- Odlukom da izvrši invaziju na Ukrajinu, Vladimir Putin očito je sve krivo procijenio. Precijenio je vojnu moć vlastite države, uvelike je podcijenio ukrajinski moral i vojnu snagu, te nije uspio predvidjeti odlučnost demokratskih vlada — posebno, iako ne samo, Bidenove administracije, koja je, ako niste primijetili, odradila izvanredan posao na svemu, od naoružavanja Ukrajine do okupljanja Zapada oko financijskih sankcija - piše, među ostalim, Paul Krugman, ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade, u svom komentaru u New York Timesu pod nazivom "Zašto Kina ne može spasiti Putinovu ekonomiju".
Krugman u komentaru analizira učinak sankcija, te navodi kako jedna stvar koju Zapad očito nije učinio je ta da pokuša blokirati rusku prodaju nafte i plina koji čine glavninu izvoza zemlje. Ističe kako bi SAD mogao zabraniti uvoz ruske nafte, ali da bi to bila simbolična gesta jer se naftom trguje na globalnom tržištu, pa bi to vrlo malo promijenilo trgovinu, te navodi kako američki uvoz iz Rusije čini samo oko 5 posto ruske proizvodnje.
Zapad napravio veliku stvar
Krugman piše kako je Zapad napravio veliku stvar time što je Rusiji uvelike prekinuo pristup svjetskom bankarskom sustavu. Analizira kako roba široke potrošnje čini samo oko trećinu ruskog uvoza, dok su ostalo kapitalna dobra, poluproizvodi - odnosno komponente koje se koriste u proizvodnji drugih dobara, te sirovine.
- To su stvari koje Rusija treba da bi održala svoje gospodarstvo - piše Krugman, te dodaje kako je već bilo prijedloga da im se, primjerice, uskrate rezervni dijelovi i servisiranje što bi brzo moglo naštetiti ruskom domaćem zrakoplovstvu.
Krugman navodi četiri razloga zbog kojih Kina Putinu ne može pružiti ekonomski spas.
- Prvo, Kina, iako je gospodarska sila, nije u poziciji Rusiju opskrbiti nekim stvarima koje su joj potrebne, poput rezervnih dijelova za zrakoplove zapadne proizvodnje i vrhunskih poluvodičkih čipova. Drugo, iako se sama Kina nije pridružila sankcijama, ona je duboko integrirana u svjetsko gospodarstvo. To znači da bi se kineske banke i druge tvrtke, poput zapadnih korporacija, mogle upustiti u samosankcioniranje – što znači da će nerado imati posla s Rusijom zbog straha od reakcije potrošača i regulatora na važnijim tržištima - piše Krugman. Kao treći razlog navodi to što su Kina i Rusija geografski vrlo udaljene.
San o sovjetskoj eri
- Da, dijele granicu. No većina ruskog gospodarstva je zapadno od Urala, dok je većina kineskog blizu istočne obale. Peking je 3500 milja od Moskve, a jedini praktičan način da se po tom ogromnom prostranstvu stvari prevezu je putem nekoliko željezničkih linija koje su već preopterećene - piše Krugman, te navodi četvrti razlog za koji smatra da ne dobija dovoljno pažnje, a riječ je o ogromnoj razlici u ekonomskoj moći između Rusije i Kine.
- Putin možda sanja o vraćanju veličine iz sovjetske ere, ali kinesko gospodarstvo, koje je bilo otprilike iste veličine kao rusko prije 30 godina, sada je 10 puta veće... Dakle, ako pokušate zamisliti stvaranje nekog neofašističkog saveza – a opet, to više ne zvuči kao ekstremni jezik – to bi bio onaj u kojem bi Rusija bila mlađi partner, zapravo gotovo klijent kineske države. Vjerojatno to nije ono što Putin, sa svojim imperijalnim snovima, ima na umu. Kina, dakle, ne može izolirati Rusiju od posljedica ukrajinske invazije. Istina je da bi ekonomski pritisak na Rusiju bio još jači da se Kina pridruži demokratskom svijetu u kažnjavanju agresije. Ali taj pritisak izgleda vrlo ozbiljno čak i bez njihovog sudjelovanja. Rusija će platiti vrlo visoku cijenu, u novcu i krvi, za Putinovu megalomaniju - zaključuje Krugman.