Poduzetnik Vlado Čović, suvlasnik "Zagreb Montaže" (ZM), spada u krug onih koji ne vole reklamirati svoje investicijske projekte, ni svoja postignuća. U medijima ga nema, ali je česta tema kuloarskih priča, pogotovo u rodnom Šibeniku, gdje danas dolazi više zbog nostalgije i prijatelja negoli zbog poslova.
Slobodna Dalmacija ga je jedva uspjela pridobiti za razgovor, potaknuta investicijama koje priprema u Šibeniku i koje bi trebale krenuti u realizaciju nakon ovogodišnje turističke sezone, a vrijednost im je veća od sto milijuna eura! Uz to, ovog trenutka ZM radi po cijeloj Europi, na izgradnji i montaži mostova, tvornica, aerodroma, spalionica smeća, lansirnih rampi itd.
Čovićev početak spada u klasike socijalističkog radničkog uspinjanja, preko kojeg je u prvim godinama hrvatskog kapitalizma skočio na poziciju dioničara, a zatim i većinskog vlasnika kompanije. Neki ga smatraju najbogatijim Šibenčaninom, jednim od najpoduzetnijih u Hrvatskoj.
– Ne znam što to znači? Imam puno imovine, ali i puno kreditnih zaduženja. A jednog dana će moja djeca vjerojatno podvući crtu – odgovara na to Čović.
Činjenica je, kaže, da ZM kao tvrtka danas ima veliku vrijednost, ali "da mogu kotač vremena vratiti, nikad ne bih ovo radio. To nitko ne zaslužuje. Strašna je to muka, naročito u zemlji koja vas ničim ne stimulira."
Po kruh u Njemačku
Sve što je radio, tvrdi, uvijek je nastojao da bude i na opću korist, a ne samo njegovu osobnu. Živi zapravo skromno, ima stan u Zagrebu i u Šibeniku, nikakve penthouse, svega 80-ak kvadrata, dok djeca žive u stanovima tvrtke. Nema jahte, vikendice, ne vozi Porschee i Maybache, ne organizira celebrity partyje, bježi od medija i vječito govori o investicijskim planovima koji su njegov životni perpetuum mobile. Bilo je tijekom njegove karijere i uspona i padova, uspjeha i problema.
– Više puta mi se dogodilo da me samo sreća spasila da ne ostanem bez svega što sam godinama stvarao – priznaje šibenski poduzetnik. Njegov život, kako će nam prvi put ispričati, nije bio nimalo lak, iako ljudi često misle da mu je sve što ima palo s neba.
– Počeo sam raditi s 18 godina. Živio sam u Perkoviću i svako jutro u četiri sata vlakom sam putovao na posao u Split, gdje sam radio najprije u brodogradilištu, Treći navoz, a poslije u pivovari "Lederer" u Solinu. Dizao sam se svako jutro u 3.30, a vraćao se kući oko deset navečer. Radnički vlak za Knin preko Perkovića išao je u 15.30, a mi smo radili do 17 sati, tako da na njega nisam mogao stići. Drugi je išao tek u 20.30 i dolazio sam kući oko deset navečer. Tako je bilo sve dok u TLM-u nije instaliran V 22 i onda sam sa splitskog brodogradilišta prebačen u TLM, gdje sam radio na izgradnji Elektrolize, a nakon toga odlazim u vojsku.
Kad sam odslužio vojni rok, poslali su me u Obrovac, i četiri godine sam proveo u Zadru i Obrovcu. U Šibenik sam se vratio kad se u TLM-u gradila Valjaonica, a kad je taj posao završen, 1986. sam otišao u Njemačku. Uoči rata dolazim u Hrvatsku, u Zagreb, i javljam se u upravu ZM-a. Malo je njih danas koji su prošli takav put – više za sebe zaključuje Čović nakon ove intimne ispovijesti.
Poslovi po Europi
"Zagreb Montaža" trenutačno radi na montaži i izradi čeličnih konstrukcija za sedam mostova u Europi. Radi se o mostu Mosel u Urzigu, mostu Fulda u Kasselu, mostu u Bad Oeyuhauseu, zatim na kanalu Dortmund, mostu Kattwyk u Cuxhavenu te sanaciji mosta Botlek u Rotterdamu, a u svojoj radionici u Hannoveru izrađuju čelične konstrukcije za mostove koje montiraju diljem Europe.
Uz mostove, jedan od zahtjevnijih poslova na kojem trenutačno rade je i lansirna rampa za satelit EU - Ariene 6 u Francuskoj Gvajani.
Kupnja dionica
Kako je Vlado Čović postao ime u hrvatskom gospodarstvu? Kako je kupio ZM? O tome se u šibenskim kuloarima puno spekuliralo, no malo tko je čuo priču "iz prve ruke".
– Ranih 70-ih radio sam u poduzeću "Braća Kavurić", koje 1976. postaje dio "Mont Montaže". "Mont Montaža" je bila OOUR "Metalurgije" u "Zagreb Montaži", koja je privatizirana 1991., a udjele je imalo čak 400 ljudi. Novac koji sam zaradio u Njemačkoj uložio sam u ZM i napravio od nje triput veću tvrtku nego što je bila. Ljudi su polako odlazili u mirovinu i prodavali svoje dionice, a mi smo ih kupovali dvadeset godina i tako sam postao većinski vlasnik. Uz mene, suvlasnici ZM-a su još 30-ak ljudi. Svi mi koji smo kupili dionice radili smo u Njemačkoj. Mislili smo, rat je, imamo nešto novca, treba ga uložiti. Investirali smo, kao tvrtka, u Hrvatsku, zajedno s poslovnim bankama, 220 milijuna eura – govori Čović.
Posebno je vezan uz TLM...
– Pa ja sam tu tvornicu gradio, poznajem TLM u dušu. I bio bih najgori čovjek na svijetu da sam pridonio njezinu zatvaranju u vremenu kad je Hrvatski konzorcij preuzeo tvrtku. Znao sam što bi to značilo za Šibenik. Drago mi je da je TLM na kraju preuzeo slovenski "Impol" i ponosan sam što sam svojim angažmanom osobno pridonio tome – kaže suvlasnik ZM-a.
Vlado Čović
Tvornica laži
"Zagreb Montaža" je bila dio Hrvatskog konzorcija koji je 2008. pokušao staviti TLM na noge. U Konzorciju je bilo pet velikih domaćih kompanija, uz ZM, tu su participirali i "Dalekovod", "Konstruktor", "Feal", "Aluflexpack", poslije su došli "Euris" (obitelji Pejčinoski) i ruski biznismen Igor Shamis, a na kraju je ostala samo Čovićev ZM. Sve do dolaska slovenskog "Impola". Šibenski kuloari neprekidno su brujali o tome kako je Čović u Konzorciju samo radi zemljišta TLM-a na kojem želi graditi hotele.
– Kad su me pozvali da uđem u Hrvatski konzorcij, molio sam boga da to ne uspije. Dobro sam poznavao TLM i nikad me ta tvrtka nije zanimala jer je uvijek stvarala probleme. Međutim, bio je strahovit pritisak na mene, Vlada nije imala kome prodati TLM, a to je bio jedan od uvjeta za ulazak u EU. Govorilo se o nekakvim fondovima koji su zainteresirani, ali to su bile puste priče, nikad nijedan fond nije došao. TLM je – govori Čović – bio godinama velika tvornica laži, i činili su sve da ostanu na državnim jaslama. Kad smo mi o tome pregovarali 2005.-2006., u svijetu je bio eldorado. Sklopili smo ugovor 2007. i još uvijek je bila povoljna situacija na tržištu aluminija. Čak i 2009. predsjednik Vlade govori da nema krize, ali onda kreće kataklizma: pada cijena aluminija, tvrtke koje su s nama u Konzorciju povlače se ili odlaze u stečaj ili predstečajnu nagodbu, i ZM ostaje sam.
U tu je priču ušao, kaže, samo zato da TLM ne ode u likvidaciju jer nisu ostvareni ciljevi privatizacije, kako je to EU zahtijevao.
Dobrodošao 'Impol'
– Srećom za šibenski TLM, Tvornica je na kraju završila u rukama slovenskog "Impola", kompanije koja je uistinu zainteresirana za aluminijsku industriju i radi vrlo dobro, što je i meni velika satisfakcija jer sam ih snažno zagovarao. "Impol" je već preuzeo 80 posto površine bivšeg TLM-a za potrebe svoje proizvodnje, s vremenom će i ostalo. A onima koji sustavno kontaminiraju grad Šibenik pričama o mojim navodnim ambicijama da TLM pretvorim u novi hotelski kompleks – ogorčeno će Čović – postavljam samo jedno pitanje: Od 1994. imam 165 tisuća kvadrata u zoni Podsolarsko. I to godinama stoji, a ja ću ovdje, u TLM-u, graditi hotele? Pa kome to može pasti na pamet?!
– Zanimljivo je – dodaje Čović – da se kojekakvi "dušebrižnici" nikad nisu sjetili pripomenuti da sam jedini u Šibeniku izgradio novu tvornicu ("Vikom") s 400 radnika, koja i danas uspješno radi i ima tržište, ali muku muči s radnom snagom, koja je, veli, općenito problem hrvatskoga gospodarstva.
– Nikad mi cilj nije bio da budem tako važan u TLM-u, a niti da riskiram vlastitu kompaniju zbog TLM-a. Ali, našao sam se u vrlo neugodnoj poziciji, i sad, što je bilo, bilo je. "Impol" danas u Šibeniku proizvodi 80-90 tisuća tona aluminija s oko 500 ljudi, a takvu razinu proizvodnje TLM nikad nije imao, ni s nekoliko tisuća zaposlenih. Konzorcij je Tvornicu preuzeo s 1400 ljudi, a Valjaonicu je držao "Aluflexpack" i nisu proizvodili ni 50 tisuća tona, a imali su par tisuća radnika! To je taj sindrom velikih tvornica iz socijalizma.
Centar Dalmare
Trgovački centar "Dalmare" na rubu Šibenika gradio se od 2002. do 2010., u dvije faze, ima bruto površinu od 86 tisuća kvadrata (50 tisuća u zakupu, ostalo su trgovi, "ulice", garaža) i u njega je uloženo 78 milijuna eura.
Danas u Centru radi 500 ljudi, postao je omiljeno mjesto Šibenčana, dobrim dijelom i zbog besplatnog parkirališta s čak 1400 mjesta.
Vile i apartmani
Vlado Čović trenutačno je fokusiran na dva velika projekta s kojima ZM kreće nakon turističke sezone – "Draga" i "Podsolarsko". Vrijednost investicija je oko 100 milijuna eura!
Na realizaciju projekta "Draga", kojim je predviđeno preuređenje tržnice, izgradnja podzemne garaže na četiri etaže, s 500 parkirnih mjesta, i poslovno-stambenog kompleksa s 200 stanova, Čović čeka već 10-ak godina. Međunarodni natječaj je proveden davne 2008., izabran je i najbolji rad, i činilo se da nema zapreka za tu investiciju. Ali godine su prolazile, a projekt je čekao da Grad Šibenik izmijeni GUP i odluči želi li takve sadržaje na toj lokaciji. U međuvremenu, gradska uprava se okrenula svom projektu podzemne garaže Poljana s 256 parkirnih mjesta, i mnogi su smatrali da je time Draga "minirana". No, Šibenik je, reklo bi se, gladan parkirališta, pa već od jeseni, uz Poljanu koja se intenzivno gradi, kreću i radovi u Dragi, koji bi trebali biti završeni za dvije i pol godine. Projekt "Draga" realizirat će "Tržnice" d.o.o. i strateški partner, austrijska tvrtka "Best In Parking".
Drugi veliki projekt je "Podsolarsko", još jedan od onih koji su godinama na čekanju.
– Razgovaramo s partnerima o izgradnji tristo apartmana u 48 vila. To je kompleks od 165 tisuća kvadrata, na kojem je po UPU-u planirana i izgradnja hotela. Projekt provodi tvrtka "Podsolarsko Rivijera".
Zaposlenih 1300
"Zagreb Montaža" danas ima oko 1300 zaposlenih, dio u šibenskom "Vikomu", a dio u njemačkoj podružnici tvrtke, i kako sam Čović kaže kad ga pitate kako ide posao, najveći problem kompanije su radnici. Nigdje kvalificiranog metalca ni za lijek!
– Ne znam što ću s "Vikomom". Tvrtka danas ima 200 radnika u Šibeniku i 200-injak u Njemačkoj. Više od 80 ih je iz susjednih zemalja, BiH, Srbije, ili drugih dijelova Hrvatske. Problem je što u Šibeniku više nema radnika metalske struke, a ni u školama se ne obrazuju takvi kadrovi. S tim se problemom suočavaju – kaže nam Čović – i u slovenskom "Impol-TLM-u".
Njegova djeca nemaju ambicija nastaviti djelatnost kakvom se bavi "Vikom" i ZM. Zbog toga, tvrtka trenutačno pregovara s nekim inozemnim kompanijama kako bi dugoročno osigurala takvu proizvodnju u Šibeniku i Hrvatskoj, napominje naš sugovornik.
ZM ima 80 posto radnika na inozemnim gradilištima, u Francuskoj Gvajani, Njemačkoj, Češkoj, Nizozemskoj, gdje ovog trenutka, među ostalim, gradi sedam mostova... Radili su i Schalkeov stadion u Gelsenkirchenu, halu u Hannoveru, aerodrom u Berlinu... U Hrvatskoj njihov "potpis" nosi most na Dravi, most kod zagrebačkog aerodroma, i sam aerodrom Franje Tuđmana itd.
– Nažalost, ne mogu se pohvaliti da smo kod nas gradili tvornice jer u našoj državi se tvornice ne grade – pomalo nostalgično će Čović, nimalo tipičan hrvatski poduzetnik, jer on se ne druži s političkom elitom, niti ga možete vidjeti na ručkovima i večerama s hrvatskim ministrima i njihovim pomoćnicima, ili lokalnim dužnosnicima. Sa svojim poslovima okrenut je prema zapadu, gdje ostvaruje 80 posto prihoda tvrtke.