Heroj i zločinac

Tko je menadžer u bijegu od zakona o čijem se životu trebao snimati film - triler

AUTOR:

OBJAVLJENO:

19.1.2020. u 13:57

AUTOR:

OBJAVLJENO:

19.1.2020. u 13:57

AFP

Carlos Ghosn, bivši šef najveće globalne automobilske korporacije Renault-Nissan

Kad ljude pozovete na zabavu, oni kažu “možda”, kad ih pozovete na zabavu u Versailles, oni se pojave na vratima - objasnio je u listopadu 2016. magazinu Town & Country svoju ekstravaganciju, jednu od prvih, Carlos Ghosn, tada još šef najveće globalne automobilske korporacije Renault-Nissan. Doista, u stilu Marije Antoinette kostimiranu večeru u čast nove supruge Carole, kojoj je to bila proslava pedesetog rođendana, popratila je horda paparazza koji su odmah na mjestu sklapali skupe ugovore s redakcijama svjetskih tabloida. Problem: račun za večeru stigao je Renaultu.

Prije mjesec dana Ghosn se u svojem unajmljenom stanu u bogatoj četvrti Tokija sastao s Johnom Lesherom, poznatim holivudskim producentom (“Birdman”), kako bi raspravili mogućnost snimanja filma po njegovoj životnoj priči. Slično kao u filmu Jona Avneta “Crveni ugao“ iz 1997., u kojem Richard Gere glumi američkog biznismena kojemu su smjestili u Kini, sada bi scenarij pratio Ghosnovu, po njegovo mišljenju politički i korporativno režiranu, odiseju s japanskim pravosuđem. Nisu se dogovorili.

Nepunih mjesec dana poslije Ghosn je napravio novi potez vrijedan snimanja trilera. Pobjegao je u akciji koju još danas analiziraju sve velike svjetske medijske kuće, koja je uključivala putovanje japanskim superbrzim vlakom, boravak u hotelu u vrijeme kad je tamo bio i Shinzo Abe, japanski premijer, transport do zračne luke u kutiji za zvučnu opremu (rupe za zrak bile su izbušene u dnu), presjedanje u Istanbulu u dramatičnoj vožnji limuzinom između aviona po najvećem svjetskom aerodromu i završila sastankom s libanonskim predsjednikom Michelom Aounom i spektakularnom konferencijom za medije dan poslije.

ULibanonu, gdje je proveo veći dio rane mladosti, Ghosna slave kao najuspješnijeg pripadnika dijaspore, jednog od onih koji su globalno proslavili naciju. Potkraj 2018. godine, dan nakon što je prvi puta uhićen u Japanu pod optužbom za “kreativno vođenje Nissanovih poslovnih knjiga”, točno godinu dana nakon što je korporacija Renault-Nissan postala najvećim proizvođačem automobila na svijetu, a on se povukao s izvršne funkcije u Nissanu (ostao je predsjednik kompanije), njegovi su prijatelji preplavili Beirut jumbo plakatima s porukom “Svi smo mi Carlos Ghosn”.

U službenoj biografiji  doduše piše kako je Carlos Ghosn “francuski biznismen libanonskog porijekla rođen u Brazilu”, ali u Libanonu se obiteljski korijeni ne zaboravljaju lako. Njegov djed Bichara Ghosn, maronitski katolik, iselio se iz tada francuskog Libanona u ranim tinejdžerskim godinama. Otputovao je brodom, s jednim malim koferom u rukama, opisao je jednom od svojih biografa Carlos, čije je srednje ime Bichara dodano u počast djedu. Započeo je biznis gumom u Porto Velhu, danas glavnom gradu brazilske države Rondonije. Obogatio se i vodio nekoliko uspješnih kompanija na području Amazone. U Porto Velhu rodio se njegov sin Jorge, Carlosov otac. Jorge je Carlosovu majku, u Nigeriji rođenu Rose, upoznao za jednog od obiteljskih posjeta Beirutu, gdje je studirala. Carlos je rođen 1954. u Porto Velhu, ali se, nakon što je navršio šest godina, zato što je loše podnosio tropsku klimu, obitelj na savjet liječnika preselila u “temeljnu domovinu” - u Libanon.

Kao i mnogi frankofoni Libanonci iz imućnih obitelji, Carlos je na studij otišao u Pariz. I tu, nakon diplome stečene na prestižnoj École de Mines, rasadniku globalnih menadžera, počinje njegova karijera, uvijek vezana uz automobile.

Prvo se zaposlio u Michelinu, u čemu su pomogle obiteljske veze s gumarskom industrijom. S trideset već je bio šef Michelinovih operacija u Južnoj Americi. Živio je u Riju i odgovarao izravno korporativnom šefu Françoisu Michelinu, koji mu je povjerio restrukturiranje brazilskog biznisa, tada pritisnutog hiperinflacijom. Uspio je. Preselili su ga u SAD, gdje je ubrzo postao CEO za američki kontinent.

Iz Michelina 1996. odlazi u svježe privatizirani Renault, prvo kao šef nabave i razvoja, ali i korporativnog biznisa u zemljama Mercosura (Argentina, Brazil, Paragvaj, Urugvaj i Venezuela). Sudjelovao je u restrukturiranju Renaulta i u stvaranju alijanse Renault-Nissan. Kad je 1999. Renault kupio 36,8-postotni udio u Nissanu, upućen je u Japan da vodi kompaniju, kao četvrti stranac u povijesti Japana koji je došao na čelo velike automobilske kompanije (ostala trojica - Mark Fields, Henry Wallace i James Miller - stigla su iz Forda na čelo Mazde).

Ako igdje treba tražiti uzroke moguće urote protiv Carlosa Ghosna (na koju se on poziva kad objašnjava zašto je pobjegao iz Japana i od japanskog pravosuđa), onda je to u njegovu načinu restrukturiranju Nissana. Oglušio se na japanske poslovne tradicije, ukinuo napredovanje na bazi senioriteta, otpustio značajan broj radnika, razmontirao Nissanov “keiretsu”, mrežu ustaljenih dobavljača u koju se do tada uglavnom nije diralo. Prozvali su ga “keiretsu killerom”. A onda je povrh svega u korporaciji ukinuo japanski jezik kao službeni i odredio da se u Upravi komunicira na engleskom. To je ponovio i kada je 2005. postao CEO Renaulta, ali i zadržao poziciju šefa Nissana. Bio je prvi veliki menadžer koji je istovremeno bio na čelu dviju kompanija s Fortuneove liste Globalnih 500.

Tada su ga iz Forda pozvali da vodi kompaniju, ali kao zaposlenik Billa Forda, koji bi ostao predsjednik grupe. Odbio je, jer Ford mu nije htio uz poziciju CEO-a prepustiti i predsjedničko mjesto. U međuvremenu je u Japanu stekao status zvijezde, pogotovo kad je nakon katastrofalnog potresa i cunamija u Fukušimi 2011. ozbiljno oštećenu tvornicu automobilskih motora vratio u rad prije zacrtanog roka.

Iako “gaijin”, kako Japanci s omalovažavanjem nazivaju strance nastanjene u Japanu, postao je društvenom institucijom, “općepriznatom veličinom” poput Stevea Jobsa, Billa Gatesa, Warrena Buffetta ili, u novije vrijeme, Elona Muska. Car Akihito već mu je sedam godina ranije bio uručio Medalju plave vrpce jer je Nissan izbavio iz dugova. Bio je prvi stranac koji je dobio to carsko odličje. Na ulici su od njega tražili autograme. U knjižarama se prodavao manga-strip “Istinita priča o Carlosu Ghosnu”, gdje je prikazan kao tajnoviti heroj iz daleke zemlje. Libanon, daleka zemlja, u međuvremenu ga je stavio na poštansku marku.

Te iste 2011. godine, međutim, suočio se sa svojom prvom velikom aferom u Francuskoj, kada su, pokazalo se netočno, trojica Renaultovih direktora opružena za industrijsku špijunažu u korist konkurenata kojima su navodno odavali planove Renaultova zaokreta prema razvoju električnih vozila. Morao se ispričati, ali ne samo zbog toga, nego i zbog svojeg golemog bonusa koji se nije svidio dioničarima. Vidljivo nevoljko vratio je kompaniji 1,6 milijuna eura, većinom u dionicama, ali francuska je javnost tražila (i dobila) jačanje transparentnosti financijskih naknada najbolje plaćenih menadžera u državi.

Kad je sedam godina poslije, 19. studenog 2008., uhićen u tokijskoj zračnoj luci Narita po povratku iz Beiruta, imao je rezerviranu večeru s kćerima u jednom od tokijskih restorana. Nije se pojavio.

Obitelji su u zračnoj luci objasnili da Ghosnov zrakoplov, Gulfstream za dvanaest osoba, kasni u dolasku. Kad je Maya Ghosn, jedna od kćeri, otvorila vrata obiteljskog stana policijskim istražiteljima koji su došli s nalogom za pretres, on je već bio u pritvorskoj samici. Istražitelji su ostali šest sati, ali u spartanski namještenom stanu nakon minuciozne pretrage navodno nisu pronašli ništa inkriminirajuće. Oslobodili su ga nakon pet mjeseci zatvora, uz jamčevinu od devet milijuna dolara (milijardu jena), ali i uz zabranu de napušta Tokio. Morao je nositi narukvicu. Vraćen je u pritvor mjesec dana poslije, nakon što je najavio da će održati konferenciju za medije gdje će, “spreman govoriti istinu, javnosti objasniti sve”. Nije bilo konferencije. Tri dana ranije izvanredna skupština Nissanovih dioničara objavila je da Ghosn više nije predsjednik Nadzornog odbora, a da je otkaz dobio i njegov pomoćnik Greg Kelly. Za CEO-a je imenovan Renaultov predsjednik Jean-Dominique Senard. To je ujedno bio signal da se i u Francuskoj Ghosnovo poslovanje ponovo nađe pod istragom.

Ghosn je ostao u pritvoru do kraja travnja, kada je pušten da se brani sa slobode, uz strogo ograničeno kretanje. Uglavnom nije napuštao kuću. Mjere ograničenja ukinute su 29. prosinca. Nekoliko sati poslije bio je u vlaku za Osaku, na putu za zračnu luku Kansai. Ušao je u aerodromski hotel (gdje je u to vrijeme, navodno, bio i premijer Shinzo Abe), ali nitko nije vidio da je izašao. Kutije s razglasom koje su dva muškarca odgurala prema privatnom zrakoplovu koji je čekao polijetanje za Istanbul nitko nije pregledao. Dan poslije objavljena je vijest da je nestao.

Restrukturirao je Renault, Nissan spasio od dugova i stvorio najjaču automobilsku korporaciju na svijetu. Zašto je Carlos Ghosn danas najtraženiji bjegunac na svijetu? Usto, jedan je od rijetkih bjegunaca s poznatom adresom, živi u obiteljskoj kući u Beirutu. Ali Libanon ne izručuje svoje državljane strancima, čak ni kad s državama ima ugovor o izručenju, što s Japanom nema.

Japanski zakon je jasan. Ghosn je, tvrde tužitelji, propustio prijaviti osamdesetak milijuna dolara prihoda u razdoblju od 2010. do 2014. godine. Utaja je, objavili su tamošnji mediji, započela 2009., kad je Japan zatražio od korporacija da iznose svih financijskih naknada svojih šefova učine javnim. Ghosnov se priznati prihod tada prepolovio. Uz to Ghosna terete da je iznevjerio povjerenje dioničara, koristeći više stranih korporacija kako bi iz Nissana izvukao dodatnih pet milijuna dolara na vlastite račune. S jednog od tih računa platio je privatnu jahtu, s ostalih je potpomogao osnivanje tehnološkog investicijskog fonda koji vodi njegov sin Anthony.

Pod istragom je i u Francuskoj, gdje ga je vlastima prijavio Renault, pod sumnjom da se “neki od njegovih troškova mogu protumačiti kao upitna praksa kojom su se svjesno kršila etička načela Grupe”. Jedan od revizijskih nalaza koje je naručila grupa Renault-Nissan otkrio je 10,9 milijuna eura neobjašnjivih troškova kroz amsterdamsku podružnicu Renault-Nissan BV (RNBV). Nalaz je u srpnju proslijeđen uredu francuskog državnog tužitelja. Francuski državni vrh godinu je proveo pod snažnim pritiskom protukorporativnih radikalnih aktivista s ljevice i s desnice i teško da može očekivati bilo kakvu podršku države. Njegovi odnosi s Emmanuelom Macronom, ali i s bivšim francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem mogu se opisati jedino kao kiseli.

Ghosn u međuvremenu ne odustaje od tvrdnje da je za njegovo uhićenje i za cijeli kafkijanski proces koji je uslijedio nakon toga odgovorna današnja Nissanova Uprava koja nije sposobna zadržati kompaniju na razini na kojoj ju je on ostavio. Nissanove brojke padaju, oni za to moraju pronaći krivca, rekao je na spektakularnoj konferenciji za medije čiji su se izvjestitelji posebno za tu priliku prošle srijede sjatili u Beirut sa svih strana svijeta.

Jednako tako, tvrdi Ghosn, optužbe da nije u cijelosti prijavio svoje prihode ne mogu, dok se ne potvrde, biti razlogom da ga mjesecima drže u pritvoru.

Njegova je teza da sve optužbe koje su danas usmjerene protiv njega koriste tome kako bi se moglo zaustaviti moguće spajanje Renaulta i Nissana u jednu kompaniju. On sam, iako je sudjelovao u stvaranju zajedničke grupe, od početka je kompanije i njihovo poslovanje držao odvojenima, iako je osobno predsjedao cijelom grupom.

Ono što ne može poreći jest njegov imperijalni pristup upravljanju korporacijama, gdje je rezultat mjeren većim opsegom proizvodnje, višom vrijednosti dionice i debljim financijskim bonusom korporativnog vrha bio jedino mjerilo, često na štetu značajnog broja zaposlenih, pa i cijelim gradovima gdje su se zatvarali pogoni. To što je smatrao prirodnim da kompanija kojoj je na čelu, ili netko kome je usput financijski pomogao, povremeno financira njegovu osobnu sklonost ekscesnom luksuzu, što je nedvojbeno bila kostimirana gala večera u versailleskom Velikom Trianonu, neće mu pomoći ni u sudnici ni pred očima javnosti kojoj se pokušava opravdati. U Libanonu će i dalje biti bogati heroj iz dijaspore, ali heroj s Interpolove tjeralice. Njegovom srećom, Beirut je bogat i dinamičan grad.