Oko nas na Starom kontinentu vlada skoro pa harmonija, ako se gleda prosjek, što je jednako kao da sliku krajolika okidate s velike visine. Ekonomski rast diže zaposlenost do rekorda, smanjuje se broj nezaposlenih, raste životni standard te se socijalna situacija poboljšava; rasli su dohoci od rada pa su, uz socijalne transfere, povećali prihode kućanstava na razini Europske unije i u velikoj većini članica. Reklo bi se da je europska socijalna država maltene neokrznuta preživjela zadnju krizu, ali budući da je ujesen prošle godine kao važna sastavnica EU politike “podignut” i definiran europski stup socijalnih prava, jasno je da stvari ne idu glatko te da se oko toga pokušava povesti posebna briga, kako na tržištu rada tako i na polju socijale.
Svakako, nejednakost je u EU daleko niža nego u Japanu, Sjedinjenim Državama ili Australiji, a na razini Unije se ponosno ističe kako se stabilizirala, odnosno rasla je tek malo, pokazuje najnoviji izvještaj koji su pripremili u Europskoj komisiji pod nazivom “Zaposlenost i socijalna kretanja u Europi: pregled za 2018.”. No, ona je i dalje jedan od glavnih socioekonomskih izazova. Nejednakost je porasla u trećini članica u razdoblju 2012.-2016. godine; Hrvatska nije među njima, kod nas se nejednakost ipak smanjila, a rasla je, primjerice, u Bugarskoj, Rumunjskoj i Italiji. Činjenica je i da troškovi za socijalnu zaštitu nastavljaju igrati važnu ulogu o toj europskoj “stabilnosti” nejednakosti, kao dio potpore prihodima kućanstava. Broj onih koji žive s rizikom siromaštva unatoč tome je i dalje velik, tiče se čak 118 milijuna ljudi, i nije se smanjio u skladu s proklamiranom europskom strategijom. Neke su zemlje, ipak, u postavljenim ciljevima uspješnije od drugih: tako saznajemo da su ih Poljska i Rumunjska uvelike ispunile.
Statistička europska slika načelno pokazuje dobre trendove, ali uz neke tvrdoglave negativnosti i naznaku potencijalnih opasnosti.
U Europskoj uniji nezaposlenost je lani pala na 7,6 posto radne snage, preciznije na 18,8 milijuna ljudi (do travnja ove godine pala je dodatno, na 7,1 posto, što je najniže od 2008. godine), a od toga je 3,8 milijuna mladih, onih između 15 i 24 godine, što je značajno ispod pretkrizne razine. Smanjila se u svim članicama – iako su razlike među njima velike - a smanjuje se i broj dugotrajno nezaposlenih iako još uvijek čine gotovo polovicu svih nezaposlenih te se drži ozbiljnim problemom, posebno u Grčkoj, Španjolskoj i Italiji. Hrvatska se u tom izvještaju ne ističe posebno, ali i kod nas je to težak slučaj.
Znatan je i rast zaposlenosti. U prošloj je godini radilo 235,8 milijuna Europljana starijih od 15 godina, što je 3,5 milijuna više nego 2016. godine. Trend rasta uočljiv je i ove godine, dosegnut je novi rekord u prvom kvartalu. Europska stopa zaposlenosti je 72,2 posto, pa ako se tako nastavi, postići će se cilj od 75 posto koji je zacrtan u strategiji Europa 2020. Opet, naravno, tu su iznimke. U Grčkoj i Latviji je razina zaposlenosti još uvijek više od 10 posto ispod vrhunca iz 2008. godine, dok u Hrvatskoj, Bugarskoj, Litvi i Španjolskoj broj zaposlenih još nije dosegao onaj iz 2008. godine. U postocima gledano, Hrvatska je tu postigla svoj formalni cilj, ali nije to neki razlog za ponos jer ga je postavila nisko - sada je hrvatska stopa zaposlenosti radno sposobnog stanovništva 63,6 posto. Ambiciozne, razvijene zemlje cilj su postavile pri vrhu, pa tako Danska, Nizozemska i Švedska gađaju 80 posto, recimo.
Valja dodati, tu je i novi trend: u nekim se zemljama očekuje sve veći nedostatak radnika, a pisci izvještaja već apostrofiraju Češku gdje se u 2017. bilježi najveći porast upražnjenih radnih mjesta od 2013. godine u kombinaciji s najnižom stopom nezaposlenosti u EU.
Iako se aktualno stanje generalno može, dakle, smatrati relativno zadovoljavajućim, posebno s naglaskom na rekordnu zaposlenost, nad socijalnu sliku buduće Europe nadvija se velika nepoznanica - što će tržištu rada donijeti tehnološke promjene. Ugovori na neodređeno vrijeme i dalje su najzastupljeniji način zaposlenosti, ali oni polako padaju i sada su ispod 60 posto, a rastu razne nestandardne forme. Radna struktura se očito mijenja. Solo samozapošljavanje, dakle tvrtke gdje nema zaposlenika, postalo je češće, kao i privremeni i povremeni ugovori, što neproporcionalno pogađa mlađe radnike. Neki od njih to žele, ali često je u pitanju datost tržišta koju je donijela digitalizacija i tzv. rad na kolaborativnim platformama. K tome, na trenutnu europsku vojsku nezapošljivih - jer nemaju potrebna stručna znanja i vještine - treba dodati i novu koja će umarširati na tržište rada u idućem desetljeću na valu četvrte industrijske revolucije, ako se na brzinu ne osposobi za rad u novom dobu.
Kako procjenjuje šef Siemensa Joe Kaeser, gotovo trećina radnih mjesta mogla bi biti izgubljena samo u tranziciji koja se sprema u automobilskoj industriji s prelaskom na električni pogon u deset godina. To je opisao, kako ga prenosi Guardian, jednom od najvećih transformacija koje nas čekaju. Smatra da će jedan od ključnih izazova za industrijske lidere biti stoga kako da odgovorno stvore automobile budućnosti i dobro provedu tu transformaciju.
Radi se o tome, naglašava, da s novom industrijskom revolucijom, koja uključuje digitalizaciju, nestaje jedna vrsta radnih mjesta, ali nastaje nova, kako su pokazale tri dosadašnje revolucije. Rješenje će, kaže Kaeser, ovisiti i o vladama i o biznisu kako bi se radna snaga, kao i cijeli lanac dobavljača koji će biti zahvaćen promjenama, na vrijeme pripremili. “Bilo bi poželjno da vlade i biznis treniraju zajedno. Vlade trebaju dati okvir, a privatni sektor ga popuniti sadržajem”, poručio je.
U Europskoj komisiji poručuju kako se politika priprema te dodaju kako bi, iako sadašnje visoke razine zaposlenosti mogu sugerirati kako postoji malo razloga za brigu, budućnost mogla biti bitno drukčija, a ljudski rad u velikoj mjeri biti zamijenjen strojevima. Poruka je: ulaganje u obrazovanje, i to hitno, kao i to da članice Europske unije moraju osigurati da se koristi od novih tehnologija i novih načina rada pošteno podijele među građanima. Napominje se i da će predstojeća transformacija predstavljati politički izazov. Svakako, europski stup socijalnih prava trebao bi u tome biti temelj, s porukom o nužnosti osiguranja jednakih mogućnosti i pristupa tržištu rada, pravednih radnih uvjeta te socijalne zaštite i uključenosti.