Politika ili vlasništvo

Kako posluju tvrtke u kojima su suvlasnici država i mirovinski fondovi?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

26.1.2019. u 15:14

AUTOR:

OBJAVLJENO:

26.1.2019. u 15:14

Zagreb, 161214.
Tvornica vlakova Koncar - Elektricna vozila.
Predsjednik Vlade Zoran Milanovic posjetio je tvrtku Koncar - Elektricna vozila d.d., gdje se sastao s predstavnicima uprava Koncara d.d., Koncar - Elektricna vozila te HZ Putnicki prijevoz, a potom je obisao proizvodne pogone.
Foto: Davor Pongracic / CROPIX
Davor Pongračić / Hanza Media

Pogon Grupe Končar

Brak iz interesa države i društava za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima dovodio je u zadnjih 16 godina do vratolomnih situacija u kojima nisu najbolje prolazili ni mirovinci ni članovi njihovih fondova, pa ni, neizravno, porezni obveznici. Država, naime, ima moć da svojim odlukama kroji zakone i podzakonske akte koji mirovinskim fondovima znače “život ili smrt”, pa je jasno kako menadžeri društava za upravljanje tim fondovima i te kako moraju paziti kakve poruke dolaze s Markova trga.

To se do sada posebno očitovalo u upravljačkim i nadzornim procesima u tvrtkama u kojima su mirovinski fondovi uložili novac svojih članova, budućih umirovljenika, jer su vladajuće koalicije znale prečesto naturati kadrovske i “poslovne” odluke koje u “normalnim” okolnostima ne bi dobile zeleno svjetlo u korporativnom procesu odlučivanja. U neformalnim razgovorima s novinarima to ne kriju ni u mirovinskim fondovima. “Da, to je točno, dapače, mi smo sada u situaciji da i javno pozivamo državu da krene u privatizaciju Hrvatske elektroprivrede ili Hrvatskih pošta, zbog toga što smatramo da se radi o dobrim investicijskim prilikama, ali i tada bi mi imali manjinski paket dionica, a država većinski, i opet bi država tu bila glavni igrač i vodila igru. Na žalost, to je tako, dobro je jedino to što ipak polako i predstavnici države u upravnim i nadzornim odborima postaju sve profesionalniji i odgovorniji prema poduzeću u kojem rade.

Manje dionica, više direktora

Daleko je to od poželjnog nivoa, ali napredak se vidi, pogotovo ako znamo koliko smo se puta do sada opekli u situacijama u kojima je politika diktirala upravljačke planove i poteze u tim kompanijama”, rekao nam je jedan visokopozicionirani menadžer iz obveznih mirovinskih fondova, komentirajući stav države da i u poduzećima u kojima je država većinski vlasnik, ali u onima u kojima nije većinski vlasnik, ali je najveći pojedinačni vlasnik ili ima više od 25 posto dionica, nastoji zadržati glavnu upravljačku palicu.

Taj se scenarij prošli tjedan ponovio u Končar Grupi, odnosno Končar-Elektroindustrija d.d. kada je, kao što se neslužbeno i najavljivalo, na sjednici Nadzornog odbora održanoj 18. siječnja Darinko Bago imenovan za predsjednika uprave imenovan, a za zamjenika predsjednika uprave i člana uprave Gordan Kolak. I Bago i Kolak su, naime, kandidati države za te funkcije, a, kako se moglo doznati, predstavnici mirovinskih fondova, koji u Končaru imaju blizu 48,2 posto dionica, pristali su na neformalni prijedlog Vlade (država ima 32 posto dionica Končara) da Vlada predloži predsjednika uprave, dok će ostala četiri člana uprave neovisno imenovati NO. Dakle, iako obvezni mirovinski fondovi zajedno s još nekim manjim dioničarima mogu nadglasati Vladu u svakom trenutku u Skupštini dioničara, zbog Vladine “poluge moći” mirovinci su pristali na to da Vladin kandidat bude predsjednik uprave, dok se ostali članovi uprave mogu imenovati na “normalan” način, putem glasanja članova Nadzornog odbora bez unaprijed utvrđenih “kvota”. U priopćenju se, što je zanimljivo, navodi kako su jednoglasnom odlukom NO-a predsjednik i članovi uprave imenovani do 19. siječnja 2020., što je posljedica neformalnog dogovora da nakon što Darinko Bago u 65. godini života iduće godine ode u penziju, na njegovo mjesto dođe Gordan Kolak. Skupština Končara je, za svaki slučaj, nedavno donijela odluku da se uprava imenuje na mandat do pet godina, a ne, kao do tada, na mandat od pet godina, pa se stoga spekuliralo da će ta promjena omogućiti da Darinko Bago ostane predsjednik uprave još godinu dana, do svoje 65. godine. Ipak, očito je da je Nadzorni odbor u startu odlučio otkriti karte i upravu imenovati na godinu dana, što baš i nije uobičajeno. Prema nekim izvorima, Bago bi nakon odlaska s mjesta predsjednika uprave Končara, nakon 20 godina upravljanja Končar Grupom, mogao nastaviti karijeru kao član NO-a Končara uime Vlade RH. Predsjednik uprave bi, tako, od iduće godine postao Gordan Kolak, koji je ustvari, nakon Bage, novi kandidat Vlade, odnosno HDZ-a, za to mjesto. Kolak je vlasnik tvrtke Comitium, neformalni član savjetničkog tima ministra obrane Krstičevića, član Vijeća za domovinsku sigurnost predsjednice te tajnik HDZ-ova Odbora za domovinsku sigurnost. Bio je i izvršni direktor u King ICT-ju, predsjednik uprave kompanije Megatrend te šef uprave DOK-ING-a. Dioničari Končara s kojima smo pričali, kao i neki drugi menadžeri, ističu kako Kolak ima menadžerski kapacitet, ali da se ipak radi o kompromisnoj odluci, jer bi većina dioničara izabrala nekog drugog da iza Kolaka ne stoji Vladina “batina”.

Izgubio u Podravci, stigao u Končar

Podsjetimo, Kolak je prethodno bio i ozbiljan kandidat za predsjednika uprave Podravke, ali je “u zadnjoj minuti”, nakon pripetavanja u HDZ-u, ta pozicija pripala Marinu Pucaru. Koprivnička Podravka je, pak, drugo veliko poduzeće u kojem se lome vlasnička koplja između mirovinaca i države - mirovinski fondovi imaju 49,6 posto dionica, a država preko Kapitalni fonda (Fond Hrvatskom mirovinskog zavoda) ima 28,17 posto, no politika tu i dalje, temeljem istog neformalnog dogovora, ima “pravo” postaviti predsjednika uprave, dok mirovinci, kao i u Končaru, imaju “pravo” na predsjednika Nadzornog odbora. Ipak, naši izvori ističu kako se poslovni procesi u Podravci iz godine u godinu unapređuju i da se situacija realno poboljšava, ali jednako tako napominju da bi zadnjih desetak godina taj napredak bio znatno brži da država nije plela svoje prste u kadroviranje i odlučivanje.

Treći takav slučaj je Đuro Đaković iz Slavonskog Broda u kojem je tek aktivistički investitor Nenad Bakić sa “saveznicima” uspio koliko-toliko povećati transparentnost poslovanja kompanije i utjecati na povećanje korporativne kulture upravljanja. U Đuri država ima 23 posto dionica, Nenad Bakić 17,3, a mirovinci 11 posto, no nema sumnje i da bi ta kompanija danas bila u mnogo boljoj situaciji da poslovne odluke nije korigirala politička “nevidljiva ruka”. Doduše, politika se prošle godine u tom smislu “odužila” Đuri, jer mu je Vlada dala presedansku suglasnost za kreditno zaduženje od 95 milijuna kuna i državno jamstvo u visini od 76 milijuna kuna za to kreditno zaduženje, a s ciljem provođenja financijske konsolidacije, za obrtna sredstva i restrukturiranje duga.

Kako je tada izvijestio ministar financija Zdravko Marić, jamstvo je dano “da bi se osiguralo da svi do sada pozitivni učinci konsolidacije društva imaju svoj nastavak i u budućnosti, a sve s ciljem postizanja održivog modela poslovanja, te je nužno započete procese dovesti do kraja”. U obrazloženju Vladinih odluka se navodi i da je, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja dokapitalizacije, “pozicija Đakovića izrazito okarakterizirana procesom unutarnje konsolidacije koji se provodi od kraja 2014.”. I stvarno, poslovna pozicija Đure Đakovića je i dalje “izazovna”, pa su ovog tjedna iz kompanije obavijestili kako se u cilju dovršetka restrukturiranja započelo proces napuštanja neprofitabilnog dijela djelatnosti društva - proizvodnje teške opreme. Naime, taj dio tvrtke već niz godina ostvaruje gubitke, a uprava procjenjuje da u kraćem vremenskom razdoblju, bez obzira na postignute napretke, nije moguće preokrenuti trend negativnih rezultata. Tako se u cilju povećanja profitabilnosti gasi pogon u Industrijskim rješenjima koji prema riječima uprave Marka Bogdanića ima 150 zaposlenih, a prema riječima Stjepana Mirkovića, sindikalnog povjerenika u Industrijskim rješenjima 160 radnika, od kojih će dio nastaviti raditi u drugim pogonima Grupe, a dio će otići uz otpremnine sukladno Kolektivnom ugovoru.

 

U Petrokemiji, koju svojim aktivistički investitorskim djelovanjem ipak nije od većih nevolja uspio spasiti Nenad Bakić, i u kojoj je izravno i neizravno sprženo nekoliko milijardi kuna poreznih obveznika samo u zadnjih 10-ak godina, mirovinski fondovi imaju trenutno samo oko sedam posto dionica, ali se prilikom zadnje dokapitalizacije dogodio presedan u odnosu između Vlade i fondova. Menadžeri društava za upravljanje su se, naime, oduprli pritisku Vlade da sudjeluju toj dokapitalizaciji, jer su procijenili da to za njih i članove fondova neće biti dobro ulaganje.

Pismo Plenkoviću

Njihov rezon glasi da u novom vlasničkom odnosu snaga u kojem će umjesto države većinski vlasnik biti Ina i PPD lako može doći do toga da te dvije kompanije, kao dobavljači plina koji predstavlja 70 posto troškova poslovanja Petrokemije, cijenom tog energenta maksimiziraju profit Ine i Petrokemije do razine na kojoj će ta tvrtka poslovati na “pozitivnoj nuli”, a za druge investitore će rok povratka uloženog kapitala biti “beskonačna vječnost”. Stoga su mirovinci odlučili reći “povijesno ne” državi, ali to im se vrlo brzo “vratilo” u obliku apsurdnih zakonskih izmjena koje su stupile na snagu ove godine, prema kojima nitko tko je zaposlen u društvima za upravljanje mirovinskih fondova ne može biti član nadzornih odbora u tvrtkama kojima su mirovinci ulagači. Marko Pavić, ministar rada i mirovinskog sustava, tada je izjavio kako se članovi uprava obveznih mirovinskih društava moraju povući iz nadzornih odbora tvrtki, primjerice iz Podravke i Končara, jer se “u praksi pokazalo da predsjednici i članovi uprava mirovinskih fondova mogu doći u sukob interesa”, a mirovinci su dobili rok od šest mjeseci da zamijene svoje članove uprava drugim osobama od povjerenja. Tako bi do kraja lipnja mirovinski fondovi morali zamijeniti svoje članove u nadzornim odborima HT-a, Podravke, Končara, Zagrebačke burze, Jadrana d.d. Crikvenica i Sunce koncerna. Hrvatska udruga poslodavaca-Udruga financijskog poslovanja zatražila je sastanak s premijerom Andrejem Plenkovićem, kojem su uputili dopis, kao i svim članovima Izvršnog odbora HUP-a koji je potpisala Sanja Smoljak Katić, direktorica granskih udruga, a u pismu upućenom premijeru potpisan je Davor Majetić, direktor HUP-a.

Paraprivatizacija na djelu

U tom dopisu se upozorava da se novim odredbama “brani da itko iz bankarske, fondovske industrije sudjeluje u radu nadzornih odbora, pa je nemoguće ispuniti zahtjev stručnosti koji predložena zakonska odredba zadaje”. “Ako to ne smiju biti stručnjaci iz povezanih industrija koji najbolje poznaju sustav i imaju specifična znanja, tko su onda predstavnici koji će odlučivati o vitalnim odlukama za prosperitet zemlje? Ovaj model upravljanja smatramo antipoduzetničkim, jer će imati negativni efekt na domaćem tržištu kapitala, ali i stvoriti negativnu sliku u međunarodnoj investicijskoj javnosti”, tvrde u HUP-u i u tom slučaju su apsolutno u pravu. Takav potez Vlade dovoljno govori o tome koliko država može ići daleko u “osveti” zbog neposlušnog ponašanja društava za upravljanjem mirovinskih fondova.

Od drugih medijski atraktivnijih tvrtki u kojima su mirovinci i njihovi članovi loše prošli zbog pasivnog odnosa prema državi svakako treba izdvojiti i Uljanik d.d. (mirovinski fondovi tu trenutno imaju sedam posto dionica), u kojem će oko deset milijuna kuna budućih umirovljenika na ime dokapitalizacije vjerojatno biti “bačeno u vjetar”. Ali, kao što smo napomenuli, društva za upravljanje mirovinskih fondovima odlučila su ipak malo “dignuti glavu”. To će biti dobro i za buduće umirovljenike, ali i za hrvatske porezne obveznike izravno i neizravno. Jer, da su, primjerice, predstavnici OMF-ova na vrijeme dizali galamu oko Uljanika, moglo je biti spriječeno puno blamaže i gubitak novca poreznih obveznika.

Kada, naime, mirovinski fondovi sudjeluju u dokapitalizaciji ili privatizaciji državnih tvrtki, uvijek se sistemski radi o “paraprivatizaciji”, jer su ti fondovi pod čvrstom regulacijom i paskom države. Ali jednako tako sudjelovanje mirovinskih fondova u takvim projektima daje šansu da se, među ostalim, poveća kvaliteta korporativnog upravljanja u takvim kompanijama. Država, kako vidimo na primjeru Petrokemije, prilično bijesno reagira kada mirovinci koriste poslovnu, a ne dnevno-političku pamet, ali baš zato treba i dalje inzistirati na većoj transparentnosti rada mirovinskih fondova. Međutim, odluka Vlade da u NO-ima društava za upravljanje mirovinskih fondova sjede predstavnici Vlade, ali ne i članova fondova, putem posebne zaklade, znak je da politička elita baš i ne želi da članovi fondova nadziru rad fondova i petljanje Vlade u taj rad. Stoga mediji, javnost i investitori trebaju još jače pritisnuti državu da makne “šape” od igranja novcem budućih umirovljenika u drugom mirovinskom stupu.