S obzirom na stanje u katastru, onda Peristil, carski trg Dioklecijanove palače, ne vrijedi ništa. Tamo je, naime, njegovih 536 četvornih metara upisano kao neplodno zemljište.
Nije poznato kojem se geodetu pričinio Peristil kao pustara, ali lokalnim novinarima je ovo bio dobar štos koji su povremeno koristili u tekstovima. Više to nije tako zabavno otkad se invazivni turizam, koji opsjeda gradsku jezgru, manje-više svima popeo na glavu, a nekretnine u njoj su postale ekvivalent za zlato.
No, javnost ne zna da se (za razliku od zemljišnika) Peristil u katastru ne vodi kao kulturno dobro, a ista nelogičnost važi i za zgrade koje ga okružuju. Štoviše, čak ni Dioklecijanov mauzolej, kasnija katedrala sa zvonikom Sv. Duje, nemaju upisan pravni status kulturnog dobra na katastru.
Ovaj apsurd je dobar uvod u našu priču koja vrvi “čudnim” pojedinostima koje se nisu smjele dogoditi ni kao propust, a kamoli namjerno. Za razliku od nekadašnjih vremena kad su ovdje živjeli siromasi, a “get”, kako su zvali taj prezreni dio grada, bio je nevoljen od gradske gospode kao opasno mjesto puno poroka, danas su nekretnine u zgradama na Peristilu iznimno unosne, a poroka ima i dalje, samo su puno skuplji za turiste. No, zgrade na carskom trgu su zauzete i jako je teško u njima naći prostora za kupnju ili najam.
Osim možda jedne zgrade... Riječ je o Palači Skočibušić-Lukaris, koja se u nekim dokumentima spominje i pod imenom Skočibučić. Na njoj su godinama zatvorene grilje okrenute prema Peristilu i jedini je njegov prostor koji je gotovo u anonimnosti jer se u njemu skoro ništa ne događa. Tako barem stvari djeluju na površini. No, zapravo je ovo zdanje poprište sukoba oko vrijednih nekretnina. Grad Split je bez dopuštenja prisvojio i cijelo desetljeće drži u posjedu privatnu imovinu na prvom katu Palače Skočibušić koja mu vlasnički ne pripada, a dao je lažna obećanja Vladi i Splitsko-makarskoj nadbiskupiji da će u Palači biti Muzej sakralne umjetnosti, od čega nema ništa jer za tu svrhu nije ustupio svoje nekretnine na drugim etažama, kako je bio obećao.
Restauracija otkrila oštećenja
Palača Skočibušić-Lukaris na jugozapadnom dijelu Peristila ne spada u najvažnija arhitektonska zdanja u Dioklecijanovoj palači, ali ona je jedna od zgrada koje doslovno ilustriraju tezu da je “Palača rodila grad” (Jakša Fiamengo). Izvorno se pred ulazom u Dioklecijanov stan nalazio otvoren prostor nazvan Peristil. No, od srednjeg vijeka na zapadnoj strani splitske plemićke obitelji podižu palače čije se fasade doslovno ugrađuju među antičke stupove, arkade i vijenac, pretvarajući tako Peristil iz otvorenog prostora u malen, ali jedinstven trg.
Taj je proces trajao stoljećima. Palača Skočibušić začeta je u romanici, a u renesansi dobiva dva velika prozora na prvom katu. Monumentalni portal u prizemlju pripisuje se kasnoj renesansi, a balkon na drugom katu razdoblju baroka. Nedavni konzervatorsko-restauratorski radovi otkrili su da se nije baš previše poštovalo antiku. Zbog balkona su otučeni dijelovi kapitela s pilastra i prvog stupa. A u 19. stoljeću su lukovi kolonade oštećeni kako bi se lagodnije pristupalo balkonu.
Ukupno je riječ o više od 300 četvornih metara koji se nalaze pod ključem, osim što je prizemlje vrlo rijetko otvoreno za izložbe. Taj dio Peristila nije trebao biti umrtvljen, štoviše. Od 2005. najavljivalo se da će u njemu biti Muzej sakralne umjetnosti.
Počelo je tako što su na sastanku u Banskim dvorima ondašnji premijer Ivo Sanader i splitsko-makarski nadbiskup msgr. Marin Barišić zaključili da Nadbiskupija treba do 2007. dobiti Muzej sakralne umjetnosti. Prisutni su bili ministar kulture i predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Božo Biškupić, ministri Dragan Primorac i Ivan Šuker te predstavnici Splitsko-dalmatinske županije.
Vlada Ive Sanadera je 2008. zamijenila nekretnine sa Srednjom tehničkom prometnom školom u Splitu, koja se nalazila u dijelu zgrade. Ali, tek je 2017. ministar Goran Marić u ime Vlade darovao Nadbiskupiji nekretninu, i to kao prebijanje duga s Crkvom za imovinu koja joj je bila oduzeta, a neće joj biti vraćena.
O tome su izvijestili svi mediji, a Marić i msgr. Barišić su se snimili pred novinarima.
No, to je samo jedan dio priče. Štoviše, nekretnine koje su darovane uopće se ne odnose na Palaču Skočibušić koja je okrenuta Peristilu, nego na stražnji dio koji nije dostatan za sakralni muzej.
S druge strane, nejasna je uloga Grada Splita koji se kroz razne garniture vlasti zaklinjao u sakralni muzej kao neupitnu vrijednost, ali čija djela govore drugačije. Grad je 12. studenoga 2004. donio odluku o pokretanju utemeljenja Muzeja sakralne umjetnosti, koji nikad nije utemeljen. U rujnu 2006. prema zaključku Poglavarstva, s ciljem osiguranja prostora za muzej, daje se zamjenski stan u Odeskoj ulici zaštićenoj najmoprimki koja je živjela na prvom katu Palače, a Grad ulazi u posjed prostora od 120 četvornih metara koji nije u njegovu vlasništvu.
No, kao prava vlasnica prvog kata u zemljišnim knjigama upisana je Svetlana Luisa Karović koja živi u Australiji, a imovinu je stekla nasljedstvom. S njom se Grad Split upustio u mučan sudski postupak ne želeći ispustiti nekretninu.
Preko svojih odvjetnica gospođa Karović se žalila sve do Ustavnog suda koji je ovih dana poništio odluku Županijskog suda i vratio predmet na ponovni postupak, presudivši da su joj bila povrijeđena ljudska prava koja jamči Ustav RH.
Neotvoreni muzej je javni interes?
Naime, prvo je Općinski sud u Splitu stao na stranu tužiteljice, vlasnice stana, presudivši da Grad nije imao pravo da joj praktično otme nekretninu. Naime, iz Grada su se pozivali da su pokrenuli izvlaštenje jer je u pitanju državni interes, ali sud im to nije uvažio jer nisu pružili dokaz za tu tvrdnju. U presudi se navodi i da je vlasnica tražila iznos od 875.000 eura, na što Grad nije pristao.
No, Županijski sud je presudom iz 2013. stao na stranu Grada Splita koji do danas drži ključeve od nekretnine. Sud je zaključio kako nije važno što nije pokrenut postupak izvlaštenja u ime RH jer su muzeji od državne važnosti. Također, sud je ustvrdio da činjenica što je zaštićenoj najmoprimki Grad dao na korištenje zamjenski stan “u pravilu” znači da će istu nekretninu dobiti u vlasništvo gospođa Karović pa je ona tako kompenzirana. No, Grad vlasnici nekretnine na Peristilu, čiji je posjed uzurpirao, nikad nije ponudio vlasništvo nad stanom u Odeskoj radi gradnje fantomskog muzeja.
Napokon je Ustavni sud presudio da su ustavna prava Svetlani Luisi Karović povrijeđena jer Županijski sud nije ponudio obrazloženje temeljeno na zakonima za svoju odluku kojom je stao na stranu Grada. Presuda je poništena kao arbitrarna, odnosno neutemeljena u zakonima, što znači da građanima onemogućava pravično suđenje.
- Drago mi je da je Ustavni sud uvažio našu žalbu, bila bih iskreno šokirana da nije jer je presuda Županijskoga suda bila šokantna. Grad Split je u žalbi tvrdio da nije posjednik nekretnine, a onda je Županijski sud to preinačio, presudio je u njihovu korist tvrdeći da Grad ima pravo na posjed, iako je moja stranka vlasnica. Bila sam zgranuta tom presudom, uložila sam ustavnu tužbu. Pozivali smo se na konvencije o zaštiti ljudskih prava i presude Europskog suda za ljudska prava. Očekujem da u ponovljenom postupku pred Županijskim sudom kao jedini logičan ishod žalba Grada bude odbijena - napominje odvjetnica Meri Blaslov Pavasović i dodaje kako bi njezina klijentica bila najsretnija da Grad ili država po razumnoj cijeni otkupi njezin prostor. Kaže da su imali sastanke s Gradom, odnosno dogradonačelnicom, koji su samo načelno iskazali interes za taj prostor.
Nakon iseljavanja zaštićene najmoprimke 2006. godine Grad je krenuo u rušenje unutarnjih zidova, čime je devastirao nekretninu koja nije njegova.
- Grad je u nekakvoj rekonstrukciji taj prostor doveo u stanje potpune neuseljivosti. Pregradni zidovi su porušeni, prostor je nepodoban za stanovanje, izgleda kao u grubim građevinskim radovima. Međutim, kad je netko zainteresiran da razgleda taj prostor, budući da se gospođa nalazi u Australiji, iz Grada, koji je i dalje u posjedu, daju mi ključeve da ga mogu pokazati - priča nam odvjetnica.
No, ni Crkva, u čije ime je navodno Grad sve radio na osnivanju Muzeja sakralne umjetnosti, nije zadovoljna trenutačnim stanjem. Kažu da prostor koji su dobili od Vlade nije dovoljan da u njemu izlože vrhunsko umjetničko blago koje imaju. Imali su sastanak s vlasnicom iz Australije, ali se nisu složili oko cijene.
- Gospođa je nama nudila taj stan na otkup, ali se nismo mogli dogovoriti. Mi smo rekli da je za naše standarde to previsoka cijena s obzirom na to u kakvom je stanju ta nekretnina - rekao nam je generalni vikar Nadbiskupije msgr. Miroslav Vidović.
S druge strane, ni Grad nije omogućio Nadbiskupiji da prostorije na drugom katu i u potkrovlju na koje je legalno uknjižen kao vlasnik, okrenute prema Peristilu, koristi kao izlagački prostor za Muzej sakralne umjetnosti.
- Nismo se uspjeli s Gradom dogovoriti i obaviti sve pravne radnje, zato ne koristimo njihove prostore. S Gradom zasad nemamo apsolutno nikakav odnos, koliko je meni poznato. Imamo odnos s Vladom koja je svoje vlasništvo na temelju ugovora Hrvatske i Svete Stolice dala kao zamjensku nekretninu za nekretnine koje nije moguće vratiti Katoličkoj crkvi. S Gradom smo u kontaktima, poneki dan intenzivnije, poneki dan manje intenzivno, gledamo koje su mogućnosti, jer imaju neki prostori koji trebaju Gradu, a koji su naši... Uglavnom, kontakti postoje, ali još nismo ništa zaključili - objašnjava generalni vikar.
- U Cresu Apoksiomen ima cijeli prostor, a naš vrijedni Evangelistar iz ranog srednjeg vijeka još ne smijemo izložiti. Samo repliku smo postavili, on bi zahtijevao jednu prostoriju u kojoj bi se mogao i multimedijski popratiti. Ima još toga. Tijekom rata, dok je bio kancelar Alojz Mock u Austriji, u znak podrške našem Muzeju, odnosno riznici, odnijeli su srebrnu skulpturu Sv. Staša u Beč. Kad su je otvorili, unutra su našli platna koja su u svjetskim razmjerima od neizmjerne vrijednosti po svojoj starosti i ljepoti. To je unutra bilo sve zamotano, a sada je izvađeno i nalazi se u posebnim mapama - priča nam vikar i dodaje kako su im preko dr. Joška Belamarića dolazili stručnjaci iz New Yorka koji su o tom otkriću doznali iz literature.
- Ali, ne možemo to izložiti. Dakle, koliko bude moguće, toliko ćemo pokazati. Što ne bude, ili ćemo izmjenjivati, ili ne znam što. Ako ikada uspijemo dogovoriti s Gradom i dotičnom gospođom, onda bi se taj muzej proširio. Svakako, bila bi velika stvar za grad da se to sve vidi. Meni je bliska ideja da se djeca na radionicama upoznaju s umjetnošću i konzervatorstvom - napominje msgr. Vidović.
Izložba sakralne zbirke
Zanimljivo, samo su rijetki znali da je u dijelu zgrade koji je od Vlade dobila Crkva, a koji ne gleda na Peristil, ovih dana otvorena izložba na kojoj je bio prikazan dio sakralne zbirke u kojoj su i vrijedne ikone iz srednjeg vijeka s ovog područja, poput “Gospe od Žnjana”, “Gospe od Sustipana” i “Gospe od Zvonika”. Nije bilo najave u medijima, plakata, na vratima nema obavijesti o radnom vremenu...
- Nismo htjeli reći da se otvorilo, nego smo pozvali hodočasnike u devetnici da znaju da se otvorilo. Ne želimo ga otvoriti na ovakav način, nego kako i doliči. Gornji prostori još nisu opremljeni, nisu nam stigle vitrine, ne možemo još dovršiti muzejski postav - kažu u Nadbiskupiji gdje se nadaju kako bi početkom listopada muzej mogao proraditi.
Što zapravo radi Grad Split? Obično se govori kako kod nas Crkva ima preveliku moć, a Peristil je mjesto ultimativne demonstracije moći, pa ipak Nadbiskupija više od deset godina ne može dobiti prostor za Muzej sakralne umjetnosti. I to od Grada koji je ušao u posjed i faktički oduzeo pravo na korištenje vlasnici. Namjeravaju li odustati od spora s njom? Zašto Crkvi ne predaju svoje prostore za muzej?
Unatoč našim nastojanjima i višestrukim upitima, nikakav odgovor nismo uspjeli dobiti od Ureda Grada. Ni s čim nisu objasnili ponašanje gradske uprave koje je, najblaže rečeno, čudno. Pokušali smo doznati nešto od bivšeg pročelnika za gradsku imovinu Ivice Pavića, ali ni on nije htio komentirati.
U Strategiji kulture Grada piše da u Palači Skočibušić treba biti Muzej sakralne umjetnosti. No, taj dokument ne konzultira nitko iz gradske uprave. Puno je jači od kulture i baštine hotelijerski biznis u Dioklecijanovoj palači koji se čini nezaustavljiv. Stoga se nakon svega kao logično nameće pitanje hoće li i Palača Skočibušić na Peristilu završiti kao hotel kad je sve oko nje otišlo u ugostiteljstvo?
U Palači Skočibušić živjela je kao dijete i naša operna diva Gertruda Munitić.
- Živjela sam na drugom katu i pjevala u crkvi Sv. Duje, tata nas nije puštao da se igramo ispred. Bili su onda prosti ljudi, a naši nam nisu dali da se družimo s njima. U naš stan kraj Starog rodilišta uselio se jedan Titov general. Grad nas je premjestio na Peristil, to je valjda tada bio najgori dio grada, jer mi je tata završio u Lepoglavi, ali za mene je bilo najljepše. Na prvom katu je bila gospođa kod koje sam često spavala, ona mi je pričala najljepše priče - kaže Gertruda Munitić o zaštićenoj najmoprimki koja je dugo živjela u Palači Skočibušić dok je Grad nije iselio.
- Sa svoga balkona imala sam odličan pogled, tata i mama su me znali tjerati odatle jer sam vidjela kako je čovjek nožem posjekao ruku nekoj ženi, a bila sam dijete. Zato sam bila cijeli dan u crkvi jer se nismo imali gdje igrati. To su bili prekrasni, bezbrižni dani, bez obzira na to što smo čuli psovke i ostalo. Ali, nismo kao djeca na to ružno gledali. Peristil smo doživljavali na romantičan način. Na prvom katu je ljetovala Nada Šterle, poznata operna pjevačica, prvakinja beogradske Opere, koja je čula mene kako sa šest godina pjevam po portunu kolorature i rekla: “Ova mala će biti buduća Traviata”. Čule smo se poslije puno godina, kazala mi je da joj je jako drago da se obistinilo ono što je najavila. Sa 18 godina sam nastupila na Peristilu i bila sam pokraj svog balkona - ispričala je Gertruda Munitić.