I to je Hrvatska

Ogulin: Zelje, med, bajke i nešto novca iz Švedske. Je li to recept za uspjeh?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

10.11.2019. u 9:53

AUTOR:

OBJAVLJENO:

10.11.2019. u 9:53

Ogulin, 281019
Reportaza o Ogulinu.
Na fotografiji Vedran Puskaric,Dario Bertolovic,Vedranko Brozovic, predsjednik
Frankopanske garde,Ankica Puskaric, ravnateljica Ivanine kuce bajki,Dalibor Domitrovic, gradonacelnik Ogulina,Ana Krznaric, ravnateljica Zavicajnog muzeja Ogulin,Blanka Poljak-Franjkovic, ravnateljica Puckog otvorenog ucilista Ogulin,Mladen Stipetic, direktor Poduzetnicke zone Ogulin,Matija Kratohvil i Matija Brletic.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX

Vedran Puškarić, Dario Bertolović, Vedranko Brozović, predsjednik Frankopanske garde, Ankica Puškarić, ravnateljica Ivanine kuće bajki, Dalibor Domitrović, gradonačelnik Ogulina, Ana Krznarić, ravnateljica Zavičajnog muzeja Ogulin, Blanka Poljak-Franjković, ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta Ogulin, Mladen Stipetić, direktor Poduzetničke zone Ogulin, Matija Kratohvil i Matija Brletić

Impozantan belgijski ovčar lajao je na nas svom snagom i očekivao da mu dobacimo igračku, nagradu što nas je pronašao. Dohvatio ju je vinuvši se snažno u zrak i odjurio preko kamenja i grubog raslinja nizbrdo do svog vlasnika, dugogodišnjeg člana Hrvatske gorske službe spašavanja Krunoslava Stipetića iz Ogulina. Draco nam je taj dan demonstrirao kako se ponaša potražni pas, a mi smo u vježbi bili markiranti. Ima šest godina i iza sebe devet uspješnih akcija, što znači da je pronašao ljude za kojima se tragalo, žive ili mrtve. Posljednja je bila početkom ljeta na Pašmanu gdje je nestala jedna baka. Našao ju je živu, nakon samo pola sata rada na terenu. Prema broju pronalazaka ljudi on je u samom vrhu među HGSS-ovim psima, a svakako je najpoznatiji ogulinski pas.

Ogulin, 281019
Reportaza o Ogulinu.
Na fotografiji Kruno Stipetic, pripadnik HGSS-a, Stanica Ogulin, i njegov potrazni pas, belgijski ovcar Draco
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
SPECIJAL JUTARNJI LIST
Danijel Soldo / CROPIX

Kruno Stipetić, pripadnik HGSS-a, Stanica Ogulin, i njegov potražni pas, belgijski ovčar Draco

 

Iako je ljepota Ogulina, koji se razvio oko kanjona Dobre i frankopanskog kaštela iz 16. stoljeća, posve neupitna, gradom švrljaju nemirni politički dusi s ljevice i desnice pa smo nakratko od njih pobjegli na obronke Kleka, na rub Velike Kapele. Uostalom, imali smo za to dobar izgovor: volonterski rad u HGSS-u važan je dio života stanovnika Ogulina koji se smjestio na razmeđi Gorskog kotara i Like. Članova ima 50-ak te je, slaže se i pročelnik ogulinske stanice Hrvoje Salamon, u pitanju impresivna brojka za grad koji broji nešto više od 13 tisuća stanovnika. Poticaj za taj humani angažman im je sasvim sigurno i Klek, planina čiji se obris nalazi u znaku Hrvatskog planinarskog saveza.

Njegova je golema stijena bila prva škola hrvatskih alpinista, a dominantna je kulisa svih ogulinskih priča. Planina gdje su u legendama obitavali divovi, vile i vještice inspirirala je Ivanu Brlić-Mažuranić i druge domaće pisce, pa i ponekog slikara. Među njima je Vladimir Varlaj, umjetnik čija se platna mogu vidjeti u zagrebačkoj Modernoj galeriji (u Ogulinu ih nema ni na privatnim zidovima, pokazala je mala potraga koju je na naš poticaj povela ravnateljica Zavičajnog muzeja), a prikazivao ga je u stilu magičnog realizma. Cijeli niz slika s motivom Kleka nastao je u 20-im godinama prošlog stoljeća; kao da ga je opčinio. I mi smo se teška srca spustili u grad jureći vijugavom lokalnom cestom za HGSS-ovcem Stipetićem, nekad vozačem automobilskih utrka.

U Ogulinu redovito organiziraju vesele festivale bajke, zelja i meda, ali sve je to već prošlo, na te smo turističke atrakcije zakasnili. Smjestivši se u sobu pod imenom Stribor (začarana šuma iz bajke, sjećate se lektire iz osnovne škole), u zdanju koje su dva vlasnika, jedan stolar a drugi limar, kupili u derutnom stanju i preobratili u nagrađivani hotel Frankopan, izašli smo na Trg Petra Stipetića. Prvi trg u Hrvatskoj koji je imenovan po pokojnom generalu Hrvatske vojske, u gradu u kojem se rodio i čiji je bio počasni građanin. No, otkrivanje spomen-ploče nije izazvalo pažnju ni državnog, ni županijskog vrha, prisjetili smo se.

“Opet je, po tko zna koji put, država Peru zatajila. No, Pero je vječan, a oni koji su ga ignorirali nebitni su i prolazni”, komentira Hrvoje Zovko, novinar i autor dokumentarnog filma o Petru Stipetiću, “General i džentlmen”. Bio je na otvaranju trga u rujnu, na Dan grada Ogulina, i smatra ga jednim od ljepših događaja kojima je nazočio. Činilo nam se da je, zbog svega što je taj časni vojnik radio i predstavljao, obilazak spomen-ploče najbolje mjesto za početak kratkog puta kroz prošlost, zgusnutu u središtu grada, oko kružnog toka. Na jednu stranu je park sa spomenikom kralju Tomislavu i crkvom Sv. križa iz 18. stoljeća, a na drugu Trg hrvatskih rodoljuba sa spomenikom poginulim braniteljima iz 1999. godine.

Ogulin, 281019
Reportaza o Ogulinu.
Na fotografiji Hotel Frankopan i Frankopanski kastel.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX

Hotel Frankopan i Frankopanski kaštel

 

Prošli smo dalje kroz dvorište srednjovjekovnog kaštela, gdje su se pred centrom za posjetitelje Ivanina kuća bajke igrala školska djeca, i već smo ugledali prirodno čudo, mjesto nestanka Dobre u dubokom Đulinu ponoru. Taj je dio kanjona tijekom našeg posjeta bio posve prazan - tako je to u suhom dijelu godine otkako je sagrađena hidrocentrala Gojak i akumulacija - ali u sezoni kiša i otapanja snijega odatle povremeno stižu poplave, sve se napuni i rijeka prelije pa Hrvatske vode rade na protupoplavnom projektu, retenciji Dobre. Tu počinje i dugački špiljski sustav Đulin ponor-Medvedica koji se može istražiti samo u društvu speleologa, ali u to se nismo upustili. Odnijele su nas nadzemne poslovne priče i autohtoni ogulinski politički eksperiment koji se tamo odvija već dvije godine. (Ogulinsko zelje, to smo usput provjerili u Sabljak Selu, uvelike se kiseli.)

U gradu gdje socijaldemokracija nije raširena u srcima birača i jedva će vam netko moći objasniti što ona podrazumijeva, već dvije godine vlada SDP-ov gradonačelnik-poduzetnik Dalibor Domitrović. Pojavio se na sceni nakon 27 godina HDZ-a. Pomalo zatečen našim pitanjem o tome što je ogulinska socijaldemokracija, odgovara nam ovako: “Otvoren sam prema građanima, svi su u Ogulinu danas jednaki i nema povlaštenih direktora javnih poduzeća”“ Dodaje da je smanjio prirez i cijene komunalnih usluga, koketira s liberalnim ekonomskim idejama iako ga etiketiraju kao “komunjaru”, a za ukorjenjivanje SDP-a ocjenjuje da bi mu trebalo tri do četiri mandata.

Ogulin, 281019
Reportaza o Ogulinu.
Na fotografiji Dalibor Domitrovic, gradonacelnik Ogulina
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX

Dalibor Domitrović, gradonačelnik Ogulina

 

Vlast je zasad učvrstio pod krilaticom “Nema povratka na staro, za bolji Ogulin” na ovogodišnjim izvanrednim gradskim izborima gdje je bio nositelj stranačke liste. Prema svemu čini se da su Ogulinci birali osobu, a ne toliko političku opciju. Kako to izgleda u praksi? Ima većinu u Gradskom vijeću, ali radi upravljanja institucijama i Poduzetničkom zonom u neformalnoj je “kohabitaciji” s nekoliko menadžera hadezeovaca/hadezeovki (nije ih, naime, sve smijenio, neke je i sam postavio, a oni se uglavnom deklariraju kao politički pasivni). S druge strane, s kratkotrajnim saveznicima iz redova Demokratskog saveza Srba (DSS) esdepeovci više ne surađuju. Štoviše, jedni drugima zamjeraju stranačko uhljebljivanje koje ide sve do najsitnijih poslova (u doba koalicije partneri su, naime, razdijelili “odgovornosti” u gradskim tvrtkama i institucijama). To uhljebljivanje moglo bi se provjeriti ako bi se baš svakog novog zaposlenika zapitalo za stranačko članstvo, nacionalnost ili političke simpatije...

Za uvjete pod kojima Domitrović provodi eksperiment “nepovratka na staro” treba imati na umu da je HDZ trenutačni gubitnik, ali je kapilarno prisutan svuda (u engleskom za to postoji izraz “deep state”), u fazi je pomlađivanja kadra i “regrupiranja snaga”, a vladajući je u Karlovačkoj županiji. Gradonačelniku dišu za vrat, vrebaju pogreške. On juri naokolo, otvara i zatvara lokalna gradilišta, kaže da radi po 15 sati, konstantno na Facebooku i lokalnom radiju objašnjava svoje odluke ili demantira tuđa tumačenja, njegov mobilni telefon objavljen je na službenoj internetskoj stranici i građani ga zovu od 6 ujutro do sitnih sati. U zajedničkoj šetnji središtem Ogulina neprestano nas je netko zaustavljao, mahao ili trubio u znak pozdrava ili je nešto tražio. Ipak, kako će on i ogulinski “crveni” proći na prvim sljedećim izborima, kako će svladati test vlasti, pitanje je nad pitanjima koje u neformalnim razgovorima sugestivno postavljaju kritičari. Bit će tijesno. Ne izgovaramo je, ali pada nam na pamet poznata rečenica britanskog povjesničara i liberalnog mislioca 19. stoljeća lorda Johna Actona: “Vlast kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno”

Dinamični ogulinski javni život začinjen je pritom i jednom velikom, važnom poslasticom: investicijama koje padaju sa sjevera Europe, iz ruku uspješnog švedskog poduzetnika i inovatora hrvatskog podrijetla Darka Pervana. Grad je, reklo bi se, na pragu svog drugog zlatnog doba u posljednjih dvadeset godina, barem u ekonomskom smislu. Prvo mu je bio donio američki Bechtel, kada je početkom 2000-ih tu imao hrvatsko sjedište zbog gradnje autoceste od Bosiljeva na jug, a drugo upravo stiže jer bi trebao postati veliki Pervanov drvni proizvodno-logistički centar za južni dio Europe. Najavljuje se da će tada oko 500 kamiona dnevno dolaziti i odlaziti iz Ogulina, što govori o intenzitetu projekta, ali i o tome koliko lokalcima postaje važna gradnja obilaznice, projekt Hrvatskih cesta.

Ogulin, 281019
Reportaza o Ogulinu.
Na fotografiji proizvodni pogon tvrtke Bjelin Ogulin 1.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX

Proizvodni pogon tvrtke Bjelin

 

Odustavši krajem prošle godine od dizanja tvornice u švedskom Klippanu - prema navodima tamošnjih medija, Pervan je odustao jer je imigrant, a u gradiću su velik broj glasova na lokalnim izborima tada osvojili ekstremni desničari - inovator se posvetio hrvatskim projektima u Bjelovaru i Ogulinu gdje je ukupno najavio investicije od oko milijardu kuna. Još 2016. godine kupio je staru ogulinsku tvornicu koju je nekoć držao Pavao Miljavac pa Jozo Kalem (prije je to bio golemi DIP Ogulin), promijenio joj ime u Bjelin i u međuvremenu zaposlio dodatnih stotinjak radnika. Plaće su nekoliko puta dizane te je sada prosječna radnička plaća 4700 kuna, debelo iznad gradskog prosjeka (oko 4000 kuna).

Radno mjesto u Bjelinu prilično je atraktivna pozicija. Nekad je to bilo, recimo, u Hrvatskom olimpijskom centru Bjelolasica, ali taj je centar u stečaju, propala je već 14. dražba, a dok ovo pišemo, upravo je u tijeku 15. na kojoj se objekti i pokretnine nude za drastično niže iznose od njihove procijenjene vrijednosti. Tema je to koja jako boli Ogulince, jedni traže krivce, drugi se još nadaju investitorima, a gradonačelnik je u intervjuu na televiziji N1 proljetos borbeno najavio da “kreće na Bjelolasicu” te da će do kraja mandata centar zaživjeti. Kad smo ga posjetili u listopadu, bio je malo manje entuzijastičan, iako je u međuvremenu obilazio nekadašnje skijalište, sportske terene i paviljone s potencijalnim ulagačima.

U širenje ogulinskih pogona Pervan je dosad uložio desetak milijuna eura, a početkom prošle godine kupio je golemu parcelu od 33 hektara u Poduzetničkoj zoni Ogulin te je ona sada, kako nam kaže direktor Mladen Stipetić, 98 posto popunjena i od države traže zemljište za širenje na još 40 hektara. Kratko se zaustavivši na poslovnom proputovanju za Italiju, o Pervanovim planovima i patentima pričao nam je Stjepan Vojinić koji mu vodi operacije u Hrvatskoj, dok je druga smjena u halama predano pilila, slagala i lijepila dijelove troslojnog klik-parketa sastavljenog od domaćih jela, slavonskog hrasta i uvoznog furnira, a pokraj prozora frcali drvni ostaci koje koriste za proizvodnju peleta i briketa.

Ogulin, 281019
Reportaza o Ogulinu.
Na fotografiji Stjepan Vojinic, direktor tvrtke Pervanovo
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX

Stjepan Vojinić, direktor tvrtke Pervanovo

 

Kako bi nam zorno prikazao specifičnosti nove vrste podnih obloga smišljenih u R&D središtu kompanije u Vikenu u Švedskoj (po tome je Pervan poznat, a svoje bogatstvo zahvaljuje upravo brojnim patentima, uključujući i klik-parket), Vojinić je po pločama čak udarao i čekićem. Pet različitih slojeva, vrlo složena metoda izrade i izdržljivost glavne su im odlike, a jedna od njih pod imenom Woodura naizgled se ne razlikuje od masivnih, mnogo skupljih “pravih” parketa. Zasad ih proizvode samo u Švedskoj, a od 2021. godine će i u novoj tvornici u Ogulinu. Ipak, dok razgledamo uzorke, primjećujemo da je čekić ostavio mali trag na Wooduri; inovativne obloge nisu baš namijenjene za tako brutalne aktivnosti.

Ekonomsku, pa i ekološku logiku koja stoji iza te inovativne proizvodnje Vojinić ovako ilustrira: iz jednog kubnog metra hrasta može se napraviti četvorni metar masivnog parketa, 40 četvornih metara troslojnog te čak 400 četvornih metara Woodure. Za nju su, naime, potrebni patentirana smjesa praha s česticama drva i drugim materijalima, HDF ploča te tanki furnir hrasta. Kako će reagirati kupci u regiji tek treba vidjeti; iz Švedske pokrivaju samo skandinavsko i njemačko tržište. Što se Ogulinaca tiče, bitno je sljedeće: za tu će tvornicu Pervan trebati još oko 250 novih radnika, dio će ih slati i na obuku u Švedsku, a nezaposlenost će vjerojatno nestati kao pojam. Jedan od sadašnjih radnika u Bjelinu, tehničar za računalstvo Boris Vuković, kaže kako se nada da će tada možda dobiti priliku a rad u struci. Prije je bio zaposlen u Hrvatskim šumama, gdje je obilježavao stabla za rušenje, a zatekli smo ga sada s čepićima u ušima na proizvodnoj liniji gdje nadzire rad robota. Tko zna pak što čeka trenutnog direktora tvornice Krunoslava Piškura. On je, iako s visokom stručnom spremom, prije pet godina radio u pilani i slagao daske. “Davao sam 100 posto od sebe”, tumači uspon.

Ogulin, 281019
Reportaza o Ogulinu.
Na fotografiji Mladen Stipetic, direktor Poduzetnicke zone Ogulin
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX

Mladen Stipetić, direktor Poduzetničke zone Ogulin

Dok se čeka taj med i mlijeko, dok pucaju stare, desetljećima betonirane konstelacije lokalnih odnosa, Ogulin se pomalo mijenja. Niz posebnih, energičnih mladih ljudi koje smo sreli (slučajno je ispalo da su većinom žene), također govori tome u prilog. Jedna od naših prvih sugovornica je iz Wroclawa, projektna je menadžerica i uspješna konzultantica za europske fondove koja živi s obitelji u Ogulinu, Natalia Zielinska. Na Facebooku objavljuje komentare na stranici “Natalia u zemlji čudesa”, dala je već niz intervjua, a kritična je zbog tromosti koju uočava oko sebe. “Ljudi ovdje prelako odustaju”, kaže nam na tečnom hrvatskom.

“Poljaci su drukčiji, skloniji su poduzetništvu. Ne razumijem ni zašto je mnogima u Hrvatskoj ispunjenje snova posao u javnoj upravi ili tvrtki. To je tako dosadno”, dobacuje uz osmijeh. Ona je u raznim projektima još od fakultetske dobi, tako je upoznala i supruga Ogulinca, a trenutačno živi na relaciji Ogulin - Rijeka - Zagreb i direktorica je poljske konzultantske tvrtke Euro Grant. U gradu pod Klekom lani je vodila Poduzetničku akademiju i otvorila prvi coworking prostor u županiji nazvan Ćošak, a za ogulinski privatni i javni sektor dosad je pomogla povući oko 18 milijuna kuna iz izvora EU, prijavila projekte za oko 20 milijuna kuna, a neki su još u pripremi. Pitanje je, međutim, koliko će dugo ona i suprug ostati u Ogulinu jer svoje dvoje djece žele školovati, kako je objasnila Natalia, u manje hermetičnom društvu od hrvatskog.

Razmišljaju o Poljskoj. Zar je baš to, s obzirom na jačanje desnice i isključivosti, bolja opcija, pitamo je; ona je uvjerena da jest, odnosno da se poljsko građansko društvo ima snage oduprijeti mogućim pokušajima ograničenja slobode. “Da nismo takvi, još bismo bili u komunizmu”, odgovara.

Ogulin, 281019
Reportaza o Ogulinu.
Na fotografiji Natalia Zielinska, direktorica tvrtke Euro Grant Konzalting
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX

Natalia Zielinska, direktorica tvrtke Euro Grant Konzalting

 

U Ćošak je pozvala mlade ogulinske poduzetnike pa smo tako sreli Sabinu Gvozdić koja je, uz pomoć HZZ-ova programa za samozapošljavanje, osnovala obrt Živa riječ i već sedam godina živi od pripovijedanja bajki i priča za djecu i odrasle. Zime budu teške, priznaje, ali Ogulin definitivno postaje turističko mjesto. Glavnina posla dolazi joj od školske djece i njihovih ekskurzija, ali radi i na Plitvičkim jezerima kao turistički vodič. Trenutačno priprema audiovodič za jedan muzej.

Veterinarka Petra Mihelčić već dvije godine ima svoju ambulantu i salon za šišanje te obuku pasa u gradu, a posao je pokrenula s 300 tisuća kuna kredita preko HBOR-a. K njoj dolaze ljudi s ljubimcima iz cijele okolice, a špica je srijedom kada je u Ogulinu sajamski dan. Ima li neobičnih kućnih ljubimaca, pitali smo kurtoazno. Odgovor nas je zatekao. Upravo je bila u kućnom posjetu paru pitona, kaže mirno, ultrazvučno ih je pregledavala kako bi ustanovila kad će biti spremni za parenje. Njezin se klijent, naime, bavi komercijalnim uzgojem gmazova.

Sa slušalicama na ušima za svojim je laptopom pokraj nas radio Vjekoslav Žgela, osnivač C>YA, tvrtke za videoprodukciju. Često poslovno putuje po Bliskom istoku, klijenti su mu uglavnom tamošnje tvrtke, a radni stol u Ćošku taman je ono što mu treba. Nitko od tih poduzetnika, uključujući i Nataliju Zielinsku, nije zaokupljen ogulinskim političkim ponornicama. Takav je dojam ostavila čak i dinamična šefica Pučkog otvorenog učilišta Blanka Poljak-Franjković koja nam se predstavila i kao bivša novinarka te “neaktivna članica HDZ-a”. (Nije objasnila razloge, ali iz stranke u koju je ušla s 18 godina i vodila njezinu Mladež, ne namjerava istupiti. S gradonačelnikom Domitrovićem, napominje, o politici uopće ne priča, ali odlično surađuje.) Zatekli smo je usredotočenu na izradu božićnih jaslica i ekoloških adventskih ukrasa za grad - po ogulinskim jelama će, čini se, visjeti i lički krumpiri, a bit će i ukrasa s hranom za ptice. Paralelno je pripremala završni sastanak za ishođenje uporabne dozvole za obnovljeni dio učilišta. Sad kreće uređenje kinodvorane.

Pogledajte galeriju fotografija iz Ogulina

 

“Zbog rekonstrukcije se već neko vrijeme u kino ide u susjedni Plaški ili Rijeku”, skreće nam pažnju. Obnova učilišta se otegla, a ona je cijeli megalomanski projekt, koji je započet još 2007. godine, preuzela lani. “Zatekla sam velike dugove, podnesene su i kaznene prijave”, kaže, ali o detaljima ne priča. Dosad je utrošeno gotovo 22 milijuna kuna, a uložit će još 4,5 milijuna te bi kinodvorana trebala biti završena za godinu dana. U međuvremenu će, najavljuje, krenuti s 30-ak novih programa edukacije, od onih za CNC operatera i stolara do barista. Nada se da će to pobuditi interes.

Naša iduća sugovornica, Ana Stipetić, iz posve je drugog filma. Ima 28 godina i po zanimanju je kuharica. Završila je ugostiteljsku školu u Opatiji, tečajeve za masažu, tretmane lica i manikuru te bioenergiju, ali trenutačno je nezaposlena. Dok piše molbe na sve strane i zarađuje od povremenih angažmana, našu je pažnju privukla jer je u listopadu u dvorani ogulinske knjižnice htjela održati predavanje o žonglerskoj disciplini POI, budući da želi pokrenuti plesnu skupinu u kakvoj je svojedobno sudjelovala u Opatiji. Interes je bio slab, ali ona ne gubi nadu. Povremeno nastupa solo. Održala nam je posebnu demonstraciju tog plesa na otvorenom, pred frankopanskim kaštelom, u prohladni listopadski sumrak - plesala je s vatrenim poima na lancu, prethodno natopljenima u petrolej, dok su se okretale glave u automobilima i traktorima koji su promicali pokraj nas.

Ogulin, 281019
Reportaza o Ogulinu.
Na fotografiji Ana Stipetic, nezaposlena Ogulinka, POI plesacica
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX

Ana Stipetić, nezaposlena Ogulinka, POI plesacica

Tijekom kasnijeg razgovara u poznatom ogulinskom kafiću Jazzbina, okupljalištu mladih sklonih rock glazbi, glavna tema ipak nam nije bio taj neobični ples koji potječe s Novog Zelanda, nego njezina ogulinska svakodnevica i događaj zbog kojega je ovog proljeća pisala i medijima. Naime, na njezinu posljednjem radnom mjestu, u baru Lovačke kuće Hubert, izvrijeđao ju je jedan od redovitih gostiju - lokalni župnik. Između ostaloga, kaže, tada ju je, pijan, nazvao kurvom i psovao, a uvrijedilo ju je i kako je govorio o njezinu pokojnom svekru, Srbinu po nacionalnosti. Zbog incidenta je pisala Gospićko-senjskoj biskupiji, a u njihovu je odgovoru stajalo, rekla nam je, da su kontaktirali župnika te mu je žao zbog tih događaja.

“No, meni se on nije ispričao, iako je bio u baru. Sprda se s tim”, smatra te ga je tužila sudu zbog povrede časti i klevete. Potom je dala otkaz. Sada je, kaže, u svom zenu, u kući pokraj šume othranjuje ozlijeđene divlje ptice i bavi se jogom. U noćnoj šetnji svraća nam pozornost na gradsku panoramu sa svjetlećim križem na obližnjem brdu, ogulinskoj Kalvariji.

Župnikovo ponašanje i sklonost alkoholu je, zapravo, javna tajna o kojoj su neki Ogulinci smatrali da i ne trebamo pisati, iako on godinama, kako se seli iz župe u župu, puni novinske stupce. Ovdje je oko dvije godine. Sudeći prema fotografijama s procesija, ta “tajna” ne smeta vjernicima. Jedan od članova ogulinskoga Pastoralnog vijeća, ujedno predsjednik gradskog HDZ-a i saborski zastupnik Tomislav Lipošćak, kaže da je suradnja sa svećenikom Josipom Štefančićem u redu, baš kao i njegove propovijedi. Sam župnik s nama, nažalost, nije htio razgovarati, iako bi nam slučaj Ane Stipetić bio tek jedna od tema. Zanimalo nas je kako on vidi svoje župljane i zašto se, za razliku od pravoslavnog protojereja Milana Simića, ne odaziva na pozive na svečane sjednice Gradskog vijeća. Bila bi to izvrsna prilika i da nam objasni što je točno mislio kad je gradonačelniku - prema riječima samoga Dalibora Domitrovića - tijekom jednog od susreta poručio: “Poslan sam da te smijenim”. Kad smo nazvali njegov broj i tražili župnika, odgovorio je da to nije on, a potom je, na naš SMS kako bismo rado s njim razgovarali, kratko odgovorio: “Ali ja ne želim s vama”.

Ogulin, 281019
Reportaza o Ogulinu.
Na fotografiji Frankopanski kastel.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX

Frankopanski kaštel

 

Mnogo bolje sreće bili smo s protejerejem Simićem koji nas je dočekao u dvorištu pred pravoslavnom crkvom Sv. Georgija, nedaleko od katoličke crkve Sv. križa. Ogulin mu je prva parohija, došao je 2005. godine sa suprugom Milicom iz Modriče u BiH, a u međuvremenu je dobio i dvoje djece, Hristinu i Dimitrinu, koje već idu u školu, kako nam priča nam dok s njim sjedimo na klupi postavljenoj uza zid u crkvi ili hramu kako ga on zove. Zaštićeni je spomenik kulture i obnovljena je nekoliko godina nakon njegova dolaska, a u financiranju su sudjelovali država, Županija, Grad Ogulin, Eparhija gornjokarlovačka i sami vjernici. Trenutačno traju radovi na parohijskoj kući u koju će se potom useliti s obitelji, a budući da je i to dio kulturne baštine, nositelj obnove je Ministarstvo kulture.

Kako stvari funkcioniraju u Ogulinu, pitamo ga. “Dobro”, odgovara, ali poslije spominje i iseljavanje stanovnika iz ekonomskih razloga. Godišnje ima 45 do 50 pogreba, krštenja broji na prste jedne ruke, kao i crkvena vjenčanja. U Ogulinu i 20 okolnih sela zadužen je za 1180 parohijana, uglavnom starije dobi, onih u čije kuće ulazi i obavlja blagoslov. Vjeronauk? U Prvoj osnovnoj školi ima 49 đaka, što je 97-postotni odaziv, napominje. Posjećuje li možda liturgije u katoličkim crkvama, dolaze li katolički svećenici na njegove? “Postoji međusobno poštovanje, ali nismo uspostavili da se posjećujemo i idemo na liturgije jedni drugima”, odgovara nam.

U gradu i na području koje pokriva danas je oko 17 posto Srba. Otišli smo do jedne miješane hrvatsko-srpske obitelji, Suzane i Nikole Kovačevića. Ona je učiteljica razredne nastave u lokalnoj osnovnoj školi, a on je nezaposlen. Nikola je nekad u srednjoj školi predavao predmet ONO i DSZ (općenarodna obrana i društvena samozaštita) koji je ukinut 1992. godine, potom se okušao kao obrtnik, a nakon toga je u HOC-u Bjelolasica bio šef održavanja sve do požara koji je odveo tvrtku u stečaj. Oboje su nezadovoljni kako grad funkcionira (Nikola je član DSS-a), pričaju s puno gorčine, smatraju da je Srbima teže doći do posla te da je u Ogulinu za sve potrebna veza. S njima se posve slaže Siniša Ljubojević, gradski vijećnik i šef DSS-a. “Aktualna vlast nije u bitnom drukčija od prethodnika iz HDZ-a, a sve ostalo je samo PR”, vrlo je kritičan.

Ogulin, 281019
Reportaza o Ogulinu.
Na fotografiji Nikola i Suzana Kovacevic, bracni par razlicith nacionalnosti.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX

Nikola i Suzana Kovačević, bračni par različitih nacionalnosti

 

Ta nova garnitura, međutim, prilično glasno “klofa” javne tvrtke i redom istresa čudnovate račune, od Pučkog otvorenog učilišta preko Stambeno-komunalnog gospodarstva do Vodovoda gdje je bivši direktor dobio i izvanredni otkaz. Naizgled mirnim gradom tako pršte kaznene prijave, prašina se diže iz bivšeg bastiona HDZ-a, danas jedinog grada u Karlovačkoj županiji u kojem je na vlasti SDP. No, rasplet oko tih prijava se još čeka, a stižu i iz kontra smjera. Domitrović je već bio, kaže nam sam, na ispitivanju u policiji, a četiri-pet puta je prijavljen lokalnom Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa. Prema načinu na koji o tome govori, zasad je neozlijeđen.

Niz je teorija o tome kako se u Ogulinu dogodio prevrat, a Ljubojević naglašava da je Domitrović 2017. godine pobijedio uz podršku “srpskih glasova”. SDP ima tek oko 200 članova, ali kuloari i tu skromnu brojku smatraju napuhanom. Lijeva opcija je najprije zavladala u koaliciji s nezavisnim kandidatima (uglavnom desne provenijencije) i Demokratskim savezom Srba, a onda se u nizu javnih svađa, tajnih sastanaka, ostavki i optužbi lani raspala. Na ovogodišnjim izvanrednim izborima SDP je osvojio devet od 17 vijećničkih mjesta i sada vladaju sami. Od oko 13 tisuća stanovnika i 11.099 birača, na birališta je izašlo njih 56,1 posto i 2861 glas je dobila lista koju je vodio Domitrović, čovjek koji je u politiku kročio iz obiteljskog biznisa prije nekoliko godina.

Grumf, kako se zove tvrtka koju je osnovao njegov otac, snažno se razvila zahvaljujući poslovima s Bechtelom. Njezino je vođenje krajem 90-ih godina, kao mladi inženjer strojarstva, preuzeo Dalibor Domitrović, a sada je vlasnička prava prebacio na odvjetnike. “Biznis vodi brat”, kaže kratko. Bave se trgovinom, održavanjem i popravkom motornih vozila, a osnovali su i knjigovodstveni servis. Što ga je nagnalo u utrku za šefa Grada? “Revolt. Dobro sam živio kao poduzetnik, ali onda sam, upoznavši sustav, rekao da ću srušiti političare i kupnju biračkog tijela proračunskim novcem te se nakon toga vratiti u biznis. Imam dva sina, ne želim da moraju ići raditi u Irsku ili Njemačku”, odgovara. Od početka 90-ih se, kaže, iz Ogulina odselilo oko 7000 ljudi.

Ogulin, 281019
Reportaza o Ogulinu.
Na fotografiji Poduzetnicka zona Ogulin.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX

Poduzetnička zona Ogulin

 

Pomalo intrigantan je njegov odnos s karlovačkim županom Damirom Jelićem (HDZ). Kaže da se nisu “ni vidjeli, ni čuli” godinu dana, na neki se način osjeća u izolaciji. Lani je, doduše, župan htio doći na svečanu sjednicu Gradskog vijeća, ali pritom i održati prezentaciju svog županijskog programa koji je nazvao “407 za 047” - igra brojki, pozivni za Karlovac je 047, a u području Ogulina projekata je 62 - na što Domitrović nije pristao. Nije htio da mu župan “ukrade show”, nudio mu je da samo održi govor. Na to župan nije pristao. Otad je među njima zavladala tišina, odnosi škripe, a u Ogulinu se na istaknutim mjestima koče jumbo-plakati “407 za 047”. Škripi i oko medija, kako nam se požalio šef lokalnog HDZ-a Lipošćak. Tvrdi da je njegova stranka u Ogulinu u medijskoj izolaciji, ne pojavljuje se u programu radiostanice i vijestima OGportala koje vodi dugogodišnja novinarka i urednica Dubravka Vuković, ujedno gradonačelnikova prijateljica i supruga županijskog šefa SDP-a. (Ona ne vidi problem, smatra svoju uređivačku politiku otvorenom.)

I oko pokušaja privatizacije radija, koji je više puta saniran javnim novcem, te oko (pre)nisko određene prodajne cijene lani su se zakuhale strasti. Taj gradonačelnikov prijedlog na kraju nije prošao, radio je još u gradskim rukama. Portal je, pak, projekt lokalne Udruge za demokraciju i civilne aktivnosti (U.D.I.C.A.), a pokrenula ju je Dubravka Vuković i lokalni novinari još tijekom vlasti HDZ-a kad je ostala bez angažmana. Naglašava kako danas u Ogulinu više nije “običaj” da se gradonačelniku u intervjuu postavljaju unaprijed dogovorena pitanja i tvrdi da su telefonske linije za pozive slušatelja otvorene za sve.

Ogulin, 281019
Reportaza o Ogulinu.
Na fotografiji Dubravka Vukovic, glavna urednica i direktorica Radio Ogulina i OG portala.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX

Dubravka Vuković, glavna urednica i direktorica Radio Ogulina i OG portala

 

S prozora hotela Frankopan slika grada je mnogo idiličnija od ove naše, kao što taj “zavičaj bajki” vjerojatno vide korejski turisti s kojima smo se ujutro prije odlaska naguravali po stubištu. Oni su među najbrojnijim posjetiteljima toga malog hotela, dolaze radi izleta na Plitvice i uglavnom se ne zadržavaju. Prosječni boravak gosta traje 1,5 dana. Hotel ipak opstaje, biznis ide dobro, kaže nam voditeljica Ivana Jelić, a pomaže i to što se u atriju odvijaju svadbe. Njezin otac, stolar Milan Ceranić koji i dalje drži obrt i pritom redovito obilazi hotel, prisjeća se kako je malo tko u Ogulinu vjerovao da će on i partner uspjeti kad su se u projekt obnove upustili 2005. godine, podigavši kredit i sami uređujući sve što su kao obrtnici mogli. Otvoreni su stalno, a za vjenčanja su već prebukirani do kraja ljeta 2020. godine.

Jedan od posljednjih termina uhvatila je naša sljedeća sugovornica, lokalna zubarica Danira Štimac, s kojom smo se zapravo našli jer je u Ogulinu poznata i po organiziranju humanitarne akcije za pomoć u školovanju 20 djece u tanzanijskom selu Kisongo. Prošlog je Badnjaka od prijatelja i poznanika prikupila za njih 6000 eura, a upravo kreće u novu akciju. Objašnjava da je odmah nakon diplomiranja htjela posjetiti Afriku preko jedne međunarodne organizacije i tamo volontirati, ali nije uspjela, nije imala novca za put i smještaj. Onda je lani upoznala don Velimira Tomića koji u Tanzaniji vodi katoličku misiju, kofere natrpala zubnim pastama i četkicama te otišla s dečkom u trotjedni posjet misiji, pomagala i družila se s djecom. Sada, povjerava nam, mašta o medenom mjesecu u Africi, ali dečko nije baš oduševljen tom idejom. Vidjet će. Pitamo je ima li u gradu i okolici migranata, čuli smo da je ljetos bila policijska potjera za njima usred Ogulina. Ima, kaže, jednom su joj prošli i pokraj kuće. “Nisu ništa rekli. Ni ja”, dodaje tiho. Mi ih nismo sreli, ili ih nismo prepoznali, a potjera nije bilo.

Ogulin, 281019
Reportaza o Ogulinu.
Na fotografiji Danira Stimac, zubarica u DZ Ogulin
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX

Danira Štimac, stomatologinja u DZ Ogulin

 

Iz tog grada nismo mogli otići bez nekoliko žutih, vakumiranih glavica kiselog zelja koje obećavaju odlične sarme, a imaju oznaku izvornosti i zemljopisnog podrijetla.

“Svaku glavicu premetnemo po rukama više puta”, ispričao nam je šef Poljoprivredne zadruge Ogulin Marinko Sabljak dok nas je vodio od polja do pogona za kiseljenje, prilično teškog mirisa. Godišnje proizvedu 300 do 500 tona kiselog kupusa i upravo se pripremaju za natječaj EU, kreću u ozbiljan projekt komercijalnog uzgoja domaće sorte kupusa nazvane Ogulinac. Zadruga brine za održavanje te sorte i uzgoj certificiranog sjemena, a trenutačno ima šest zaposlenika i 13 članova.

“Do 2014. bili smo braniteljska zadruga, svi osnivači su bivši branitelji, ali zbog loše percepcije na tržištu onda smo se preimenovali”, kaže Sabljak. Na naš upitni pogled pojašnjava: “Pa, gledali su na nas kao da smo skupina povlaštenih”. Za kraj, samo da znate, kad vidite da na vrećici piše “Ogulinski kiseli kupus” ili “Ogulinsko kiselo zelje”, to znači da je proizvedeno i prerađeno na području grada Ogulina i općina Josipdol, Plaški, Tounj i Saborsko. Njegova je tajna u klimi i tlu, iako i dalje nije jasno je li ono ličko ili goransko.

Ogulin, 281019
Reportaza o Ogulinu.
Na fotografiji Marinko Sabljak, upravitelj Poljoprivredne zadruge Ogulin
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX

Marinko Sabljak, upravitelj Poljoprivredne zadruge Ogulin