilo da se u njoj dogodi industrijska revolucija, smatra, bile su povijesne i političke okolnosti, prisutnost velikog broja država, ali i konkurentno tržište ideja. Poduzetnici i inovatori lako su mogli pobjeći u susjednu državu u slučaju osporavanja njihovih ideja i aktivnosti.
Kolaps Rimskog Carstva doveo je do razvoja jedinstvene situacije u srednjovjekovnoj Europi - političke fragmentacije, postojanja brojnih neovisnih država i drugih samoupravnih entiteta koji su se međusobno natjecali.
Istodobno, koegzistirali su sa značajnim kulturnim i intelektualnim jedinstvom, proizašlim iz zajedničkog klasičnog naslijeđa, kršćanske crkve i upotrebe latinskog kao lingua franca, kontaktnog jezika kojim se služe govornici različitih materinskih jezika. Ta iznimna kombinacija političke fragmentacije i kulturnog jedinstva odigrala je ključnu ulogu u europskom intelektualnom razvoju.
Natjecanje ideja
Glavna promjena dogodila se nakon 1500. godine, u stoljeću koje su obilježili vjerski ratovi, a osobito tijekom 17. i 18. stoljeća. Besmislenost međusobnog klanja samo zato što su ljudi vjerovali u drugačiju inačicu kršćanstva, navodi Mokyr u radu ‘Diversity, Pluralism and Tolerance: The Roots of Economic Progress?‘, koji je predstavio u Dubrovniku, rano je postala očita.
Sebastian Castellio, francuski propovjednik i filozof, razbješnjen zbog pogubljenja učenjaka Miguela Serveta, napisao je 1554. godine utjecajan pamflet pod naslovom ‘Treba li heretike progoniti?‘. Njegova najpoznatija rečenica dobro sažima ideju tolerancije: ‘Kada razmislim o tome što je zapravo heretik, ne vidim drugog kriterija osim da smo svi mi heretici u očima onih koji ne dijele naše poglede‘.
Polako, ali sigurno, Castelliova stajališta ipak su pobijedila. Kompromisi s religijskim manjinama koje se nisu mogle nasilno pokrstiti bile su neizbježne. Strahote 30-godišnjeg rata ubrzale su kulturne promjene koje su dovele do polaganog uspona tolerancije, ali napredak u usvajanju pluralističnijih institucija bio je neujednačen i pun zastoja, čak i u Velikoj Britaniji, u kojoj su one lakše zaživjele.
Europsko tržište omogućilo je novim sudionicima da izazovu postojeće, ideje su se natjecale, tražili su se dokazi. Moderni su trijumfirali nad "starima", a društvo je usvojilo revolucionarno uvjerenje da svaka nova generacija ima potencijal poboljšati ono što je postojalo dotad. Kini je, s druge strane, nedostajalo konkurentno tržište na kojem su se testirale nove ideje, s tim da je poštovanje prema prošlosti bilo prisutno u većem dijelu povijesti. Na kraju, Kina i Europa slijedile su vrlo različite intelektualne putove u pogledu uspona znanosti.
Tolerantne kulture
Kakav je bio ekonomski učinak pluralizma u Europi, najbolje pokazuje usporedba Velike Britanije i Francuske. Najvještiji i najproduktivniji članovi francuskog društva dom su pronašli u Engleskoj nakon protjerivanja hugenota. Uloga disidenata i vjerskih manjina u britanskoj industrijskoj revoluciji bila je iznimno važna. Isključeni sa sveučilišta, disidenti su stvarali vlastite obrazovne institucije, specijalizirali se za vrhunske zanatlije i trgovce, svoj ljudski kapital i energiju usmjerili su u komercijalne i industrijske aktivnosti.
‘Britansku izuzetnost‘ koja je dovela do industrijske revolucije, omogućila je, prema Mokyrovu mišljenju, njezina znanost 18. stoljeća, koja se razlikovala od kontinentalne, posebno francuske, po pragmatičnijoj i empirijskoj orijentaciji, interesu za preskriptivno znanje i njegovo širenje. Iako priznaje da je na kontinentu kulturna evolucija ‘krenula malo drugačijim putem od one u Engleskoj i Škotskoj‘, smatra bi da bi i druge zemlje zapadne Europe na kraju pronašle put do gospodarskog rasta.
Drugi primjer tolerantne kulture koja vodi do (relativnog) pluralizma institucija, a time i do ekonomskog prosperiteta, bila je Nizozemska, u njezino zlatno doba. Prema modernim standardima, to je teško bilo pluralističko društvo. Mnogi gradovi imali su strogu zabranu prebivališta za ljude koji nisu pripadali dominantnoj crkvi, ali vlasti su često zatvarale oči pred kršenjem ograničenja. Profit je nadjačao netrpeljivost.
Ono što je vrijedilo za Nizozemsku vrijedilo je za Europu u cjelini. Konkurencija je napravila što je trebalo učiniti: antipluralističke države poput Francuske pod Lujem XIV. na kraju nisu imale izbora nego popustiti u svojoj netrpeljivoj politici. Progon Hugenota s vremenom je opao, a neki od njih su se vratili u Francusku. Vlada ih je na kraju službeno pozvala da se vrate, s punim pravima državljanstva.
Različitost je uvijek korisna kada je povezana s pluralističkim i prosvijećenim institucijama, ali može biti i razorna. Neke su nacije platile cijenu etničke ili jezične raznolikosti, ali ima i zemalja u kojima je vrlo korisna za gospodarstva. Današnji Izrael Mokyr navodi kao primjer vrlo raznolike zemlje, etnički, lingvistički, kulturno i vjerski, čemu je pridonio velik priljev istočnoeuropskih imigranata i velika količina ljudskog kapitala koji su donijeli sa sobom u kasnom 20. stoljeću.
Drugi suvremeni primjer vrijedan navođenja pluralizma isplativog u ekonomiji je Singapur, zemlja s BDP-om po stanovniku od 106.000 dolara, odmah nakon Luksemburga. Politiku singapurske vlade Mokyr naziva ‘agresivnim pluralizmom‘; iskustvo te zemlje sugerira da postoji više od jednog puta do pluralizma.
Na koncu, ističe, raznolikost nije nužan uvjet za ekonomski uspjeh. Neka najuspješnijih gospodarstava, poput onih skandinavskih zemalja, Južne Koreje i Japana, imaju vrlo malo raznolikosti. No, smjer njegova djelovanja ovisi o kvaliteti institucija, a one imaju primarnu ulogu u gospodarskom razvoju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....