Na prste jedne ruke mogu se nabrojati oni spašeni, no zato je lista propadajućih dvoraca podugačka.
Biraj hoćeš li državnih, županijskih, općinskih ili privatnih.
Za svakoga ponešto.
I iza svakoga gotovo pa identična priča o kombinaciji javnog i privatnog nemara, ali ponajviše tromosti države koja se, ima sada evo već nekoliko desetljeća, propustila ozbiljnije uhvatiti ukoštac sa spašavanjem vrijedne i zaštićene kulturne baštine.
Svjestan da je novac EU jedina i posljednja prilika da se zaustavi propadanje ove kulturne baštine, Davor Njirić, 69-godišnji konzultant te nekadašnji glavni savjetnik Ministarstva turizma, više od dvije godine pokušava nadležna ministarstva uvjeriti da stvori uvjete kako bi se ova sredstva mogla koristiti za obnovu dvoraca i sličnih objekata.
Koliko je ozbiljan najbolje svjedoči njegov autorski dokument, prijedlog za donošenje “Operativnog programa za revitalizaciju dvoraca kurija, ljetnikovaca i drugih objekata zaštićenih kulturnih dobara”, s jasno popisanim mjerama kojima je cilj da se ovi objekti obnove sredstvima Europske unije.
Naime, tako je to godinama ranije radila većina članica zemalja EU, ali ne i Hrvatska koju je, upozorava Njirić, taman po ulasku u Uniju zatekla Uredba Europske komisije prema kojoj se mijenja namjena njezinih bespovratnih sredstava za obnovu kulturne baštine.
Dvorac Erdödy
Dobra ideja u Virovitici
Umjesto da se kao dotad novac nastavlja dodjeljivati za obnovu dvoraca s ciljem njihove preobrazbe u hotele baštinu, Komisija je odlučila da će novac samo davati za objekte s kulturnom svrhom, što je u konačnici rezultiralo time da se i u Hrvatskoj sredstva prije svega dobivaju za pretvaranje dvoraca u muzeje ili centre za posjetitelje, dakle kulturni sadržaj koji vlasnicima teško može garantirati prihod iz kojeg bi dalje financirali rad tako skupih objekata.
“Najvažnija mjera za spas svih objekata kulturne baštine od daljnjeg propadanja i nestanka, a posebno dvoraca i sličnih objekata, jest bespovratan novac EU. Komisija za svako pojedino razdoblje određuje namjenu njihova korištenja. Za period od 2014. do 2020. godine Unija je tako donijela odluku financirati isključivo dodjelu sredstava objektima koji će imati kulturnu namjenu, a ne kao prije, objektima s turističkom svrhom, čime je Hrvatska, nažalost, ostala zakinuta”, pojašnjava Njirić trenutačnu zakonsku perspektivu.
Svjesni su toga, naprimjer, i u Virovitičko-podravskoj županiji.
Tamo su, naime, naumili dvorac Janković, u županijskom vlasništvu, novcem Unije prenamijeniti i obnoviti u hotel baštinu s 35 soba i praktikum ugostiteljske škole po uzoru na sličan projekt u Nizozemskoj, no kad su shvatili da za takvu namjenu neće moći dobiti europska sredstva, zbog uvjeta Europske komisije, objektu su promijenili namjenu.
Točnije, pretvorit će ga u centar za posjetitelje, ali će mu, jer to po propisima EU smiju, dodati i 15 soba za goste koje će u početku registrirati za iznajmljivanje, a potom kad istekne propisani rok od pet godina, dodati novih 15 soba te objekt registrirati u heritage hotel.
Dvorac Mali Tabor
Doduše, županije se ne bi niti trebale domišljati ovakvim kompliciranim rješenjima da su ministarstva, koja su u to doba bila angažirana na pregovaranjima našeg uvjeta ulaska u EU, pri Europskoj komisiji izborila izuzeće u financiranju obnove dvoraca i ljetnikovaca baš kao što su se, upozorava Njirić, izborila za sektor ribarstva i akvakulture.
Ovaj ekonomist stoga je uložio sve snage da se za ovo izuzeće izborimo danas, kad već nismo uspjeli onda kad smo trebali.
“Upravo je to jedna od dviju glavnih mjera mojeg operativnog programa. S obzirom na to da je Hrvatska nakon ulaska u Uniju stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na druge članice EU, nadležna bi ministarstva, prije svega ona regionalnog razvoja, kulture i turizma, što prije trebala donijeti odluku da se Europskoj komisiji podnese zahtjev za izuzećem od ove odredbe, i to već za aktualno financijsko razdoblje, s obzirom na to da dobar dio dvoraca nema vremena čekati”, upozorava Njirić, misleći pritom prije svega na izuzetno loše stanje ruševina Kursalona, Wandelbahna i ergele objekata zaštićene kulturne baštine u Lipiku koji na poslijeratnu obnovu i povratak turizmu čekaju punih 28 godina.
“Obnova kulturne baštine Lipika najveći je problem kontinentalnog turizma, a posebno Slavonije. Lipik ne može čekati još četiri godine na obnovu”, napominje, pojašnjavajući da su objekti danas u privatnom vlasništvu i mogu se obnoviti jedino kao objekti u sastavu hotela baština, a za to nije moguće konkurirati za europska sredstva.
Osmislio je potom Njirić i drugu mjeru za spašavanje hrvatskih dvoraca.
Novac za osnovnu dokumentaciju
Prema njoj, ministarstva nadležna za europske fondove, kulturu i turizam trebala bi osigurati sredstva za izradu osnovne projektne dokumentacije za dvorce i druge objekte u državnom vlasništvu, kako bi oni bili spremi kandidirati za sredstva Europske unije za obnovu u financijskom razdoblju od 2021. godine.
Potencijalnih kandidata je i više nego dovoljno.
Stari grad Ozalj
Prema Njirićevoj viziji, obnovom dvoraca kao hotela baština Hrvatska bi mogla dobiti novi turistički proizvod, i to većinom na kontinentu u turistički nerazvijenim krajevima.
Od propadanja bi se, smatra, ovim modelom spasiti moglo ukupno oko 30 do 40 dvoraca i ljetnikovaca, među kojima i devastirani dvorac Erdödy-Rubido u Gornjoj Rijeci, o kojem je Jutarnji pisao prije dva broja, ali i dvorac Frankopan u Bosiljevu, Stari grad Ozalj, dvorac Oroslavlje, Opeka u općini Vinica, Maruševac, kao i brojni drugi objekti.
Apsurdno je da je pretpristupnim sredstvima Unije, upozorava Njirić, bilo moguće dvorce u Hrvatskoj obnavljati u svrhu prenamjene u dvorce baštine, što je, prema njegovu znanju, dosad iskorišteno za dva objekata.
Riječ je o hotelu Maškovića Han u Pakoštanima, javnom objektu koji je 2014. godine, zahvaljujući sredstvima iz pretpristupnih fondova, gostima svoja vrata otvorio kao hotel baština s dva apartmana, 14 soba, muzejom i uredom lokalne turističke zajednice, a potom je isti privilegij “dobila” i kurija Janković u općini Lukač, također u javnom vlasništvu, koja je postala heritage hotel s ukupno 18 soba.
Željan da se to nastavi i u postpristupnom razdoblju, Njirić je tako oboružan dokumentima - operativnim programom te popisom dvoraca spremnim za preobrazbu u hotele baštinu - uspostavio suradnju s Institutom za turizam, koji je objeručke prihvatio njegovu vrijednu inicijativu te stao obilaziti ministarstva i ustanove kako bi ljude zadužene za spas ove vrijedne baštine - upozorio da je sada već posljednji trenutak.
Dvorac Maruševec u Varaždinu
Osim desetina i desetina stranica, oboružao se i dobrim rezimeom kojeg je nakupio tijekom ranijih godina aktivnog djelovanja, a tijekom kojih je Njirić u Ministarstvu ostao upamćen, između ostaloga, i kao čovjek koji je napisao prvi Pravilnik za kategorizaciju ugostiteljskih objekata, počeo provedbu njihove kategorizacije, a u hrvatsku legislativu unio pojam “studio apartmana”, preuzet iz nekih sličnih, prijašnjih europskih rješenja.
Angažman po pitanju dvoraca, pojašnjava, stigao je po odlasku iz Ministarstva i osnivanju konzultantske kompanije, a danas je jedan od najglasnijih zagovarača da se ova vrijedna baština, po pitanju koje je zakonodavac odavno zakazao, napokon stavi u funkciju europskim novcem jer je njihova obnova izuzetno skupa i bez bespovratnih sredstava, upozorava, nije moguća.
Kasni nacionalna strategija
Sastančio je tako Njirić i u Ministarstvu kulture, Ministarstvu regionalnog razvoja i Ministarstvu turizma, pregovarao s državnim tajnicima, pisao premijeru Plenkoviću te nadležne upozoravao na cijeli niz privatnih investitora koji su već pripremili projekte obnove dvoraca kao hotele baštine, a za što neće dobiti sredstva ako im ministarstva ne izađu u susret.
“Prilikom pregovora s Europskom komisijom potrebno je dobro objasniti koja je razlika između financiranja gradnje novih hotela te financiranja obnove devastiranih dvoraca kao hotela baštine s obzirom na to da tako definirani ciljevi imaju veliku šansu biti i prihvaćeni”, smatra Njirić koji je sa sličnim argumentima, u društvu Siniše Horaka s Instituta za turizam, načelnikom općine Bosiljevo Josipom Kasunom i predstavnicima Poljoprivrede Lipik d.o.o. u siječnju ove godine sudjelovao na sastanku u Ministarstvu regionalnog razvoja, sve opet s namjerom kako bi nadležnu instituciju uvjerio da je potrebno pomoći investitorima i vrijednoj kulturnoj baštini.
I to odmah, apelirajući da se izuzeće u financiranju obnove dvoraca zatraži već za postojeće financijsko razdoblje s obzirom na to da bi njegova odgoda za period nakon 2021. za mnoge objekte, boji se, mogla biti prekasna.
Prvi dojmovi, pojašnjava, zasad ne otkrivaju da su nadležna tijela izuzeće spremna tražiti za ovo financijsko razdoblje, a ne može se sa sigurnošću to tvrditi niti za sljedeće, a posebno spornim Njirić smatra činjenicu da niti jedno od ovih tijela javno nije izrazilo zabrinutost što se dvorci ne mogu obnavljati novcem EU u svrhu prenamjene u hotele baštine niti da će se založiti kako bi se naš nepravedan položaj po ovom pitanju ispravio.
Dvorac Erdödy
Osim toga, država kasni i s izradom Nacionalne razvojne strategije, a potom i operativnim programima.
Ta bi strategija, napominjalo se već stotinu puta, trebala činiti temelj za planiranje proračuna i programiranje sredstava iz fondova Europske unije u razdoblju nakon 2020. godine, kao i Hrvatima pomoći da se svijetom prestanu reklamirati kao nacija koja je na posljednjem mjestu po iskorištavanju europskih fondova.
Njezina je izrada, otkrio je to ranije Jutarnji list, otpočela još 2017. godine, no cijela priča u međuvremenu se svela na osnivanje radnih skupina i produciranje dječjih crteža.
Ozbiljna inicijativa, dakle, ostala je tako na plećima samo rijetkih entuzijasta - a poznato je da njihove prijedloge, nažalost, tek rijetki vole.