Ekonomski modeli koje danas koristimo su pokvareni, ne funkcioniraju više, smatra Anna Kirah, američka antropologinja i psihologinja koja tvrtkama pomaže da usvoje tzv. people-centric approach, odnosno biznis model u kojem bi tvrtke fokus pomaknule s isključive brige za profitabilnost na brigu za zaposlenike.
Prema njezinim riječima, ganjanje profita i ostvarivanje kvartalnih planova po svaku cijenu potrošeni su koncepti kojima nas još uvijek uče.
Vrijednosti
- Pogledajte samo tko stoji iza tih modela. Sve su to bijeli muškarci u 50-im godinama - ističe Kirah, tvrdeći da stvaranje novca nije nužno i stvaranje vrijednosti.
Dugoročnu održivost u poslovanju moguće je postići jedino ako se tvrtka okrene stvaranju vrijednosti, a novac je onda tek nusprodukt toga, tvrdi.
Da je takav ljudski pristup u biznisu moguć, pokušat će uvjeriti i domaću publiku na KOMferenciji, nizu predavanja i prezentacija o komunikaciji u javnom prostoru i odnosima s javnošću, koja će se 6. i 7. prosinca održati u prostorijama Kaptol Boutique Cinema u organizaciji Hrvatske udruge za odnose s javnošću (HUOJ). Uz nju, govorit će i Jon White, britanski komunikolog i psiholog, a od domaćih Marin Strmota, demograf i bivši državni tajnik u Ministarstvu za demografiju.
Anna Kirah poznata je kao vrsna govornica i već godinama nastupa na TED konferencijama gdje na zanimljiv način predstavlja priče iz vlastitog iskustva. Toga joj ne manjka, kaže. Radila je za velike tvrtke poput Boeinga i Microsofta, a svoj će posao opisati kao onaj koji olakšava promjene i antropolog dizajna. Na pitanje što to točno znači, kaže da ne postoji konkretan odgovor jer svaka tvrtka koja je zaposli treba neko drugačije rješenje. Ključno je da tvrtka shvati da se briga za radnika i profitabilnost ne nalaze u opoziciji, to je zabluda, ističe.
Šamani i ratnici
- Radeći s velikim tvrtkama, primijetila sam isti uzorak, a to je plemenska organizacija njihova vodstva - ističe Kirah, navodeći da svaki upravni odbor ima svojeg poglavicu, šamana, ratnika. Suočeni s gubicima, poglavica će na tajnom sastanku sa svojim šamanom odlučiti o rezanju troškova. Takva je hijerarhija, napominje, potpuno kriva.
- Zašto umjesto toga ne izađu pred radnike i kažu ‘ljudi, gubimo novac, a svatko od vas mora sudjelovati s nekom idejom ili ćemo početi s otpuštanjem’ - objašnjava, dodajući da je takav iskren pristup, iako zvuči prijeteće, bolji nego spletkarenje. Zaposlenici tada mogu pokazati inicijativu i sami odlučivati o svojoj sudbini. Na pitanje kako to funkcionira u praksi, Kirah navodi primjer - zračne luke u Oslu.
- Oni su imali uigran sustav, a mene su zvali jer su htjeli poboljšati svoj pristup prema putnicima - prisjeća se Kirah. Provodeći mjesece sa zaposlenicima na terenu, zaključila je da je veliki naglasak menadžmenta stavljen na to da se radnici pobrinu da sve logistički funkcionira besprijekorno. No, fokusirajući se isključivo na taj segment, zaboravili su na činjenicu da putnicima često nije jasno kako točno aerodrom funkcionira.
- Zaposlenici su se sami dosjetili efektnog rješenja. Napravili su bedževe na kojima je pisalo “Tu sam za vas!” - kaže Kirah.