Kraljica Kristina

Kako je maturantica Lallouette zavladala svijetom financija

AUTOR:

OBJAVLJENO:

21.7.2019. u 9:24

AUTOR:

OBJAVLJENO:

21.7.2019. u 9:24

German Chancellor Angela Merkel (L) and the Director of the International Monetary Fund (IMF) Christine Lagarde look at the programme as they attend the 70th birthday reception for German Finance Minister Wolfgang Schaeuble in Berlin, September 26, 2012. REUTERS/Michael Sohn/Pool (GERMANY - Tags: POLITICS) - RTR38FUW
Michael Sohn / REUTERS

Angela Merkel i Christine Lagarde

Sve je, zapravo, započelo još 1973. kada je Christine Lallouette, mršava 18-godišnja maturantica iz Francuske, prihvatila stipendiju u okviru programa American Field Service koja joj je omogućila godinu dana predstudijske pripreme u školi Holton-Arms u Bethesdi, jugozapadnom bogatom i obrazovanom predgrađu Washingtona. Kako bi podebljala džeparac, ali i produbila znanje o za nju novom političkom sustavu, bitno drukčijem od francuskog, buduća studentica prava prihvatila je posao vježbenice u uredu kongresnika Williama Cohena, kojemu je trebao netko tko govori francuski kako bi mu pomogao u komunikaciji s frankofonskim sugovornicima prilikom završnih saslušanja u procesu poznatom pod imenom Watergate. Proces je završio ostavkom američkog predsjednika Richarda Nixona, a maturantica je ostala trajno impresionirana demokratskim mehanizmom američke politike.

Lallouette se vratila u Pariz, magistrirala Engleski, radno i socijalno zakonodavstvo na Université Paris Nanterre, ali i pravo i međunarodne odnose u elitnoj školi Institut d’études Politique d’Aix-en-Provence. Dvaput je pokušala upisati École nationale d’administration, instituciju namijenjenu obrazovanju elitnog ešalona francuske politike (osnovao ju je Charles de Gaulle, zajedno s Michelom Debréom, autorom francuskog Ustava), oba je puta pala na prijemnom ispitu, i to mirno možemo smatrati njezinim jedinim ”karijernim neuspjehom”, iako se kasnije ni po čemu nije pokazao presudnim, osim, možda, po još jačoj ambiciji studentice Lallouette da se dokopa vrha namijenjenog najboljima.

Početkom osamdesetih, vjerojatno po preporuci njezina američkog vježbeničkog poslodavca Williama Cohena, također pravnika (kasnije je bio ministar obrane u kabinetu Billa Clintona, još jednog pravnika), Lallouette odlazi u Chicago, u veliku međunarodnu odvjetničku tvrtku Baker & McKenzie za koju je vodila nekoliko velikih radnih i protumonopolskih procesa u kojima se pokazala uspješnom. U to je vrijeme upoznala financijskog analitičara Wilfrieda Francisa Lagardea, budućeg (od 1992. bivšeg) supruga, pod čijim je prezimenom, koje je zadržala, prepoznata u globalnoj javnosti.

Četiri godine nakon dolaska u Baker & McKenzie, s novim prezimenom, Christine Lagarde ulazi u Odbor izvršnih direktora tvrtke, a u listopadu 1999. postaje prvom predsjednicom. Bez pomoći ikoga iz francuske politike ili iz francuskih “visokih krugova” (oba roditelja bili su učitelji jezika, otac engleskog, majka latinskog, grčkog i francuskog), sama na drugoj strani Atlantika, ali s utjecajnom mrežom kontakata stečenih u vježbeničkom uredu kongresnika Cohena.

Šest je godina provela na vrhu Bakera & McKenzieja, a onda je 2005. iznenadni telefonski poziv iz Pariza ponovno probudio njezinu ambiciju, osjećaj koji je, boraveći dugo u vrhu sada već najveće svjetske odvjetničke kuće, gotovo zaboravila. Dominique de Villepin, francuski premijer u vrijeme predsjednika Jacquesa Chiraca, pozvao ju je da se pridruži francuskoj Vladi kao ministrica trgovine. Bila je ekspert za međunarodne trgovinske odnose, to nije bilo sporno, ali u vladu ju je privukla, prije svega, ambicija da se konačno dokaže i kod kuće.

Mediji su bili u čudu. “Zašto se žena koja vodi 1,4 milijarde dolara tešku globalnu odvjetničku tvrtku vraća iz Amerike u Pariz kako bi postala po rangu 24. činovnik u državi?”, pitali su se francuski komentatori u Le Mondeu i Liberationu. Lagarde je, naravno, opet razmišljala o velikoj karijeri. Villepin je brzo prestao biti zanimljiv, kao i Chirac, ali zato je njezin interes probudio Nicolas Sarkozy, Villepinov polumađarski ministar unutarnjih poslova, čiji se politički uspon već jasno nazirao. Već je ranije bio ministar financija, sada je međutim najavljivao pohod na Elizejsku palaču. Uselio se dvije godine kasnije. Lagarde se iz Villepinove preselila u Vladu Sarkozyjeva premijera Françoisa Fillona, kratko kao ministrica poljoprivrede (to je baš i nije zanimalo), brzo zatim kao ministrica financija, ekonomije i zapošljavanja. Bila je prva žena u Francuskoj koja je preuzela ekonomsko kormilo države.

Christine Lagarde, Managing Director, International Monetary Fund (IMF), attends the session 'Where Is the Chinese Economy Heading?' of the annual meeting of the World Economic Forum (WEF) in Davos, Switzerland January 21, 2016. REUTERS/Ruben Sprich
Ruben Sprich / REUTERS

Christine Lagarde

 

Tu su ujedno započeli i njezini prvi problemi u komunikaciji s javnošću. Bila je iskusan pravnik, ekspert za međunarodne trgovinske i ekonomske sporove, ali njezine su dotadašnje komunikacijske vještine bile utemeljene na komunikaciji s vrhunski obrazovanom poslovnom i pravničkom elitom. Sada se odjednom trebala početi ponašati kao političar, što samo po sebi i nije bilo teško, ali morala je i govoriti političkim jezikom, koji, za razliku od pravničkog, u sebi ima ugrađenu komponentu udvorništva. Odvjetnik mora dobiti spor, nije važno da ga volite; političar mora biti ponovno izabran.

Prvi “skandal” izazvala je odmah 2007., nakon velikog skoka cijena benzina, kada je građanima savjetovala da se s automobila preorijentiraju na bicikle. Usporedili su je s Marijom Antoanetom (iako bicikl baš i nije kolač u usporedbi s automobilom). Usput je kolegama političarima preporučila politiku štednje, za biračko tijelo toksično stezanje remena, zbog čega su s vlasti tjerane vlade tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nije joj pomoglo ni kad je objavila da je tijekom osamdesetih glasala za socijalista Françoisa Mitterranda. Javnost je tražila njezinu ostavku. Pariški mediji prekrstili su je u Christine Lagaffe.

Preživjela je, po mnogima, i zato što nikada nije izašla na izbore. Sve ministarske pozicije dobila je “na poziv”, a Sarkozy nije skrivao da je smatra najboljom članicom svoje Vlade. Preživjela je još jednu aferu iz tog vremena, ali kasnije, već kao šefica MMF-a, kad se 2013. otkrilo da je, u vrijeme dok je bila ministrica financija, previdjela štetu napravljenu Francuskoj kada je arbitraža između Bernarda Tapieja i francuske države Tapieju dosudila 404 milijuna eura s računa Ministarstva financija (Lagarde se nije žalila na odluku). Pozvana je na sud, ali zaključeno je da je riječ o, doduše skupoj, šlampavosti. Presuda je bila dvoznačna: kriva je, ali neka ostane na čelu MMF-a. Ionako nitko nije mogao pouzdano ustvrditi da bi se arbitri po žalbi izjasnili drukčije i da bi Lagarde žalbom spasila novac. Kuriozitet: Lagarde se sudilo u istoj maloj, drvom obloženoj sudnici u kojoj je 16. listopada 1793. Marija Antoaneta čula svoju smrtnu presudu.

Na površinu ju je vratio pad Lehman Brothersa u rujnu 2008., kad je globalna ekonomija potonula u vrtlogu krize, dok je Lagarde spremna na sve nakon što je pomahnitali broker Jérôme Kerviel iste godine u siječnju gubitkom od pet milijardi eura gotovo potopio Société Générale neovlašteno trgujući financijskim izvedenicama na svjetskim tržištima. Kada je počela “američka kriza”, Lagarde ju je dočekala hladna, čvrsto za kormilom. Opet je stigla na naslovnice, ali ovaj put kao “žena koja zna”. I njezino isticanje “ženskosti” tu je prvi put izbilo na površinu: “Da su Lehman Brothers kojim slučajem bile Lehman Sisters, priča bi vjerojatno bila sasvim drukčija”, citirali su je.

Danas kada se naveliko govori o njezinu vjerojatnom (imenovanje još nije potvrđeno u parlamentu) preuzimanju Europske centralne banke kad u rujnu istekne mandat sadašnjem predsjedniku Mariju Draghiju, često se spominju njezini “susreti s političkom srećom” koji su je doveli u vrh svjetske politike.

“Pitanje je gdje bi Lagarde bila danas da je Cohen nije preporučio kad se tražio kandidat za Baker & McKenzie, da Dominique Strauss-Kahn nije uhvaćen nakon nepriličnog sljubljivanja s portorikanskom sobaricom, da se izbori za vrh ECB-a ove godine ne podudaraju s izborima za vrh Europske unije…”, samo neke su teze u medijima kojima se pokušava osporiti politički talent današnje izvršne direktorice MMF-a. Ako i jest točno da se u MMF-u našla iznenada, iskoristivši priliku da je mjesto ostalo nenadano ispražnjeno, kao i činjenicu da je međunarodni politički vrh u tom trenutku bio spreman kandidata potražiti u Francuskoj, ne samo zbog toga da se sa zemlje spere “sramota” koju je napravio Strauss-Kahn nego jer je MMF po tradiciji europski (otkad je MMF-a, na čelu je bilo pet Francuza, jedan Nijemac, jedan Španjolac (Rodrigo de Rato), dva Šveđanina i jedan Belgijac), a kako je Strauss-Kahn pao zbog lošeg odnosa prema ženi, činilo se prikladnim da se imidž pozicije u javnosti popravi postavljanjem prve žene na najvišu poziciju u instituciji.

Sve zajedno danas se može činiti prozirnim, jeftinim populizmom, ali ni međunarodne financijske institucije nisu imune na jeku javnosti, pogotovo ne u trenutku kad je svijet uzdrman krizom, a one zahvaćene prljavim skandalom sasvim prizemne prirode.

Svjetska financijska zajednica dolazak Lagarde na vrh MMF-a dočekala je s neprikrivenom skepsom. “Ta žena nije ekonomist”, govorili su kritičari iz struke. “MMF i Svjetska banka ne smiju biti pod utjecajem politike, Lagarde je političarka”, govorili su drugi, iako je, naravno, svima jasno da je riječ o visoko ispolitiziranim institucijama i da je tako sve od 1944., kad su MMF i Svjetska banka kao globalne financijske blizanke osnovane u Bretton Woods hotelu u New Hampshireu s ciljem da svijet nakon drugog svjetskog rata podignu iz pepela. Mala digresija - tko je zaboravio neka se prisjeti 1997., kad su MMF i Svjetska banka zaledile novac namijenjen Hrvatskoj sve dok paket optuženih generala ne bude isporučen tribunalu Haagu. (Isporučen je, novac je odleđen, ali Hrvatska više nije ni kune uzela od MMF-a. Nije trebalo.)

Lagarde se međutim pokazala kao odlična čelnica MMF-a, za razliku od većine svojih prethodnika spremna na prilagodbu politika prilikama na terenu. U slučaju Grčke prepoznala je trenutak kad se trebalo odmaknuti od doktrine beskompromisne štednje, čak i kad njezini partneri u europskom političkom vrhu (prije svih Wolfgang Schäuble, dugotrajni ministar financija u Vladi Angele Merkel) nisu htjeli ni čuti za monetarno i fiskalno popuštanje. U vrijeme njezina vođenja institucije MMF se udaljio daleko od bankarima bliskog utjerivača dugova i stekao povjerenje suočavanjem sa širokom paletom problema koji u velikoj mjeri određuju način života “običnih ljudi”. Pristala je čak i na herezu podupiranja rastućih deficita i fiskalnih poticaja, “kada se to pokazalo potrebnim”. Uz to ”njezin” MMF zalagao se za smanjenje dužničkog tereta (tamo gdje je bilo jasno da zadužena zemlja taj dug ne može vratiti bez značajnog osiromašenja građana), kao i za razumno povećanje oporezivanja globalnih korporacija s ciljem smanjivanja nejednakosti.

Dobrog sugovornika pronašla je u šefu Europske centralne banke Mariju Draghiju, čovjeku kojega će, po svoj prilici, naslijediti u rujnu. Draghi je, to mu danas priznaju, vjerojatno najzaslužniji što je euro, zahvaljujući upravo njegovoj politici koja se može sažeti u jednu rečenicu “Napravit ćemo sve što budemo morali napraviti”, preživio prvu tešku krizu u predvidljivo teškom i kompliciranom procesu uhodavanja nove zajedničke kontinentalne valute. Lagarde je svjesna ispravnosti takvog pristupa. A iako po struci nije ekonomist, pogotovo ne financijaš, njezinih osam godina boravka na vrhu MMF-a, u središnjoj točki najkompliciranije i permanentne financijske i monetarne rasprave, uz njezin višestruko dokazani politički talent čini je vjerojatno najkompetentnijom osobom za taj posao.

Dolazak Christine Lagarde na vrh Europske centralne banke Lawrence Summers, bivši predsjednik Harvarda, zadnji Clintonov ministar financija i ekonomski savjetnik Baracka Obame, označio je kao “vjerojatno najvažniju promjenu vodstva u nekoj od međunarodnih financijskih institucija u posljednjih nekoliko desetljeća”. U vrijeme dok se Sjedinjene Države samovoljno odriču svojih sistemskih odgovornosti i fokusiraju isključivo na uske komercijalne interese, napisao je Summers u Washington Postu, uloga (čelnice MMF-a) koju Lagarde ostavlja, kao i uloga koju je odlučila prihvatiti, od ključne su važnosti. Tko god da je naslijedi, morat će se usredotočiti na smanjivanje rizika od neke buduće, iz godine u godinu najavljivane, katastrofalne recesije. To znači da će morati ojačati procese financijskog nadzora, pogotovo kad ojača plima privatnih kredita koji redovito slijede razdoblja ekonomske ekspanzije.

Lagarde je posve svjesna svojeg statusa “kraljice globalnih financija”, kao i pozicije druge najmoćnije žene na svijetu koju joj je prošle godine dodijelio Forbes (bila je zapravo treća, nakon Angele Merkel i Therese May, ali May je u međuvremenu odstupila), tako se i ponaša i u tome zna pronaći zadovoljstvo. I u vrijeme svojeg zadnjeg boravka na zajedničkoj HNB-ovoj i MMF-ovoj konferenciji u srpnju 2017. u Dubrovniku ”rezidencija” u kojoj je odsjela sa svojim partnerom, korpulentnim marsejskim poduzetnikom Xavierom Giocantijem, bila je izdvojena od boravišta drugih sudionika, premijera, ministara financija i guvernera središnjih banaka u regiji, kao i njezin režim prehrane (već godinama je vegetarijanka). Sa zadovoljstvom je odgledala i odslušala “Carmina Burana” pred Svetim Vlahom, ujutro u dubrovačkom Hiltonu predsjedala Odboru direktora MMF-a, pozdravila kamere u atriju Hiltona i odletjela privatnim letom za Frankfurt, u ECB, na još jedan sastanak Trojke za Grčku. Tada još nije znala da će za dvije godine svi govoriti o njezinu preuzimanju ECB-a.

Tekst u potpunosti preuzet iz tiskanog izdanja Globusa

Globus

Naslovnica Globusa