Tomislav Horvat ima 23 godine, živi u Novim Plavnicama pokraj Bjelovara i radi u trgovini bijele tehnike. E, i u garaži ima rusko vojno posadno vozilo Gaz M69 iz 1961. godine u savršeno restauriranom stanju. Sam ga je obnovio, možemo čak i reći od nule. Naime, prije samo godinu dana taj je isti Gaz trunuo u štaglju u Čazmi te služio kao gnijezdo za kokoši i pure. Tomislav mu je udahnuo život i od njega napravio ljepotana za kojim se po Bjelovaru okreću glave.
Nije mu to prvi auto koji je oteo nemilosrdnom zubu vremena. Još tamo 2009. s ocem Marijanom restaurirao je Mercedes-Benz W115 iz 1973. godine i tako je počela njegova ljubav prema vozilima koja mu po godini proizvodnje lako mogu biti očevi, ako ne i djedovi. Nakon toga je u malu obiteljsku garažu ušao Ford iz ‘67., pa Buba iz ‘74. te još jedan Mercedes, ovoga puta iz linije 123, koji je iz tvornice izašao 1983. godine. U tih deset godina kroz njegove ruke prošlo je još i pet Tomosa, jedan MZ pa i traktor Hanomag iz ‘58. Ukratko, Tomislav obožava oldtimere i od trinaeste godine gotovo svaki dan posvećuje oživljavanju vozila za koje su mnogi mislili da su zauvijek izgubljeni.
GAZ M69 prije obnove
Novi sjaj
Modus operandi je, kaže, uvijek isti - pronađe oldtimera, kompletno ga rastavi, nabavi nove dijelove i onda posveti otprilike godinu dana da vozilo ponovno zasja.
Posljednji auto koji je prošao ovo “uskrsnuće” jest Gaz iz ‘61. Sam auto ima zanimljivu povijest. Sovjetska vojska koristila je takvo vozilo za transport topova i amfibijskih vozila, a proizveden je u više od 630.000 primjeraka diljem Rusije, Poljske, Rumunjske, Bugarske i Kine. Primarno su rađeni za vojsku, no jedan dio serije bio je dostupan i za civile, ali čak su i ti modeli morali zadovoljiti vojne standarde kako bi mogli biti aktivirani u slučaju rata. Nekoliko njih je došlo i do jugoslavenske vojske, a Tomislav nam kaže da danas postoje još možda četiri-pet komada, no svi su u lošem stanju. Takav je bio i njegov kada ga je pronašao u srpnju prošle godine - na sebi je imao traktorske gume, boja je bila malo u uzorku komandosa, malo pod hrđom, sjedalo je nalikovalo na gnijezdo za kokoši, a pola dijelova je bilo za baciti. I onda, jedne tople srpanjske večeri, Tomislav je krenuo sa svojom čarolijom. Izvadio je motor, rastavio skoro kompletan auto, pjeskario lim dok nije došao do originalne boje i polako počeo s restauracijom. Prvi izazov je već bio nabavka dijelova. Naime, takvi auti su, kao što smo već spomenuli, veoma rijetki u Hrvatskoj, pa samim time nema ni dijelova za njih. Zbog toga je do potrebnih komponenti došao preko eBaya, i to iz Rusije, Ukrajine i Rumunjske. Neke je i sam napravio, poput kutije za alat i držača za kanister, a na autu je radio gotovo svaku večer nakon posla.
GAZ M69
Sve je u detalju
- Večerao bih i odmah otišao u garažu. Prije sam znao ostati tamo i do ponoći, no otkada sam našao djevojku, rok mi je do 21 sat. Iako, i nju sam uvukao u taj svijet, tako da i ona danas cijeni restauraciju starih automobila. Pogotovo onaj dio kad se u njemu napokon vozimo - kaže uz osmijeh Tomislav.
Priznaje da je izuzetno detaljan i da neće završiti dok nije u potpunosti zadovoljan s nekim dijelom obnove. Primjerice, felge je bojao osam puta prije nego što je došao do željene nijanse. Dakle, svaki put je ribao boju, pripremao novu i onda bojao. Nakon šestog puta je rekao da je zadovoljan kako god da izgleda i otišao spavati. Onda se ujutro probudio i opet skinuo boju. Unatoč tome, priznaje da uživa u svakom trenutku posla.
Iako je završio školu za automehaničara, kaže da je sve o restauraciji oldtimera naučio samostalno i dijelom od oca. Dodaje da ga normalni, novi automobili nikada nisu previše zanimali. Oduvijek su mu se više sviđali oni “stariji modeli”.
- Ima nešto posebno u tim starim autima. S njima ti nije cilj doći od točke A do točke B, nego je smisao uživati u vožnji. I još je posebniji osjećaj kada svojim rukama od nule oživiš jedan stari automobil - ističe Tomislav.
GAZ M69
Koliko god uživao u svom hobiju, napominje da se ne radi o jeftinom sportu. Starog Gaza je platio 15.000 kuna, dok je za nove dijelove dodao još 17.000 kuna. No, trud i sredstva koja je uložio su se sada pet puta isplatili. Naime, njegov Gaz je po očuvanosti jedinstven u Hrvatskoj i prema nekim procjenama za njega može dobiti između 15 i 20.000 eura. Unatoč tome, ističe da mu zarada nikada nije bila cilj.
Dok sjedimo u dnevnom boravku uz otvorenu bilježnicu i praznu čašicu u kojoj je nekad bio višnjevac, dolazi pitanje koje smo čekali od samog jutra.
- Jeste možda za jednu vožnju, da vidite kakav je to osjećaj? - pita nas Tomislav i mi objeručke prihvaćamo njegovu ponudu. Nemamo baš svaki dan priliku voziti se u ruskom komandantom vozilu iz doba Hladnog rata.
Gaz nas čeka u dvorištu, spreman da ukrade poglede bjelovarskih prolaznika. Već smo sada svjesni da ćemo teško vidjeti ljepši auto danas na cesti. Zapravo, teško da ćemo vidjeti ljepši auto ovaj tjedan.
Mercedes
Sjedamo na mekano kožno sjedalo i uz snažan udarac lima o lim zatvaramo vrata. Unutrašnjost je, pa recimo, neobična. Ima jako puno prostora, no iz sredine iskaču brojne crne poluge. Tomislav nam redom objašnjava svaku i demonstrira što koja radi.
Prvo pali dizelov motor i s obje ruke spušta dugačku ručnu kočnicu. Odjednom, ulazimo u mehanički svijet u kojem postoji samo zvuk motora i udaranje metala o metal. Prebacuje mjenjač u prvu od tri brzine. Čuje se neugodan, škripav zvuk, kao kad mijenjate brzine a ne stisnete dovoljno kvačilo.
- To tako mora biti. Rusi kažu da ako ne škripi i ne lupa, onda ne valja - objašnjava Tomislav i spušta još jednu manju ručku. Ta je, objašnjava nam, za spore brzine, dok je ona pored nje za brze.
Volkswagen Buba
Nije bilo interneta
Izlazimo na cestu i kreće vožnja u neka druga vremena. Vozimo se polako, oko 50 kilometara na sat, a sa svakom promjenom brzine čuje se onaj kričavi zvuk mjenjača. Ne čujemo jedno drugo od rada motora i svaki dio tijela osjeća podrhtavanje lima. Taj je osjećaj daleko neusporediv s vožnjom u “normalnom” automobilu. Toga su svjesni i svi drugi. Pogledi vozača i prolaznika uprti su u nas. Nepoznati ljudi trube, djeca mašu, djevojke se okreću. Svi vide samo jedan auto na cesti.
Nakon kratke vožnje stajemo na Spomen-području Barutana na bjelovarskoj zaobilaznici i nastavljamo razgovor. Ovoga puta ne o autu, nego o tome kako je sve počelo.
Bila je, kaže, 2009. godina kada su u Bjelovaru osnovali Oldtimer klub “Classic-Bjelovar”. On i otac Marijan su prvo pristupili iz znatiželje, no uskoro su kupili svog prvog oldtimera. Bio je to Mercedes W115 iz ‘73. i u maloj obiteljskoj garaži, bez profesionalnog alata, počeli su s restauracijom.
Mercedes
- U to vrijeme internet nije bio još toliko razvikan, pa smo većinu dijelova tražili, pa hajmo reći, ručno. Išli smo na sajmove, pratili oglasnik ili smo ih sami izradili - veli Tomislav.
U to vrijeme imao je 13 godina i u tim druženjima s ocem rasplamsala se njegova ljubav prema šarafljenju, ali i prema vožnji. Već u petom razredu vozio je Tomosa po okolnim livadama, no s nestrpljenjem je čekao dan kada će moći voziti automobile. I to svoje. Kad je napokon postao punoljetan, krenuo je u autoškolu s bratom i njegovom djevojkom. Iako najmlađi, prvi je položio, ali to i nije toliko čudno. Njega je cesta najviše vukla.
U to vrijeme su se u kući obitelji Horvat pripremale dvije velike stvari. Prva je bila svadba njegovog starijeg brata Marijana i njegove zaručnice Ivone, dok je druga bila obnova Mercedesa linije 123 iz ‘83. godine. Naime, plan je bio da će buduće mladence iz crkve voziti Tomislav u obnovljenom Mercedesu. Marijan i Ivona vjenčali su se 27. kolovoza 2016. i da, taj ih je dan najmlađi član obitelji Horvat vozio u restauriranom crvenom klasiku od automobila.
Restaurirani motori
No, nakon tog vjenčanja neke stvari su se promijenile. Tomislav je prodao oldtimera i odlučio kupiti Opel Astru, normalan auto koji je u voznom stanju, bez noći i noći provedenih na njegovoj obnovi. Išlo je to nekako, ali onda je saznao za starog Gaza koji trune u štaglju u Čazmi i nije mogao okrenuti glavu jednom takvom izazovu.
- Bilo je jače od mene - priznaje.
Za kraj nam još otkriva da postoji jedan auto koji žarko želi uklopiti u svoju kolekciju. To je Mercedes Benz iz linije W8, za koji Tomislav kaže da predstavlja “elegantan stil njemačke kvalitete”.
- Tražim ga od 18. godine. Bio mi je jedan promakao kroz ruke prije par godina. Sjećam se, čovjek je stavio na oglasnik jedan bijeli iz ‘67., no tražio je 4000 eura. Nisam tada imao novac, no čovjek me svejedno pozvao da ga dođem vidjeti. Nisam otišao, bilo bi mi prebolno da odem, a da ga ne kupim - priča Tomislav. Nazvao ga je prošle godine kad je skupio nešto novaca, no njemački klasik već je bio prodan. Ipak, ne sumnja u to da će jednom doći u njegovu malenu radionu.