Najbogatiji Hrvat

Branko Roglić: Prezirem luksuz. Ante Marković? Ništa nije znao o biznisu...

NAJBOGATIJI HRVAT Prezirem luksuz. Ante Marković? Ništa nije znao o biznisu, na razlazu me isplatio mojim novcem Najbogatiji Hrvat napisao je detaljnu biografiju o svom životu, sudjelovanju u Hrvatskom proljeću, izbacivanju iz partije... Roglić o životu i smrti, a malo i o biznisu Najbogatiji Hrvat i najveći distributer u Europskoj uniji napisao je detaljnu autobiografiju o svom životu, sudelovanju u Hrvatskom proljeću, izbacivanju iz partije umjetnosti, poslovima, druženju s princezama i modelima
 Darko Tomaš / CROPIX

Prvo što čovjek primijeti na ulasku u drvećem skrivenu zgradu uprave Orbico grupe, najveće distributerske tvrtke u Europskoj uniji, činjenica je da nema recepcije, nema ni zaštitara, čak ni automata koji bi elektronski provjeravao identitet osobe koja ulazi. Uzak i prilično mračan hodnik s dvostranim nizom vrata završava ulazom u sobu na čijim vratima piše Nadzorni odbor. Vrata su bila otvorena.

- Imam dogovoren sastanak s gospodinom Brankom Roglićem, rekao sam gospođi u poslovnom kostimu, koja, vidi se, čeka bebu. Bez posebne provjere, odmah me uvela u ured predsjednika kompanije, koji ustaje kako bi me pozdravio. Na moju primjedbu kako je neobično da kompanija veličine Orbica nema recepciju, Roglić odgovara jednostavnim: “A što će nam?”. Zapravo ga to pomalo i zabavlja.

- Većina partnera koji dolaze prvi put, prvo završi u velikom poslovnom stakleniku u susjedstvu (zgradi u kojoj je i Hanza Media, izdavač Jutarnjeg). Onda im na njihovoj recepciji objasne da nas moraju potražiti tu u dvorištu, pa su začuđeni, kaže. I kod njega, na prvi pogled škrto uređen prostor odaje dojam male tvrtke iz sredine prošlog stoljeća, negdje na gradskoj periferiji, sve dok čovjek ne prepozna autore slika na zidovima - Stančića, Motiku, Vidovića, Medovića, Bukovca... Strastveni je kolekcionar, slike su jedini luksuz koji voli pokazati. Osim što ih skuplja, mecena je mladim umjetnicima. Neki, poput Kuzme Kovačića, autora hrvatskih kovanica, Tuđmanovih spomenika, vratnica na hvarskoj katedrali i medvedgradskog Oltara domovine, više i nisu među najmlađima. Ali s Kovačićem se razišao. Nije važno zbog čega, on je odličan kipar, kaže, “možda i najbolji hrvatski nakon Meštrovića”.

Zagreb, 020920.
Studio Hanza Media.
Na fotografiji: Branko Roglic - vlasnik tvrtke Orbico.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Roglićeva kompanija godinama posluje s umjerenim zaduživanjem, uz reinvestiranje većine dobiti. Danas s oko 8000 zaposlenika u 20 europskih zemalja i prometom od 2,38 milijardi eura, ukupan dug je oko 120 milijuna eura, uz vrlo niske kamate. To je dug koji ne opterećuje poslovanje, kaže. I dalje dobit ulažu u širenje i razvoj Orbico grupe. Važno je i da plaće zaposlenih uvijek dođu na vrijeme i nikad nijedna tvrtka nije bila blokirana, a prosjek je za Hrvatsku relativno visok..

Branko Roglić danas je vjerojatno najbogatiji građanin Hrvatske. Tako misle njegovi danas najbliži konkurenti prema bogatstvu - Ante Vlahović iz Adris grupe i Atlanticov Emil Tedeschi. Tako su ga procjenjivali i prije pada Ivice Todorića, čiji je Agrokor desetljećima bio najveća privatna kompanija u državi. On o tome ne razmišlja tako. Ako ga pitate, i ako uopće želi o tome govoriti, reći će tek da to nije nešto što bi trebalo biti cilj poduzetniku kada ulazi u posao. Bogata je kompanija, a on sebi ne uskraćuje životna zadovoljstva - ima veliki “pravi” čamac za ribarenje, 8,9-metarski Boston Whaler, kojim kad god mu vrijeme dopušta, kada je u Makarskoj, jutrima ide u ribu. Čamac se zove “Vjeka”, isto kao i niz prijašnjih manjih i krhkijih, dok ih nije zamijenio. Ime je dobio prema Roglićevoj supruzi Vjekoslavi. Kupio ga je rabljenog, pa obnovio. Kupnja novog činila mu se previše razmetljivom. To je pravi profesionalni čamac za ribara, kaže, smrdi na ribu. Tako mora biti.

- Ribarenje mi je velika strast, objašnjava, a “Vjeka” je moj brod. U vlasništvu Orvasa, njegove druge, turističke tvrtke, ima ih još četrdesetak, većih. To su jahte za najam. Obitelj ih ne koristi.

- Novac se ne smije izvlačiti iz kompanije, kaže. To je ujedno i njegova najveća zamjerka čovjeku kojega je smijenio na tronu “najbogatijeg Hrvata”, Ivici Todoriću. “Previše je sisao tu kompaniju”.

Kada je odlučio napisati autobiografiju koju će predstaviti javnosti, u četvrtak, na epidemiološki skresanoj promociji u jednom od zagrebačkih elitnih hotela, glavni pokretač bila mu je želja da današnjim zaposlenicima svoje kompanije objasni kako nije sudjelovao u privatizaciji devedesetih. Sve svoje tvrtke osnovao je sam, i s njima krenuo ispočetka, osim Croatia baterija, kompanije u kojoj je bio zaposlen i koju je dokapitalizirao, a čije je dionice otkupio od malih dioničara.

Privatni arhiv
U majčinu naručju 1944.

Prvi dojam nakon čitanja rukopisa - autobiografija je vrlo detaljna. Pitam ga zato je li tijekom života vodio bilješke, ili je sve pisao prema sjećanju.

- Sve sam pisao prema sjećanju, tu i tamo pomogla mi je supruga. Mlađa je, pa tamo gdje moja memorija zakaže, imam koga pitati, kaže.

Razgovor smo započeli u njegovom uredu u zagrebačkom sjedištu Orbico grupe, nastavili smo telefonom, u četvrtak ujutro. Bio je već u Makarskoj, na svojem ribarskom brodu, ponosan na ulov od jutra. Desetak kilograma prvoklasne ribe bilo je spremno za kuhinju.

I u mladosti ste bili skloni umjetnosti, glumili ste u kazalištu, ali pokazalo se da vas likovne umjetnosti više zanimaju…

- Prvi rođak moje majke bio je slikar Antun Gojak. Odličan slikar, bio je, nažalost, bolestan, nikad nije u potpunosti razvio svoj potencijal. No preko njega zavolio sam slikarstvo, naučio sam gledati.

Jeste li se sami okušali u slikarstvu?

- Nisam, ali naučio sam prepoznavati. Čak mi i (Igor) Zidić priznaje da sam napredovao u prepoznavanju vrhunskih radova. Danas je moja zbirka među najboljima u Hrvatskoj.

Kada ste shvatili da je vlastiti biznis ono što vas zanima, tadašnje socijalističko društvo nije bilo previše sklono poduzetništvu.

- Na trećoj godini fakulteta imao sam s kolegom Perom Mandićem studentski biznis za popravak televizora i radioaparata. Pristojno smo zarađivali, mogli smo otići u restoran, pozvati djevojke na večeru. No pravi početak treba potražiti ranije, kad sam bio u završnom razredu srednje škole, kada je cijeli razred, kako bismo si platili ekskurziju u Milano, istovarivao brod pun pšenice u Splitskoj luci. Mislim da to dotad nikome nije ni palo na pamet. Zaradili smo dosta da cijeli razred otputuje.

Privatni arhiv
Branko Roglić sa svojim školskim kolegama i poštovanim razrednikom gospodinom Miočinskim

Bili ste talentirani student elektrotehnike, prvo zaposlenje bilo vam je vezano za razvojne poslove u struci, ali prava poslovna karijera vezana vam je čvrsto uz trgovinu. Je li vam, s obzirom na današnju važnost FER-ovaca i računala, ikada bilo žao da karijeru niste usmjerili u tom pravcu?

- Kao diplomski rad na fakultetu napravio sam tranzistorsko stereo pojačalo. U to vrijeme pojačala su bila cijevna, zato je to bilo važno. Kada je profesor Joško Jurić to vidio, pozvao me da nakon vojske dođem kod njega u IRET i da se tamo zaposlim. Tako je i bilo, zaposlili su me u razvoju. To je bio posao iz snova za svakog svježe diplomiranog inženjera. Onda su, međutim, prepoznali moju pedantnost, i kada je iz poduzeća otišao direktor nabave, povukli su me na njegovo mjesto. Dalje su stvari vukle jedna drugu.

Događaji oko Hrvatskog proljeća udaljili su vas od izravnog bavljenja politikom, no i danas ste vrlo aktivni komentator političkih zbivanja, pogotovo ako su vezana uz ekonomiju. Ne ustručavate se istupati u javnosti.

- Ne bojim se nikome reći što mislim o njemu. Ali da, 71./72. bile su teške. Tada smo slijedili koncept Mike Tripala i Savke Dabčević-Kučar, koji su nudili novu, modernu, decentraliziranu politiku, u svakom slučaju, sasvim drukčiju od one koju je službena vlast poslije pripisivala njima i ostalim proljećarima. Nije to bio nikakav “maspok”, nikakvo koketiranje s ustaštvom, to je trebao biti zaokret prema modernijoj državi, manje zavisnoj o Beogradu. Kada su ih zaustavili, to je za nas bilo veliko razočaranje. Bilo je teško. Upravo su me, kao perspektivnog mladog direktora, bili primili u Partiju, a onda je Tito promijenio mišljenje, smijenio kompletnu vlast u Hrvatskoj, na čelu s Mikom i Savkom. Nas, koji smo bili povezani s “Proljećem”, odstranili su iz Partije i degradirali na poslu. Kasnije je i mojoj ženi zbog toga bilo teško. Iako je bila među najboljim studentima prava, dosta dugo nije mogla naći posao. Prihvatili bi joj molbu, prošla bi na razgovoru, a onda bi netko u komitetu otkrio kako smo nas dvoje povezani i ostajala bi nezaposlena. U spomen na Hrvatsko proljeće, svake godine u Sinju, u vili Tripalo, u suradnji s Alkarskim društvom i Centrom za demokraciju i pravo “Miko Tripalo”, organiziramo simpozij Tripalovi dani.

Jeste li u danas u kontaktu s domaćim političarima?

- Bio sam devet godina savjetnik predsjedniku Mesiću, koji je prvi u meni prepoznao poduzetnika. Sada samo ako se s nekim sretnem. Izuzetno cijenim Andreja Plenkovića, a mislim da u paru s predsjednikom Milanovićem može značajno ubrzati europski put naše zemlje.

Apstinirate od politike, u diplomaciji ste aktivni. Počasni ste konzul Slovenije u Splitu, a vaši sinovi Stipe i Josip Rumunjske i Poljske…

- Da, tako povezujemo naše države. U Poljskoj i Rumunjskoj, mi smo najveći investitori. Među najvećima smo i u Sloveniji.

Živite u vrlo stabilnoj obitelji. Je li to jedan od ključnih životnih detalja koji su vam omogućili da se fokusirate prema biznisu?

- Apsolutno. U našem katoličkom kulturnom podneblju, obitelj je sidro. Temelj urednog i uređenog života. Pogotovo u Dalmaciji.

Privatni arhiv
Supruga Vjeka i Branko Roglić na Osejavi 1967. godine, na didovoj kući

I nakon što ste osnovali Orbico u Švicarskoj, nastavili ste raditi u Croatia baterijama. Kako ste usklađivali vrijeme? Kako je na taj vaš posao sa strane, koji je sve više postajao glavni posao, gledao tadašnji menadžment Croatije?

- Nije bilo problema, ali ja i nisam morao puno vremena provoditi u svojoj tvrtki. Imao sam partnera Emila Byru, koji je vodio dnevni posao. Imali smo i direktora, a ja sam bio samo suvlasnik. Emila sam upoznao kad smo obojica radili u Varti. Zajednički smo osnovali tvrtku, ali novac je bio moj, uložio sam 60.000 njemačkih maraka, a na njega sam upisao polovicu dionica. Kasnije smo se razišli i podijelili imovinu. On je dobio našu zajedničku nekretninu u Hannoveru, koja je odgovarala njegovim ambicijama u smjeru bavljenje nekretninama, a meni je ostala tvrtka.

Uvijek ističete Sloveniju kao primjer uspješne države, u svojoj knjizi ipak pišete o slučaju Orbicova “ratnog direktora” Vanje Pogačara, opisujete kako je bio “kreativan” s financijama…

- Da. Prvo me nazvao iz Njemačke kako bi mi rekao da je otišao, jer “u Sloveniji je rat”. Tada sam pokupio najnužnije stvari i supruzi rekao kako odmah moram u Ljubljanu. Nije joj bilo drago, ali objasnio sam da nam je tamo sve. Kompanija je bila jedini izvor novca od kojega smo tada živjeli. Proveo sam u Ljubljani svih tih 12 dana slovenskog rata. Postavio sam novog direktora i osnovao tročlanu komisiju za kontrolu poslovanja tvrtke. Oni su utvrdili da moj stari direktor, ne samo da je uzimao bruto plaću za neto, nego i kako je naplaćivao neke nepostojeće usluge. Kad se vratio iz Njemačke, pozvao sam ga i rekao mu da vrati trećinu otuđenog novca ili ću slučaj prijaviti policiji. Vratio je novac, donio je zahtjev za sporazumni raskid ugovora o radu, i više se nismo vidjeli.

To je bio prilično uobičajen način poslovanja na Balkanu, pa i u Jugoslaviji. Kako ste se u svojim tvrtkama oslobodili tog “poslovnog modela”?

- Teško. Strogošću i disciplinom, i prema sebi i suradnicima. To je jedini način da imate zdravu kompaniju.

Prezirete luksuz.

- Prezirem. Ljudi koji se razmeću, stvoreni višak vrijednosti ne ulažu natrag u zaposlene i u kompaniju. Oni nemaju vremena za posao, niti se dovoljno posvećuju zaposlenicima. Kompanije s takvim ljudima na čelu ne prosperiraju.

Često ste nove poslove i tvrtke pokretali s partnerima koje ste kasnije isplatili i ostali sami. Postoji li neki poseban razlog zbog kojega ne ostajete u partnerstvu?

- Ne bih rekao, ima zemalja u kojima i danas imamo partnere. Često smo u neke zemlje dolazili prema želji velikih principala koje smo zastupali kada oni nisu bili zadovoljni tvrtkama koje su ih zastupale prije. U slučaju Bugarske, primjerice, to je bio Procter & Gamble. Gotovo uvijek ponudili bismo postojećim zastupnicima ulazak u zajednički posao. U većini slučajeva oni su to prihvatili, ali bi se nakon nekog vremena povukli prema vlastitoj želji. Moj poslovni model možda je za njih bio prestrog. Isplatio sam ih. Sa svim bivšim partnerima ostao sam u dobrim odnosima.

Zagreb, 020920.
Studio Hanza Media.
Na fotografiji: Branko Roglic - vlasnik tvrtke Orbico.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX
Branko Roglić - vlasnik tvrtke Orbico

Niste sudjelovali u prvom valu privatizacije u Hrvatskoj, kupili ste svaku dionicu Croatia baterija..

- Prva privatizacija bila je strašna. To je vrijeme kada smo dobili Kutle, Guciće i ostale, ljude koji nisu znali upravljati kompanijama koje su dobili, i koje su uništili svojim neznanjem i gramzljivošću. Za razliku od njih, Croatia baterije dokapitalizirao sam po natječaju koji je kompanija raspisala. Uložio sam značajan novac da bi kompanija opstala. Milijun i pol maraka u gotovini i liniju za proizvodnju ekološki čiste baterije 3R-12. Tako sam ušao u vlasništvo 39 posto dionica, a razliku do 52,64 posto kupio sam od malih dioničara.

Ipak ste 1997. ugasili proizvodnju. Kako su to doživjeli zaposleni, ali i Ivanić-Grad, gdje je Croatia bila značajan poslodavac?

- Nedugo nakon što sam preuzeo većinski paket u Croatiji, došli su Kinezi sa svojim cijenama baterija. Njima nitko u Europi nije mogao konkurirati. Ugasili smo proizvodnju kako bismo spasili kompaniju. Umjesto pogona, napravili smo veliki logistički centar i tamo zaposlili većinu radnika iz tvornice baterija. Dio smo ih razmjestili i drugdje u Orbicu. Onima koji su bili pred mirovinom, dali smo otpremnine. Nitko nije ostao na ulici, a Croatia baterije i danas kao tvrtka postoje. Imamo trgovine na četiri lokacije, pa i ova zgrada u kojoj razgovaramo u je vlasništvu Croatije, Orbico plaća najam kako bi tu imao upravu.

Od samog početka ste i u Hrvatskoj udruzi poslodavaca.

- Jedan sam od osnivača HUP-a. Bio sam i predsjednik.

Jedan od vaših članaka u glasilu HUP-a bavi se temom nužnosti obnove etičkih normi i poslovnog morala u Hrvatskoj. To je, ako se ne varam, bilo 1995. Koliko smo danas na tom putu odmakli?

- Nismo daleko odmakli, nažalost.

U svojoj knjizi opisujete prilično neugodno iskustvo u poslovanju s bivšim premijerom Jugoslavije Antom Markovićem. Znači li to da je njegova uloga u posljednjim danima bivše države pogrešno percipirana kao dobra?

- Pokazalo se, nažalost, da Ante Marković nije znao ništa o biznisu. Nije ga razumio. Pa i nakon što smo se razišli, vratio mi je dug iz zajedničke kompanije. Isplatio me, znači, mojim novcem. Primio sam to, i nismo se više vidjeli. Ali tada je bilo uobičajeno da veliki direktori ne razumiju biznis. Oni su bili političari. To je bio i Marković.

Kažete da se profitabilnost u proizvodnji ne može ostvariti ako se proizvodi izvan komparativnih prednosti. Što su komparativne prednosti naših proizvođača?

- More, zemlja u Slavoniji, znanje zaposlenih… Zato griješe oni koji govore da ne treba poticati turizam. S Jadranom naša je komparativna prednost nedohvatljiva. Zato treba poticati poljoprivredu, jer imamo zemlju i vodu u Slavoniji, treba samo urediti navodnjavanje. Ali iz istog razloga ne treba inzistirati na naftnoj industriji ili na željezarama. Mi više nemamo ni svoje nafte ni rudnika željeza. Svaka investicija izvan komparativnih prednosti ne može ostvariti konkurentnost na tržištu, i time ne stvara dugoročno održivo poslovanje.

Orbico, kao i sve druge kompanije, sad prolazi kroz drugu ekonomsku krizu u relativno kratkom razdoblju. Prva je bila isključivo ekonomske prirode, a današnja, izazvana pandemijom, nosi sa sobom niz neizvjesnosti. Kada je bilo teže?

- U Orbicu se s krizom nosimo dobro. Srećom, poslujemo s asortimanom koji ima svoje potrošače i u vrijeme pandemije. Orvas, kompanija koja je kći Orbica i živi od turizma, pretrpjela je štetu, jer turizam je osjetljiv na epidemije. Ipak, i tu su štetu pretrpjela jedino dva hotela koji su ostali zatvoreni. Jahte su plovile, a naše luksuzne vile nisu bile prazne. Vjerujemo da ćemo godinu uspjeti završiti na nuli.

U prvoj krizi rodio se recept za predstečajne nagodbe. Lex Agrokor obilježio je početak rada ove Vlade, a ova godina obilježena je značajnim financijskim intervencijama u ekonomiju. Što mislite o tim modelima državne intervencije u ekonomiju?

- Treba razlikovati predstečajne nagodbe od intervencije države za očuvanje radnih mjesta u vrijeme pandemije. Predstečajne nagodbe imale su problem nedostatka nadzora. Nepošteno je da Vlada, novcem koji je prikupila porezom od građana, financira neuspješne poduzetnike, a to se događalo. U slučaju Agrokora priča je bila drukčija. Da se Vlada nije uključila odmah i da problem nije riješen brzo, da država nije reagirala odmah kada se saznalo za problem, imali bismo katastrofu. Andrej Plenković i Martina Dalić tada su lex Agrokorom zaštitili ekonomiju.

I sada, međutim, mislim da nije u redu da se privatne kompanije spašavaju novcem poreznih obveznika. Dobro je da se spašavaju, ali država, kada u njih ulijeva novac, treba i ući u vlasništvo i mijenjati menadžment tvrtke koji ju je doveo pred stečaj. Kasnije, ako kompanija uspješno preživi, vlasnici svoj udio mogu otkupiti od države, ali ne po nominalnoj, nego po tržišnoj cijeni. To bi bio dobar posao i za biznise i za zajednicu.

U slučaju pandemije, za koju nitko nije kriv, priča je opet različita. Tu je trebalo pomoći i održati poduzeća živima.

Slažete li se s tezom da u Hrvatskoj postoji kriza menadžmenta, kako korporativnog, tako i političkog?

Mislim da možemo tako reći.

Za sebe kažete da ste ljevičar u duši, desničar u poslu - možete li to malo detaljnije objasniti?

- Ako ste ljevičar, socijalist, nikada nećete biznisom stvoriti dodanu vrijednost, a u tom slučaju nećete ni moći ulagati ni u ljude ni u zajednicu. Nećete imati što uložiti. Zato sam u kompaniji zahtjevan vlasnik i strog menadžer. No jednom, kada je dodana vrijednost tu, treba je znati pošteno podijeliti sa svojim radnicima, i treba biti svjestan da uloga poduzetnika u zajednici nije njegovo osobno bogaćenje. U tom smislu sam socijaldemokrat.

Privatni arhiv
Juniorska momčad Hajduka s trenerom barba Lukom Kaliternom( Roglić drugi s lijeva u donjem redu)

Povezanost vaše obitelji s crkvom je poznata; među precima imate i svećenike, jedan je i autor molitvenika, jednog među prvima na hrvatskom jeziku. Jeste li vi vjernik?

- Crkva u mojem životu i u životu moje obitelji ima izuzetno važnu ulogu, i to ne mogu zanijekati. U obitelji smo imali četiri svećenika, moj predak je napisao jedan od najranijih molitvenika na hrvatskom jeziku i imamo vlastitu crkvicu Gospe Lurdske na obiteljskom imanju u Župi biokovskoj, izgrađenu 1904. godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. travanj 2022 08:14