Klub najbogatijih

Živimo bolje nego što želimo priznati? Hrvatska je 49. najbogatija država na svijetu

AUTOR:

OBJAVLJENO:

16.5.2020. u 14:23

AUTOR:

OBJAVLJENO:

16.5.2020. u 14:23

Zagreb, 300420
Kako centrom grada ne voze tramvaji zbog ostecenja potresom, Ilica je puna ljudi.
foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjevic / CROPIX

Ilustracija

Hrvatska je 49. najbogatija država na svijetu, ako možemo vjerovati analizi portala Work + Money koji je klub pedeset najbogatijih sastavio u suradnji s washingtonskim think tankom Social Progress Imperative. Portal Work + Money dio je palete relativno mladog izdavačkog startupa Granite Media osnovanog 2017. u San Franciscu “s namjerom da poveže američku tradiciju čitateljskog žurnalizma s mogućnostima i metodologijom suvremene znanosti i velikih baza podataka”.

Njihov partner u istraživanju globalnog bogatstva, Social Progress Imperative, kojemu je na čelu ekonomist Michael Green, koautor knjige “Novi kapitalizam za bolje društvo”, bivši visoko rangirani službenik odjela za međunarodni razvoj britanske vlade i profesor na sveučilištu u Varšavi u čijem su se timu našli stručnjaci s Harvarda, MIT-a i Oxforda, kao i vodeći ljudi zaklade Rockefeller, ozbiljna je neprofitna institucija usmjerena stvaranju alata za određivanje prioriteta na putu globalnog napretka.

Maglovito? Možda, kao i rad većine globalnih think tankova (koji su svi zadržali luksuz privilegije prava na pogrešku), ipak razina stručnosti i umreženosti suradnika, istraživača i koordinatora think tanka sugerira ozbiljan pristup temama koje obrađuju. Sama ideja, da BDP nije i ne može biti osnovni kriterij za određivanje kvalitete života već je ranije eksploatirana. Jedan o začetnika bio je butanski kralj Jigme Singye Wangchuck čiji je indeks “bruto nacionalne sreće” u srpnju 2008. ugrađen i u ustav te najmanje himalajske države, da bi se 2011. inicijativi pridružila i Opća skupština UN-a rezolucijom koja je od članica tražila ”holistički pristup razvoju”, ističući upravo Butan kao primjer zdravog pristupa. Butan je siromašna zemlja, jedna od najnerazvijenijih na svijetu, nema ga niti na jednoj ljestvici bogatih, ali zemlja je u Aziji i danas prepoznata kao izrazito miroljubiva, sklona poduzetništvu i gotovo bez korupcije.

Bogatstvo se može mjeriti na različite načine, piše Justin Cupler u uvodu W+M-ove ljestvice. Netko ga promatra isključivo kroz novac, drugi će promatrati ukupnu kvalitetu života. Tako je s ljudima, ali i s državama. Neke od velikih zemalja, poput Indonezije i Kine mogu veličinom svojeg BDP-a dominirati svijetom, ali plaće zaposlenih u tim su državama vrlo su niske, živi se izrazito siromašno i teško. W+M je zato u svojem sastavljanju kluba bogatih zemalja uzeo u obzir tri ključne komponente - uobičajeni BDP (u apsolutnom dolarskom iznosu), prosječan godišnji prihod stanovnika, a onda je tome pridodao još i Indeks društvenog napretka iz washingtonskog think tanka.

Grube pogreške

Klub 50 najbogatijih, u kojemu je Hrvatska 49. (ispred Kostarike), rezultat je takve metrike i, unatoč nekim grubim pogreškama (hrvatska opsjednutost neto plaćom vjerojatno nas je pogurala niže na ljestvici koja u pravilu uspoređuje bruto prihode građana) pruža stvarnosti bliži portret svijeta od onoga koji iscrtavamo isključivo grafom stope rasta BDP-a. U izračunima su korištene statistike Svjetske banke (BDP) i OECD-a i Numbea (za usporedbu troškova života), a sve brojke su, naravno, pretkrizne, iz 2018. godine.

Očekivano, najbogatija zemlja u klubu je Njemačka. S četvrtim najvećim BDP-om na svijetu, 17. po visini godišnjih prihoda zaposlenih, ali s izrazito visokim indeksom društvenog napretka koji uključuje jednostavan pristup kvalitetnom obrazovanju i zdravstvenom sustavu (uz samopodrazumijevajuće kriterije kao što je elektrificiranost i svima dostupna pitka voda) najjača europska ekonomija ujedno je i zemlja najkvalitetnijeg (kvalitetom najbogatijeg) življenja.

Za usporedbu, najniže plasirana Kostarika 79. je na svijetu po visini BDP-a (W+M iz nepoznatih razloga uspoređuje zapravo neusporedive apsolutne vrijednosti BDP-a, umjesto BDP-a po stanovniku), kao i po relativno niskom prosječnom godišnjem prihodu zaposlenih (9645 dolara) po čemu je čak 98. od 185 klasificiranih zemalja. Članstvo u klubu zavrijedila je visokom razinom higijene, pristupom vodi, solidnim temeljnim zdravstvenim sustavom, i prilično visokom razinom osobnih prava. Na dnu su je ipak, osim BDP-a i plaća zadržale velike socijalne razlike i niska razina osobne sigurnosti. “Prekrasno je, da dođeš odlično bi se proveo, ako te ne bi oteli”, rekla mi je svojevremeno prijateljica Veronica Medina Orellana, razvojna bankarica s tadašnjom adresom u kostarikanskom glavnom gradu San Joseu. Čini se da W+M dijeli njeno mišljenje.

Što čini pretposljednju Hrvatsku boljom od Kostarike, a tako dalekom od Njemačke, ali i ostalih zemalja s kojima se uspoređujemo ili bi ih jednom voljeli dostići?

Zašto je Slovenija visoko?

Hrvatska nije zemlja na koju će netko pomisliti kada razmišlja o bogatim državama, pišu autori ljestvice i u pravu su. Od svih, najmanje je takvom, bogatom, percipiraju sami Hrvati, koji će i nakon ove ljestvice većinom ostati uvjereni da je hrvatsko članstvo u Klubu 50 pogreška. Po visini BDP-a Hrvatska je 78 na svijetu (da se računalo po stanovniku bila bi, ipak, 54., daleko ispred 77. Kostarike), hrvatska godišnja prosječna plaća bila je 10.314 dolara, što je gura nisko na 94. poziciju (i što je pogrešno jer to je neto plaća na bruto ljestvici, hrvatska godišnja prosječna bruto plaća bila je 2018. godine 14.736 USD, što je u toj kategoriji izjednačava s daleko više rangiranim, 35. Čileom, iako i dalje značajno niže od Slovenije i Mađarske). Ostavimo li se međutim traženja zamjerki brojkama kojima smo u velikoj mjeri sami kumovali, jer Hrvati o svojim plaćama gotovo isključivo raspravljaju u neto iznosu, ostaje činjenica da smo u Klub 50 stigli zato što, unatoč lošim financijama, znamo živjeti, često bolje od drugih. Očekivano, visoko na ljestvici društvenog napretka našli smo se zbog fantastične dostupnosti pitke vode na svakom koraku, zbog više nego solidnih higijenskih uvjeta, ipak svima dostupnog (unatoč našim zamjerkama i problemima koji su samo nama prepoznatljivi) zdravstvenog sustava, više nego korektnog osnovnog obrazovanja. Loši smo, kao što i sami znamo, po kvaliteti visokog obrazovanja, gdje smo u donjoj polovici globalne ljestvice, ali i po sve jače izraženim socijalnim razlikama.

Unatoč svemu, da nije bilo zamjene bruto za neto, vjerojatno bismo se pomaknuli stepenicu više i prestigli Latviju (12.984 USD bruto godišnje), iako ne zbog toga što smo kao društvo bolje razvijeni, nego zato što nam je BDP veći, kao i prosječna plaća zaposlenih.

Tri baltičke republike šiju nas, inače, posve zasluženo u većini kriterija, osim Latvije po plači i sve tri po nominalnom BDP-u, što je zbog veličine zemalja ionako besmislena usporedba. Estonska bruto plaća već je, kao i litvanska 2018. bila 12.000 dolara viša od hrvatske (što je nezanemarivih 1000 USD mjesečno), Estonija je među biznisu najprijateljskijim državama Europe, razina ljudskih prava je visoka (izuzmemo li već pomalo zaboravljen problem u prvim danima samostalnosti ostrakiziranih, pa onda uglavnom iseljenih Rusa), socijalne razlike sve su manje, a pristup kvalitetnom visokom obrazovanju, zahvaljujući skandinavskom okruženju, a prije svega Finskoj, kao zemlji sponzoru, daleko je jednostavniji nego prosječnom hrvatskom maturantu.

Pomaknemo li se od daleke i po mnogo čemu specifične baltičke trojke prema srodnijim, a na ljestvici bolje pozicioniranim zemljama srednje Europe, osim teško da ćemo pronaći zamjerke. Možda će nas ponegdje, ponajviše zbog vlastite zavisti, iznenaditi visoki plasman poneke države. Je li, primjerice, na 30. mjesto ljestvice plasirana Slovenija doista bolja od 33. Katara, koji je na većini svjetskih ljestvica 2018. bio među prvih deset po BDP-u po stanovniku, a prvi kada mjerimo po kupovnoj moći građana? Slovenska prosječna godišnja plaća od 37.322 dolara (bruto), doista je međutim za 364 dolara viša od katarske. To, naravno nije zato što je Slovenija financijski bogatija od Katara, ali Slovenija daleko odskače po socijalnim pravima, ujednačenosti među klasama, kao i ujednačenom pristupu zdravstvenom sustavu i kvalitetnom obrazovanju. Ako niste šeik, u Sloveniji ćete živjeti bolje, a u Češkoj, koja se smjestila na 26. mjesto ljestvice još bolje, iako će vam plaća godišnje desetak tisuća dolara zaostajati za slovenskom. Dijelom je ovdje riječ o možda najvećoj pogrešci W+M-ovog pristupa, nominalnom BDP-u, jer češki je BDP, razumljivo, značajno veći od slovenskog, ali Češka je jača i u pristupu kvalitetnom obrazovanju i u općoj razini poštivanja ljudskih prava. Ukratko, Havelova ostavština ipak nije umrla, unatoč političkom zaokretu neugodno udesno.

Problemi s korupcijom

Općenito promatrano, taj nedostatak havelovskog humanizma i uljuđenosti primjetan je u cijeloj srednjoj Europi, a posebno na ex-Yu područjima i u Mađarskoj (koja se udobno smjestila kao 31. odmah ispod Slovenije, ali čiji je Indeks društvenog napretka među najnižima, loš poput hrvatskog (koji je opterećen međunacionalnim netrpeljivostima), značajno ispod slovenskog, češkog, estonskog, litavskog, nešto bolji od slovačkog (pitanje Roma), pa i poljskog, unatoč seriji ksenofobnih garnitura koje su se izredale na vlasti.

Koliko je Havel napravio za stvaranje pozitivne društvene atmosfere u Češkoj, ali i za percepciju Češke u svijetu, toliko su, ali u suprotnom smjeru Viktor Orbán u Mađarskoj, ostaci Securitatea u Rumunjskoj, ali i preživjeli duh tuđmanovske ratne podjele naroda u Hrvatskoj (daleko više od Franje Tuđmana osobno), naštetili društvenom napretku zemalja koje su izveli iz socijalizma u novo, više ili manje demokratsko razdoblje. Ta činjenica nije mogla proći ispod radara washingtonskog “Imperativa za društveni napredak” i njegovih u faktografiju uronjenih istraživača političkih, ekonomskih i društvenih promjena.

Poljsku na relativno visoko 23. mjesto ljestvice smješta solidan nominalni BDP (riječ je ipak o zemlji s 40 milijuna stanovnika koja od pada socijalizma nije nijednu godinu završila u ekonomskom minusu), pritišće je snažan utjecaj crkve i političke desnice. S druge strane, Bugarska je, što zbog niske razine BDP-a, a što zbog legendarno ukorijenjene korupcije na Balkanu, jedina zemlja EU koja nije dobila pravo članstva u Klubu 50.

Je li korupcija u Bugarskoj doista toliko veća nego u Rumunjskoj (koja je 44. na ljestvici) ili Grčkoj (29.) prije svega je pitanje percepcije i javnog obračuna s korumpiranim dužnosnicima. Rumunjska ministrica pravosuđa Monica Macovei pokrenula je uoči rumunjskog ulaska u EU žestok, i tada se činilo uspješan, obračun s korupcijom unutar sustava. S druge strane, bugarska ekonomistica Kristalina Georgieva prije nekoliko mjeseci je preuzela čelnu poziciju u Međunarodnom monetarnom fondu, upravo s reputacijom “žene koju je nemoguće korumpirati”.

Garnitura pri vrhu

U garnituri koja se smjestila pri vrhu ljestvice, uglavnom nema iznenađenja, osim ako iznenađujućim ne smatramo talijanski plasman (15.) ispred austrijskog, gdje je opet problem u prikazu apsolutnog iznosa BDP-a, kao i u slučaju španjolskog plasmana ispred Finske ili Singapura (koji, doduše, usput ratuje s ljudskim pravima). SAD je iako prvi po BDP-u tek treći, zbog sve većeg društvenog raslojavanja, loše riješenog zdravstva i niske razine osobne sigurnosti.

Ukratko - novac je važan, ali nije sve u novcu. Europski način življenja preferiraju, čini se po ovoj ljestvici, i oni koji žive u Washingtonu, ali nisu u političkoj strukturi SAD-a. Azija je izrazito bogata, ali siromašna ljudskim pravima i zakinuta za mediteranski talent uživanja u životu. Mi u Hrvatskoj možemo se, ali i ne moramo slagati s našim smještajem među top 50 najboljih. Činjenica da nas se može natjerati na sve, osim na pomak od ipak mediteranskog pristupa životu, govori u prilog tome da nam je zapravo bolje nego što mislimo, pogotovo kada se pokušamo usporediti s drugima. Tu negdje možemo potražiti i razlog našem upornom otporu promjenama.