Četiri snažne žene koje bi mogle promijeniti globalnu povijest

Zaboravite na Donalda Trumpa, Vladimira Putina i Xia Jinpinga, snažan trio tamne strane svjetske politike. Kada je riječ o utjecaju na današnja zbivanja, ali i potencijalu da se svijet prilagodi novim postpandemijskim uvjetima, ogromna moć danas je u rukama četiri žene - Angele Merkel, Ursule Von der Leyen, Christine Lagarde i Kristaline Georgijeve. Zato malo koji svjetski medij nije objavio poruku njemačke kancelarke koju je prošli tjedan uputila škrtoj europskoj četvorki (Švedska, Austrija, Danska, Nizozemska) tražeći od njih da, u ime spasa Europske unije, omekšaju spartanske kriterije za raspodjelu 750 milijardi eura teškog paketa pomoći zemljama koje su najviše pogođene koronavirusom. Odluku ćemo, možda, saznati 18. srpnja.

Merkel (65) je možda na političkoj silaznoj putanji i njena se karijera njemačke četveromandatne kancelarke primiče kraju, ali njemačko predsjedanje Vijećem Europske unije u trenutku definiranja najvećeg kriznog paketa pomoći omogućava joj da svoju zadnju godinu mandata dočeka sa snažnom polugom vlasti u rukama (njemačko predsjedanje završava s krajem godine, kada Vijeće preuzima Portugal). Von der Leyen (61) kao predsjednica Europske komisije (i prva žena na toj poziciji) ključna je za operativnu provedbu paketa, ali i za uvođenje EU u zasad još nedefinirano postkrizno razdoblje. Georgieva (66), koja je u MMF-u naslijedila Christine Lagarde kao prva predstavnica nove Europe na visokoj funkciji, u prvih šest mjeseci mandata pokazala je da je spremna za radikalnu transformaciju institucije i njen odmak od trumpovske politike njene washingtonske blizanke Svjetske banke, prema dosad najhumanijoj verziji čuvara globalnog financijskog sustava.

Povremeni šum na vezama

Sve četiri snažne žene imaju još jednu poveznicu - profesionalno su, svaka na svoj način, povezane s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. Merkel zato što je Francuska, pogotovo nakon britanske odluke o Brexitu, uz Njemačku najutjecajnija i ekonomski najjača država EU, pa se i njihovo partnerstvo, s povremenim šumom na vezama, može smatrati koliko nužnim toliko prirodnim. Von der Leyen i Georgieva stigle su pak na svoje današnje pozicije uz čvrstu Macronovu podršku. Georgieva s inicijalnom preporukom Christine Lagarde, koja danas upravlja Europskom središnjom bankom, a Von der Leyen kao Macronov protukandidat belgijskom socijalistu Fransu Timmermansu koji je do kraja slovio kao favorit. Francuskinja Lagarde (64) je bivša čikaška odvjetnica (Baker & McKenzie), a onda i francuska ministrica gospodarstva za predsjedanja Nicolasa Sarkozyja), dok nije otišla kao zamjena posrnulom Dominiqueu Strauss-Kahnu u MMF, otkud se vratila na čelo Europske središnje banke.

Von der Leyen je imala i snažnu podršku danske političke teškašice iz redova Socijalnih liberala Margrethe Vestager, tada europske povjerenice za konkurentnost. I Timmermans i Vestager danas su članovi njenog kabineta, Timmermans kao prvi (zapravo pravi) potpredsjednik, Vestager kao jedna od šestoro izvršnih potpredsjednika, što je funkcija koju je uvela Von der Leyen (među njima je i Dubravka Šuica, kao znak zahvale za hrvatsku potporu u vrijeme izbora).

Sve četiri povezuje još nešto - odrastale su kao autsajderi u vlastitim sredinama. Njihovi životopisi gotovo da otkrivaju obrazac odrastanja lidera.

Angela Merkel odrasla je kao kći Horsta Kasnera, istočnonjemačkog luteranskog pastora iz Perleberga, brandenburškog gradića s 12.000 pretežno vojničke populacije, na pola puta između Berlina i Hamburga, što je samo po sebi bilo dosta de je izdvoji iz krute, socijalističke, sovjetski organizirane zajednice. Prije nego što je ušla u politiku probuđena valom demokratskih promjena 1989. diplomirala je fiziku na sveučilištu u Leipzigu, a onda doktorirala kvantnu kemiju u Berlinu (istočnom) i ozbiljno se bavila znanstvenim istraživačkim radom. U to formativno vrijeme upoznala je i oba svoja životna partnera, svog prvog muža, dvije godine starijeg studenta fizike Ulricha Merkela čije je prezime zadržala do danas, a onda, nakon razvoda pet godina kasnije i današnjeg, šest godina starijeg samozatajnog kvantnog kemičara, profesora Joachima Sauera koji nikada u javnosti nije rekao ni riječ o političkoj karijeri svoje supruge.

Europska teroristička grupa

U politiku ju je privuklo buđenje demokracije na istoku Njemačke. Postala je jednom od glasnogovornica Lothara de Maizièrea, zadnjeg istočnonjemačkog premijera, prvoga koji je bio izabran na demokratskim izborima. Devedesete je već bila u Bundestagu, a vrlo brzo nakon toga i ministrica u vladi demokršćanina Helmuta Kohla.

Von der Leyen stiže iz njemačke patricijske obitelji Albrecht, rođena je u Bruxellesu gdje je njen otac bio jedan od prvih službenika tadašnje Europske zajednice, ali je, nakon što joj je otac postao premijer njemačke savezne pokrajine Donje Saske dio mladosti provela u Londonu studirajući na London School of Economics pod imenom Rose Ladson, skrivajući se od Frakcije Crvene armije, europske terorističke grupe aktivne sredinom sedamdesetih koja je svoje mete tražila među starim njemačkim bogatim obiteljima i u redovima visoko rangiranih političara.

Nekoliko godina kasnije vratila se u Njemačku, zaključila da njen životni poziv nije ekonomija, nego da želi biti liječnica. Doktorica medicine postala je 1991. godine, ali vrlo je malo vremena provela kao liječnica, možda i zato što se našla pod optužbama za plagijat u doktoratu, koje su dijelom potvrđene (uz zaključak da je riječ o “plagijatu bez namjere”). Uspjela je zadržati diplomu, ali liječnički posao zamijenila je politikom. U vladi Angele Merkel bila je prvo ministrica obitelji, pa rada i socijale, a na kraju, nakon kratke epizode u kojoj se vidjela kao CDU-ov kandidat za njemačkog predsjednika (na kraju je to ipak bio Christian Wulff), dobila je poziciju ministrice obrane, kao prva žena u Njemačkoj na toj funkciji.

Kristalina Georgieva je u svijet visoke politike i financija stigla iz privilegirane bugarske obitelji koja joj je omogućila više nego solidno obrazovanje. Odrastala je kao kći građevinskog inženjera koji je u vrijeme socijalizma bio zadužen za nadzor projekata državne cestovne infrastrukture (njegov djed bio je Ivan Karšovski, odvjetnik, novinar i revolucionar koji je u 19. stoljeću odigrao značajnu ulogu u formiranju bugarske države nakon oslobođenja od Otomanskog carstva). Očeva bolest, koja je bila uzrok značajnom smanjenju obiteljskog prihoda, natjerala ju je da studira brže, ali i, kako je sama rekla u jednom od intervjua, da ubrzano odraste. Diplomirala je ekonomiju i sociologiju na Sveučilištu Karl Marx u Sofiji, gdje je i doktorirala 1986. s tezom o utjecaju ekonomskog rasta na okoliš u SAD-u. Nakon doktorata u Bugarskoj dio kasnih osamdesetih provela je na postdoktorskim studijima na Londonskoj školi ekonomije (LSE) i na bostonskom MIT-u, također baveći se temama zaštite okoliša i razvoja. To je dovelo do njenog prvog zaposlenja u Svjetskoj banci 1993. godine, kao ekonomskog stručnjaka za održivi razvoj u odjelu za Europu i Srednju Aziju.

Prepoznat talent

Tranzicijska Europa ne bi bila to što jest da se ambiciozna Georgieva nije našla pod optužbama da je tijekom svojeg boravka na studijima u inozemstvu radila za bugarske tajne službe, podmetnuta budućoj političkoj eliti Europske unije i SAD-a koja je studirala na LSE-u i MIT-u. Optužbe nikada nisu potvrđene, ali informacijski šum nikada nije posve utišan.

Christine Lallouette (danas Lagarde) možda je u svojim formativnim godinama od svih njih bila najbolje stopljena s okolinom u kojoj je odrastala, ali njene ambicije uvijek su je gurale prema izvrsnosti. Možda i zato što je u osnovnoj školi u Le Havreu, gdje je bila učenica, njen otac predavao francusku književnost, grčki i latinski, pa je morala pokazati da sama zaslužuje odlične ocjene, a možda i zbog genetike, jer i u klubu u kojem je vježbala sinkrono plivanje bila je prepoznata kao talent i dogurala do francuske nacionalne reprezentacije. Nakon prvostupanjskog studija školovanje je nastavila u Washingtonu, usput radeći za kongresnika Williama Cohena, u vrijeme afere Watergate. Odličan trenutak da shvati kako politika nije dosadan posao.

Nakon što je naslijedila Strauss-Kahna na čelnoj poziciji u MMF-u, Lagarde je nekoliko godina zaredom na Forbesovoj ljestvici najutjecajnijih i najmoćnijih žena na svijetu bila druga, iza Angele Merkel koja je prvo mjesto dugo držala na općoj ljestvici. Forbes svoju ljestvicu najmoćnijih nije objavio od 2018. (vjerojatno ne želeći Trumpu hraniti taštinu). Na ovogodišnjoj ljestvici CEO Worlda, koja je preuzela metodologiju i citiranost Forbesove, Merkel je četvrta (i dalje najmoćnija među ženama), iza Trumpa, Putina i Xia Jinpinga, ali pitanje je koliko je taj pomak naniže realan. Lagarde je na 24. mjestu, a Von der Leyen i Georgieva još (greškom) nisu prepoznate.

U članku koji potpisuje čak šestero autora objavljenom uoči njemačkog preuzimanja predsjedanja Europskom unijom od Hrvatske, hamburški tjednik Der Spiegel poigrao se s idejom o dvije prijateljice, Njemice, s dugom poviješću suradnje koje će pola godine oblikovati politiku EU. Pred njima je, piše Spiegel, težak posao. EU je iznutra podijeljena, Brexit još nije završen, kriza Covida odvraća članice od međusobne suradnje, a zategnuti odnosi Kine i SAD-a cijelu Europu guraju na marginu.

Ekonomski motor

Riječ je, međutim, o zadatku koji i Merkel i Von der Leyen smatraju ključnim karijernim izazovom. Za Von der Leyen to je prilika da i Bruxelles i sve članice EU zaborave njen ne tvrdi start na čelu Europske komisije, kada je za protivnicu imala i samu Angelu Merkel koja je, zbog unutarnjih previranja u vodećoj njemačkoj koaliciji poduprla kandidaturu Fransa Timmermansa. Za Merkel, kaže Spiegel, to je zadnja prilika da si osigura mjesto među europskim velikim državnicima, jer za razliku od jasne i čvrste unutarnje politike, njen dosadašnji doprinos Uniji, bio je zapravo skroman. Njemačka se pozicionirala kao ekonomski motor Unije, ali otvaranje vrata migrantima potaknulo je poljsko, mađarsko, pa i češko odmicanje od politike liberalnog centra kakvu zagovara Bruxelles. U Poljskoj i Mađarskoj to je zagrizlo i u samu bit demokracije, a pokazalo se ključnim i pri referendumskom odlučivanju o Brexitu.

Kancelarka je, piše Spiegel, mogla postati neupitnim liderom Europe, ali za to joj je nedostajalo velikodušnosti, pogotovo u vrijeme krize u Grčkoj, kada je na njen zahtjev u Atenu upućena “trojka” sastavljena od financijskih birokrata iz Europske središnje banke, MMF-a i Europske komisije. Grci su u Merkel vidjeli reinkarnaciju Hitlera, piše Spiegel (karizmatični tadašnji grčki ministar financija Yanis Varoufakis većeg je neprijatelja doduše vidio u svojem njemačkom kolegi Wolfgangu Schäubleu), a to je predodžba od koje bi ona na kraju karijere željela pobjeći.

Spiegel kancelarki zamjera da je politikom “Njemačke na prvom mjestu” Europskoj uniji uskratila viziju budućnosti. Sada, u suradnji s Von der Leyen, koja je po uvjerenju Europljanka i zagovornica sjedinjenih europskih država po uzoru na SAD (ili na Švicarsku, pa i Njemačku), i uz pomoć financijskog krila politike skrivenog u MMF-u koji s Kristalinom Georgijevom čeka transformaciju, a onda i u ECB-u pod palicom Christine Lagarde, institucijama koje su ključne za financijsku reformu Unije i svijeta, Merkel vidi priliku da vrati povjerenje u ujedinjenu Europu, ali i da sebe uvrsti u društvo onih koji su utemeljili buduću jaku Uniju. Tako se prvo rodio plan Merkel/Macron, koji je za ekonomski oporavak Unije predvidio pola milijarde eura, kojemu je Von der Leyen dodala još 250 milijuna eura.

Spiegel ironično zaključuje da je kancelarka Merkel kojoj je prioritet paneuropski sporazum, a ne sporazum u korist Njemačke, velika novost i za EU i za Njemačku. Još veća novost je, međutim, snažan ženski kvartet koje će, uspiju li, formirati novu globalnu ekonomiju i okrenuti političke trendove.