Pinelopi Goldberg

Zašto odlazi glavna ekonomistica Svjetske banke?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

23.2.2020. u 12:31

AUTOR:

OBJAVLJENO:

23.2.2020. u 12:31

Pinelopi Koujianou Goldberg, World Bank chief economist, speaks to AFP during an interview in Washington, DC, on October 8, 2019. (Photo by NICHOLAS KAMM / AFP)
NICHOLAS KAMM / AFP

Pinelopi Goldberg

Kad je krajem rujna 1999. Joseph Stiglitz, tada glavni ekonomski analitičar Svjetske banke, uskratio svoj potpis na najvažnijem godišnjem dokumentu institucije, “Izvještaju o svjetskom razvoju”, što je dovelo do njegove ostavke, pa onda i odlaska u veljači sljedeće godine, već je u financijskim krugovima bio zvijezda. Prije dolaska u banku bio je na čelu ekonomskog savjeta predsjednika Billa Clintona, a godinu dana nakon što je otišao postao je ekonomski nobelovac. S institucijom se sukobio zato što je mislio da Svjetska banka, kao i njen washingtonski blizanac, Međunarodni monetarni fond, vode pogrešnu, štetnu politiku prema zemljama u razvoju kojima bi trebali pomagati.

Dvadeset godina kasnije, vodeća ekonomistica Svjetske banke Penny Goldberg ovih je dana objavila svoj odlazak i povratak na sveučilište Yale, čini se iz sličnih razloga. Posljednji i do prije dva dana neobjavljeni analitički rad njenog tima prilično je čvrsto potvrdio stari šapat da novac međunarodnih financijskih institucija prečesto zna završiti u nekoj od poreznih oaza, na privatnim računima gramzljivih državnih dužnosnika kojima je povjeren na upravljanje. Za upravu Svjetske banke riječ je o poraznoj analizi jer putevi novca namijenjenog razvoju nikada nisu bili nedostupni službenicima banke koji su trebali nadzirati realizaciju financiranih projekata.

Za razliku od Josepha Stiglitza, Pinelopi (ili amerikanizirano - Penny) Goldberg u raskoraku je s američkom državnom administracijom otkad je na čelo SAD-a stigao Donald Trump. Na crnu listu Davida Malpassa, Trumpu sklonog predsjednika Svjetske banke (došao je tamo kao Trumpov kandidat, nakon što je istisnut Jim Yong Kim, američki Korejac kojega Trumpova administracija otpočetka nije smatrala saveznikom) stigla je početkom godine, kada je u važnom glasilu profesionalne zajednice, Quarterly Journal of Economic u izdanju Oxford University Pressa, objavila detaljnu, ali i za administraciju poraznu analizu financijske štete koju je Trumpov obnovljeni protekcionizam dosad nanio Americi, te ukazala na koruptivni način rada administracije.

Znanstveni prilog, koji su uz Goldberg potpisali kalifornijski profesor Pablo Fajgelbaum (UCLA), Patrick Kennedy (Berkeley) i profesor s njujorške Columbije Amit Khandelwal, ukazao je na 68,8 milijardi dolara minusa u džepovima potrošača i proizvođača, koji je, izračunali su, izravna posljedica rasta cijena nakon Trumpova podizanja carina i zaoštravanja trgovinskog rata s Kinom. S druge strane, korist koju je američki državni proračun imao od podizanja nameta, kao i veća zarada koju su više cijene donijele nekim proizvođačima procjenjuju se na ukupno 7,8 milijardi dolara. Gubitak je, znači, neupitan i ogroman.

Analitički odjel

Još neugodnijim za administraciju pokazao se obrazac na kojemu je građen Trumpov model zaštite američkog tržišta. Autori zaključuju da je mehanizam carinske obrane od uvozne konkurencije vidljivo priklonjen proizvodima iz država i okruga s većom kompetitivnom snagom elektora na predsjedničkim izborima.

Odlasku Goldberg ipak je, čini se, presudilo otkriće njenog odjela da međunarodne financijske institucije slabo ili nikako nadziru kako se, jednom kada je isplaćen, troši novac namijenjen pomoći najugroženijim državama.

U prosincu 2019. analitički odjel Svjetske banke kojemu je Goldberg na čelu pripremio je za objavu analizu učinkovitosti banke u zemljama u razvoju. Rad koji potpisuje trojac autora, Jørgen Juel Andersen s Norveške poslovne škole, Niels Johannesen s Kopenhagenskog sveučilišta i Bob Rijkers iz Svjetske banke, pokazao je da put novca koji stiže zemljama u razvoju kao pomoć međunarodnih financijskih institucija “često dijeli sudbinu nesretnih ‘petrodolara’ kojima su bogate države, među kojima i SAD, nerijetko podmazivale džepove korumpiranih lidera naftom bogatih država i slijeva se u džepove elita u potpomognutim zemljama, a ne na račune onih sektora ili organizacija kojima se namjeravalo pomoći”. Analitika je napravljena korištenjem baze podataka Svjetske banke, kao i bazelske Banke za međunarodna poravnanja, pomoću koje je moguće slijediti put novca od zemlje primatelja prema poreznim oazama poput Luksemburga, Kajmanskih otoka i Singapura, a analizirana su tromjesečja u kojima je financijski priljev pomoći u pojedine države bio najintenzivniji. Jednako tako analiziran je i put novca prema “regularnim” bankarskim čvorištima, Londonu, Genevi, Zürichu ili New Yorku.

Zaključak se pokazao neugodnim, kako za banku, tako i za regulatore. Dok se odljev novca prema regularnim bankama mijenjao u skladu s porastom BDP-a u ponekoj državi, odljev prema poreznim oazama rastao je značajno u onom kvartalu kada je pristizao novac iz financijskih institucija. U nama najbližoj analiziranoj primateljici pomoći, BiH, primjerice, taj je skok bio 6,7 posto, u Albaniji 3,5 posto, u Keniji dva posto, Jordanu 1,4 posto…

“Zadržavanje novca od vodećih političara, birokrata i njihovih partnera konzistentno se podudara s promatranim razdobljem i uklapa se u zaključni obrazac. To može biti objašnjenje zašto u tim promatranim razdobljima nije porastao (legalan) odljev novca prema regularnim bankarskim hubovima i zašto je u zemljama koje se smatraju korumpiranijima odljev prema poreznim oazama zamjetno veći nego u drugima”, pišu autori. Zaključak je da se u prosjeku na taj način izgubi oko 7,5 posto sredstava uplaćenih kao pomoć najugroženijim državama. Uprava banke izvještaj je stavila na led. Odleđen je proteklog utorka, nakon što su fragmenti dospjeli do svjetskih financijskih medija koji su pokušali saznati razloge ostavke Pinelopi Goldberg.

Međunarodne financijske institucije nikada se nisu smatrale bezgrešnima, državni službenici i političari u manje razvijenim zemljama, najčešći korisnici njihovih sredstava, u pravilu su se žalili kako na njihove komplicirane procedure, tako i na financijsku neučinkovitost pogrešno postavljenog sustava.

Pokriće troškova

Ovako mi je, primjerice, svoje iskustvo sa Svjetskom bankom opisao visoki sudanski dužnosnik s kojim sam prije već dosta godina razgovarao u Kartumu: “Doći će kada oni zaključe da ste vi za to spremni, ostat će dugo i stanovat će u Hiltonu. Nakon toga će u Washingtonu mjesecima ‘evaluirati situaciju’. U sljedećem koraku predložit će relativno velik iznos novca namijenjen pomoći. Trećina će odmah otići za pokriće njihovih troškova. Trećina će se pretvoriti u pakete hrane koje će poslati u najugroženije područje države (i automatski izazvati lokalne sukobe), a ostatak će se izgubiti negdje unutar lokalne državne birokracije”.

Tada, naravno, nismo znali da će dosta godina kasnije Omar al-Bashir, sudanski predsjednik-diktator, nagomilati vreće zlata, dolara, eura… što je već pronađeno kada su ga u travnju prošle godine izbacili iz palače prije nego što je uspio bogatstvo skloniti na sigurno.

Reuters je prošle godine objavio da je policija prilikom pretrage al-Bashirova ureda zaplijenila više za bijeg spremljenih kofera u kojima su, između ostaloga, pronašli 351.000 dolara, šest milijuna eura i pet milijardi sudanskih funti (oko 125 milijuna kuna, po tadašnjem tečaju). WikiLeaks je još 2010. objavio da je al-Bashir iz Sudana do tada isisao “oko devet milijardi dolara”, većinom na tajne račune u londonskim bankama. Assangeov WikiLeaks tada je to otkrio analizom tajne, ali propusne diplomatske prepiske američkih diplomata s glavnim tužiteljem Međunarodnog sudišta u Haagu.

Od mog razgovora sa sudanskim ministrom do odlaska Penny Goldberg Svjetska banka promijenila je četiri predsjednika i još više šefova analitike. James Wolfensohn, koji je banku vodio od 1995. do 2005. godine (na poziv Billa Clintona), napravio je značajan pomak u politici banke prema zemljama u razvoju, koja je postala mnogo više prijateljski nastrojena. To je isto napravio i Dominique Strauss-Kahn, a onda i Christine Lagarde u MMF-u. Dolaskom Paula Wolfowitza kao predstavnika “dinastije” Bush na čelo Svjetske banke, banka se u značajnoj mjeri vratila na staru poziciju američke političke poluge. Kim Yong, Malpassov prethodnik, svoj je sedmogodišnji mandat potrošio na prilagodbu institucije novim tržištima, prije svega Aziji, ali uzmaknuo je pod pritiskom promjene na vrhu SAD-a. Pinelopi Penny Goldberg preuzela je analitički odjel krajem 2018., u vrijeme Kima Yonga, izdržala je petnaest mjeseci. Banka ponovo sve više postaje politička poluga, mehanizam nadzora čini se da je zapostavljen, dijelom i zato da bi olakšao političko upravljanje tokovima novca.