Rade "k'o črveki"

Nepalci na radu u Hrvatskoj: '3 godine rada bit će dovoljno za novu kuću, auto i ženidbu'

AUTOR:

  • Višnja Gotal

OBJAVLJENO:

13.10.2019. u 14:25

AUTOR:

  • Višnja Gotal

OBJAVLJENO:

13.10.2019. u 14:25

Varazdin, 111019.
Prica o radnicima iz Nepala u Varazdinu.
Na fotografiji: radnici iz Nepala u tvrtki Marlex.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Željko Hajdinjak / CROPIX

Radnici iz Nepala u tvrtki Marlex

Dolazak na rad u Varaždin stajao ih je bogatstvo. Mladi Nepalci i Indijci, njih 350 koliko ih je danas zaposleno u varaždinskim tvrtkama, za taj su “privilegij” nepalskim agencijama platili 7000 eura. Nepalci u svojoj zemlji prosječno zarađuju 150 eura, pa su priliku za rad u Vindiji, Visu, Marlexu... platili 36,6 nepalskih plaća ili više od tri godine rada. Taj su im novac posudile banke uz hipoteku nad obiteljskim domovima, a oni im mjesečno vraćaju po 500 eura. Ostatak zarade šalju obitelji. Budući da im je plaća u prosjeku oko 4500 do 5000 kuna, po toj računici njima za trošenje ne ostaje gotovo ništa. Ipak, stalno su nasmijani. Čak i u bankama, gdje se svih 350 izredaju početkom ili polovicom mjeseca, ovisno o danu isplate plaće, kako bi uplatili novac na račune u Nepalu. Indijci su samozatajniji i s njima je teško uspostaviti bilo kakav kontakt.

Dio Nepalaca u banku dolazi biciklima koje su im zbog mogućnosti kretanja priuštili poslodavci. Oni drugi, s manje socijalno osjetljivim gazdama, idu pješice i sa zavišću gledaju sunarodnjake na novim biciklima. Ne zato što im je teško ići pješice.

- U Nepalu bicikle voze samo bogataši jer si ih nitko drugi ne može priuštiti - govori Bibek Tamang.

Voze se gradom, uvijek u grupicama, a nerijetko im je cilj trgovački centar u varaždinskom susjedstvu. Mirni su, nikad s njima nije bilo problema i iako su svi redom mladi, nijedna se Varaždinka ne može požaliti da su joj makar pokušali pristupiti, a kamoli bili nasrtljivi. Ipak, kažu, nije im jasno zašto ih se “ljudi boje”?

Varazdin, 111019.
Prica o radnicima iz Nepala u Varazdinu.
Na fotografiji: radnici iz Nepala na Trgu kralja Tomislava.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Željko Hajdinjak / CROPIX

Radnici iz Nepala na Trgu kralja Tomislava u Varaždinu

 

Životna filozofija

- U dućanu nas zaobilaze, okreću se za nama i gledaju nas s oprezom. Jako nam je neugodno, a ne znamo razlog - govore. Nepalci su budisti ili hinduisti i njihova im životna filozofija nalaže da unatoč nedaćama uvijek budu dobre volje i zahvalni.  I uistinu je tako. Prolazeći centrom Varaždina s dvojicom mladih Nepalaca, osjećali smo na sebi poglede jednake kako kad bi žena u vrijeme Jugoslavije, a čega će se sjetiti oni stariji od 40, prošetala s vojnikom JNA ili s arapskim studentom bilo kojim hrvatskim gradom. Zato se njihovi kolege s posla rado druže s njima, zovu ih na roštiljanja, a bili su i u berbi, pa je dojam o Varaždincima kao hladnim ljudima kojima nisu dragi pridošlice donekle popravljen.

S poslovnim kolegama rado se druže, a ovi ih cijene kao vrijedne radnike kojima je “dovoljno jednom pokazati radni postupak da bi ga zapamtili i usvojili”. Na poslu muku muče s nošenjem cipela osam sati na dan. - Doma smo cijeli dan u japankama, cipele su nam za svadbe i sprovode - smiju se.

Njihovi kolege kažu da su, provodeći s uvijek nasmijanim mladićima osam sati na dan, imali priliku upoznati ih. - Mi Varaždinci poslovično smo nepovjerljivi prema pridošlicama, takvog smo mentaliteta, ali kad bi ostali sugrađani dobili priliku upoznati ove dečke, siguran sam da problema ne bi bilo - govori Ivan, koji je redom u posao upućivao nove radnike s drugog kraja svijeta.

Varazdin, 111019.
Prica o radnicima iz Nepala u Varazdinu.
Na fotografiji: radnici iz Nepala na Trgu kralja Tomislava.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Željko Hajdinjak / CROPIX

Radnici iz Nepala na Trgu kralja Tomislava u Varaždinu

 

Tijekom proteklog tjedna razgovarali smo s desetak njih i, izuzev (ne)sreće jesu li se namjerili na poslodavaca široke ruke ili škrtijeg, uglavnom se raduju istom ili ih muče jednake stvari. I cilj je svima jednak.

Izbe od blata

- Ovdje zarađenim novcem planiramo kupiti kuću u Nepalu. Tri godine rada u Hrvatskoj bile bi dovoljne za lijepu kuću. U Nepalu većina stanovnika živi u unajmljenim stanovima u gradu, a na selu se živi u izbama od blata. Nadamo se i sakupiti dovoljno novca za ženidbu i automobil - govore veselo.

Nitko ne spominje želju dugoročnog ostanka u Europi. Hrvatska ali ni neka puno bogatija europska zemlja za njih nije opcija.

Nisu tvrdokorni i rado će probati domaće specijalitete, ali osim što su čaj zamijenili kavom, nisu promijenili navike. - Previše pušite i pijete kavu - ipak zaključuju pa se čude da, unatoč našim nezdravim navikama, 50-godišnjaci izgledaju kao njihovi 70-godišnjaci. - Kod nas su žene sa 50 godina starice koje se povlače u kuću i obavljaju kućanske poslove. Od rane mladosti rade na polju po užarenom suncu i žegi, pa im je koža sva naborana - govore. Rijetki su koji znaju dobro engleski, većina ih se njime služi, što je, uz pomoć neverbalne komunikacije, sasvim dovoljno za razumijevanje.

Zbog toga su poslodavci, koji vjeruju da njihovi radnici neće govoriti ništa protiv tvrtke jer će se zbog znanja engleskog saznati njihov identitet, posve u krivu. Nepalci, koji u svakoj obitelji imaju barem jednoga šerpu koji vodi strane turiste na Himalaju, naučili su se sporazumijevati sa strancima i bez ijednog školskog sata engleskog jezika. Za ljude u kućicama od blata podno Himalaje sporazumijevanje je ravno preživljavanju. Petorica varaždinskih Nepalaca preziva se Sherpa, prema najpopularnijem zanimanju u zemlji južne Azije koja graniči s Indijom i Kinom.

Varazdin, 111019.
Prica o radnicima iz Nepala u Varazdinu.
Na fotografiji: radnici iz Nepala u tvrtki Marlex.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Željko Hajdinjak / CROPIX

Radnici iz Nepala u tvrtki Marlex

 

Mladići koji danas žive s pogledom na Ivančicu, život su proveli ispod Mount Everesta, najviše točke na Zemlji.

Iako se pokušavaju prilagoditi lokalnim običajima, u jednom im to ne uspijeva. - Volimo jako ljutu hranu, vama gotovo nejestivu - kaže Uttam Thakuri.

Bez povrća i riže, za njih nema obroka. Momcima u Marlexu tu uskače Andrea Zorko, koja ih opskrbljuje svježim namirnicama provjerenih domaćih proizvođača. - Nudila sam im pizzu, ćevape, lignje… sve su probali iz pristojnosti, ali nije ih se posebno dojmilo. Zato domaće povrće i jaja koje im donose kolege vrlo rado i zahvalno primaju. Šest dana u tjednu jedu povrće i rižu, a jedan dan je na meniju meso. No, iako su sitne građe, zbog čega smo za njih šivali nova radna odijela, konfekcijskog broja 34, jako su žilavi i naši kažu da ‘rade ko črveki’ - govori Andrea. Zgodna i mlada, dečkima je uvijek pri ruci i od njih nikada nije doživjela bilo kakvu neugodnost. Jedan od najvećih problema u Hrvatskoj, promet, njima se čini - idealan. - Nevjerojatno. Svaki se automobil zaustavi kad stanemo na zebri, kod nas bismo već poginuli - čude se.

Bolnice za bogate

I druga bolna točka u Hrvata, za njih je, kažu, nadstandard. - Ne mogu vjerovati da u Hrvatskoj svatko može doći u bolnicu i obaviti sve preglede. Ovakve su bolnice u Nepalu samo za jako bogate i noćenje u njima stoji 2000 eura i više, a mi ostali imamo samo osnovno zdravstvo - čude se Bibek, Uttam i Sushmil, s kojima nam je ovo bio drugi razgovor u nekoliko mjeseci. Mladi se Nepalac za prvog susreta živo prisjećao napada bubrežnog kamenca, zbog kojega je i završio u varaždinskoj bolnici.

Varazdin, 111019.
Prica o radnicima iz Nepala u Varazdinu.
Na fotografiji: radnici iz Nepala u tvrtki Marlex.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Željko Hajdinjak / CROPIX

Radnici iz Nepala u tvrtki Marlex

 

Osim nogometaša, naši sugovornici redom znaju za predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Ono što poneki Hrvat opisuje kao glumatanje i kič, njima je jednostavnost i neposrednost. - Gledali smo ju na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i baš je simpatična. Još smo tada, prije nego što smo i mislili da ćemo završiti u Hrvatskoj, guglali o predsjednici na internetu - govore.

Većina ih je dosad već radila u inozemstvu, Saudijskoj Arabiji i Kataru, ali ovaj su put radije birali Hrvatsku.

- Za 13 sati rada na dan zarađivali smo, preračunato, oko 1500 do 2000 kuna mjesečno, imali jedan slobodan dan u mjesecu, radili u građevinarstvu po užarenom arapskom suncu. Kad su nam ponudili odlazak u Hrvatsku, zemlju - kako su nam je predstavili - ljubaznih ljudi i pristojne plaće, nismo se premišljali. A tu su i Luka Modrić i Ivan Rakitić - smiju se.

No, ni Rakitić ni Modrić ne bi ih zadržali u Hrvatskoj kad bi mogli u razvijenije zemlje Europske unije, što su im u agenciji olako obećali. U Hrvatskoj su se prema ugovoru dužni zadržati godinu dana, otplatiti dug, a onda mogu “kud žele”. Nitko im nije rekao da dozvola za rad u Hrvatskoj nema baš nikakve veze s dozvolama za rad u ostatku Europske unije. Štoviše, očigledno su im namjerno iznesene krive informacije kako bi se opravdao ogroman agencijski honorar.

Varazdin, 111019.
Prica o radnicima iz Nepala u Varazdinu.
Na fotografiji: radnici iz Nepala u tvrtki Marlex.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Željko Hajdinjak / CROPIX

Radnici iz Nepala u tvrtki Marlex

 

O svojim pravima ne znaju ništa. Priznaju da su žele zaraditi, ali i da su, uslijed nerazumijevanja birokratskog jezika, previdjeli pomnije pročitati papire. Dok je za njih posredovala nepalska agencija, za poslodavce su taj dio odradili hrvatski odvjetnički uredi.

Nepalski radnici ne razumiju što je to bruto i neto plaća, ne znaju smiju li mijenjati poslodavca ako trenutačnim nisu zadovoljni, nemaju pojma kome se obratiti za pomoć u slučajevima mogućeg kršenja radničkih prava…

Pitanje agencija

Upravo su agencije skrivile dosad najveći problem između stranih radnika i domaćih poslodavaca. U poznatoj su varaždinskoj tvrtki mladići radili 12 sati dnevno, no osam se sati rada plaćalo njima, a prekovremeni agenciji. Poslodavac, vjeruje se, nije znao da je izigran. Istina, bilo mu je to čudno, pa se raspitivao kod drugih o njihovim iskustvima. Kad su se radnici s dobitkom prvog platnog listića pobunili i na četiri sata prestali s radom, očigledno je razgovarao s agencijom i iduću su plaću dobili u dogovorenom iznosu, kao i sve poslije toga.

Nemaju svi poslodavci iste probleme s pohlepnim agencijama. S povećanjem potražnje mijenjale su se i ponude. Poduzetnik Marijan Rauš iz Marlexa, primjerice, prvi je ušao u proceduru dovođenja radnika iz dalekih zemalja u Hrvatsku i sve je prošlo bez problema. Prozore i vrata u Marlexu danas radi 19 Nepalaca i zadovoljni su tretmanom.

Varazdin, 111019.
Prica o radnicima iz Nepala u Varazdinu.
Na fotografiji: radnici iz Nepala u tvrtki Marlex.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Željko Hajdinjak / CROPIX

Radnici iz Nepala u tvrtki Marlex

 

Varaždinski poslodavci s pogodbom Nepalaca i agencija navodno nemaju veze. Oni su momke doveli putem odvjetničkih ureda koji su, kažu, u direktnom kontaktu s lihvarskim agencijama. No, jedan od odvjetnika koji je sređivao papire za nepalske radnike kaže da nije tako. Prema njegovim riječima, odvjetnici nemaju baš nikakav kontakt s agencijama, a na pitanje kako onda poslodavci dolaze do radnika, mladi nam advokat odgovara da nam to ne može reći. Također, zbog poslovne nam tajne nije odgovorio ni na jedno od postavljenih pitanja. Varaždinska je županija među onima s najviše izdanih dozvola za boravak stranaca u Hrvatskoj. Osim 350 njih koji su ovdje, još je 150 dozvola odbijeno, a 50 radnika s odobrenim se dozvolama nikad nije pojavilo. Najviše ih radi u industriji, a polovica njih električari; slijede vozači, metalci i radnici u tekstilnoj i kožnoj industriji. Županiji s najvećim izvozom i industrijskim rastom, a najmanjim plaćama, radnici iz dalekih zemalja su dobrodošli jer domaći više ne žele raditi za minimalne plaće u tvornicama, pa radije odlaze preko granice, u susjedstvo. Na društvenim se mrežama postavlja i pitanje kako je poslodavcima jeftinije plaćati smještaj i troškove za strance umjesto povećati plaće domaćim radnicima. Štoviše, u nekim pogonima strani radnici zarađuju i više od domaćih. Kolege nekih od njih priznat će da se više i trude.

- To vam je kao kad Hrvati dođu na rad u inozemstvo. Marljivi su, nema bolovanja, ne kasne na posao. Ne žale se na uvjete rada, spava ih i desetak u velikim sobama, zajedno kuhaju i ne izlaze trošiti teško zarađen novac. Došli su raditi, pa to i čine. Isto je s našim Nepalcima - zaključuje Ivan.

Varazdin, 111019.
Prica o radnicima iz Nepala u Varazdinu.
Na fotografiji: radnici iz Nepala na Trgu kralja Tomislava.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Željko Hajdinjak / CROPIX

Radnici iz Nepala na Trgu kralja Tomislava u Varaždinu