Otprilike deset mjeseci nakon što je Igor Sečin, prvi čovjek ruske naftne kompanije Rosnjeft i jedan od najbližih suradnika tamošnjeg predsjednika Vladimira Putina, javno iskazao interes za preuzimanje udjela koji mađarski MOL drži u hrvatskoj naftnoj kompaniji Ini, na adresu hrvatske Vlade stigla je još jedna ponuda. Ali ovaj put s druge strane Atlantika. Jutarnji list u posjedu je pisma koje je početkom ožujka hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću uputila američka kompanija Castleton Commodities International (CCI) u kojem se izražava službeni interes za ulazak u strateško partnerstvo s Vladom u Ini. U pismu koje potpisuje jedan od predsjednika kompanije Fabrizio Zichichi navodi se da bi “CCI preuzeo ulogu strateškog investitora i partnera u Ini podržavajući ministarstva hrvatske Vlade u nizu ključnih sektora: kroz osiguranje financiranja i kao ulagački partner, kao komercijalni partner u ugovornim odnosima kao što su prerade sirove nafte i derivata, trgovanje i opskrba finalnim proizvodima, upravljanje rizicima, vođenje investicijskih projekata u svim segmentima poslovanja te menadžment ljudskih resursa”.
Iako u pismu nije precizirano koliki bi udjel u Ini američka tvrtka željela preuzeti, važno je napomenuti da Zichichi vrlo izričito Vladi nudi i pomoć pri financiranju eventualnog otkupa MOL-ovih dionica, pa tako i navodi da tvrtka u ovom trenutku ima oko 3,6 milijardi dolara osiguranih kreditnih linija te mogućnost njihova daljnjeg proširenja, s obzirom na to da posluje i ima komercijalne odnose s ukupno 25 međunarodnih banaka.
Ozbiljno i konkretno
Ukratko, radi se o ozbiljnoj i iznenađujuće konkretnoj ponudi, koja će sasvim sigurno dodatno dinamizirati proces potrage za novim strateškim partnerom u Ini koji je Vlada počela u ožujku odabirom konzultanata za taj proces. Pritom ne treba zanemariti ni geopolitičke implacije. Naime, otkad je Rosnjeft iskazao interes za Inu, diplomatski predstavnici SAD-a u Hrvatskoj nisu skrivali svoje protivljenje mogućnosti da kompanija u većinskom vlasništvu ruske države uđe u vlasničku strukturu hrvatske nacionalne naftne kompanije. Pritom je još bivša veleposlanica SAD-a u Hrvatskoj Julieta Valls Noyes u studenome prošle godine ustvrdila kako je jedna “zapadna kompanija zainteresirana za Inu”, a novi ambasador Robert Kohorst u jednom od svojih prvih istupa izričito je poručio da “ruski investitor u Ini nije u interesu Hrvatske”.
S obzirom na to da je otprilike u to vrijeme u Vladu pristiglo i pismo CCI-a, mnogi će sada vidjeti korelaciju između američkih diplomatskih i gospodarskih djelovanja. Ipak, zasad ne postoje dokazi da ta veza postoji, dapače nepoznato je da li je hrvatska Vlada uopće ikako reagirala na ponudu američke tvrtke i poziv za sastankom. Iz CCI-eve središnjice u Kaliforniji na pismene upite Jutarnjeg lista nisu reagirali, a iz hrvatske Vlade tek su potvrdili primitak pisma, ne odgovarajući izričito na pitanje jesu li uspostavljeni daljnji kontakti s predstavnicima CCI-a. Ipak, mimo tih geopolitičkih aspekata koji su dosad dominirali javnom diskusijom oko budućnosti Ine, ključno pitanje vezano za ponudu CCI-a zapravo jest bi li ta tvrtka kao strateški partner Ine mogla osigurati kvalitetan budući razvoj hrvatske kompanije. Tu, barem bez detaljnijih informacija o planovima koje Amerikanci imaju, postoji cijeli niz otvorenih pitanja. Jer, za razliku od MOL-a ili Rosnjefta koje su - poput Ine - vertikalno integrirane naftne kompanije, CCI je tvrtka fokusirana prvenstveno na trgovanje ugljikovodicima, ali i petrokemijskim proizvodima, metalima i drugim sličnim robama. Tvrtka je nastala kao podružnica za energetski biznis Louis Dreyfus Grupe, inače jedne od najvećih trgovačkih tvrtki na svijetu sa 160-godišnjom tradicijom. Krajem 2012. tu tvrtku - pod nazivom Louis Dreyfus Highbridge Energy - otkupili su njezini menadžeri te skupina uglednih američkih financijskih investitora. Među njima su neki od vrlo poznatih igrača s Wall Streeta.
Elita s Wall Streeta
Primjerice, 61-godišnji Glenn Dubin vlasnik je uglednog investicijskog fonda Dubin & Co, a njegova imovina procjenjuje se na iznos od dvije milijarde dolara. Paul Tudor Jones II., pak, osnivač je iznimno uspješnog hedge fonda, ulagač i filantrop s imetkom većim od 4,7 milijardi dolara. A Paul Fribourg na čelu je obiteljskog konglomerata ContiGroup, koji se bavi trgovinom žitom i poljoprivrednim proizvodima, zapošljava 13-ak tisuća ljudi i ostvaruje godišnji prihod od 14,5 milijardi dolara. Nakon preuzimanja tvrtka je preimenovana u CCI, a prvi veliki posao ostvarila je krajem 2015. godine, kada je za milijardu američkih dolara preuzela naftni biznis američke investicijske banke Morgan Stanley. U pismu upućenom Plenkoviću predsjednik CCI-a tvrdi da je tijekom proteklih pet godina ostvarivala trgovački promet od otprilike dva milijuna barela nafte i naftnih derivata dnevno, što je čini jednim od najvećih svjetskih trgovaca tom robom, ne računajući one povezane s proizvodnim naftnim kompanijama. Uz to, u CCI-u ističu svoju globalnu prisutnost kroz urede u SAD-u, Londonu, Singapuru, Šangaju i Montevideu, naftne skladišne kapacitete od 20 milijuna barela, iskustvo u rafinerijskom sektoru, te snažan logistički biznis gdje tvrtka trenutno upravlja s flotom od devet tankera koji prevezu više od 400 tereta nafte godišnje. Ipak, iako se neosporno radi o ozbiljnoj tvrtki s ozbiljnim referencama i ulagačima, upitno je koliko resursi kojima ona raspolaže mogu ponuditi odgovore na izazove koji stoje pred Inom. Naime, najjače kompetencije CCI-a čine se one u financijskom segmentu te u trgovanju finalnim proizvodima. Ina, pak, kao iznimno nisko zadužena kompanija u ovom trenutku ključne izazove ima u segmentu modernizacije tzv. midstream segmenta poslovanja te prvenstveno u proširenju sirovinske baze. U tom kontekstu čini se logičnim kako bi optimalni partner bio iz redova naftnih kompanija koje ili raspolažu vlastitim izvorima sirovine ili onih koje razgranatom vlastitom tržišnom mrežom mogu osigurati plasman Ininih proizvoda.
Kakav se partner traži?
Ipak, ta razmatranja trenutačno su sekundarna, s obzirom na to da ni hrvatska Vlada sama trenutačno ne zna kakav bi novi strateški partner u Ini trebao biti, pa u konačnici hoće li se uopće tog partnera na koncu i tražiti. Naime, hrvatska Vlada u prosincu prošle godine raspisala je natječaj za angažman savjetnika za proces otkupa Ininih dionica od MOL-a te potragu za novim strateškim partnerom. Početkom travnja objavljeno je da je za taj projekt odabrana ponuda konzorcija Morgan Stanley, Intesa Sanpaolo Group i Privredna banka Zagreb po cijeni od osam milijuna eura. Ipak, zasad je nepoznato do kuda je dogurao cijeli proces. Savjetnici bi trebali odrediti realnu vrijednost Ine, osmisliti mogućnosti financiranja transakcije otkupa te onda i sondirati tržište za interes potencijalnih novih ulagača. Da bi taj posao mogao biti uspješno proveden, morat će biti angažirani i razni dodatni stručnjaci, prvenstveno iz industrije i pravnog sektora, ali i prikupljeni podaci iz Ine koje kompanija u ranijim slučajevima nije željela ustupiti Vladinim konzultantima - kao u slučaju izrade studije koja je korištena u arbitražnom procesu između Hrvatske i MOL-a. Ukratko, to će potrajati, a domaćim gospodarskim kuloarima izražava se sve više sumnji kako bi proces mogao biti gotov prije proljeća sljedeće godine. A tada se već ulazi u osjetljivo vrijeme pretkampanje za parlamentarne izbore. Utoliko, u stručnoj javnosti sve je više sumnji kako bi Vlada na koncu mogla odustati od otkupa MOL-ova udjela i krenuti u neku formu dogovora s mađarskom tvrtkom. Formalno je za to lako naći opravdanja - dionice od MOL-a se ne mogu otkupiti ako ih mađarska tvrtka ne želi prodati - no i taj scenarij obećava niz problema. Prvenstveno, tu je pitanje budućnosti rafinerije u Sisku na čijem zatvaranju MOL inzistira, ali i neugodna činjenica da je na čelu te tvrtke i dalje čovjek kojem se u odsutnosti pred hrvatskim sudom sudi za teško kazneno djelo.
Tiha diplomacija
Ipak, u iščekivanju daljnjih koraka Vlade u smjeru otkupa ili pronalaska novog strateškog partnera razgovori predstavnika hrvatske Vlade i MOL-a se vode - javno je to nedavno potvrdio i mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto. O čemu se razgovara i s kojim ciljem nepoznato je, s obzirom na to da se - za razliku od pregovora vođenih u vrijeme Kukuriku koalicije - o njima ne izvještava, a ne postoji ni službeni Vladin dokument koji bi odredio platformu za takve razgovore. Ipak, s obzirom na iskustva iz nedavne prošlosti, može se očekivati da će Vlada u jednom trenutku prekinuti s “tihom diplomacijom” i transparentno javnosti predočiti opcije koje su na stolu u vezi s Ininom budućnosti. Nije nemoguće da su i još neke tvrtke, poput CCI-a, Vladi iskazale svoj interes za strateško partnerstvo u Ini. Svaka od tih ponuda nosi određene potencijale, ali i rizike. Za kakvu se god opciju na koncu Vlada odluči, da bi taj potez dobio podršku javnosti ti potencijali i rizici morat će biti vrlo kvalitetno analizirani i transparentno komunicirani.