Marina Kaštela upravo je dovršila investiciju vrijednu 53 milijuna kuna te je otvorila međunarodni jedriličarski sportski centar i zatvoreni bazen koji će tijekom cijele godine biti namijenjen javnoj upotrebi. To je, kako kaže vlasnik Marine Kaštela Josip Berket, još jedan korak prema dobivanju kategorije pet sidara. S Josipom Berketom razgovarali smo o planovima njegove tvrtke, o novim investicijama te o stanju u nautičkom turizmu i pomorstvu.
Nedavno na svečanosti u Marini predstavljen je završetak velikog novog projekta. Što ste to završili? Koliko je to vrijedna investicija?
- Marina Kaštela otvorila je međunarodni jedriličarski sportski centar i zatvoreni bazen koji će tijekom cijele godine biti namijenjen javnoj upotrebi. Tu su i poratni ugostiteljski i drugi sadržaji. Ova investicija vrijedna je 53 milijuna kuna. Ona, dakle, obuhvaća zatvoreni natjecateljski 25-metarski bazen s popratnim sadržajima, restoranom, wellnessom i spa, jedriličarski klub s uređenom obalom i ugostiteljskim sadržajima. Uređena je obalna šetnica s dodatnom infrastrukturom.
Koja je namjena bazena?
- Radi se o rekreativnom bazenu dugom 25 metara, u zatvorenom grijanom prostoru, jedinstvenom u Dalmaciji, ali i prvom javnom bazenu u Kaštelima. U bazenu je već aktivan Plivački klub Kaštela, koji je do sada za treninge morao putovati u Split.
A Jedriličarski klub?
- Međunarodni jedriličarski centar bit će u funkciji našeg jedriličarskog kluba. On će služiti i za organizaciju raznih regata. Javnu korist organizacije regata spajamo donekle i s dodanom vrijednošću marine. Sličnih primjera imamo u Barceloni. Namjeravamo postati jedinstven centar za jedriličarske federacije.
Dakle, jedriličarski centar i bazen imaju javnu namjenu.
- I jedriličarski klub i bazen su u javnoj namjeni. Sami po sebi oni ne mogu vraćati investiciju, nego će dati marini dodanu vrijednost, ali ćemo se truditi da barem bazen pokrije svoje troškove. Što se tiče jedriličarskog kluba, tamo su od samog početka imali planove organizirati velike poslovne regate. Radi se o regatama malih i velikih klasa. Radimo na tome da dobijemo međunarodni certifikat. Ono što se sada događa i što nam kazuje da smo na dobrom putu jest činjenica da nam dolaze jedriličarske federacije pojedinih država i da razgovaraju s nama o tome. Bila je ruska, finska, slovačka i turska jedriličarska federacija i zanima ih kako se mogu organizirati kampovi odnosno trening kampovi. Mi imamo apartmane, ali dugoročno rješenje nam je izgradnja sportskog hotela i hostela. Čekamo GUP, tako da ćemo vjerojatno izgraditi sportski hotel s rukometnom dvoranom. To bi nam otvorilo mogućnost da se tu rade pripreme rukometnih, košarkaških i odbojkaških klubova. Doduše, nas najviše interesira odbojka, ali će dvorana biti veća i imat će dimenzije rukometne dvorane. Marina Kaštela, osim jedriličarskog, ima i veslački i odbojkaški klub.
Imate li upita i interesa za jedriličarske regate?
- Naravno da imamo. Sada nam idu poslovne regate, a nakon njih sportske. Bio je jedan predsjednik jedriličarskog saveza. On želi kod nas u jednoj klasi organizirati svjetsko prvenstvo. A da bi napravio svjetsko prvenstvo, morat će prethodno napraviti dva-tri manja prvenstva. Radi se o prvenstvu u katamaranima i hidrokrilcima. Osim toga, ispred jedriličarskog centra imamo ogroman prostor koji je idealan za organizaciju koncerata i raznih drugih zabavnih sadržaja. Tamo čitavo ljeto mogu biti razna događanja. Imamo ugostiteljske sadržaje, a imamo i prostor za organizaciju vanjskih događanja.To bi moglo doista biti mjesto okupljanja.
Kažete da idete na kategorizaciju marine od pet sidara?
- Da, idemo na tu kategorizaciju. Ovo je samo dio te priče. Imat ćemo još investicija i poboljšanja u marini i u našoj servisnoj zoni. Tamo smo u jednoj specifičnoj situaciji zbog sanacije šljake na prostoru nekadašnjeg Jugovinila. Rekonstrukcija kompletne servisne zone krenut će nakon što dobijemo dozvole.
Koliko imate vezova?
- Marina Kaštela ima 450 vezova i nema problema s iznajmljivanjem vezova. Uspijemo ih popuniti. Imamo servisnu bazu, a možemo, što i radimo, primati i megajahte. Imamo dovoljno struje za njihove potrebe i dovoljno dubok gaz koji je dubok 11 metara. Utičnice su od 400 ampera. Od toga nema većih. Znači, prostor na vanjskom lukobranu je idealan za vezanje megajahti. Tu su bile gotovo sve veće jahte koje su uplovile u Jadran. Najveća koja se vezala ovo ljeto bila je duga 150 metara. Vanjski vez ne dajemo u godišnji najam. Čuvamo ga slobodnim da bi nam dolazile velike i megajahte u tranzitu.
Kakva je bila sezona?
- Bila je ista kao i prošle godine. Znači, zadovoljni smo. Međutim, malo se bojim onoga što dolazi.
Čega se bojite?
- Bojim se nereda koji je evidentan u našem nautičkom turizmu. Ono što je ključno, a da bi se izbjegle negativne posljedice, jest kako će novi Zakon o pomorskom dobru riješiti nadležnosti na pomorskom dobru. Pomorsko dobro najvredniji je dio Hrvatske, i to ne samo Hrvatske nego je jedan od najvrednijih prostora u ovom dijelu svijeta. S druge strane, u svijetu nema većeg pritiska na određeni prostor nego što je pritisak na neke dijelove hrvatskog pomorskog dobra.
Kako odgovorno upravljati pomorskim dobrom?
- Upravljanje pomorskim dobrom treba centralizirati i upravljati tako da se ono zaštiti. Ne samo ono nego da se zaštiti i lokalno stanovništvo. Kada se održivo i iz jednog centra upravlja pomorskim dobrom, onda će i otoci i stanovnici otoka biti zaštićeni. Italija ima oko 900 stručnjaka odnosno zaposlenika koji se brinu o pomorskom dobru, a kod nas ih se brine desetak. Pomorsko dobro nužno je odrediti na čitavoj našoj strani Jadrana. Treba ga katastarski odrediti. Tek kada se to završi onda se može u nekim dijelovima koncesionirati.
Koliko je poskupljenje boravišne pristojbe utjecalo na naš nautički turizam?
- Ne može se reći da je to poskupljenje upropastilo sezonu ove godine, ali bi se već za iduću godinu moglo odraziti jer nije poskupjela samo boravišna pristojba. Kod nas je sve poskupjelo. Nautičari su ogrebani, i to jako zamjeraju. Pogrešan je pristup da su nautičari bogataši, koji mogu sve platiti. Bogati katkad puno teže nešto plaćaju nego siromašni. Filozofija siromašnog je - kad bih ja bio bogat, ne bih gledao na sitnice. To je pogrešno, jer bogati uvijek gledaju koliko što košta. Recimo, ulazak u nacionalni park kod nas košta od 1200 do 1400 kuna, i to jedan dan. Toliko mora platiti nautičar zbog toga što je bacio sidro. I cijene u javnim lukama su visoke. I nije problem što je to skupo, jer gost obično planira budžet koji će potrošiti. Dakle, potrošit će on, ali onoliko koliko je planirao. Bolje je da potroši na suvenire, posjete muzejima itd. nego na vezove nekome tko ne plaća koncesiju ni PDV i porez na dobit. Kada nautičar ode iz ove destinacije, neće otići lučkoj upravi, nego čarterašu koji je kupio brod i koji se potrudio dovesti nautičara. Napravit će štetu marini u kojoj je vez u tranzitu trostruko jeftiniji nego na otoku u luci otvorenoj za javni promet. Jednostavno, preskupo mu je to, a teško i nađe vez na otoku.
Zašto je čarterašu u marini skuplji vez nego vlasniku plovila?
- Zato što se čarteraš bavi biznisom. Drukčije je kad imate brod za svoje potrebe, nego kad zarađujete na njemu. To je logično.
Je li se popravilo stanje u čarteru, odnosno u iznajmljivanju plovila?
- Nije se popravilo jer je situacija i dalje kaotična. Postoje i dalje igrači koji uzimaju plovila na leasing i dampiraju cijene.
Gdje je još vidljiv taj nered u nautičkom turizmu?
- Najveći je nered u vezovima. Potrebno je koncesionirati što veći broj uvala tako da koncesionar postavi određen broj bova. Tako bi se ograničio broj brodova. Danas se sve više iznajmljuju katamarani s partijanerima koji ne pitaju za cijenu. Međutim, mi ne možemo Jadran odnosno naš nautički turizam prepustiti partijanerima.
Je li istina da ih dovode inozemne čarter-tvrtke?
- Da, i to je njihov interes, a ne naš. To je, istina, biznis, ali to nije naš biznis. Takav biznis smeta klasičnim nautičarima i lokalnom stanovništvu.
Kako se to može ograničiti?
- Problem je što sa skandinavskog tržišta dolaze samo partijaneri, a trebali bi nam i klasični nautičari s tog tržišta. Nisam protiv toga, ali to treba ograničiti na neke lokacije. Ne može u svakoj vali biti party. Nautičari će nam otići zbog nereda i zbog nerealno visokih cijena u nekim destinacijama. Vjerujte mi da nije normalno da trokut pizze stoji 70 kuna. Nitko nije lud. Na Palmižani je 1200 kuna vez, a marina je vjerojatno zbog toga poluprazna.
Zašto se to dopustilo? Zašto to netko nije prevenirao?
- Zato što su autori Strategije razvoja nautičkog turizma stalno govorili da se nautičari sidre u vale a da to ne plaćaju. I da nam bježe milijuni eura godišnje. Prevedeno to znači: Oderi ga! Ja sam to nekima od njih rekao u lice. Rekao sam to i Srećku Favreu. Nisam protiv toga da se naplaćuje, ali sam protiv da se stalno ide za nautičarom da nešto plati. Treba nešto dati, a onda mu to naplatiti. Ne možete mu naplaćivati to što plovi i diše zrak. “Stručnjaci” u nautičkom turizmu javnim su istupima stvarali dojam da su nautičari gosti “dubljeg džepa”, a to je sramotan i neuljudan izraz i da tu postoji prostor za grebanje. To se već osjeti u praksi i naveliko se čuju reakcije na to i vidljive su u primjedbama gostiju.
Što je s domaćima?
- O njima nitko ne vodi računa. Zašto nitko ne govori o recimo Splićanima, Trogiranima, Kaštelanima koji sa svojim brodićem od šest metra žele otići na Brač ili Hvar. Njemu je preskupo platiti ulazak u nacionalni park Kornate 1200 kuna. A svi smo svjesni da treba stimulirati školsku djecu da idu u nacionalne parkove. Američki nacionalni parkovi godišnju kartu za obitelj naplaćuju 80 dolara. Plitvička jezera nisu vlasništvo tvrtke, nego su nacionalni park i treba našim ljudima omogućiti da ih mogu posjetiti. Kornati su isto kao i moji i osječki i karlovački. A ne da se skupo naplaćuje ulaz, a onda se napravi toliki trošak da bude nula nula. Kome to treba? Da netko uđe na Kornate i mora platiti 1200 kuna. Kako će građani Šibenika ići na Kornate. Sve smo napravili i vezove i njihove cijene za strance. A što će biti s domaćim ljudima koji imaju brodice, nikoga nije briga. To je način življenja u primorju i na otocima. Dakle, žrtve su domaći nautičari sa svojim barkama. Oni već osjećaju da je Jadransko more za njih samo izvan sezone, i mogu jedino poći na lignje.
Što napraviti?
- Vezove treba graditi, a samim tim i marine, samo tamo gdje je industrija. Znači u industrijski devastiranim područjima. Što se tiče otoka, to znači u Korčuli, Vela Luci, Komiži, Visu, Milni... a ne u prirodnim uvalama. Ne mogu se vezovi graditi tako kako su se gradili apartmani za Ultru.
Hoće li to regulirati novi Zakon o pomorskom dobru?
- Neće, jer je jedna od najvažnijih promjena da će se dislocirati odlučivanje o granicama pomorskog dobra. To je, prema mojem sudu, potpuno pogrešan pristup. Imate sada tehnička pomagala poput helikoptera, dronova... da možete odrediti granicu pomorskog dobro iz jednog centra. A onda možete njegove dijelove koncesionirati. Naravno da se podrazumijeva da je pomorsko dobro opće dobro, tako da se ne može prodavati ni stjecati vlasništvo. Republika Hrvatska mora se uknjižiti na čitavi naš dio Jadrana. Može potom izdavati koncesiju, a ako je netko ne plaća, onda mu se ona oduzme. Stvar je jednostavna, a meni nije jasno zašto se komplicira.
Kako gledate na to da lučke uprave investiraju u gradnju vezova? HUP je svojedobno jako osuđivao takvu mogućnost?
- Na tržištu svi moraju imati iste uvjete. Ako javna institucija ne plaća PDV, koncesiju, porez na dobit i ne ide na natječaj, a investira u gradnju vezova kao što je slučaj s lučkim upravama, onda je to nelojalna konkurencija poduzetnicima za koje sve to vrijedi. Moraju biti ista pravila za sve i isti uvjeti. Ili treba vratiti stari sustav pa neka bude sve državno. I onako vlasnici marina nisu vlasnici prostora, nego su koncesionari. Ne mogu neprofitne javne tvrtke biti konkurencija na tržištu privatnima koje su uložile svoj novac u državnu imovinu i za vrijeme koncesije moraju povratiti svoj ulog. Dugoročno je u nautičkom turizmu potrebno napraviti reda i propisati jasna pravila igre.
Što ćete napraviti na prostoru Adriavinila koji ste preuzeli?
- To će definirati GUP. Bit će turistička zona s hotelima i apartmanima na dijelu koji nije naš, a na našem dijelu će biti servisna zona, poslovni toranj te dio za nautiku. Bit će tu još neki sadržaji, a bit će i javnih sadržaja. Vlada RH traži i to da se iz luke za javni promet međunarodnog značaja napravi luka za javni promet. Kada sve to bude gotovo, vidjet ćemo što dalje. Kako poslovati kada mi imamo servis i plaćamo koncesiju na dijelu gdje nam je servisna baza, a u Sjevernoj luci se također servisiraju plovila.
Je li dobro da se primjerice Luka Rijeka ili Luka Split bave nautičkim turizmom?
- To je možda lako i dobro za njih, ali nije dobro za Hrvatsku. Ako se pomalo odričemo brodogradnje, a ako se odreknemo i luka, za to netko treba odgovarati. Dok Luka Kopar i Luka Trst rastu i bilježe odlične rezultate, naše luke nazaduju. Treba postaviti pitanje zašto je to tako. Luka Kopar je za Luku Rijeka bila jedan običan mul, i to ne tako davno, a sada je daleko ispred Luke Rijeka. Stvar je u upravi. Ako je nekome u interesu da luka otvorena za međunarodni promet postane suha marina, onda ja ne mogu razumjeti kamo to vodi i zašto se to dopušta. Znači da će tu raditi 15 ljudi, a u Kopru ih radi 5000. Svatko se treba baviti svojom djelatnošću, a ako već postoje tranzitni ljetni vezovi u županijskim lukama, onda cijena mora biti blizu cijene veza sličnih javnih luka u EU na Mediteranu.
Je li Hrvatska pomorska zemlja?
- Bila je, ali ne znam baš hoće li biti. Nisam siguran da hoće. Vidimo što se događa s brodogradilištima, kad Vlada RH mora davati jamstva da bi radnici dobili plaće. U Japanu banke prate gradnju broda u stopostotnom iznosu. I to privatna banka, privatno brodogradilište i privatni brodovlasnik.
Kako posluje vaša brodarska kompanija Marinconsult iz Graza?
- Posluje odlično. Vlasnik brodova je singapurska kompanija, unajmitelj je njemačka tvrtka, a mi menadžiramo tim brodovima.
Koliko brodova imate u menadžmentu?
- Imamo sedam brodova kojima menadžiramo. Radi se o kemijskim tankerima nosivosti 50.000 tona. U dugoročnom su najmu, i to je stabilan posao. Nisu to vozarine kao nekada, ali se još uvijek radi dobro. Sve se plaća na vrijeme i ja sam zadovoljan kako posluje Marinconsult. Svi pomorci su nam učlanjeni u sindikat i pokriveni su.
Koliko imate pomoraca?
- Imamo oko 200 pomoraca te oko 100 njih koji nisu ukrcani. Svi časnici su hrvatski građani, a posada je burmanska. Ukrcavamo kadete iz Hrvatske. Svi naši časnici su kod nas odradili kadeturu.
Koliko ste dosad investirali u Marinu Kaštela?
- Teško je reći, ali tu je negdje oko 50 milijuna eura. Ovo je održiv posao, ali je i zahtjevan.
Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa
