Srpski tajkun

Nebojša Šaranović: U Kraš uložio više od 200 milijuna kuna, a evo koliko plaća radnike

AUTOR:

  • Boris Orešić

OBJAVLJENO:

29.9.2019. u 13:00

AUTOR:

  • Boris Orešić

OBJAVLJENO:

29.9.2019. u 13:00

Vlado Kos / Peđa Milosavljević / Hanza Media

Beogradski poduzetnik Nebojša Šaranović

“Kad znam što sam radio i kad to promatram iz sadašnje pozicije, vidim da sam pravio greške i da me je negdje i Bog čuvao. Ja volim borce u životu. Kad vidim da se netko bori, pa makar i griješio, on mora uspjeti. Bez upornosti i bez želje za uspjehom nema ništa, ali ljudi moraju biti i motivirani. Nama nije cilj zaraditi novac, mi smo odlučili graditi tvrtku, što je mnogo teže. Jer, novac zarađuje i diler, ali nije stvorio tvrtku. Mogli smo imati deset ljudi i zaraditi novac i što? Bili bismo bogati ljudi. A ovako smo bogatiji. Mi volimo ono što radimo i posvećujemo se tome maksimalno. To je, u suštini, naš život.” Tako je svoju životnu i poslovnu filozofiju 2000. opisao beogradski poduzetnik Nebojša Šaranović koji se u središte hrvatske pozornosti, ali podjednako i srbijanske javnosti ovih dana našao nakon što je njegova tvrtka Kappa Star Limited, čije je sjedište na Cipru, u svega dva tjedna kupila 20 posto dionica Kraša koje je platila više od 200, a po neslužbenim podacima možda i nevjerojatnih 250 milijuna kuna. Šaranović je to 2000. kazao u intervjuu koji nikada nije u cijelosti objavljen, a da prenesemo njegove riječi dopustila nam je autorica, beogradska novinarka koja je s njim razgovarala dok je bio jedan od vodećih ljudi u Delta Holdingu i najbliži suradnik tada (a po mnogima i danas) najmoćnijeg srbijanskog tajkuna Miroslava Miškovića, uz kojeg je još početkom 90-ih zaplivao u ozbiljne poslovne vode.

Beograd 060514. Specijalni sud, Miroslav Miskovic.
Foto:
CROPIX

Najmoćniji srbijanski tajkun 90-ih Miroslav Mišković

 

Prevelik rizik

Ista novinarka s kojom smo ovih dana razgovarali za Jutarnji list prisjeća se kako je Mišković svojim suradnicima znao govoriti da će ih smatrati biznismenima tek kada izgube prvih 100 tisuća njemačkih maraka, objašnjavajući kako prilikom ulaganja u posao treba biti spreman i na rizik pa i kada izgubiš, ići dalje. Je li se Šaranović upustio u preveliki rizik, pitaju se ovih dana mnogi koji prate događanja na Zagrebačkoj burzi jer ne uspijevaju dokučiti zašto je srpski poduzetnik tako bjesomučno navalio na Kraš kada gotovo nema šanse da u skorije vrijeme postane većinski vlasnik vodeće hrvatske konditorske industrije, budući da se dva najveća pojedinačna vlasnika, Mesna industrija braće Pivac i Kraš ESOP, čvrsto drže zajedno u upravljanju kompanijom i pokušavaju otkupiti što veći broj dionica na burzi kako bi učvrstili svoje vlasničke pozicije.

Početkom rujna, prije nego što se srpski poduzetnik pojavio na Zagrebačkoj burzi, dionica Kraša je postizala cijenu od 382 kune, a posljednjih je dana skočila na 1050 kuna. Kako bi postao većinski dioničar Kraša, Šaranoviću sada više ne preostaje drugo nego da otkupi dionice od barem jednog od dva sadašnja najveća suvlasnika. Tada bi njegove zagrebačke akvizicije dobile puni smisao jer bi u konditorskoj industriji prešao granice Srbije i dobio priliku da postane regionalni igrač. U sastavu njegove grupacije sada su dvije velike tvornice čokolade i keksa u Srbiji - Jaffa iz Crvenke koju je preuzeo u privatizaciji sredinom dvijetisućitih te Banini iz Kikinde koji se grupaciji priključio 2017. godine. Ipak, njegov glavni biznis je proizvodnja kartona i papira. Nakon što je, prema dostupnim informacijama 2004., otišao iz Delte, Šaranović kupuje Fabriku kartona Umka u istoimenom beogradskom predgrađu, a 2008. njegova grupacija preuzima Fabriku hartije Beograd (FHB), najstariju tvornicu papira u Srbiji čiji se veliki pogoni nalaze na drugom kraju Beograda, na Adi Huji uz Dunav, no ona, doznajemo, više nije u njezinom većinskom vlasništvu. U sastavu Šaranovićeve grupacije sa sjedištem u Nikoziji su i Papir Servis FHB koji se bavi prikupljanjem starog papira za reciklažu te Ekostar Pak koja upravlja ambalažnim otpadom. Zbog svega toga Nebojšu Šaranovića u Srbiji nazivaju i kraljem papira. Kamioni Papir Servis FHB-a, primijetili smo, dovoze sirovinu u Umku, gdje se kroz ogradu velikog tvorničkog kompleksa mogu vidjeti brda staroga papira koji čeka na preradu. Ispred ulaza u tvornicu, smještenu uz Savu, nedaleko od najpoznatijeg beogradskog kupališta Ada Ciganlija, susrećemo radnicu koja nam otkriva da u Umki radi već 30 godina.

Hanza Media

U sastavu Šaranovićeve grupacije, osim tvornice Jaffa iz Crvenke, nalazi se i Banini iz Kikinde, za proizvodnju papira i kartona

 

“Dobro nam je. Ništa se nije promijenilo otkako je Šaranović preuzeo tvornicu. Isto je i prije i sada”, kaže nam radnica koju čudi toliki interes medija za Umku. I mediji u Srbiji, naime, svakodnevno izvještavaju o Šaranovićevom iznenadnom pohodu na zagrebački Kraš i, koliko čujemo u beogradskim novinarskim krugovima, bezuspješno pokušavaju doći do njega. A koliko se on vješto krije potvrđuje podatak da se godinama nije pojavio u javnosti niti dao intervju ili izjavu za bilo koji medij. Nema ni njegovih fotografija novijeg datuma, a ne zna se ni gdje živi.

“Koliko mi je poznato, on već nekoliko godina živi u inozemstvu. Ne znam gdje je, a i da znam, ne bih vam rekla”, govori nam poznata beogradska menadžerica koja je nekad blisko surađivala sa Šaranovićem. Negira podatak koji smo čuli da je u kontaktu s njim i nipošto ne želi da joj otkrivamo ime. “Za razliku od drugih gospodarstvenika, on se ne eksponira jer želi široj javnost biti nepoznat. To nije nemoguće. U potpunosti ga razumijem jer sam i sama takva. Nisam javna osoba i ne želim da me ljudi prepoznaju na ulici”, ističe naša sugovornica, dobro poznata u srbijanskim poslovnim krugovima.

Vanjska konkurencija

Kratko nam odgovara kako o Šaranoviću misli sve pozitivno, ali ne želi o njemu pričati novinarima jer pretpostavlja da on to ne bi volio. Iz poslovne perspektive govori da područje bivše Jugoslavije oduvijek vidi kao jedno tržište na kojem tvrtke koje se bave istom djelatnošću trebaju raditi zajedno kako bi se oduprle konkurenciji izvana. Kao primjer navodi srpsku Deltu, hrvatski Konzum i slovenski Mercator koji su se svojedobno trebali spojiti u jednog velikog trgovačkog diva, ali je ta ideja propala, iako je navodno gotovo bila pred realizacijom. Danas glavnu riječ u maloprodaji u sve tri države vode tvrtke iz drugih zemalja.

“Tvrtke se okrupnjavaju da bi bile konkurentnije. Ne znam koja je Šaranovićeva logika, ali moja bi bila da se spoje sve velike konditorske tvrtke u našoj regiji kako bi mogle konkurirati na europskom tržištu. Iz koje je zemlje koja tvrtka, to je nebitno. Spajanjem se minimiziraju troškovi. To je ekonomska logika”, zaključuje menadžerica iz Beograda.

Poznato je da je Kraš prije desetak godina bio ozbiljno zainteresiran za kupnju Jaffe koja je tada već nekoliko godina bila u Šaranovićevim rukama. Riječ je o tvrtki koja je vlasnik istoimenog brenda, popularnog biskvita sa želeom od naranče i preljevom od čokolade, koji se od 1975. godine proizvodi u pogonima u mjestu Crvenka u vojvođanskoj ravnici, udaljenom svega nekoliko desetaka kilometara od granice s Hrvatskom. Na stranici Kappa Stara piše kako je od 2006. godine do danas u tvornicu investirano 30 milijuna eura. Izgrađena je nova proizvodna hala ukupne površine 12.000 kvadrata, u kojoj su montirane tri najsuvremenije linije za proizvodnju konditorskih proizvoda. Osim Jaffa keksa, ondje se proizvode i hrvatskim kupcima dobro poznati Munchmallow, integralni keksi O’cake, napolitanke i drugi slatki proizvodi koji su osvojili brojne nagrade za kvalitetu.

Hanza Media

Tvornica u Crveniki, Jaffu iz Crvenke Šaranović je preuzeo srednimo 2000-ih

Kako bismo nešto više saznali, uputili smo se u Crvenku. Na parkiralištu ispred ulaza u tvornicu razgovaramo s dvojicom radnika. Jesu li ikada vidjeli Nebojšu Šaranovića? “Dođe on otprilike dvaput godišnje, možda i češće. Mislim da je bio prije Nove godine. Normalan je čovjek, pristupačan. Uvijek se javi i pita nas kako smo. Oko njega nema velike pompe. Obično je samo u pratnji svog vozača ili nekoga od direktora”, kaže nam jedan dugogodišnji radnik Jaffe, koji pamti i 80-te godine prošloga stoljeća, kad su plaće u Jaffi bile barem dvostruko veće nego u drugim tvrtkama u Crvenki. Jaffa je bila na glasu kao najbolji poslodavac u cijelom kraju. Danas su, kaže, druga vremena i važno je da se radi i da plaća stiže svaki mjesec. “U 11 godina koliko ovdje radim jednom sam susreo Šaranovića. Pristojno me pozdravio i ja njega. Kulturan čovjek”, kaže drugi radnik. “Da nema Jaffe, ovo bi bila obična selendra. Crvenka je nekada imala 15-16 tisuća stanovnika, a danas ih nema više od 8 tisuća. Ljudi su otišli u Novi Sad, Beograd ili u inozemstvo. To malo što ih je ostalo živi od Jaffe koja zapošljava nekoliko stotina ljudi ili rade u obližnjoj šećerani koju drži neki Grk, a Jaffa od nje kupuje šećer”, govori nam jedan mještanin u kafiću u središtu mjesta, kojem nije poznato da Šaranović u Crvenki ima kuću i da ga je itko vidio van tvorničkog kruga. “Ljudi su bili u strahu što će biti s Jaffom kad ju je preuzeo Šaranović. No, ispalo je odlično. Proširili su paletu proizvoda. On se pokazao kao ozbiljan biznismen. Kći i sin mi rade u Jaffi i dobro im je. Plaća je redovna”, kazao nam je Slavko Varga, jedini od svih koji nam je otkrio svoje ime i pristao da ga slikamo.

Bez odgovora

Na razgovor nam pristaje još jedan anonimni mještanin koji je nekoliko godina ozbiljno surađivao s tvornicom poznatog čokoladnog biskvita. Jaffa, ističe on, jako dobro posluje, ali to ne znači da je dobro i radnicima. “Većina radnika ima 200 do 250 eura plaću. Malo tko ima 400 eura. Od toga se ne može živjeti, nego jedva spajati kraj s krajem. Stoga je Jaffi sve teže naći radnike i sve više uzima sezonske radnike. Neće ljudi raditi za tako mali novac. Slično je, čujem, i u Baniniju u Kikindi. Država je prodala tvornice, ali nove vlasnike nije obavezala da radnicima moraju davati plaće od kojih se može živjeti. Kada tvornicu uzme veliki tajkun, to ne može biti dobro. A običnim ljudima je najbolje da šute ako žele dobiti bilo kakav posao”, objašnjava naš sugovornik iz Crvenke, koji pozorno prati kako Šaranović kupuje Kraševe dionice pa zaključuje: “Ako ga preuzme Jaffa, Kraš je mrtav. Vjeruj mi”.

Bojan Knezović, direktor Jaffe, iznosi pak sljedeće službene podatke o poslovanju kompanije i tvrdi da je prosječna plaća 20 posto viša od prosjeka u Srbiji.

- Krajem 2002. godine Kappa Star Grupa u postupku privatizacije postala je vlasnik Jaffa Fabrike biskvita Crvenka. Nakon preuzimanja u Jaffu se kontinuirano ulaže, raste broj zaposlenih, raste proizvodnja i prihodi kompanije. Sagrađena je potpuno nova tvornica, u razvoj je uloženo 30 milijuna eura. Broj radnika je udvostručen, tvornica je preuzeta s 400 radnika a danas ih zapošljavamo 800. Prosječna plaća radnika u Jaffi je 550 eura, što je 20 posto više od prosječne plaće u Srbiji. Proizvodnja je od preuzimaja utrostručena, a promet je s 12 milijuna eura povećan na 46 milijuna eura. Svi podaci su javno dostupni, kaže Knezović.

Na glavnoj porti Jaffe molimo da nas pokušaju spojiti s nekime u tvrtki s kime bismo mogli razgovarati. Portir zove pa nam prenosi poruku: “Ništa. Javite se u predstavništvo u Beograd”. A u glavnom gradu Srbije bezuspješno tražimo predstavništvo Kappa Star Limited grupacije. Na internetskim stranicama kompanije navodi se samo adresa u glavnom gradu Cipra. No, od beogradskih novinara i pretragom internetskih stranica uspijevamo doznati da se beogradsko predstavništvo cijele grupacije i Jaffe nalazi na Dedinju, nedaleko od vile Jelene braće Karić i Kuće cvijeća na adresi Bulevar kneza Aleksandra Karađorđevića 36. Riječ je, provjerili smo, o raskošnoj vili, katnici obloženoj bijelim kamenom, koja je poput većine okolnih luksuznih kuća sagrađena početkom 20. stoljeća.

Hanza Media

Raskošna vila na adresi Bulevara kneza Aleksandra Karađorđevića 36 gdje je ranije bilo sjedište Šaranovićeve tvrtke, a danas je tvrtke Yucel, konzultantske kompanije

 

Završio ekonomiju

Nalazi se na uzvisini i okružena je raskošnim vrtom, a na ulaznoj kapiji je mala metalna ploča s logotipom tvrtke Yucel. Kasnije pretragom utvrđujemo da je riječ o konzultantskoj kompaniji. Kako bismo ipak provjerili je li tamo i Šaranovićevo beogradsko sjedište, zvonimo i za koji tren dolazi čuvar u smeđoj uniformi kojem postavljamo to pitanje. “Druže izvini, nemam nikakva ovlaštenja da ti dajem informacije”, odgovara nam čuvar misteriozne dedinjske rezidencije. Zasigurno nismo bili prvi novinari koju su mu zadnjih dana zvonili. Beogradski mediji, u želji da otkriju koji nepoznati detalj o životu tajanstvenog poduzetnika, iskoristili su ovotjedne objave na Twitteru Branislave Milunov, nekadašnje direktorice komunikacija u Delta Holdingu, u kojem je Šaranović 1991. započeo karijeru nakon završenog Ekonomskog fakulteta. Ona za Jutarnji kaže da nema što više dodati tome što je napisala. “Njegov odlazak u Rusiju bio je veliki hazarderski pothvat jer nije znao ni riječi ruskog. Ali je pregovarao. Tako je, kad je otišao u Novosibirsk u jednu vojnu bazu tek otvorenu za javnost i trgovinu, ponio tri boce viskija. Njih sedam, a on sam. On ne zna ruski, a oni engleski... Izvadio je Nebojša viski iz torbe i onda su počeli pričati. Oni engleski, a on ruski”, piše Branislava Milunov i navodi da se Šaranović potom u Rusiji upustio u trgovinu celulozom, na kojoj je zaradio prvi milijun. “Rekao je tada: ‘Prvi put sam osjetio što znači raditi s milijunima, i to me je strašno zainteresiralo’”, otkrila je Milunov. Miroslav Mišković je, saznajemo od ljudi koji su s njime radili 90-ih godina, svojim mladim suradnicima, među kojima je bio i Šaranović, dao slobodne ruke da rade kako sami misle da je najbolje i da u potrazi za vrijednim poslovima idu po cijelom svijetu. Radeći s velikim svjetskim kompanijama su, kaže nam jedan od njih, stasali u ozbiljne biznismene.

Šaranović se godinama nije pojavio u javnosti niti dao intervju ili izjavu za bilo koji medij. Nema njegovih fotografija novijeg datuma, a ne zna se ni gdje živi

 

Miloševićevo doba

A svoje viđenje tih vremena, kad je Srbijom vladao Slobodan Milošević te je bila pod međunarodnim sankcijama, kao i suradnju s Nebojšom Šaranovićem sam Miroslav Mišković opisao je u svojoj knjizi “Ja, tajkun” koja je objavljena prošle godine. Pozvao je, piše, 1993. dvojicu mladih suradnika, Milovana Roganovića i Nebojšu Šaranovića, kojima je bilo tek 27-28 godina i kazao im kako Delta neće biti ozbiljna tvrtka dok ne zakorače u inozemstvo te ih poslao u Rusiju.

“Rekao sam im da imaju moju punu podršku, da svaki dan traže nove šanse i nove poslove, da se ne boje grešaka i da je na kraju najbitnije da imaju jednu dobru odluku više od loših. Zbog sankcija su do Moskve putovali 20 sati, nisu znali ruski, a nisu znali ni kojim poslovima će se baviti. Skoro dva mjeseca sjedili su u maloj iznajmljenoj kancelariji preko puta Bijelog doma, sve dok im iz Beograda nismo poslali poruku da nabave natrijev peroksid. Milovan i Nebojša saznali su da taj spoj, ključan za izradu deterdženta, proizvodi zavod u Kujbiševu i kreću na put. U prtljagi 12 boca viskija. Četiri i pol sata avionom do Novosibirska, vlakom do Barabinska, a onda još pet sati kroz stepu. Sastanak počinje navečer, pregovori su na ruskom, koji su učili tek mjesec dana, ali sa svakom novom bocom njihov ruski postaje bolji. Pred jutro, viski je popijen, a posao sklopljen”, piše Mišković u svojoj autobiografiji i zaključuje da je “Nebojša u Rusiji plivao kao riba u vodi i postao zvijezda ruskih operacija, a pravi veliki posao koji je sklopio i koji je podigao i Deltine i njegove apetite, bila je nabavka velike količine celuloze u istočnom Sibiru”. To ih je, dodaje, 1994. potaklo da kupe Bajkalski celulozni kombinat, koji je 49 posto bio u vlasništvu ruske države, a 51 posto malih dioničara. Kombinat je proizvodio celulozu i prodavao je Kini. “Šaranović je, najčešće sam, a nekad i sa mnom, išao od vrata do vrata i obilazio kuće po bespućima i zabitima Sibira. Po vjetru i mrazu tragali smo za tisućama malih dioničara Bajkalskog kombinata. Trebalo je sakupiti preko 50 posto dionica i postati većinski vlasnik. Na kraju smo uspjeli kupiti 50,2 posto. To, koliko znam, nikad nikome u Rusiji nije uspjelo”, ustvrdio je Mišković dodajući da su većinski udio platili ukupno 1,5 milijuna dolara, da bi ga 2000. prodali moćnom Olegu Deripaski za čak 10 milijuna dolara i sveukupno na Bajkalskom kombinatu zaradili 25 milijuna dolara, koje su donijeli u Srbiju.

Vrijeme će pokazati hoće li Šaranoviću i aktualna hrvatska poslovna avantura biti isplativa kao ona ruska prije 25 godina.