U okolici Benkovca niknulo je zadnjih godina 70-ak luksuznih vila s bazenima, preuredili su konobe, štale, stare obiteljske kuće, pomalja se nova ruralna turistička destinacija. Direktor Turističke zajednice Ravnih kotara, Zadranin Vanja Čvrljak, entuzijastično kaže - bolje rade nego one na obali. Vodi nas do Momčila Gulića, grafičkog inženjera koji je godinama sam sređivao i dograđivao rodnu kuću u Zapužanima, do koje se stiže uskom seoskom cestom i skreće, daje nam upute, “pored dvije palme”. Sada se zove Villa Torine i već je rezervirana šest tjedana za iduću sezonu. Anita Kamber je sa suprugom vilu uredila u malo daljem Tinju, digavši kredit. Imaju OPG, ove su godine, kao i lani, bili popunjeni 11 tjedana, kaže ozarena kad smo je sreli u Gradskoj knjižnici Benkovac. U zimskoj turističkoj pauzi, naime, tamo pohađa besplatni tečaj engleskog jezika.
Ruralna idila
Stranci željni posvemašnjeg mira, miomirisa i okusa prirode, tu su okruženi vinogradima, maslinicima ili makijom, mame ih putokazi za vinarije, biciklističke i arheološke rute, poput one za grad Asseria iz doba Liburna i starih Rimljana, a more je maltene iza prvog zavoja. Ali skrenu li ti znatiželjnici baš prema Benkovcu (recimo da posjete srednjovjekovni Kaštel Benković i Zavičajni muzej gdje je izložen brončani trocijevni top navodno izrađen u 15. stoljeću prema nacrtima Leonarda da Vincija), iz te će ruralne idile, koja neke asocira na francusku Provansu, instantno biti torpedirani u tešku, poratnu Hrvatsku. Ako je nisu uočili kako paralelno egzistira oko raštrkanih pitoresknih vila, koje se često nalaze u polunaseljenim mjestima, gdje je još dio kuća zapušten ili srušen, sinut će im to dok prolaze podvožnjakom na ulazu u grad. Ljetos potpuno oslikan motivima i porukama vezanim uz vojnu akciju Oluja (djelo lokalnih članova Torcide i branitelja), doima se kao vremensko-prostorni prolaz u neku drugu dimenziju. Pod tim dojmom će im vrlo vjerojatno proći boravak u Benkovcu, gradu kojem 24 godine od povratka u okrilje hrvatske države (proglašen je i područjem posebne državne skrbi) fondovi Europske unije upravo pružaju prvu pomoć, da se digne, nađe svoj identitet i smisao.
Možda je i to još jedna atrakcija, prilika za upečatljiv selfie s “ratne turističke ture”. Strancima. A nama? Jedan od pet malih gradova uključenih u posebno skrojen tzv. program urbane regeneracije težak 120 milijuna eura (puno ime mu je: Program integrirane fizičke, gospodarske i socijalne regeneracije malih gradova na ratom pogođenim područjima), uz Vukovar, Beli Manastir, Petrinju i Knin. Nazvani su “depriviranim područjima”, a za izračun njihove “višestruke deprivacije” korišten je niz socioekonomskih podataka. Svim gradovima je, naravno, zajedničko da su bili okupirani u Domovinskom ratu. Cilj? Upuhivanje zraka, oni su na respiratorima. Formalnim projektnim rječnikom, cilj je da se ulaganjima iz EU fondova smanji socijalna nejednakost, isključenost i siromaštvo, poboljša infrastruktura, poveća atraktivnost za življenje i privatna ulaganja te ojača (pročitajte pažljivo, op.a.): “aktivno sudjelovanje stanovnika tih područja u gospodarskom i društvenom životu”. Mnogo to govori o defektima dosad pružane državne pomoći za obnovu, kao i o lošoj lokalnoj i nacionalnoj politici.
O čemu se razmišlja u takvom političko-ekonomskom habitatu, kako se opstaje kad nestanu gosti, kad prođu šareni festivali etno baštine? U dane kad nema vreve poznatog Benkovačkog sajma (svakog 10. u mjesecu), u mukloj tišini niza povijesnih i arheoloških lokaliteta, pored 30-ak kilometara sive autoceste koja prolazi Ravnim kotarima i Bukovicom, a s koje rijetko tko skrene? Ovaj tekst je dugačak odgovor, nastao kroz razgovor sa 30-ak ljudi različitih profesija, svjetonazora i dobi. Fragmentirana slika fragmentiranog grada.
Vlajternativci
Svima je zajedničko da ih u Dalmaciji često zovu Vlaji, što je zapravo pejorativni izraz za stanovnike dalmatinskog zaleđa. Među prvim su nam sugovornicima stoga bili članovi benkovačke Udruge za razvoj nezavisne kulture Vlajter-ego, mladi ljudi koji ruše stereotipe. “Mi smo alternativni Vlaji”, kaže nam kroz smijeh predsjednica udruge Dunja Gusić, 32-godišnja profesorica hrvatskog jezika u benkovačkoj srednjoj školi. Za svoj znak su izradili punkersku verziju “Bukovčanina i Kotaranke”, spomenika koji prikazuje stanovnike tog krševitog kraja u narodnoj nošnji, djelo akademskog kipara iz obližnjih Rodaljica, Mile Grgasa. Već devet godina organiziraju Vlajternativa festival, dovlače rock i punk bendove u Benkovac koji nastupaju na pozornici sred grada. Ove godine je, sa slovenskim Pankrtima kao glavnim izvođačima, bilo čak 1500 posjetitelja, a poklopio se s Festivalom bukare i Benkovačkim sajmom. Na ulicama je bilo vrlo živopisnih bliskih susreta, prisjećaju se, grad je od silne navale gostiju u tom danu pucao po šavovima.
Članovi udruge Vlajter-ego u svom klubu Partyja
Neki ih čak smatraju ljevičarima, na što Dunja odmahuje rukom; političke stranke su im odbojne, politički stavovi su im šaroliki. Odbila je sve stranačke pozive, pa i tamo neprikosnovenog HDZ-a. U početku su mještani njima i njihovima gostima prišivali etikete, da su doveli “sotonjare” i “narkomane”, ali uspjeli su se etablirati, dobivaju i financijsku potporu. Dunja je jedina žena u Vlajter-ego ekipi. Prijateljice su joj se poudale, otišle, a najbolja je trenutno u Irskoj. “I ona je bila nastavnica, ali sada u Dublinu radi u tvornici vune. Zadovoljna je, osjeća se slobodno, tvrdi. Ima plaću od 2500 eura i ne vodi više računa o HDZ-u”, priča nam Dunja. Britka i otvorena, pomalo je usamljena, ali konstatira: “Prominili smo sliku grada. Benkovac nisu samo opanci i ojkanje.” Psihomodo Pop, Let 3, TBF, Punčke, Belfast Food... svi su oni tu bili. Prisjeća se kako su im The Bambi Molesters ukazali na važnost onog što rade kad su, došavši nakon svojih europskih i američkih nastupa, poručili: “Lako je organizirati festival u New Yorku, Londonu i Zagrebu, ali ‘ajde ga organiziraj u Benkovcu.”
Članovi udruge Vlajter-ego u svom klubu Partyja
Uskoro nam se pridružuju drugi članovi udruge, među kojima i njen mlađi brat Ante, nastavnik razredne nastave. Te će večeri biti i naš strpljivi vodič kroz centar grada; dobro je upoznao njegove naseljene i nenaseljene zakutke dok je zarađivao očitavajući za HEP brojila za struju. Razgovaramo u omiljenoj im pizzeriji Pape. Stol je od starog šivaćeg stroja Singer, iz zvučnika dopire rock glazba, povremeno Azra, EKV, Partibrejkersi, svjetla su jako prigušena. Iza šanka je nakovanj od navodno 75 kilograma. Vlasnik lokala Dragan Tintor-Pape objašnjava da se nalazimo u prostoru bivše kovačnice u njegovoj obiteljskoj kamenoj kući izgrađenoj 1938. godine. Kovači su mu bili “otac, did i pradid”. Sada je to baza, mjesto za sastanke vlajternativaca, ponekad i za koncerte.
Dragan Tintor, vlasnik Pizzerije Pappe u Benkovcu
Prije koji mjesec, dobacuje Pape sjedeći u uglu uz čašicu espresso kave, nastupili su jazzeri iz New Yorka, Mike Parker’s Trio Theory, svrativši nakon nastupa u Zagrebu. Za našeg posjeta, članovi udruge su pripremali zadnji koncert u svojoj prostoriji, u Partyji, smještenoj u ofucanom Domu kulture, bivšem Domu HV-a i, još prije, JNA, koji se sada prazni radi odavno zasluženog preuređenja (izvor novca: EU fondovi). Oproštajka “Zbogom Partyjo!” bila je žestoka, prostor dupkom pun, dojavili su nam kasnije, a u gradu su primat preuzele pripreme za Advent; organizatori, Udruga studenata Bukovice i Kotara, najavila je nastupe grupa Magazin i Dalmatino.
Što motivira vlajternativce, osim glazbe? “Nada da je promjena moguća”, kaže Dunja Gusić. Student prava, jedan od njenih bivših učenika, Duje Ivandić, udrugu pak doživljava kao “sigurnu kuću za ljude koji misle drukčije”. Na naše pitanje hoće li se možda politički angažirati, da i tako mijenja stvari, odgovara kako politiku smatra toliko prljavom igrom da u njoj ne želi sudjelovati, “ona nije umijeće vladanja, ni u Benkovcu ni u državi”. Ima veliku želju da se nakon studija u Splitu vrati u svoj grad, no zasad ne vidi priliku.
Iseljavanje
Ne čudimo se. Benkovac je drugi po veličini grad u Zadarskoj županiji s oko 11 tisuća stanovnika prema popisu provedenom 2011. godine, a većina ih, zapravo, živi po okolnim selima. Broj stanovnika je dramatično pao u odnosu na 1991. godinu, za čak 62,7 posto, što je posljedica rata u kojem je grad bio okupiran kao dio “SAO Krajine” te je velik dio Srba otišao s “Olujom”. Kako su nakon nekog vremena ipak počeli stizati povratnici (sada je tu oko 1500 stanovnika srpske nacionalnosti) te bili doseljavani i Hrvati iz BiH, statistika je u razdoblju 2001.-2011. čak bilježila rast broja stanovnika, ali zadnjih je godina očit suprotan trend. Iseljavanje. Većinu institucija vode ljudi koji žive u Zadru, a i većinu zaposlenika u školama. Pada broj đaka. Zaposlenih je na području grada na kraju 2017. godine bilo tek 2255, nezaposlenih 589, dok radno sposobno stanovništvo, ono u dobi između 15 i 65 godina, čini tek 57 posto ukupne populacije (noviju statistiku iz grada nismo uspjeli dobiti, kao ni objašnjenje nedavno objavljene vijesti u medijima o novih čak 900 radnih mjesta u 2018. godini). Živi se uglavnom od poljoprivrede, vađenja i obrade kamena, mirovina i socijalne pomoći; kičmu im podržava jedna velika metalska tvornica. I san o razvoju turizma. Izvorni prihodi gradskog proračuna su tek mali dio od 65 milijuna kuna gradskog proračuna, pretežu razne pomoći i EU projekti.
Na fotografiji: Poznati benkovački grafiti
Centar za socijalnu skrb isplaćuje 159 zajamčenih minimalnih naknada, još više invalidnina i doplataka za pomoć i njegu, dok više od 300 kućanstva ima status “ugroženog kupca energenta”. Ravnateljica centra Marija Blekić, među ostalim, kaže: “Problem za naše stanovništvo je nemogućnost pronalaženja stalnog zaposlenja pa su primorani raditi sezonski, ili u polju ili u turizmu ljeti, ako imaju organizirani prijevoz. Problem je prometna izoliranost, grad nije povezan autobusnim linijama s prigradskim selima niti s bližim gradovima u kojima se eventualno može naći posla, barem sezonski. Jedine veze s nekim selima čine školski autobusi koji nisu dužni primati druge osobe.”
Iz inata pokrenuo biznis
Do Benkovca smo došli naokolo, sišavši s autoceste na izlazu Zadar 2, vrludajući Ravnim kotarima. U “najekološkijem mistu u Hrvatskoj”, kako piše na tabli, ušli smo u Nadin, gdje je OPG Šime Škaulja, jednog od najpoznatijih tamošnjih vinogradara i vinara. Do rata je Škaulj radio u zadarskom hotelskom poduzeću Borik, po zanimanju je monter centralnog grijanja, a novu karijeru počeo je u svojim 50-ima. “Iz inata, ili čega, ne znam, odlučio sam sve porušeno i zapaljeno očistiti i krenuti ispočetka. Imao sam 1,5 hektara starog vinograda i uzeo nekoliko hektara u koncesiju, a kasnije sam počeo otkupljivati državno i privatno zemljište u okolici”, priča o tome kako se snašao nakon što se vratio u selo i kuću gdje se rodilo pet generacija obitelji.
Na fotografiji: Vinar Šime Škaulj u vinariji Škaulj u selu Nadin
Danas s njegove ograde puca pogled na nadinsko polje gdje ima skoro 15 hektara vinograda, proizvodi oko 80 tisuća litara vina, a svojedobno su mu u goste doveli i švedskog kralja i kraljicu koji su bili u posjetu Hrvatskoj. Njihove fotografije vise na zidu pored kamina u kušaonici gdje smo, uz pucketanje vatre, razgovarali pijuckajući nježni rose. Ljeti kroz podrum i terase prođe i po 4000-5000 ljudi; imanje je registrirao i kao izletište pa im servira domaću hranu. Svoje dosad najbolje vino, kaže nam Škaulj, kupažu merlota i cabernet souvignona iz 2016. godine, nazvao je “Carl Gustaf”. U pitanju je ograničena količina koju upravo pušta u promet, butelje prodaje po 50 eura, a njih oko 3000 spremno je za distributera u Švedskoj. Prvih 12 ide, naravno, kraljevskoj obitelji (doduše, morat će mijenjati etiketu, greškom su ime kralja napisali početnim slovom K umjesto C).
Biznis mu ide dobro, ove godine ima prihod od oko 1,5 milijuna kuna, ali nije zadovoljan s lokalnim sezonskim radnicima; traže previše novca, a premalo rade, smatra. Već dogovara sa zadarskom agencijom da nove potraži u Ukrajini. “Zaposlio bih ih dvoje za stalno, a pet ili šest trebam sezonski. Nudim plaću od 6000-7000 kuna mjesečno neto”, kaže nam. To je satnica od četiri eura plus doprinosi, preračunava. Za njih je namijenio i kuću koju je upravo kupio u obližnjem selu; obnovljena je, a njen bivši vlasnik, Srbin, sada živi u Novom Sadu i odlučio je da se neće vraćati.
Vodu za piće i proizvodnju vina Škaulj doprema cisternama s hidranta u Škabrnji. Vodovodizacija je, kako smo ubrzo shvatili, projekt koji se još uvijek željno iščekuje u mnogim selima oko Benkovca. Raspitujemo se malo i o lokalnoj politici. Bivši dogradonačelnik i bivši HDZ-ovac Svemir Vrsaljko, Škauljev susjed, jako je kritičan, Benkovac vidi kao “u gospodarskom i ljudskom smislu devastiran grad”, tvrdi štoviše da je ekonomski bio u boljem stanju 1995. godine. Škaulj je pak suzdržan. “Moja politika su vinogradi i vinarija”, odgovara nam. Domeće ipak, očito uvjeren da se to neće mijenjati: “Kod nas je među ljudima uvriježen HDZ. Rijetki su livo ili desno.”
Frakcijske borbe HDZ-a
Benkovac je, naime, među onim gradovima koji još nisu uspjeli izabrati vlast koja ne bi bila iz redova HDZ-a iako je zadnjih godina poprište žestokih “frakcijskih borbi”. Za Škaulja je sve to, nažalost, tek gola “borba za vlast, ne borba oko programa”, smatra je nakaradnom. “To” su zbivanja koja su rezultirala time da je na zadnjim lokalnim izborima 2017. godine HDZ-u ozbiljno konkurirala nezavisna lista pobunjenih pa izbačenih HDZ-ovaca na čelu s Franom Tokićem, također bivšim dogradonačelnikom. Rogoboreći, oni sada čekaju svoju sljedeću priliku, ali ne osnivaju neku drugu stranku. To je, očito, preriskantno. U Gradskom vijeću “odmetnuti” drže šest vijećnika (HDZ ih ima osam, po jedan je iz HSP-a, SDSS-a i DSS-a), ali Tokić nije među njima. On radi u gradskoj upravi, a za nas nije našao vremena. Opravdao se angažmanom u prikupljanju potpisa za predsjedničku kandidaturu Miroslava Škore.
Na fotografiji: Spomen obilježje Franji Tuđmanu u Benkovcu
Benkovac volonterski vodi nova nada HDZ-a, diplomirani kriminalist, 51-godišnji Tomislav Bulić, umirovljen 2005. godine. Bivši je branitelj (godinama je bio u Zagrebu, u počasnoj Predsjedničkoj gardi u vrijeme Franje Tuđmana) koji se po povratku u rodni kraj bavi poljoprivredom. Kako nam je rekao u telefonskom razgovoru - jer je za našeg posjeta Benkovcu bio službeno u Zagrebu - on ima petoro djece, živi u selu Korlat i na 14 hektara podigao je sa suprugom nasade badema. Zadnje tri godine je predsjednik lokalnog HDZ-a, naslijedivši u stranačkim previranjima Branka Kutiju, čovjeka koji je bio neupitni gradonačelnik Benkovca 20-ak godina i pritom cijelo vrijeme živio u Zadru (bio je i zastupnik u Saboru). Frapantan je to niz izvojevanih izbornih pobjeda, pogotovo kad se uzme u obzir da je Kutijina vladavina, blago rečeno, neslavna. Donedavno je bio i gradski vijećnik, ali se povukao i radi na poziciji v.d. ravnatelja Županijske uprave za ceste u Zadru.
O vremenu svog prethodnika Bulić nerado govori (njegovi komentari su u stilu “to je, što je” i “borim se za budućnost”), a na naš komentar kako je u Benkovcu jako malo dosad napravljeno, jednostavno odgovara: “Slažem se s vama.” Zašto je tako? Nema odgovora. Uzroke i posljedice nije istraživao ili ih ne iznosi (govori u parolama, “okrenuli smo stranicu”, “ako se stalno vraćate natrag, nećete nikada naprijed”), razgovor skreće prema tome da se sada naveliko gradi i obnavlja, što iz EU izvora, što iz gradskih. “Zapinjete na dizalice na svakom koraku”, odgovara, dajući nam do znanja kako bismo to što gradska uprava radi u zadnje dvije godine, a sada je naokolo10-ak gradilišta, trebali pročitati kao startanje novog Benkovca. Implicira da su lokalni politički odnosi silno komplicirani i neobjašnjivi u jednom telefonskom razgovoru.
Blues manitog grada
Vidjeli smo, naravno, ta gradilišta kao i neke friško obnovljene javne te stambene zgrade, ali i polupraznu poslovnu zonu Šopot u kojoj neki “investitori” pokušavaju prodati jeftino kupljene parcele čije je uređenje platio grad, zapušteni prostor svojedobno važne Regionalne veletržnice Benkovac kao i odavno zatvorenog hotela Asseria. Vidjeli smo centar grada kojim dominiraju devastirane, jezivo prazne kuće (vlasnici su uglavnom Srbi koji su otišli nakon Oluje ili su vlasnički odnosi neriješeni) i sablasni “Dom kulture”. Mjestimice se čini da je rat netom završio, sat stao. Nova, kamenom obložena šetnica nije posjećena ni u radne sate, kamoli navečer, niz je praznih poslovnih prostora.
Kažu nam da je, kao i u ostatku Dalmacije, sve to daleko ljepše i življe ljeti. No ljeti ili zimi, od prethodnih je godina u zraku ovdje ostalo visjeti pitanje političke (ne)odgovornosti, a na zidovima - grafiti. Da, Benkovac je grad prepun grafita, pogotovo po napuštenim zgradama, u njemu živi i neka duhovna gerila. Nižu se poruke: “Smiješan grad”, s kiselim znakom “smajlića”, “Blues manitog grada” i “Turist free zone”. Malo dalje “Ti u kafiću, ja u kafani” i “Alkoholom protiv droge”. Ima tu i tamo i onih, sada uglavnom prešaranih, s ustaškim porukama. Grafit na zgradi bivšeg hotela Asseria bolno udara u trbuh: “Jebem ti rat! Da ti jebem! Jebite se ljudožderi.” Baš u njega gleda spomenik Franje Tuđmana, podignut prije četiri godine, na mjestu gdje je 18. ožujka 1990. godine bio burni osnivački skup HDZ-a i dogodio se incident koji je utjecao na zaoštravanje ionako napetih odnosa Hrvata i Srba.
Na fotografiji: spomen obilježje Franji Tuđmanu u Benkovcu
Na spomeniku piše da je tu bio pokušaj atentata na Tuđmana, no to nije dokazano, u pitanju je, čini se, mit. “U Benkovcu Boško Čubrilović, prema jednima, maše plinskim pištoljem, a prema drugima napada šefa HDZ-a Franju Tuđmana”, zabilježile su u knjizi “Hrvatska: Njenih prvih 20-ak”, novinarke Nataša Magdalenić Bantić i Silvija Šeparović. Portal Faktograf je lani objavio tekst u kojem stoji da Čubrilović iz plinskog pištolja nije zapucao; u sudskom procesu je proglašen krivim “zbog prijetnje redaru, a oslobođen dijela optužnice u kojem ga se teretilo za prekidanje javnog skupa. Nikakav atentat na sudu se nije spominjao.”
O tim povijesnim “detaljima” nismo razgovarali s gradonačelnikom iako je, kaže, bio među osnivačima HDZ-a, no pitali smo ga kako komentira tolike grafite. To je reakcija “iz onog vremena”, odgovara misleći na prethodnu, Kutijinu vladajuću garnituru. “To je nečiji izražen stav”, dodaje, valjda želeći naglasiti kako je to dio demokracije. A kako to da ih ne uklanja? “Ne želim ih fizički uklanjati. Ne volim stvari raditi na silu. Uklanjat ću ih konkretnim mjerama koje provodimo u gradu”, objašnjava vrlo zrelo za nekoga tko tvrdi da do prije koju godinu nije ni sanjao da će završiti kao gradonačelnik.
Kuće duhovi
Dok kao rijetki svati noću švrljamo slabo osvijetljenim središtem Benkovca, pitamo se što će biti s njegovim kućama-duhovima. Vlasti kažu da pokušavaju kontaktirati vlasnike, šalju im dopise da ih urede, ali odziv je slab. Za neke se vlasnici navodno i ne znaju, a izgledaju kao kulise za film strave. Na onoj s grafitom “E.A. Poe” živi jedna žena, sama. “Ova se prodaje za 240 tisuća eura, objavljen je oglas”, skreće nam pažnju Ante Gusić na praznu zgradu koja je, zapravo, u relativno dobrom stanju.
Na fotografiji: Poznati benkovački grafiti
Kasnije čitamo oglas: izgrađena je početkom prošlog stoljeća, ima 680 četvornih metara, poslovno-stambene namjene. Opisana je kao “historicistička uglovnica s elementima interpretacije mletačkog baroka na balustradama ugaonih i centralnih balkona glavnog pročelja te ornamentalnim zabatima”. Na sasvim drugom kraju ulice na prodaju se donedavno nudila još jedna katnica, ali daleko skromnijeg izgleda, tražilo se 150 tisuća eura.
Prošavši po Šetnici kneza Branimira pored besprijekorno uređene i osvijetljene crkve Rođenja Blažene Djevice Marije na trgu s kipom Alojzija Stepinca (u ratu je crkva bila minirana) te uz nekoliko obnovljenih kuća s poslovnim prostorima (jedna na fasadi ima “tapete” s motivom Provanse, čini nam se), nailazimo malo dalje na visoku kovanu ogradu. Kuća je uvučena, a oko nje kao da je botanički vrt. U pitanju je lokalna imućna obitelj. Odlučili smo ponovno doći sutradan, prije odlaska u pučku kuhinju. Dok smo zavirivali kroz ogradu, ugledala nas je i u dvorište pozvala spremačica, a uskoro se pojavio i vlasnik, Branko Knežević, koji kaže da je kuću kupio još sredinom 80-ih, a po drugi put sredio nakon rata. “Uđite, samo pogledajte”, bio je susretljiv, kao da vodi neki muzej ili javni park. Nije se htio fotografirati, ali nas je proveo prostranim vrtom i pustio da snimamo sve ostalo. Izgleda kao malo hortikulturno remek-djelo, s pošljunčanim stazama i pomno oblikovanim grmićima, a kako nam ubrzo i objašnjava, uređuju ga stručnjaci iz Zadra. Potom nas vodi kućom na čijem ulazu je nekoliko obiteljskih bista koje je izradio kipar Grgas.
Na fotografiji: Predivno dvorište obitelji Knežević koji su vlasnici ljekarni Kaštel Farm
'Nije toliko strašno'
Njegove su kćeri vlasnice lanca ljekarni Kaštel Farm, on i supruga su vodili veledrogeriju. Supruga je sestra poznatog hrvatskog hotelijera, vlasnika Ugo grupe Veljka Župana, koji potiče iz Benkovca. I poznati restoran Šopot na samom ulazu u Benkovac, kod podvožnjaka, gdje se obično ide na janjetinu, je u vlasništvu obitelji Župan, već 100-tinjak godina. U ovoj raskošnoj kući na šetnici živi Jelena Knežević, vodi biznis s 15 ljekarni od Benkovca do Istre (ima 40-ak zaposlenih i 67 milijuna kuna prihod u prošloj godini), a pokrenuli su lani i online apoteku. Pitamo je kako je živjeti okružen pustim kućama. “Na prvi pogled centar grada vama možda izgleda strašno, ali nije ovdje baš tako”, odgovara. Ocjenjuje da sustavi zdravstva i socijale dosta dobro funkcioniraju, izgrađen je novi “svemirski dječji vrtić”, razvija se seoski turizam, gradi se, otvoreni su Tommy, Plodine, Bipa, uskoro će i Muller... “Migracija ima, ali nije tu egzodus kao u Slavoniji”, kaže nam. U selima je, napominje, situacija teška, mnogo je staračkih domaćinstava, infrastruktura loša.
Na fotografiji: Vedran Rogić, glavni kuhar i Milenko Ušljebrka, pomoćni kuhar u Pučkoj kuhinji Sv. Ante Padovanski
Nakon tog nenadanog obilaska, produžujemo do Caritasove Pučke kuhinje sv. Ante Padovanski. Nacrtali smo se tamo u pola 10, kako smo se i dogovorili s kuharom Vedranom Rogićem. Tada je već gotov s ručkom te s pomoćnikom raspodjeljuje obroke u metalne posude. Razvoze ih po selima, dnevno sprave 100-tinjak porcija, uglavnom jela “na žlicu”. Sama do njih redovito dolazi samo Rada Banović jer stanuje u Benkovcu, u kući blizu kaštela. Ponekad u sezoni nađe posao, ali zapravo živi od socijalne naknade od 500 kuna, svog vrta i bratove pomoći; nema mirovinu, poduzeće u kojem je nekad radila je propalo. Draga i tiha, ona je s Rogićem i njegovim pomoćnikom Milenkom Ušljebrkom nešto kao “kućna prijateljica”. Dobrohotni mladi kuhar je nahranio i nas novinare, odličnim varivom od mahuna s teletinom i krumpirom, a zamolio je da poručimo mještanima da ih se češće sjete i doniraju hranu. I bez toga se nekako snalaze (i Caritas, naime, koristi EU fondove), ali svaka dodatna pomoć im dobro dođe.
Slijedili smo Milenka Ušljebrka do prve kuće na dostavljačkoj ruti, u selo Kula Atlagića. Nosio je jelo Jeki i Luki Marin koji su nas pristali primiti. “Milenko nam je sve, da ga nema umrli bismo od gladi”, kaže nam Jeka. Priča, drži nas pod ruku. Luka sjedi uz radioaparat. Otišli su iz sela s dvoje djece za vrijeme Oluje, ali su se ipak odlučili vratiti. Kuća je obnovljena; bolesni i stari sada u njoj žive sami. Kćeri su u Vojvodini. Ona prima 600 kuna, suprug 1200 kuna mirovine. Milenko ubrzo ide autom dalje, čekaju ga u drugim kućama, a Jeka nastavlja o bolestima i kako im Milenko pomaže, nabavlja lijekove, mijenja žarulje, popravlja što treba. “A što ću drugo s njima jadnima”, kaže on. I tako to već 16 godina.
Na fotografiji: Luka Marin, korisnik benkovačke pučke kuhinje u selu Kula Atlagić
'U glavi je sve'
U tišini, vraćamo se u grad, u tzv. običan život. Prolazimo pored atletskog stadiona, tu se nakratko sastajemo sa sportskom nadom Benkovca, Mateom Čerinom, višestrukom kadetskom prvakinjom Hrvatske u utrkama na 60 i 200 metara te skoku u dalj. Atletikom se u Benkovcu bave uglavnom samo djevojčice. “Postavila je i četiri nova hrvatska rekorda, tri kadetska i jedan za mlađe juniorke”, kaže nam njen trener Ivica Nekić, nastavnik u lokalnoj osnovnoj školi. Dočekuju nas na stadionu, Matea je upravo završila trening, spremna je za fotografiranje i razgovor. Nama se još vrti u glavi od dojmova iz pučke kuhinje, ali ubacujemo se u novu, optimističnu priču, novu generaciju. Matea ima 15 i pol godina i ozbiljno se priprema za atletsku karijeru; sada joj je u fokusu nastup na prvom međunarodnom europskom juniorskom prvenstvu iduće godine u Italiji.
Matea Čerina, atletičarka iz ASK Benkovac i njezin trener Ivica Nekić
Njen trener je i sam bivši atletičar, reprezentativac koji je trebao nastupiti na Olimpijskim igrama u Sydneyu, ali je zbog ozljede morao odustati. Zadranin je, od 2009. godine radi u školi i trenira djecu u Atletskom športskom klubu Benkovac. Što im govori? “U glavi je sve. Ona dijeli vrhunske od drugih sportaša.”
Može li Benkovac usvojiti tu filozofiju, postati doista funkcionalan grad? Regeneracija se teško može postići samo s europskih 25 milijuna eura, koliko je sada predviđeno za Benkovac iz EU fondova, ali možda označi prekretnicu. Jesenas je krenuo prvi od 12 projekata, rekonstrukcija i uređenje stare gradske jezgre koja će zahvatiti i kuće-duhove. HEP je u blizini grada započeo veliku investiciju od 500 milijuna kuna u vjetroelektranu Korlat. Postoji nada da će se opet “staviti u funkciju” veletržnica s hladnjačom. Iduće godine će se iz EU izvora obnavljati ceste, muzej, graditi vodovodne mreže u selu Nadin i Podgrađe, urediti prostor Benkovačkog sajma i aukcijska dvorana za stoku, nova poslovna zona Benkovačko Selo, plaža u Karinu Donjem, podići mreža društvenih domova... Skoro kao da je u pitanju videoigra u kojoj trebate izgraditi grad.
Poticaji kao šansa?
Dogradonačelnik Tomislav Klarica, s kojim smo se slučajno sreli kod Kaštela Benković, gdje se privremeno preselila gradska uprava dok joj se renovira zgrada u centru, spominje nam da pišu strategiju demografske obnove te pripremaju posebne mjere za mlade, za gradnju kuća. Navodno ima 70-ak zainteresiranih. Poticat će mala i srednja poduzeća, posebno u turizmu i poljoprivredi. Mantra lansirana u sklopu razvojne vizije i strategije je: “Grad Benkovac ugodan je za življenje, poduzetnicima prilika za ulaganje, a turistima privlačan za posjećivanje.” Radi 1000 đaka koji tamo pohađaju osnovnu i srednju školu, onih koji bi to trebali za koju godinu testirati, tamo živjeti, nadajmo se da će uspjeti. Strategija, analiza i projekata u Benkovcu sada zaista ne nedostaje.
Na fotografiji: ulice Benkovca
Svi nam daju do znanja da to središte Ravnih kotara i Bukovice pamti daleko, daleko bolja vremena od današnjih. Jedni nam tako pričaju o razdoblju s kraja 19. i početka 20. stoljeća, kada je Benkovac doživio gospodarski i društveni procvat pod vodstvom bogate poduzetničke obitelji Novaković koja je došla iz Vrlike, a angažirala se i u politici. Tada je grad dobio i svoje prve, danas uglavnom istrošene secesijske zgrade, čitaonicu, parnu mlinicu. Drugi spominju da je potkraj bivše Jugoslavije tu radilo nekoliko velikih poduzeća od kojih (kao sljednik proizvodnog pogona Bagata) danas postoji tek LTH Metalni lijev, u većinskom slovenskom vlasništvu, te Vinarija Benkovac u sklopu Badela 1862. Među ugašenima je i GP Radnik, koji je izgradio većinu “socijalističkih” benkovačkih zgrada, pa i hotel Asseria (sada u vlasništvu austrijske kompanije Falkensteiner koja ga je preuzela s Borikom). Hotel je još bio otvoren u vrijeme gradnje autoceste, kada su tu bili radnici Hidroelektre, a krajem 90-ih održavale su se u njemu maturalne večere i vjenčanja, kaže Klarica, ali sada više nema ničega osim praznih zidova i daski na prozorima i vratima. Austrijanci godinama uredno plaćaju gradu komunalnu naknadu i održavanje hortikulture te navodno traže kupce. Ovdje, međutim, nitko ne vidi hotelsku priliku, uređenje podrazumijeva prilično veliku investiciju. To jadno zdanje nikako da pronađe novu funkciju.
Preobražaji
Kako je odlučivana sudbina nekadašnjih poduzeća, što će propasti, a što opstati, ne znamo, osim za bivši Bagatov pogon. Priča o preobražaju u velikog i nagrađivanog izvoznika, za koju je zaslužan inženjer Željko Uzelac, mogla bi mnogima biti inspiracija. Nekad je radio u benkovačkom pogonu, a nakon rata ga kupio, posve zapuštenog, i razvio biznis za autoindustriju. U politiku se nije petljao, a i ona ga je nekako puštala na miru. “Bio sam mlad i energičan, morao sam uspjeti, radi sebe”, odgovara na pitanje kako je stvorio tvornicu s gotovo 600 radnika. Počeo je s njih 30-ak, aktivirao stara poznanstva, poslovne partnere u Italiji, pa u Sloveniji, neprestance tražio nove poslove, educirao radnike, uvodio napredna tehnološka rješenja, robote. U početku se financirao kreditima, kasnije je prodavao udjele u firmi. Tvornica tlačnog lijeva aluminija se širila da bi s vremenom počela raditi i za BMW te Volkswagen. Većinsko je vlasništvo 2009. godine prepustio slovenskoj grupaciji LTH Castings sa sjedištem u Škofjoj Loki, a on je ostao glavni direktor sve do umirovljenja 2015. godine. Do kadra se u Benkovcu teško dolazilo, a svojedobno su mu 40 posto radne snage bili doseljeni Hrvati iz BiH, prisjeća se i jako ih hvali. U lokalnoj srednjoj školi je potaknuo da se pokrenu programi potrebni industriji, no gradu, kao i cijeloj zemlji, zapravo nedostaje njegovog tipa poduzetnika. Interes u školi vlada za gimnazijski i ekonomski program, pa i za strojarske računalne tehničare. Za obrtnička zanimanja manje, a za klesara, iako je vađenje i obrada kamena važna lokalna djelatnost te postoji niz tvrtki koje zarađuju od benkovačkog pločastog kamena, nitko se ne obučava. U samom kamenolomu za posao s krampom nije potrebna neka velika mudrost, to je uglavnom sezonski i prilično težak posao.
Kako saznajemo u jednoj “kavi” (tako se zove mjesto gdje se vadi kamen) pored sela Lisičića, gdje koncesiju ima tvrtka ZIO Commerce, preko ljeta ga znaju obavljati i studenti. Satnica je, kaže nam vlasnica tvrtke Zdenka Perica, do 35 kuna, njena “kava” je sada na devet metara dubine, a godišnje smiju iskopati tisuću kubika kamena. Prihod im je oko dva milijuna kuna, prosječno ima 10-ak zaposlenika. Kako se ona našla u tom poslu? Smije se. Prije je imala prodavaonicu tekstila, a kad su se nakon 1995. godine vratili u Benkovac okrenuli su se kamenu: njen nevjenčani suprug Omer Bačić je rudarski tehničar, a obitelj mu se prije rata bavila klesarstvom.
Omer Bašić i Zdenka Perica, vlasnici tvrtke za vađenje kamena ZIO Commerce iz Lisičića
Za razliku od nekih gradića te veličine, u Benkovcu nema poduzetničkog inkubatora, coworking prostora ili uspješnih startupa. Poduzetnici početnici su ovdje osuđeni sami na sebe. Jedni od njih, prozvavši se “AirNet”, lokalni su pružatelji bežičnog interneta. Projekt četvorice prijatelja koji su istražili kako se i gdje u gradu mogu spojiti na optički kabel, sklopili ugovor, postavili na krov antenu i ove godine krenuli s poslom uz kredit od 300 tisuća kuna i potporu Hamaga. Već su aplicirali na EU natječaj za bespovratnih 350 tisuća kuna. Kad smo ih posjetili imali su 30-ak korisnika, a među njima su, osim građana, bile i lokalna pečenjara i mesnica Lepur, turistička zajednica i prijevoznička tvrtka Barny.
Na fotografiji: Mario Demo, Zlatko Višić i Goran Gabrić, djelatnici Air Neta
Planovi su ambiciozni - širenje po Zadarskoj i Šibensko-kninskoj županiji, posebno po selima gdje je infrastruktura za pristup internetu nedovoljno razvijena, a turisti u kućama za odmor očekuju brzi internet. “Najdalji korisnik nam je trenutno na devet kilometara”, kaže direktor Marijo Demo, koji je u Zadru završio ekonomski studij. Već su postavili četiri antene, a čak razmišljaju i o tome da s vremenom sami polažu optički kabel. U međuvremenu, servisiraju računala i mobitele, prodaju telefonske maskice, a kupili su i dron s kojim snimaju vile u okolici. Kako se čini, posao bi se mogao “zalaufati”. Na svoju web stranicu stavili su i sljedeću poruku: “Podržite lokalno poduzetništvo i zapošljavanje mladih.”
Na fotografiji: Marin Kolega, tehnolog i Ana Brala, voditeljica proizvodnje u pogonu ribarske zadruge Omega 3
Na kraju, svratili smo u poslovnu zonu Šopot, u pogon s golemim natpisom Omega 3 koji se vidi s ceste. Odmah pored je drugi, Žuvela. To su biznisi s ribom. Omega 3 zapošljava oko 90 radnika, a među njima i nekoliko mladića iz udruge Vlajter-ego (jednog smo i sreli). U vlasništvu je Ribarske zadruge iz Kalija, s otoka Ugljana, izgrađen prije sedam godina uz pomoć EU fondova; smrzavaju sitnu plavu ribu koja se potom šleperima otprema u izvoz, uglavnom Španjolsku. Ana Brala, voditeljica proizvodnje, svaki dan dolazi iz Posedarja, mjesta udaljenog 30-ak kilometara, a voditelj prodaje, Lovre Vidov, iz Kalija. Prosječna plaća radnika - uglavnom su iz okolice, mnoge od njih žene - između 5000 i 6000 kuna.
Pogoni ribarske zadruge Omega 3
Posebno je intenzivno kad je “škur”, vrijeme bez mjesečine, kada se lovi plava riba; bude li je puno, uvodi se u Benkovcu i treća smjena. “Zadruga iz Kalija drži 20 posto ulova plave ribe u Hrvatskoj”, kaže nam Vidov. Kamionima upravo stiže svježa riba, pokreću se proizvodne linije, iz “flow freezera” diže se ledeni zrak. Srdele su u roku deset minuta smrznute na minus 18 stupnjeva Celzijusa. No uskoro će lovostaj, kažu nam, od Badnjaka do polovice veljače. Slijedi mirnija sezona u Omegi 3, pogonu na benkovačkom obodu.
Osobna iskaznica: statistička slika grada Benkovca
Broj stanovnika prema popisu iz 2011. godine
- Na području grada: 11.026
- Procjena DZS-a o broju stanovnika na području grada za 2018. godinu: 9289
Broj stanovnika u samome gradu prema popisu iz 2011. godine: 2863
Broj useljenih i broj iseljenih:
- 2018. godine iz Benkovca se iselilo 537 osoba,
- doselilo 339 osoba
Prosječna dob stanovnika: 40,8 godina
Vitalni indeks (živorođeni na 100 umrlih) u 2018. godini: 63,3
Prirodni prirast: -51
Prosječna plaća: Grad nema podatak
Glavna gospodarska aktivnost:
Poljoprivreda (vinogradarstvo i vinarstvo), rudarstvo (eksploatacija i obrada kamena, a najveća tvrtka Kamen Benkovac, prihod u 2018. godini 7,7 milijuna kuna, 20 zaposlenih) te auto industrija (LTH Metalni lijev Benkovac, prihod u 2018. godini 372 milijuna kuna i 557 zaposlenih).
Broj zaposlenih: 2255 u 2017. godini (od čega poduzetnici registrirani na području grada zapošljavaju oko 1400)
Broj nezaposlenih: Prema podacima HZZ-a, na kraju 2018. godine: 518
Broj tvrtki i obrta: 148 prema podacima servisa Poslovna Hrvatska, a sedam je u stečaju ili likvidaciji. Većina aktivnih spada u kategoriju mikro poduzetnika. Prema podacima Obrtnog registra, krajem 2019. bilo je aktivno 143 obrta
Broj OPG-ova: U 2017. aktivno ih je bilo 1150, a iduće godine 1180
Broj visokoobrazovanih građana: 506
Gradski proračun u 2019.: Prije rebalansa proračun je iznosio 86,374.093,98 kuna, a nakon rebalansa 65,752.865,73 kune
Dom zdravlja: Dom zdravlja Benkovac djeluje u sklopu ustanove Dom zdravlja Zadarske županije, ima četiri ordinacije liječnika opće prakse, jednog ginekologa, jednog pedijatra, dvije stomatološke ordinacije, laboratorij, patronažnu službu i dva tima hitne medicinske pomoći
Osnovna škola: OŠ Benkovac, a djeca s područja Grada Benkovca pohađaju i OŠ Stankovci, OŠ Lišane Ostrovičke, OŠ Polača, OŠ Škabrnja, OŠ Zemunik i OŠ Posedarje
Broj osnovnoškolaca u OŠ Benkovac: 647
Srednja škola Kneza Branimira, Benkovac
Obrazovni programi: Ekonomist, gimnazijski program (opća gimnazija), računalni tehničar za strojarstvo, prodavač, keramičar-oblagač, automehatroničar, instalater grijanja i klimatizacije, tokar, CNC operater
Broj srednjoškolaca: 311
Glazbena škola: Ne postoji, ali je planirano osnivanje glazbene škole u budućem domu kulture
Vrtić: Na području Grada Benkovca djeluje Dječji vrtić Bubamara, čiji je osnivač Grad Benkovac. Taj dječji vrtić radi u dva objekta, a trenutno se uređuje i novo odjeljenje u Benkovcu s kapacitetom za smještaj oko 60 djece. Djeca s područja Grada Benkovca (ukupno 41 naselje) borave i u dječjim vrtićima na području drugih JLS koje su bliže tim naseljima, a Grad Benkovac sufinancira troškove boravka
Broj vrtićke djece: 230
Hotel: Ne radi od 2005. godine
Kino: Ne radi. Prikazivanje kinopredstava prije se održavalo u sklopu programa bivšeg Doma HV-a, koji je zatvoren 2007. godine. U proteklom razdoblju kinopredstave su se prikazivale samo ljeti u prostorima Zavičajnog muzeja Benkovac. U novom Domu kulture čija će rekonstrukcija i obnova uskoro započeti planira se organizirati prikazivanje kinopredstava, a i kazališne i koncertne događaje tijekom cijele godine.
Broj sportskih objekata: Dvije školske sportske dvorane, četiri igrališta za veliki nogomet, 30 igrališta za mali nogomet, 26 boćališta, atletski stadion, sedam košarkaških igrališta i igralište za odbojku na pijesku (nekim je objektima potrebna rekonstrukcija)
Poduzetnička zona: Šopot (prodano 20 parcela, nema više slobodnih), Veljane (mogućnost ulaganja za nove investitore postoji, ali zona još nije opremljena infrastrukturom) i Benkovačko Selo (rješava se pitanje vlasništva između države i Grada Benkovca)
Biciklistička staza: 52 kilometra (staza Via Magna, odmorišta: Kula Atlagić, Korlat, Smilčić, Karin, Asseria - Podgrađe)
Prometna povezanost: Područjem Benkovca prolazi 35 kilometara Jadranske autoceste, a priključak na autocestu osiguran je izlazima/ulazima Benkovac, Zadar II i Zadar I. U neposrednoj blizini je Teretna luka Gaženica (Zadar), koja je od Benkovca udaljena oko 35 km. Suvremena zračna luka Zadar udaljena je 30 km od Benkovca. Kroz grad prolazi jednokolosiječna željeznička pruga Zadar - Knin (izgrađena 1966. godine, u planu je modernizacija).
Udaljenost od Zagreba: 300 km
Udaljenost od Splita: 125 km