Slom ortačkog kapitalizma

Velimir Šonje: 'Nitko od uključenih nije oduzeo Agrokor Todoriću, oduzeo si ga je sam'

AUTOR:

OBJAVLJENO:

31.10.2018. u 11:48

AUTOR:

OBJAVLJENO:

31.10.2018. u 11:48

London, 100418. Westminster Magistrates court, sud na kojem se odlucuje o eventualnom izrucenju Ivice Todorica u Hrvatsku. Na fotografiji: Ivica Todoric daje izjavu za medije ispred suda.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / Hanza Media

Ivica Todorić

Ekonomski Lab

I ranije se događalo da političari opisuju svoja sjećanja na bitne događaje u knjigama, ali to se nikada nije dogodilo u ove tri kombinacije: (1) riječ je o ekonomskoj politici, (2) knjiga izlazi nedugo nakon što su se bitni događaji odigrali, a u tijeku su i mnogi sudski postupci vezani uz događaje obrađene u knjizi, (3) knjiga sadrži kondenzirane financijske i pravne detalje koji će pomoći kolektivnom sjećanju i boljem razumijevanju događaja, i to ne samo neupućenima. Iako je bez sumnje obojena osobnim doživljajem, ova knjiga ima veliku dokumentarnu važnost. Jer, Agrokor je kao rubikova kocka: valja ga okrenuti nekoliko puta u ruci, sagledati i početi slagati iz raznih perspektiva, da bi se shvatilo kako se ta priča može konačno posložiti.

Zagreb, 251018. AKD tiskara.
Martina Dalic fotografirana pored paleta sa svojim knjigama Agrokor: slom ortackog kapitalizma. Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX
 

Sprati «ljagu» s imena

Već prije polovice knjige čitatelju je jasno da je autoričin glavni motiv ono što se zove «sprati ljagu sa svoga imena». U našoj kulturi takav je motiv za pisanje rijedak, jer se u njoj bez problema živi s malo zaprljanim imenom. Međutim, tvrdoglava Martina Dalić je već jednom izlazila iz HDZ-a zbog neslaganja s Tomislavom Karamarkom. Od takve osobe je bilo za očekivati da odustane od šutnje i zaklona pod nekim političkim ili korporativnim kišobranom.

Borbena Dalić će zbog toga ovim tekstom djelomično uspjeti u glavnoj nakani. Priča o urotničkoj skupini «Borg», koja si je navodno sama napisala zakon i gledajući dalje od bilo koga drugoga, poput najgenijalnijeg tajnog društva, namjestila si lukrativne milijunske poslove pod dirigentskom palicom velike maherice Dalić i uz pozadinsku podršku «Škegrina inkubatora», više ne izgledaju uvjerljivo. Osobito je uspješno razmontirana predstava o uroti radi obespravljenja najmoćnijeg vlasnika i menadžera u državi. Ova knjiga će postaviti ozbiljne izazove pred tu široko prihvaćenu stigmu. Međutim, problem sukoba interesa vezan uz Agrokor neće izbrisati.

Knjiga pokazuje tko je sve i kako bio uključen u pripremu i provedbu rješenja za Agrokor: od Andreja Plenkovića i Bože Petrova, preko raznih ministara, Ureda za zakonodavstvo, vladinih službi, različitih eksperata, a kasnije i privremenog vjerovničkog vijeća i raznih javnosti, odnosno zainteresiranih strana. Čitatelj prati kaotičan proces nastanka propisa u ožujku 2017., u uvjetima visokoga stresa i potpune neizvjesnosti oko toga što će Ivica Todorić napraviti prvo sam, a onda sa Standstill sporazumom i Alvarezom. Sada je mnogo toga jasnije, ali se postavlja pitanje zašto Dalić odmah nije ovako opisala proces nastanka zakona, nego na pitanja o tome nije davala suvisao odgovor.

Nefunkcionalna koalicija i pad u krilo

Sve je začinjeno uzajamnim nepovjerenjem partnera u koaliciji. Odnos HDZ-a i Mosta predstavljao je svojevrsni kontrolni mehanizam koji je istovremeno generirao kaotičnost Vladine reakcije na krizu. Neupućenost Mostovaca u zakučaste pravne i financijske detalje limitira njihovu ulogu i eventualnu odgovornost, pogotovo jer se na sastancima o kojima piše Dalić može pratiti samo solo-igra tadašnjeg predsjednika Sabora Bože Petrova. Čitatelju se nameće pitanje gdje je bio i što je radio tadašnji ministar pravosuđa Šprlje, za kojeg bi se očekivalo da po funkciji uzme jednu od glavnih uloga u priči.

Kada se taj dio iščita do kraja, jasan je dojam da je padanje Agrokora u ruke Vladi početkom travnja 2017. bilo – neželjeno. Cijela operacija Agrokor je na Vladinoj strani bila iznuđena nesposobnošću Ivice Todorića da prvo ne dovede kompaniju pred kolaps, a zatim, kada već u prvom dijelu posla nije uspio, da taj kolaps u zadnji čas spriječi.

Postoji li mračna pozadina

Je li moguće da je među ljudima koji se spominju u knjizi, napose među mitskim savjetnicima, bilo nekoga tko je doista zamislio Todoriću «maznuti» Agrokor i pri tome masno zaraditi? Naravno da je tako nešto moguće u nekoj mračnoj pozadini i uz mnogo mašte. Ali, moj je dojam nakon čitanja knjige, a takav sam dojam imao i ranije, vrlo jasan i jednostavan: prvo, niti jedna od politički uključenih strana nije mogla smisliti “oduzimanje” Agrokora Todoriću, oduzeo si ga je sam, i drugo, dojam je kroz priču da savjetnici naprosto nemaju tu težinu i format da bi mogli zaigrati neku svoju grandioznu igru kakvu im je u blogovima namijenio Todorić. Naravno, to ne znači da savjetnici u danim okolnostima nisu maksimalizirali svoju dobit u odnosu na rizik, o čemu će više riječi biti kasnije.

Doduše, postoji taj trenutak kada Petrov izriče ideju da bi država trebala intervenirati tako da preuzme kompaniju, ali taj prijedlog nailazi na otpor kod svih prisutnih. Zbog toga taj rukavac priče tu negdje prestaje.

Najveća pažnja u knjizi posvećena je događajima iz veljače i ožujka 2017., kada problem eskalira. Valjalo se nekako spremati na mogućnost da Todorić ne uspije zaustaviti lavinu i da se ne potkrade neka politička ideja koja će na kraju cijelu tu mastodontsku bilancu s obavezama Agrokora sručiti na leđa hrvatskim građanima i poreznim obveznicima. Glavna je nakana knjige pokazati da u tom pothvatu nije sudjelovala Martina Dalić i «njeni» savjetnici; bio je to pothvat Vlade RH i tadašnje vladajuće koalicije.

Vlada, a ne «Borg»

Kroz praćenje nastanka radne grupe (u čemu sudjeluju svi tadašnji politički dionici, a ne samo Martina Dalić) i dvanaest inačica zakona, čitatelj prati kako u danima kada su se donosile bitne odluke nitko nije mogao znati da će zakon uopće biti aktiviran, a kamoli kako će točno izgledati. Kao što dobro znade svatko tko je sudjelovao u procesu izrade bilo kojeg pravnog akta, nitko od uključenih u početku ne može znati kako će izgledati konačni oblik, a pogotovo ne može unaprijed znati kako će se odvijati primjena zakona i tko će na kraju biti izvanredni povjerenik za Agrokor, odnosno kako će biti imenovan i tko će ga imenovati.

Zato knjiga pokazuje da je besmisleno postavljati tezu o nekakvoj zavjeri u kojoj je cijela politička struktura služila kao lutka na koncu ili aktivni akter u zavjeri koja je jedne ortake trebala zamijeniti drugima.

Ovo treba naglašavati radi podsjećanja na činjenicu da je ključeve rješenja do kraja ožujka, a formalno i do 7.IV.2017., kada je uprava Agrokora potpisala Lex, u rukama držao – Ivica Todorić. Na to vrijedi podsjećati osobito danas, kada se računajući na zaborav sve češće može čuti da se Todoriću nije dalo da sam riješi svoje odnose s kreditorima. On je za to imao puste godine pa i mnoge tjedne nakon što je kriza izbila i postala vidljiva javnosti, što uključuje i onu zadnju priliku u 2-3 ili 4 tjedna prije nego što će u nedostatku drugih rješenja potpisati Lex, a nakon što su računi Agrokorovih kompanija bili blokirani za više od 3 milijarde kuna neplaćenih dugova.

Boris Kovačev, Željko Puhovski, Ronald Goršić / CROPIX
 

Zanimljivo da Martina Dalić u knjizi spominje da sam Todorić nije vjerovao u Alvarezove sposobnosti. Na koncu, Standstill sporazum na temelju kojeg je Alvarez trebao ući u koncern nije potpisala većina dobavljača. Trebat će neka druga svjedočanstva da se točno rekonstruira na koju su kartu tada igrali dobavljači. Jesu li i oni odigrali kakvu pozadinsku ulogu u blokiranju Alvareza i guranju rješenja u pravcu Lexa? Naposljetku, i u toj je populaciji mnogo «ortaka», kada se već piše o kraju ortačkog kapitalizma. No, ta je oštrica fokusirana isključivo na Ivicu Todorića.

Kako god bilo, između redaka se jasno iščitava onaj prirodan politički nerv koji Vladu uvijek navodi na kasnu reakciju. Politika je zbog uključenosti velikog broja amatera i ljudi «opće prakse» uvijek prvo upućena na molitvu da svaki veliki problem nestane sam od sebe, ili da ga netko drugi riješi (vlasnik, vjerovnici, tehnokrati). Na koncu, to je formalno i institucionalno – ispravno. Jer, postoji Zakon o trgovačkim društvima, Stečajni zakon, postoje sudovi i drugi zakoni za takve situacije. S druge strane, isto tako znamo da taj institucionalni okvir nije u stanju provariti problem koji bi veličinom i složenošću bio i mnogo manji od Agrokora. Zato je svakome s imalo političkog osjećaja već tada bilo jasno da je Agrokor za politiku koja notorno kasni u fazi bio atomska bomba od koje na kraju netko mora stradati.

Drugi toranj: politika i ortački kapitalizam

Zanimljiva stvar u ovoj priči su tornjevi. Jedan je Agrokorov. Jako je važno kako ga je potpredsjednica Vlade vidjela, procjenjivala i kako je reagirala na krizu u toj kompaniji.

Zagreb, 090311.
Sjediste tvrtke Agrokor podno Ciboninog tornja.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / Hanza Media
 

Taj dio knjige predstavlja svjedočanstvo o kreiranju politike u krizi. O tome kako iza apstraktnog pojma «država» stoji čovjek od krvi i mesa, sa svojim uvjerenjima, sposobnostima i ograničenjima, spreman oblikovati događaje na temelju osobne percepcije ekonomskih i političkih odnosa. Na percepciju i postupke Martine Dalić presudno je utjecalo uvjerenje da postoji umrežena, ortačka ili «tajkunska Hrvatska» kojoj ona, kako ističe, nije pripadala.

Tu po prvi put nailazimo na bitan element za razumijevanje priče. Radi se o percepciji tehnokrate koji nikome ne pripada do sebi, odnosno svome znanju. Ili tehnokratkinja barem misli da tako stoje stvari. O tome će biti više riječi u drugom dijelu rasprave o knjizi, sutra.

Na tom mjestu počinje «meki trbuh» priče – nedostatak zaokružene ideje o tome što je ortački kapitalizam koji je (navodno) pao, pa makar samo u podnaslovu ove knjige. U zaokruženoj, cjelovitoj priči, ortački bi kapitalizam bio lociran ne samo u trgovačkim društvima, nego i među hrvatskim političkim elitama, kojima je Martina Dalić na sebi svojstven način, kao tehnokrat, pripadala.

Cjelovita slika ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj se ne može oslikati bez državnih institucija i poduzeća. Zbog toga se i problem uloge savjetnika i sukoba interesa, o čemu će više riječi biti dalje u tekstu, ne može promatrati izvan okvira «ortačkog kapitalizma» kao sustava kojem nedostaje svjetla, nadzora, kriterija, dobrog upravljanja i manje personalnih veza.

Za priču je u svakom slučaju jednako važan, pa i važniji, drugi toranj, koji se nad prvim nadvio kao sjena, a to je Markov trg – hrvatska politika. Dalić otkriva tek jedan (mali) krak poslovno-političke hobotnice koja izravno povezuje tornjeve – Todorićevo «ulaganje» u Pupovčev projekt Tesla banke. Nju će u stečaju neuspješno pokušati preuzeti zadrugari iz Zadruge za etičko financiranje koji već godinama upravljaju projektom Etičke banke u osnivanju. I oni se povremeno pojavljuju među stručnjacima koje Most dovodi da daju savjete oko Agrokora.

Međutim, tako selektivno identificiranje krakova, premda za čitatelja informativno i korisno, ostavlja dojam da u identifikaciji koncepta i aktera ortačkog kapitalizma Dalić više skriva no što otkriva. Ona nedovoljno dobro poznaje ili ne želi govoriti o strani čiji je dres obukla, a pod čijim je političkim brendom hrvatska inačica ortakluka prevedena iz socijalizma u kvazi ili ortački kapitalizam kakav danas imamo.

Politika je u knjizi opisana kao kaotična, koalicijska, sastavljena od različitih ljudi i ideja. Među tim idejama snažne su i one koje teže jačanju političke kontrole nad “državnim” resursima. To je Most. S te strane, pred hrvatskom politikom odjednom se pojavljuje mamac Agrokorove imovine koju su mnogi potajno priželjkivali (koliko samo direktorskih i radnih mjesta za partijske kadrove!). Metafora lisice i kokošinjca čovjeku odmah prođe kroz glavu. Taj lisičji instinkt može se iščitati iz ponašanja Petrova koji će iznebuha predložiti da država preuzme Agrokor. Ni danas neće nedostajati onih koji smatraju da je to bio pravi put.

Lisica se ipak morala sablazniti nad tragedijom Agrokorovih dugova, mnogo većih od imovine. To ju je zaustavilo pred vratima kokošinjca. Jer, za te bi dugove visoko zadužena država u slučaju pogreške u koracima intervencije mogla postati odgovorna. Postojala je opasnost da se pokoja milijarda, a ne samo stotina milijuna eura izgubljenih potraživanja ili vlasničkih udjela, «riješi» na teret hrvatske države, tj. proračuna. Već tada se znalo – neće nedostajati onih koji će svoje pogreške i gubitke nastojati namiriti na teret hrvatskih građana i poreznih obveznika.

Takve “sitnice” u povijesti nisu smetale naše političke elite. Naprotiv; povijesno gledano, spremnost i sposobnost tzv. političkih elita za obranu državnog proračuna od nasrtaja svih vrsta ortaka mogla bi se usporediti s ponašanjem hokejaša Siska u srazu s češkom nacionalnom selekcijom. Međutim, u međuvremenu se desila velika promjena. Naše financijski iscrpljeno malo-građanstvo je osvijestilo dimenzije zavlačenja političke ruke u njihove džepove. Stoga su i naspram proračuna inače bezbrižni pripadnici političke nomenklature morali taj vid političke kalkulacije uključiti u svoje planove: glasači nam neće dati da im Agrokor iskrcamo u njihove bilance!

U sred tog novog “momenta” ili, ako vam je draže, novog “senzibiliteta javnosti”, u poziciji odlučivanja našla se Dalić – tehnokrat i fiskalni konzervativac. Eto nje konačno na plodnome tlu. Dio svojeg pogleda na ekonomske i financijske odnose mogla je pretočiti u projekt kojim će državni proračun biti obranjen od pada financijski najvišeg Tornja. Ili kule od karata.

Knjiga, na žalost, ne nudi točan opis geneze stava u korist zaštite proračuna. Kao prijeloman moment nameće se sastanak krajem veljače kada se Dalić, Petrov i Plenković nalaze s Todorićem. Vlasnik Agrokora traži novac od države i govori da će on biti odgovoran, ali će Vlada biti kriva ako mu ne izađe u susret.

Iz knjige se jasno vidi da je taj sastanak bio težak i kaotičan. Obilježio ga je Petrov koji je tamo bacio ranije spomenutu «bombu» da bi država mogla preuzeti Agrokor, a što su svi ostali s indignacijom odbili. No, iz načina kako o tome piše Dalić, evidentno je da ni Plenkoviću ni Dalić ni Petrovu tada nije na kraj pameti iskupiti Todorića tj. pomoći mu bez protučinidbe u korist države. Oni su svi protiv Todorića iako se međusobno jako razlikuju u pogledu viđenja tehnika kako bi se problem na kraju mogao riješiti.

I pored toga, nije jasno kako se formirao stav o tome da treba zaštititi porezne obveznike i građane od Agrokorovih dugova. Čitatelj može pratiti da je to nešto što stalno muči Martinu Dalić, no ne vidi se  kada i kako to postaje temelj političkog odlučivanja Andreja Plenkovića. Dalić tek nejasno svjedoči da je to nešto što je i njega od početka “mučilo”.

Kako se krenulo braniti proračun

Nakon sastanka s Todorićem potkraj veljače, u knjizi pratimo kako stručna skupina do sredine ožujka razrađuje financijski model intervencije koji još uvijek uključuje državu (najviše se spominje nova intervencija preko HBOR-a). Dakle, do sredine ožujka još prijeti nastavak po starom. Međutim, Dalić cijelo vrijeme ima kamen u želucu. Zna da to ne vodi nikuda, vrlo vjerojatno ne rješava problem dužničke kule od karata, a državu izlaže novim rizicima.

Iz knjige je jasno da je do sredine ožujka 2017. vladao konceptualni kaos. Osim što su koalicijski partneri na rješenje krize u Agrokoru gledali posve drugačije, s različitim ciljevima, znanjima i uvjerenjima, tada još nitko nije imao viziju što će se događati i kako će se i do koje mjere zaštititi proračun. Viziju pogotovo nisu imali savjetnici, koji su izrađivali modele po nalogu. Tako iz knjige proizlazi. Tada se još ne radi ni na kakvom zakonu, a kaos je sveprisutan. Ključevi rješenja još uvijek su čvrsto u rukama Ivice Todorića. Vlada je u modu reakcije, a ne kreacije.

Boris Kovačev / HANZA MEDIA
 

Prijelomni trenutak se događa sredinom ožujka. Todorić na sastanku s Dalić nudi ideju da se donese zakon koji će korporativna jamstva operativnih kompanija proglasiti nevaljanima. Tako će kompanije poput Leda i Jamnice nastaviti poslovati i vrijediti kao da se ništa nije dogodilo. Zbog ogromnih tražbina financijskih vjerovnika preostat će pred-stečaj ili stečaj holding kompanije. Todorić je zamislio da se to može napraviti u potpunoj izolaciji od operativnih kompanija u koncernu. Poziva se na neki slovački slučaj.

Dalić po mom mišljenju ispravno tada procjenjuje da bi takav zakon bio neodrživ na domaćim i međunarodnim sudovima. Predviđa velike probleme s izvedbom takve pravne operacije. Ona vidi tužbe protiv države koje se mjere u milijardama, i to za kompaniju koja propada. To je kao ovo u Uljaniku, gdje su milijarde otišle ni za što, samo puta N. Potpredsjednica tada procjenjuje da Todorić više nema osjećaj za realnost, on gubi konce, i Dalić u strahu od nekontroliranog raspada procesa traži od stručne skupine da pribavi talijanski zakon kojim se rješavala kriza u Parmalatu. Trebalo se pripremiti za najgore.

Odvjetnik Boris Šavorić tek 14. ožujka 2017., dakle svega 10-15 radnih dana prije nego što će 30. ožujka početi blokade računa Agrokorovih kompanija, donosi tekst talijanskog zakona. Radna skupina tada kreće raditi u pravcu zakona kakav danas poznajemo. To je prijelomni trenutak sage o Agrokoru kada Vlada iz reakcije prelazi u fazu kreacije. Počinje izgradnja sigurnosne mreže. Kao ono kada svi vide luđake koji se tuku na krovu nebodera, ali se konačno okupljaju vatrogasci i počinju rasprostirati strunjače za meko prizemljenje.

Kasnije ćemo saznati da je i s vatrogascima postojao problem. Spomenuti odvjetnik Šavorić je, prema pisanju medija, u to vrijeme pružao pravne savjete jednom od najvećih vjerovnika Agrokora – VTB-u. Dalić u knjizi svjedoči da ga je doveo Ramljak. No, je li Šavorić prema vladi deklarirao svoj konflikt interesa, tko znao za Šavorićeve angažmane, to ne znamo ni nakon čitanja ove knjige. Valjda to znači da nitko nije znao za koga on još radi? Odvjetnička komora, navodno, još uvijek protiv Šavorića vodi postupak. U svakom slučaju, tu negdje se zameće sjeme priče o sukobu interesa zbog koje će potpredsjednica na kraju morati podnijeti ostavku.

Međutim, bilo bi prejednostavno i prenaivno misliti da je zbog takvih sukoba interesa došlo do ostavke. Nije ovo Švedska. Priča će se tek zakomplicirati.

Nakon toga pratimo nastanak radnih inačica zakona. Prva od dvanaest nastaje tek 19.III.2017. (podsjetimo, vlada šalje Lex u Sabor 31. ožujka). Riječ je o očito stresnom procesu u kojem osim pravnih i financijskih stručnjaka (koje strane u koaliciji imenuju dogovorom) sudjeluju i politički akteri. Dalić detaljno piše o tome kako je i kada i koga informirala. Plenković, Petrov, Ured za zakonodavstvo, ljudi iz Ministarstva pravosuđa (konačno)…

Cilj detaljnosti ovoga dijela knjige je očit: Dalić želi zauvijek zakopati stigmu da je ona s nekakvim «Borgovcima», u nekoj mračnoj “niskoprofilnoj” prostoriji napisala zakon i manipulirala političke aktere, zaobilazila procedure, zaribala Vladu, Sabor… Po mom mišljenju, taj detaljan opis joj se isplatio. Čitatelj može pratiti jedan redovan i, koliko to u uvjetima stresa može biti, normalan nastanak zakonskog prijedloga. Pri čemu se “malo” zaboravilo urediti poslovne odnose, ugovoriti i platiti usluge i pitati tko za koga inače radi, problem koji će kao gruda snijega rasti.

Naravno da se od Plenkovića, Petrova, službenika u Uredu za zakonodavstvo, pa u krajnjoj liniji i saborskih zastupnika ne može očekivati da razumiju svaku pravnu začkoljicu u jednom vrlo specifičnom zakonskom tekstu. Zbog toga se u trenutku konačnog političkog razlaza s Dalić svatko mogao izvlačiti na to da nije vidio ni znao, ili da nije mogao vidjeti i znati. No, Dalić nije spremna za tu borbu kroz knjigu. Ona propušta pred sve te političke majstore postaviti suštinsko pitanje: jesu li trebali znati? Dalić ne razrađuje ključni “detalj” – tko je u tom kaosu trebao brinuti o sukobu interesa, o stvari koja će više od godinu dana kasnije dovesti do njenog političkog pada? Ima li ova vlada neku službu za to, o čemu misli premijer? Je li ova zemlja doista jedna velika improvizacija?  Dalić i jučer izjavljuje: “Ja sam autor, ja sam odgovorna”. I time preuzima svu odgovornost na sebe. Kao da je zakon pisala kao ovu knjigu.

Nakon što je u javni prostor usađena sumnja da su u tim kritičnim danima nastajanja zakonskoga teksta neki parametri zakona podešavani tako da se pogoduje nekome (npr. «lešinarskim fondovima»), povjerenje u proces je nepovratno izgubljeno. Taj gubitak povjerenja u proces Dalić vidi fatalistički – kao neizbježnu cijenu brzine u uvjetima rastuće krize i panike. Iz njene perspektive sve je ili urota interesnih skupina ili pogreška koja je nastala zbog objektivnih okolnosti koje su tražile brzu reakciju. Od čitatelja očekuje da razumije okolnosti i uvaži rezultat – spas operacija Agrokora uz izolaciju državnog proračuna od Agrokorovih troškova i obaveza.

Međutim, nakon svega što je u Hrvatskoj o nastanku Lex Agrokora napisano i izrečeno, bilo kome tko nije duboko upućen ne može se više objasniti da su primijenjena neka standardna rješenja (kao npr. roll up kredit) bez kojih se glavni cilj operacije u ovakvom okviru, bez države, ne bi mogao postići. Gledano iz ptičje perspektive, dovoljno je vidjeti Ramljaka u stručnoj skupini i na mjestu izvanrednog povjerenika, a neke druge članove stručne skupine kao podizvođače savjetnika za restrukturiranje Alixa kojeg je izabrao taj isti Ramljak, i sumnja može samo rasti. Šavorić, koji se u knjizi pojavljuje kao marginalan lik koji donosi zakon o Parmalatu, bio je hodajući sublimirani sukob interesa djelujući kao (a) pravni savjetnik VTB-a (prema onome što su pisali mediji), (b) pravni savjetnik vlade i neposredno zatim (c) pravni savjetnik izvanredne uprave (sa servera njegovog odvjetničkog društva odaslani su prvi mailovi uprave). Šavorić se vrlo rano u fazi izvanredne uprave zbog toga morao povući.

Zbog takvih stvari, čitateljima će biti teško prihvatiti da je uključenost istih stručnih ljudi, duboko upoznatih sa stanjem u Agrokoru, možda bila bitna za sprječavanje kolapsa kompanije. Danas je teško uvjeriti javnost i u to da je onoliki roll-up (480 x 2 milijuna eura bez dobavljačkoga dijela) bio potreban. Sada postoji jaz između ex ante i ex post pogleda na stvari, koji uvijek budi sumnju (jer ex post uvijek izgleda da se mnogo više toga znalo i moglo ex ante, što često nije slučaj).

Zbog sukoba interesa je ono najvrjednije, činjenica da je proračun izoliran od Agrokora, palo u drugi plan. Vratimo to načas u prvi plan, jer Dalić objašnjava kako je do toga (u pravnom smislu) došlo.

Izolacija je, barem za sada, postignuta time što je zakonski tekst, incijalno zamišljen kao zakon u oblasti državne intervencije kakav je Parmalat, pretvoren u zakon iz domene insolvencijskoga prava. I to su potvrdili domaći i strani sudovi. Tu nema izravne državne intervencije ili državne pomoći. Samo se na taj način moglo postići ono što je već je početkom travnja bio javno deklarirani, ultimativni cilj Vlade. Plenković je u prvim danima krize javno dao obećanje: dugovi Agrokora neće postati dugovi države. Tada sam pisao o važnosti tog obećanja i danas ga smatram ključnim za interpretaciju kasnijih događaja. Jer govorimo o milijardama eura koji su mogli završiti kao šteta koja je nanesena svima nama. To je cijena ortačkog kapitalizma (ortački kapitalizam uvijek ima svoju društvenu cijenu) koju nećemo platiti.

Šteta što je i nakon čitanja knjige ostalo otvoreno pitanje kada je i kako premijer, a za njim i HDZ, došao do zaključka da se taj cilj izdvoji kao glavni politički cilj ravan onome o očuvanju radnih mjesta i kontinuiteta poslovnih funkcija Agrokora.

Kako se slama ortački kapitalizam?

Dosadašnji dio rasprave o knjizi Martine Dalić “Agrokor: slom ortačkog kapitalizma” pokazuje da se dosadašnji uspjeh odabranog modela rješavanja Agrokora u smislu očuvanja operativnog poslovanja i izolacije naših džepova od troškova i dugova Agrokora ne može izdvojiti od dva (povezana) pitanja. Prvo, je li u rješavanju Agrokora bilo pogodovanja (sukobi interesa)? Drugo, je li Dalić na dobrom tragu kada rješavanje Agrokora smješta u okvir sloma ortačkog kapitalizma? Nije li time letvicu sebi u ovoj knjizi ipak podigla malo previsoko?

Ta dva pitanja opisuju «meki trbuh» priče Martine Dalić. Ortački kapitalizam se sigurno ne može svesti na Ivicu Todorića i njegove vjerovnike koji su u različitim fazama sage o Agrokoru kalkulirali kako dio svojih pogrešaka i gubitaka prebaciti na leđa građana i poreznih obveznika. Uostalom, ortakluk prvenstveno izvire iz političke sfere hrvatskoga društva, a nje se Dalić dotakla tek usput.

Knjiga doduše nije posve lišena političkog konteksta. Pod perom borbene Dalić teško su stradali politički oportunisti – majstori bezličnog političkog trajanja poput Milorada Pupovca i Gordana Jandrokovića. Oni knjigom patroliraju kao lešinari što ukazuju na pravac na kojem leži politički leš, dok ovaj još nije ni svjestan da je to postao. Ništa bolje nije prošao ni Most; njihov čelnik Božo Petrov i njihovi «eksperti», koji se u populističkom bunilu rotiraju na ključnim i stresnim sastancima ne znajući što je zaključeno na prethodnima (a vremena se, kao, ima «na pretek») i iznose snovite ideje o preuzimanju Agrokora i narodnom ili zadružnom dioničarstvu.

Premijer je međutim dobio poštedu. Dalić piše uz respekt prema njegovu autoritetu ili autoritetu samoga položaja. Unatoč tome, poslala mu je najglasniju poruku. Rečenica koja uokviruje priču, tamo gdje se na bjelini uvodne stranice obično pišu duboke misli ili poslovice, stoji citat: «Moja je misija promijeniti HDZ, a nakon toga Hrvatsku.», potpis Andrej Plenković, 2016. Jasno je što Dalić misli o tome je li Plenković uspio u ispunjenju tog obećanja.

Zagreb, 270918.
Pravni fakultet.
Trg republike Hrvatske.
Konferencija na visokoj razini na temu ususret 2030. godini i izazovi Europskog stupa socijalnih prava.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic, Predsjednik Vlade Republike Hrvatske daje izjavu nakon konferencije.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX
 

Tu negdje završava politička «analiza» ortačkog kapitalizma kako ga je zamislila Martina Dalić. Osvrti na političke anti-junake ove storije ostaju ugrađeni u tekst knjige kao marginalne anegdote. «Glava» ortačkog kapitalizma – politička struktura odnosno nomenklatura i političko ponašanje u Hrvata, koje slabo razlikuje granicu između privatnog i državnog sektora, ostala je netaknuta, zagonetna, skrivena iza glavnog simbola ortačkog kapitalizma u ovoj priči – Ivice Todorića. Tajkun je na sebe navukao svu potpredsjedničinu pažnju i njene analitičke sposobnosti.

Da se knjiga Martine Dalić zove «Moja istina o Agrokoru», ne bih ukazivao na ovaj nedostatak. Međutim, Dalić se hrabro i ambiciozno otisnula u vode političko-ekonomskog širenja priče. Iza ambicioznog podnaslova o kraju ortačkog kapitalizma leži ideja odnosno teorija Darona Acemogla i Jamesa Robinsona o društvenom razvoju utemeljenom na inkluzivnim institucijama koje omogućuju natjecanje s jednakim pravilima igre za sve, bez privilegija za odabrane. Nasuprot tome stoji ortački kapitalizam utemeljen na ekstraktivnim institucijama koje omogućuju privilegije. To je sukus poznate knjige Why Nations Fail, koja je pred nekoliko godina prevedena i na hrvatski.

Ako se kao kriterij sloma ortačkog kapitalizma uzme nemogućnost ortaka da svoje dugove i troškove prebace na leđa građana i poreznih obveznika, onda Dalić nije promašila smjer. Međutim, ambicija s podnaslovom je mnogo veća od pruženog sadržaja. Možda da napiše još jednu knjigu o političkim aspektima ortačkog kapitalizma?

Ima i taj jedan moment kada Rohatinski, mnogo godina ranije, navodno na Todorićev poticaj mijenja monetarnu politiku. Ali i to je tek fragment u knjizi čiji je cilj ocrtati moć Ivice Todorića (ili samo njegovo hvalisanje?), a ne prikazati i analizirati ortački kapitalizam u Hrvatskoj.

Otkud onda poraz?

Ako je izolacija našeg novca od propasti privatne kompanije Agrokor glavni kriterij uspjeha, zašto je onda Martina Dalić doživjela politički poraz? Ako je sve bilo tako uspješno, ako su porezni obveznici i radna mjesta zaštićeni, ako je spriječena recesija, ako nije bilo pravno-pregovaračke alternative, ako je Lex Agrokor briljantan zakon koji je uspostavio vatreni zid između jedne veoma kompleksne operacije i državnoga proračuna, i ako je ortački kapitalizam doista slomljen, a premijer se došao zahvaliti kolegici na postignutome pojavivši se u pratnji četiri ministra na promociji knjige, kako to da su Ramljak i Dalić, a zamalo i Plenković, morali otići? Kakva je to bila igra?

Očekujem da će se narednih dana komentari knjige najviše fokusirati na to pitanje: je li Martinu Dalić srušila nevjerojatna urota interesnih skupina i samoga Ivice Todorića i njegovih, kako Dalić kaže, «megafona», koji su uz potporu dijela medija uspjeli konstruirati izmišljotinu o urotničkoj skupini Borg koja se obogatila do neslućenih razmjera? Ili je  Martinu Dalić srušila nesmotrenost, izostanak osjećaja za politiku i inkluzivne institucije, u koje se sama kune, jer se nedovoljna briga za uređenje sukoba interesa svih uključenih, a napose ljudi koje su Todorić i njegovi jataci uspjeli oslikati kao «Dalićkine dečke iz Škegrina inkubatora», možda može okarakterizirati kao fundamentalni propust u izgradnji inkluzivnih institucija?

Sama Martina Dalić će ovu dilemu smatrati izlišnom. Dalić smatra da dubina i urgentnost problema te izostanak tehničke potpore i stručnih saveznika u Vladi (dok se jedan Marić izuzima zbog pritiska nepredvidivog koalicijskog partnera, drugi misteriozno nestaje sa svih bitnih sastanaka) opravdavaju tehničke pogreške potpredsjednice koja se našla na političkoj vjetrometini bez saveznika. Ona jedine kredite za potporu daje Plenkoviću i Bačiću, dok Božinović u knjizi igra ulogu neformalnog savjetnika i prijatelja.

Dalić nakon svega čvrsto stoji na stavu da priča o savjetnicima – podizvođačima Alix Partnersa nije bila terminalni grijeh. O Ramljakovom navodnom  konfliktu interesa, u trenutku kada njegovo ime nakon Briceljeva odustajanja od posla izvanrednog upravitelja u minutu iza dvanaest isplivava iz skupine koja je savjetovala Vladu, sudi ovako: «U tome trenutku ne samo meni, nego očigledno i drugima (na sastanku u HDZ-u, op. V.Š.) salonsko moraliziranje nije bilo ni na kraj pameti. Svi su bili petrificirani težinom situacije, količinom zabrinutosti koja je dolazila s terena, a ticala se katastrofalnih posljedica za razna lokalna gospodarstva, naročito u Slavoniji…» (str. 121).

Ovime je pitanje o sukobu interesa, koji se po drugi puta «materijalizira» predlaganjem Ramljaka za izvanrednog upravitelja (prvi konflikt je raniji Šavorićev vezan uz VTB), Dalić uokvirila s dva bitna momenta tj. opravdanja.

Prvo, urgentnost. Prilično uvjerljivo piše o tome da u Alvarezove sposobnosti ni sam Todorić nije vjerovao, a dobavljači su ga ignorirali; onda je Bricelj, kome je prvome ponuđeno mjesto izvanrednog upravitelja, zavukao čitav dan dok se nije negativno izjasnio; Agrokor se u međuvremenu raspadao, piramida blokada je rasla, Uskrs se bližio, sustav je bio u potpunom vakuumu, a zakon je naposljetku donesen i Vlada je imala obvezu djelovati. Oni su morali odlučiti u nedjelju kome će dati Agrokor u ruke. Čovjek se ponekad i u životu nađe u situaciji kada nema izbora, tj. bira manje zlo. Svako daljnje zavlačenje i, karikirano, čekanje da se izvanredni upravitelj odabere na javnom natječaju, vodilo je u kolaps kompanije i izvanredne uprave. Samim time i Vlade, s neizvjesnim političkim i pravnim posljedicama. Sukob interesa je zadnja stvar koja je u tom trenutku bila bitna. Dalić smatra da ima opravdanje u filmskoj brzini kojom su se odvijali događaji.

Drugi okvir za dublje razumijevanje trenutka kada se sije sjeme sukoba interesa proizlazi iz pitanja je li Dalić uopće bila ta koja je jedina ili prva trebala brinuti o sukobima interesa? Ovo je, po mom mišljenju, najvažnije pitanje.

Detaljnije o sukobima interesa

Sukob interesa u ovoj priči ima svoje dvije faze. Prva je faza radne skupine. Ta skupina je politički dogovorena, dakle, de facto imenovana. Pratimo tko u skupinu ulazi sa strane HDZ-a, tko sa strane Mosta. Nije to nikakva podzemna ortačka orgija, kolektivni um Borg. To što su u njoj Ramljak, Matić ili Korunić nije nikakav sukob interesa u tom trenutku ako oni u tom trenutku ne rade ni za koga vezanog uz Agrokor, a po svemu što znamo, nisu radili. Doduše, Korunić u tom trenutku radi u financijskoj grupaciji (štoviše, njen je suvlasnik) koja upravlja fondovima u kojima se mogu naći dionice Agrokorovih kompanija izlistanih na burzi, a to se također u širem smislu može smatrati sukobom interesa iako se takve situacije mogu smatrati regulirane unutarnjim regulacijama i činjenicom da je investicijsko društvo pod posebnim nadzorom regulatora.

Sukob se u toj fazi dakle ograničava na dvojicu – Šavorića (ozbiljan sukob) i Korunića (manje ozbiljan). Oba će vrlo rano ispasti iz kruga savjetnika izvanredne uprave Agrokora, što znači da će i oni sami ili oni koji su ih angažirali, vrlo rano priznati tu pogrešku. Knjiga o tome šuti. Jer, hitnost opravdava pogreške. To je nenapisana poruka svima koji gnjave oko takvih detalja.

 

Kako do sada nije bilo naznake da je njihovim djelovanjem nekome nanesena šteta i da su djelovanjem u svojstvu vladinih savjetnika pogodovali nekom drugom, tu se negdje zasad i zaključuje ta priča. Neka svatko sam za sebe zaključi koliko hitnost i teškoća da se u hiper-kratkom roku pronađe netko tko nema nikakve veze s Agrokorom ni u drugom koraku, a vrhunski je pravni ili financijski profesionalac, opravdava Dalić i cijelu Vladu koja je stajala iza projekta.

Druga faza sukoba interesa nastaje nakon početka rada izvanredne uprave. Kao što je već rečeno, Dalić u knjizi, na žalost, nije konzekventno i do kraja izvukla sve zaključke o tome tko je i kako trebao voditi brigu o regulaciji sukoba interesa savjetnika koji su radili na zakonu. Poštedjela je sve, od premijera do Hrvatskoga Sabora, koji su mogli unijeti te odredbe u zakon.

Pravo je pitanje zašto te odredbe nitko nije unio u zakon? Političari možda ne znaju što je roll up, ali sigurno znaju što je sukob interesa. To je u srži njihova posla. Predsjednici Sabora to razumiju. Zašto to, dakle, nitko nije ugradio u zakon? Knjiga ne daje odgovor na to pitanje. Jedino što znamo je da je Martina Dalić zbog toga bila kriva i snosila političku odgovornost iako danas znamo da je i najzaslužnija za operativno očuvanje Agrokora uz izolaciju troškova i dugova te kompanije od državnoga proračuna. Vaga.

Kako god bilo, Europska komisija dala je pravorijek da Lex Agrokor, takav kakav je, nije državna potpora. Sudovi EU, Švicarske i Velike Britanije priznali su Lex Agrokor kao dio insolvencijskoga prava, a ne prava vezanog uz državne pomoći, iz čega bi proizašle uobičajene odgovornosti države i regulacije sukoba interesa vezane uz javni sektor. Dio priče koji ostaje živjeti i pothranjivati vagu koja je sada jako popularna u javnosti, da su svi oni isti – da je jedna ortačko-kapitalistička skupina zamijenjena drugom i da su Dalić i Todorić jednako korumpirane osobe ili jednaki dijelovi ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj – glasi da je zakon bio namještaljka koju su izveli financijski genijalci u dogovoru s «lešinarima» i koju nitko nije predvidio.

Ovaj sindrom izjednačavanja krivnje proizlazi iz nesposobnosti za dublje razumijevanje stvari, ali i iz činjenice da teza o pogodovanju “lešinarskim fondovima” još uvijek lebdi u zraku.

Zarada “lešinarskih fondova”

Dalić se protiv ove priče odnosno protiv svoje odgovornosti u njoj bori na tri načina. Prvo, objašnjava da ona nije mogla ništa «aranžirati» unaprijed, jer se unaprijed nije ništa znalo. Nitko nije mogao znati kakav će zakon izaći iz Sabora i hoće li uopće izaći i ako izađe, hoće li biti aktiviran. Uvjerljivi su trenuci kada se dade naslutiti da svi žele da taj zakon nikada ne bude aktiviran i kada se opisuje hitnost i panika. Drugo, autorica objašnjava kako se (ne) može doći do pouzdanih podataka o cijenama po kojima je točno određeni kupac (konkretno Knighthead, KCM) kupovao Agrokorove obveznice, tako da su svi oni koji su tvrdili da mogu izračunati koliko će KCM zaraditi na operaciji roll up (npr. Goranko Fižulić u brojnim kolumnama na Telegramu), obmanjivali javnost. A i da su mnogo zaradili, pa što, jer treće, Dalić detaljno objašnjava kako je strukturiran roll up, iako to ne smatra dijelom svoje odgovornosti nego odgovornosti izvanredne uprave. Ipak se upustila u detaljna objašnjenja u knjizi, jer je još dok je bila potpredsjednica tražila da se sastavi poseban izvještaj o tome, kako bi Vlada detaljno razumjela što se događa s roll-upom. Dalić opisuje kako su svi potencijalni financijeri imali mogućnost dati ponudu, kako su egzaktno uspoređene dvije pristigle od trideset i četiri najavljene ponude, i kako su svi uključeni informirano odlučivali o sudjelovanju u roll up-u koji nije bio samo proizvod KCM-a (Knightheada), nego je u tom sporazumu sudjelovalo mnoštvo vjerovnika, među njima i dvije velike domaće banke.

Dakle, prvi razred financija: ex post zarada nije isto što ex ante odnos očekivane zarade i rizika. Uostalom, pogodovanje i trgovanje povlaštenim informacijama ne bi trebalo biti tako teško istražiti kada je sjedište jedne od strana u SAD-u.

Dakle, priču o sukobu interesa, koja je najmekši dio priče bivše potpredsjednice, valja nanovo ispričati. Do sada ti sukobi interesa nisu razmatrani analitički (oni nisu apstraktni, svaki ima svoju težinu), jer je očito da su ih komentatori i zainteresirane strane ubacili u isti bunar zajedno sa: (a) pričom o komplotu radi oduzimanja vlasništva bivšem vlasniku i (b) pričom o zavjeri radi omogućavanja enormne zarade Knigtheada. Ako se ne pronađu dokazi o uroti i pogodovanju, a za sada sam u izostanak urote vrlo siguran, a pogodovanje mi nije odveć uvjerljivo, jedini mogući zaključak će glasiti da je “pakiranje” priče o sukobu interesa bilo u interesu mnogim uključenim stranama, napose samome Todoriću.

Dalić je po mojem sudu uspjela raspakirati taj paket. Ozbljni argumenti pokazuju da nije postojala politička zavjera protiv Todorića, da nije postojala tajna “grupa Borg” i da nitko u drugoj polovici ožujka nije mogao vidjeti toliko daleko unaprijed da obogati američke fondove za milijune dolara, čak i da je htio složiti takvu zavjeru. Na dan famoznog sastanka s junior analitičarom Knightheada (Dalić detaljno opisuje kako je do tog sastanka došlo) postojali su objektivni rizici u pogledu nastavka razvoja događaja za svakog imatelja obveznica. Ramljak, Dalić, bilo tko, tko bi se usudio davati neka obećanja koja bi takvom investitoru smanjila rizik, nije imao kredibilitet s davanjem takvog obećanja. Žele li kritičari procesa da povjerujemo da su oni takva obećanja dali i da su onda još imali sreće jer su se našli u prilici “isporučiti”?

Meni je mnogo vjerodostojnija priča da je izvanredna uprava po imenovanju naprosto sjela s grupama vjerovnika, tako i s imateljima obveznica i brzo došla do ideje o roll-upu koji je detaljno opisan u knjizi – kako, zašto i koliko.

Međutim, “raspakiravanje” ovog paketa (sukobi interesa – Borg – Knightheadova zarada) ne znači da će s njime umrijeti i priča o sukobu interesa. Sukobi interesa ostaju evidentni. Pitanje glasi: bi li oni bili dovoljni da označe kraj političkog života potpredsjednice vlade da nisu bili zapakirani zajedno s druga dva elementa priče?

Zaključak prvog dijela

Potpuno se slažem s Dalić u pogledu priče o razvoju i inkluzivnim institucijama. Nedostatak inkluzivnih institucija poput uređenih tržišta na kojima se odvija ravnopravno tržišno natjecanje, a računi uvijek plaćaju na vrijeme, jedan je od ključnih razloga hrvatskog relativnog (gospodarskog i demokratskog) zaostajanja za razvijenim dijelom EU.

Međutim, ne vjerujem u ono u što Dalić vjeruje, a što se vidi u velikom broju pasusa u knjizi: u veliku ulogu stručnjaka u politici, u herojsku narav politike i države, koje pojedinac – angažirani stručnjak – treba koristiti odnosno služiti im na dobrobit sviju, kada je najteže. Ne samo da ne vjerujem u snagu države i njezin jedinstveni autoritet, o čemu Dalić emotivno piše, nego vjerujem u suprotno – u to da se samo strogim ograničavanjem izvršnog državnog autoriteta i njegovom podložnošću preispitivanju od strane javnosti, struka i sudova – pod svaku cijenu koja može biti i jako rizična i bolna, može izgraditi prosperitetno društvo inkluzivnih institucija. Bez takve promjene paradigme, naše institucije nikada neće postati «inkluzivne». Čak ni kada nastane (metaforički) groblje propalih tajkuna.

U tom kontekstu, ekipi koja je rješavala Agrokor treba dati kredit za očuvanje operativnog poslovanja, normalizaciju rokova plaćanja i nagodbu koja je izdržala sudski test. Svima ponajviše treba dati kredit za to što je do sada sve izvedeno bez lipe troška za građane i porezne obveznike.

S druge strane, ostaju dva velika otvorena pitanja. Prvo je ono koje je do sada bilo u fokusu, a tiče se sukoba interesa. Ex post sukob je evidentan iako uopće nije evidentno tko je tu kome i kako pogodovao. O tome će biti još puno govora, ne samo u drugom dijelu ovog komentara. Trebat će puno pažnje da dobro razumijemo što je nastalo kao očekivani plod urgentnosti i neizbježnosti izvanredne situacije, a što bi moglo upućivati na nečiji deal ispod stola bez kojeg se moglo i moralo. Ili na nemar. Trebat će još analizirati i raspravljati da se vidi koliko je za sve to odgovorna sama Dalić i može li se, kao što ona misli, pravdati urgentnošću, točnije bezizlaznošću situacije? Mislim da se odgovornost za to sivilo ne može locirati samo kod Martine Dalić. Odgovornost je mnogo šira i uključuje odgovorne koji su bili uključeni u postupak nastajanja i donošenja zakona, sve od nastanka radne skupine, do usvajanja zakona u Saboru. Međutim, ponavljam, “paket” je raspakiran. Paket u kojem se nalazio sukob interesa, pogodovanje “lešinarima” i urota s ciljem preuzimanja kompanije u knjizi je raspakirano i sada se oni koji su tom paketu vezali mašnicu trebaju ozbiljnije potruditi da sve to skupa natrag zavežu.

Drugo pitanje, koje još nije racionalno otvoreno i sada ga spominjem po prvi puta, a Martina Dalić ga se u knjizi niti ne dotiče, odnosi se na eventualno preostale štete. Mijenjajući redoslijed isplata (u korist dobavljača odnosno nekih skupina dobavljača i u korist kreditora u roll-upu), što se sve činilo na temelju zakona čiji je krajnji cilj bio očuvanje kontinuiteta poslovanja dobavljačkih lanaca (to je smisao koncepta sistemske mreže) – neki su vjerovnici dovedeni u situaciju da su u teoriji mogli dobiti manje nego što bi dobili u redovnom insolvencijskom postupku. U teoriji. Je li to zaista bilo tako, može utvrditi tek sud uz pažljivo odvagane procjene stručnih revizora. Više o tome u drugome dijelu. No, ta tema zaslužuje veliku pažnju u svakom epilogu o Agrokoru.

Naposljetku, ostaje polit-ekonomski dio. Nejasno je kako i zašto bi ortački kapitalizam pao s Ivicom Todorićem ako su glavni vinovnici tog političkog modela i dalje u sedlu po raznim partijama, beskrajnim državnim poduzećima (čiji broj bi neki još i povećavali), strankama, općinama, županijama, agencijama i s njima povezanim «privatnim firmama» koje teško mogu preživjeti bez zlatnog dodira sveprisutne države. To su sve iste one partije koje su se lako riješile Dalić zbog sumnje u ortakluk. Tehnokratkinja je otišla, oni su ostali u sedlu i mirno dalje rade.

Nadam se da griješim, ali mislim da su sve priče o tome da je s Agrokorom počeo neki veliki prevrat i da je ortački kapitalizam u regresiji – prazne. Moja je teza da je ortački kapitalizam jednako živ nakon kao i prije Todorića. Jer, ortakluk je hrvatski način života.

U nastavku ću preskočiti sve one pikanterije koje knjiga nudi o sastancima na kojima Petrov iznosi stavove koje čita iz SMS poruka koje mu šalje nepoznat netko, Todorić traži stotine milijuna eura novca poreznih obveznika prijeteći da će Vlada biti kriva ako mu novac ne da na raspolaganje, a Marići se kao novovjeki politički anti-junaci diskretno povlače iz te stresne priče (glavni društveni sukobi uvijek izviru iz HDZ-a). Bit će tu mnoštvo pikanterija i ne treba sumnjati da će se i mediji i čitatelji danima njima zabavljati. No, mi ćemo se u nastavku pozabaviti ortačkim kapitalizmom, demokracijom i ulogom stručnjaka – tehnokrata u tako strukturiranom političkom okviru. Slučaj Agrokor nudi obilje materijala o tome.

Zagreb, 101217.
Radnici skidaju znak Agrokora s Ciboninog tornja nakon sto je uprava firme preselila na drugu lokaciju.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Pogled na Toranj i veliku «mrežu»

Upečatljiv je, važan i simboličan taj trenutak na stranici 71 knjige bivše potpredsjednice Vlade kada se prisjeća kako stoji u svojem uredu na Vukovarskoj i kroz prozor promatra ne tako daleki Agrokorov Toranj: «Pitala sam se kako će izgledati grad ako padne Toranj? Tko je tu sve s kim povezan i poslovno ovisan? Tko će sve morati zatvoriti svoje urede ako Toranj padne… Osjećala sam užasan grč. Vjerovala sam u snagu države, u njezin jedinstven autoritet da mora, može i treba spriječiti takvu katastrofu. Država ne stvara radna mjesta, država ne stvara nove proizvode, ona stvara uvjete da bi se radna mjesta mogla stvoriti i očuvati.»

Trenutak je upečatljiv, jer je intiman. Jedan od rijetkih trenutaka kada Martina Dalić u knjizi, kao i u priči koju je ispričala, zastaje i prepušta se introspekciji. Dalić vjeruje u snagu države, u njezinu moć da (precizno) intervenira. Razmišlja kao tehnokrat, konceptualno i religiozno, čak i kada nema stručnih suradnika s kojima bi mogla izvesti iole kompleksniju transakciju (u knjizi to priznaje). Zbog toga mora ulaziti u rizične situacije i koristiti vanjske savjetnike iz privatnog sektora, ako želi napraviti nešto više od tihog utapanja u sivilu hrvatske politike.

Martina Dalić ne razumije da u tu sliku o državnom dužnosniku koji nešto poduzima i riskira uz pomoć eksperata iz privatnog sektora, a da nije za novac, u Hrvatskoj ne može povjerovati nitko osim članova uže obitelji. Percepcija će se kasnije cementirati kada zarade konzultanata procure u javnost, i koštati je nastavka političke karijere.

 

Dalić je mogla izbjeći savjetnike i kompliciranu operaciju koju nitko osim nekolicine eksperata ne razumije. Mogla je to učiniti zalaganjem za odobrenje nekog jamstva, subvencije, državnog kredita ili nekim sličnim instrumentom. Na nekoliko mjesta u knjizi kao da žali što nije koristila standardna hrvatska rješenja za takve situacije (usporedite sa slučajem Uljanik). Umjesto toga, nakon onog sastanka s Todorićem sredinom ožujka koji sam opisao u prvom dijelu, odlučila je stvoriti uvjete da radna mjesta budu sačuvana kroz odluke privatnih aktera u posebno stvorenom zakonskom okviru.

Zagreb, 060417. Markov trg.
Sabor.
U nastavku redovite sjednice Sabora RH na red je doslo glasovanje o tzv. Lex Agrokoru.
Na fotografiji: Martina Dalic potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva, malog i srednjeg poduzetnistva i obrta.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / Hanza Media
 

Taj zakonski okvir (Lex Agrokor) u knjizi je smješten u kontekst kraja ortačkog kapitalizma zasnovanog na ekstraktivnim institucijama – institucijama koje favoriziraju privilegirane. Takvome prikazu konteksta iz dva razloga nedostaje vjerodostojnost. Prvo, postoji taj inicijalni “crv sumnje” koji nagriza sve – sukob interesa savjetnika. Drugo, vjerodostojnost nagriza i pitanje kome je Lex Agrokor donio štete, a kome korist. Točnije, potkrada se pitanje: kako bi izgledalo rješenje prezaduženosti Agrokora da je pronađeno u zakonskom okviru koji bi bio još bliži kriterijima iz Stečajnog zakona? Vratit ćemo se na to dalje u tekstu.

Neovisno pravosuđe trebalo bi biti prva inkluzivna institucija (k tome i efikasna – to ide jedno s drugim) zadužena za rješavanje problema prezaduženosti poduzeća. No, Dalić ne dvoji da ono nije takvo. Ona niti ne pomišlja prepustiti rješenje sudovima koji se bave stečajevima, jer oni za to nisu sposobni. U knjizi piše da mi nemamo inkluzivne nego korumpirane i neefikasne institucije koje će se naprosto raspasti pod teretom Agrokorovih brojnih poduzeća i njihovih dobavljača u stečaju; mnoge će vrijednosti i radna mjesta biti izgubljeni. Bivša potpredsjednica je tako vidjela naše sudstvo. U tome joj se ne može ništa zamjeriti. Brojna istraživanja i iskustva sa stečajevima pokazuju da u Hrvatskoj ima osnove za takav stav.

Što znači biti «sistemski»: umiru svinje

I uz mnogo bolje stečajne postupke u okviru pravosuđa, veličina i složenost Agrokora daju za pravo svakome tko misli da je trebalo «učiniti nešto izvanredno», kako ne bi došlo do podvođenja Agrokora pod redovne stečajne postupke po Stečajnom zakonu. Rijetki su bili uspješni primjeri poput Peveca koji je bio neusporedivo manji i jednostavniji od Agrokora. Dalić u knjizi ističe da je i taj slučaj trajao godinama, uz značajne operativne poteškoće dok tvrtka konačno nije ponovo stala na noge.

U poslovnoj i regulatornoj praksi kao i u praksi insolvencijskoga prava odavno je prihvaćen stav da za velike i složene stečajeve moraju postojati posebna pravila. To osobito vrijedi kada se nastoje očuvati neke kritične operacije odnosno funkcije gospodarskih subjekata. U tom smislu Lex Agrokor nije ništa novo.

Na primjer, u cijeloj EU je prihvaćeno da kreditne institucije koje imaju “kritične funkcije” (od velike važnosti za financijsku stabilnost) ne idu u redovne likvidacijske i stečajne postupke jer je dokazano da sudovi ne znaju izaći na kraj s njima u razumno kratkim rokovima i dovode do destrukcije vrijednosti. Sukladno EU Direktivi (eng. Bank Recovery and Resolution Directive, BRRD, koja je kod nas poznatija kao Zakon o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava), uspostavljaju se sanacijska tijela koja restrukturiraju složenu sistemsku kreditnu instituciju i onu s kritičnim funkcijama sukladno načelima insolvencijskoga prava. U nas se time bavi DAB. Jedna od ključnih posebnosti toga prava je da se institucije mogu restrukturirati tako da dođe do odstupanja od redoslijeda naplate prema Stečajnom zakonu. I na to ćemo se vratiti malo kasnije, jer je važno za razumijevanje Lex Agrokora.

Ništa slično za najveće korporacije nije postojalo u ožujku prošle godine. Postojala je samo apokaliptična intuicija o mreži kupnji i prodaja koja puca, vizija stečajnih procesa na sudovima koji jedva izlaze na kraj s malo većim dućanom, i koji će kolabirati pod Agrokorom. To je probudilo ekonomistički, poslovni, točnije tehnokratski nerv Martine Dalić: treba spriječiti kolaps unatoč interesnim otporima i nedostatku stručnih kompetencija za izvedbu složenih financijskih i pravnih operacija u Vladinim uredima! To je ujedno i zahtjev koji politika (vladajuća koalicija) tada postavlja pred potpredsjednicu. Za Dalić, to je zadatak koji treba izvršiti. Kao da je kakav vojnik. I u pisanju o državi kod nje ima nešto vojničko. Ona u tom trenutku ne razmišlja previše o širem kontekstu. Politiku doživljava crno-bijelo, kao da je rat, i dijeli ju na one koji će podržati vladina rješenja, i one koji će im se suprotstaviti.

Zagreb, 291018.
Nacionalna sveucilisna biblioteka.
Promocija knjige Martine Dalic Agrokor: slom ortackog kapitalizma u izdanju Jutarnjeg lista.
Na fotografiji: Martina Dalic.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX
 

Knjiga Agrokor: slom ortačkog kapitalizma sadrži brojne podatke koji pokušavaju opravdati apokaliptičnu ekonomsku intuiciju. Piše o tome koliko je Agrokor bio važan, umrežen, «sistemski». Stoka koja umire u Slavoniji, egzodus koji prijeti (još emigracije iz istočne Slavonije i Baranje), kamioni koji nemaju za benzin i stoje, meso u PIK-u koje tek što se ne počinje raspadati, ljudi koji nisu dobili plaće; knjiga obiluje takvim dojmovima i brojkama čija je svrha pokazati da su razmjeri problema bili toliki da izbor koji bi omogućio neko drugo rješenje (redovni stečaj?) nije postojao. Stradali bi mali, smatra Dalić, oni koji se ne znaju sami zaštititi (npr. OPG-ovi).

Nema sumnje da je Agrokor za Hrvatsku i prostor bivše Jugoslavije značio neusporedivo više nego što su neki od najslavnijih slučajeva korporativnih spašavanja značili za njihove domicilne zemlje – mnogo više nego primjerice General Motors za SAD ili Parmalat za Italiju. Računajući na dojam o veličini, Dalić računa i s time da će veličina odnosno umreženost u odnosu na dobavljačke lance opravdati sve što se kasnije događalo. Knjiga je utoliko linearna što predstavlja tumačenje odnosno obranu povijesti koja se desila nakon onoga dana kada je potpredsjednica promatrala Toranj iz svoga ureda u Vukovarskoj. Varijanta B u kojoj Agrokor ide u redovan stečaj ili neku drugu vrstu insolvencijskoga postupka, nije dolazila u obzir. Jer, povijest se odigrala kako se odigrala. Iz perspektive Dalić, ona se nije mogla odigrati drugačije. Vinovnici događaja često tako razmišljaju.

U čemu je Dalić uspjela – u stvarnosti i u knjizi

Više od 18 mjeseci kasnije, uspješno sklapanje nagodbe i njena sudska verifikacija predstavljaju prijelomne događaje koji će Martinu Dalić učvrstiti u njenom uvjerenju da je uspjela u dvije ključne stvari, a to ćemo ubrojati u pozitivna postignuća ovog projekta.

Prvo, Lex Agrokor je dovoljno dobro napisan insolvencijski akt koji je izdržao testove na sudovima nekoliko najrazvijenijih država (npr. U.K., Švicarska), priznat je kao dio EU prava (Acquis), i unatoč najavama dijela domaće pravne struke, proglašen je ustavnim. Takav je zakon poslužio i kao osnova za potvrdu nagodbe vjerovnika od strane Visokog trgovačkog suda, čime je otvoren put za realizaciju nagodbe odnosno stvaranje novog Agrokora koji će imati novi život kao nova kompanija s novim vlasnicima i novom perspektivom.

Drugo, na temelju takvog okvira, stvorenog u samo petnaestak dana (vidjeti prvi dio), riješena je najveća pojedinačna korporativna kriza na jugoistoku Europe nakon 1990., za sada bez angažmana novca poreznih obveznika odnosno građana tj. proračuna. Takvo rješenje predstavlja odmak od dosadašnje prakse rješavanja korporativnih problema u zemlji čije druge institucije i instance (npr. privatni dionici, sudovi) do sada nisu pokazali sposobnost za rješavanje problema višestruko manjih proporcija, ili su ih rješavali uz velike preraspodjele i štete, u čemu bi na kraju u pravilu stradao proračun odnosno porezni obveznici.

Osim što je ta dva postignuća detaljno opisala, Martina Dalić je u knjizi uspjela u još dvije stvari:

Treće, uspjela je objasniti famozni roll-up kredit koji je u javnosti predstavljen kao zavjera s ciljem zarade fonda Knighthead. Dalić nudi dosta sustavno složenog materijala iz svojih bilješki, koji objašnjava zašto se (još uvijek buduća!) zarada tog fonda ne može rekonstruirati iz dostupnih podataka na burzama, kako je roll-up odabran između ponuđenih financijskih modela i kako je strukturiran tj. tko je sve pozvan da u njemu sudjeluje. Oponenti Martine Dailć sada se nalaze pred ozbiljnim izazovom iznošenja konkretnih dokaza i logičnije povezanih priča koje mogu parirati ovome što je izneseno u knjizi.

Četvrto, Dalić je uspjela još jednom podsjetiti i na to kako je do krize došlo, vratiti fokus na bivšeg vlasnika i upravu, i na to koliko je Agrokor bio prezadužen u trenutku kada je na samom kraju ožujka 2017. definitivno pao pod teretom od nekoliko milijardi kuna «blokada» (to je ono kad vjerovnici krenu ovrhama na račune preko FINA-e). Jasno da je za to bio odgovoran Ivica Todorić, koji je sve do 7.IV.2017., kada je zajedno sa svojom upravom aktivirao Lex Agrokor, ključeve rješenja držao u svojim rukama. Samo nekoliko mjeseci kasnije, gospodin Todorić će iz svog utočišta u Londonu, kamo je pobjegao od hrvatskog pravosuđa, oštro napasti.

U čemu Dalić nije uspjela – u stvarnosti i u knjizi

Dalić u knjizi nije uspjela u tri stvari koje se objašnjavaju u nastavku:

Objasniti funkcioniranje mreže ortačke Hrvatske i indikatore i razloge njenoga sloma, ako se tako nešto uopće događa (ovo treba problematizirati jer podnaslov kaže da je ortački kapitalizam doživio svoj kraj)

Uvjerljivije objasniti da je Lex Agrokor bio bolji od bilo koje zamislive alternative (to je vezano uz prethodno, jer se “ortaštvo” manifestira i kroz promjene i prilagodbe pravila igre u korist povezanih osoba)

Ovladati problemom sukoba interesa savjetnika, što je bio “crv sumnje” iz kojeg je izrastao prvi sloj konstrukcija o ekstremnoj zaradi “lešinarskog fonda” Knighthead te još i vanjski sloj priče o političkoj uroti s ciljem otimanja kompanije bivšem vlasniku.

Razmjeri ortakluka

U priči Martine Dalić stalno netko sa strane opstruira, ne razumije, smeta, gradi komplote. Interesne skupine su aveti koje jezde kroz knjigu. Jasno je da je jedna interesna «skupina» Todorić. Druga su ruske banke (barem dok se ne priključuju drugim financijskim vjerovnicima). Treća su mali dioničari koji nisu imali mogućnost u okviru Lex Agrokora osporavati korporativna jamstva operativnih kompanija za veći dio duga koncerna. Četvrta su dobavljači (kada im se raziđu interesi s ostalima), a peta ostali financijski vjerovnici. I jasno je da niti jedna od tih skupina unutar sebe nije bila homogena. Zajedničko im je što povremeno neke od tih “skupina” otvoreno ili prikriveno “opstruiraju”. Ali, što to točno znači? Kao što je knjiga neprecizna u dijelu označavanja svih bitnih “interesnih skupina”, osobito onih koje se ne vide u Agrokorovoj bilanci, isto je tako neprecizna u razlikovanju legitimne i fer pravne borbe za vlastite interese od komplota, zavjera i kriminala koji se jednako ili češće susreće u političkom u usporedbi s korporativnim svijetom.

U knjizi postoji jedno poglavlje, trinaesto, pod nazivom «Interesne skupine i politički populizam». U njemu se interese locira isključivo preko zapisa u Agrokorovoj bilanci. Dalić o tome piše: «Predsjednik Vlade je vrlo često znao govoriti da «ovaj proces ima mnogo neprijatelja»… I nisu te interesne skupine bile neke neprepoznatljive i neidentificirane sile. Njihova su imena bila upisana u Agrokorovoj aktivi i pasivi.»

Jasno, bilo je za očekivati da će očekivani gubitnici u Agrokoru nastojati prebaciti troškove na leđa države još od onoga prvog trenutka kada Todorić neuspješno očekuje državnu pomoć (opisano u prvom dijelu). Međutim, tu analiza djelovanja interesnih skupina prestaje. Postavlja se pitanje zašto se takvim fokusom na podzemnu mrežu utjecaja «tajkunske Hrvatske» prejednostavno skiciraju izvorišta i strukture famoznih «interesnih skupina»? Posve je krivo misliti da će se struktura “ortačke Hrvatske” razotkriti imenovanjima i crnim knjižicima, jer interesne struje su kolektiviteti. Što je sa strujama unutar vladajuće stranke koja se raspada zbog unutarnjih sukoba, što je s oporbom koja se isto tako raspada pod teretom unutarnjih sukoba, što je sa službama drugih država zainteresiranima za slučaj? Taj dio knjige Martine Dalić ostao je nenapisan.

Kao i u onom trenutku sa 71. stranice, dok promatra Toranj i zamišljenu «mrežu» kroz prozor svoga kabineta, Martina Dalić, na 177. stranici ponavlja isti obrazac: pod njenim nogama se prostire korporativno-tajkunska mreža koja opstruira i ne shvaća javni interes. Ona je korijen njenih problema, a ne politika koja je u slici koju nudi Dalić prenapučena «dobrim momcima»: «Todorić je zaigrao na ono što je najbolje poznavao – mentalitet dogovornog kapitalizma u kojem se stvari dešavaju samo kao rezultat borbe suprotstavljenih klanova ili dogovora između moćnih pojedinaca. Pomisao da u politici postoje ljudi koji se motiviraju javnim interesom, koji svoj posao shvaćaju kao odgovornost zaštite interesa velikog broja ljudi Todoriću nije bila niti bliska niti korisna.»

London (UK), 090418.
Ivica Todoric bjezi od novinara nakon sto je izasao iz policijske stanice u cetvrti Kensington gdje se treba tri puta tjedno prijaviti.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX
 

Tu nema pitanja tko je stvorio i dopustio Todorića, što je to «ortački kapitalizam», kako on funkcionira i kakva je u njegovome funkcioniranju uloga vladajućih stranaka, osobito HDZ-a koji je po svojoj aspiraciji i histrorijskoj analizi “stožerna hrvatska stranka”? Naznake koje se daju u knjizi (poput onih vezanih uz Pupovca i Tesla banku koje sam spomenuo u prvom dijelu) uglavnom su izvan nekog šireg konteksta i vrlo osobno obojene (Pupovac će uz Jandrokovića biti prvi koji će najaviti “palac dolje” za Dalić).

Zanimljivo je čitati sjećanja na sastanke na kojima Ivica Todorić u očitoj težnji za manipulacijom mijenja svoje nastupe od snishodljivog, kada potpredsjednici poručuje da razumije kako je od nje dobio zadatak (iako mu ona, naravno, nikakav zadatak nije mogla dati jer nisu oboje bili članovi Saveza komunista), do prijetnje da će on biti odgovoran, ali će Vlada biti kriva. To je sve jako zanimljivo, ali čitatelj se cijelo vrijeme ne može oteti dojmu da je ključni dio priče o ortakluku ostao daleko izvan korica ove knjige.

Postoji doduše ta definicija kojom se Dalić služi u knjizi, a koja polazi od toga da je ortakluk suprotan inkluzivnim institucijama koje su otvorene, depersonalizirane, funkcioniraju jednako za sve. Definicija joj dobro služi, jer je knjiga usredotočena na Agrokor i Ivicu Todorića kao pojavni oblik ortačkog kapitalizma, a ne na ortački kapitalizam kao sustav. Dalić tako pokazuje da je njena, Petrovljeva i nadasve Plenkovićeva sposobnost da moćniku Todoriću kažu ne kada traži ulaz u državnu riznicu (metafora za državnu financijsku pomoć), ujedno bilo i veliko ne personaliziranom i privilegiranom korištenju javnih institucija u korist odabranih ljudi.

Potpuna definicija “ortakluka” međutim glasi: formalno ili neformalno prilagođavanje pravila funkcioniranja institucija potrebama uskih manjina ili moćnih pojedinaca nauštrb drugih ljudi. Insolvencijsko pravo koje uređuje raspored gubitaka, a time i preostalih vrijednosti nekoga poduhvata, posebno je osjetljivo na ovu definiciju i ilustrativno za postojanje ili nepostojanje ortačkog kapitalizma.

Je li moglo bolje

Postavlja se pitanje jesu li postojala neka druga pravna i ekonomska rješenja koja bi uvjerljivije jamčila kraj ortačkog kapitalizma i izgradnju društva zasnovanog na inkluzivnim institucijama koje sve tretiraju na jednak način, a da ta rješenja ne opterete porezne obveznike i otklone svaku sumnju u sukobe interesa? Bi li se Hrvatska brže transformirala kroz krizu koju bi vjerojatno izazvali redovni stečajni postupci u okviru pravosudnog sustava, ili bi Hrvatska baš zbog toga potonula u neizvjesnu gospodarsku i političku budućnost, moguće i pod dirigentskom palicom skrivenih magova iz pozadine koji manipuliraju političare i sudove, kako se insinuira u jednom dijelu knjige?

Dalić se prema svakoj raspravi o mogućim pravnim alternativama odnosi jednako; raspravu o tome označava kao Todorićev interes: «A u procesima koji bi trajali godinama, u kojima bi se izmjenjivali brojni stečajni upravitelji koji bi s minimalnim ili nikakvim financijskim iskustvom pregovarali sa Sberbankom, imateljima obveznica, dobavljačima, Todorić je vidio svoju šansu. I ne samo on. Šansu da iz sjene, koristeći se višedesetljetnim iskustvom poslovanja i «poslovanja» u Hrvatskoj, pokuša utjecati na taj proces. Želim vjerovati da mnogi od onih koji su se zalagali za izmjenu Stečajnog zakona nikada nisu razmislili o ovakvoj mogućnosti i da su tjerali vodu na Todorićev mlin samo zbog vlastite prostodušnosti i nesposobnosti da smisle neki uvjerljiviji politički argument kojim bi se protivili Vladinim prijedlozima.»

Neke posebne druge rasprave o tom pravnom meritumu u knjizi nema. Kritičari su prostodušni i nesposobni. Ne spominje se mogućnost da se Stečajni ili neki drugi insolvencijski zakon za posebna poduzeća mogao lako izmaknuti iz domašaja starog vlasnika i uprave tako da se u njega unese glava o stečaju uz nastavak poslovanja zdravih dijelova izvan domašaja vlasnika koji je de facto uništio svoj kapital.

Dalić obrazlaže da pravila evidencije tražbina i drugi procesni dijelovi stečajnih postupaka naprosto nisu omogućavali smisleno brza rješenja. Teško je reći koliko je to uvjerljivo. Moguće je da je ona u pravu. U raspravu o mogućim alternativama odnosno dijelovima ove knjige trebali bi se uključiti pravnici-specijalisti. Takva bi javna rasprava nakon ove knjige bila jako korisna, jer bi se na kraju možda kristaliziralo kako unaprijediti postojeći Stečajni zakon i Lex Agrokor i jasnije vidjelo da li se potonji može primijeniti šire na sve složene stečajeve, ako je tako dobar kao što piše Dalić. Kroz to bi se vidjelo i koliko su inicijalni skeptici koji su poput profesorice Garašić upozoravali na moguće tužbe protiv države zbog izmjene redoslijeda namirenja tražbina u odnosu na Stečajni zakon bili u pravu (za sada se čini da nisu, jer je državna blagajna netaknuta – za sada nitko još nije tužio državu).

Pogledajmo pobliže o čemu je riječ, jer kao što smo rekli, pravila namire u stečaju i njihove promjene kao i cjelokupno insolvencijsko pravo su bitni dijelovi ocjene može li se sustav označiti kao ortački kapitalizam, odnosno jesu li institucije inkluzivne ili ekstraktivne. U tome će nam pomoći jedna improvizirana shema koja je stotine puta jednostavnija od Agrokora.

Velimir Šonje, Ekonomski Lab
 

Prva slika pokazuje situaciju u stečaju. Knjigovodstvena vrijednost imovine je 100 ali realno vrednovanje pokazuje da imovina vrijedi samo polovicu toga iznosa (pola vrijednosti se ispravlja, -50), a to znači da vlasnici gube sav kapital K=20 nakon što se namiri prvi i drugi isplatni red.  Točnije, namiruje se prvi isplatni red čija potraživanja vrijede 50, koliko i preostala imovina, pa drugi isplatni red, čija potraživanja na papiru “vrijede” 30, ne može ništa naplatiti. Oni i vlasnici gube sve. Međutim, vlada odlučuje da je tvrtka “A” jako velika i važna i za društvo je strašno važno da se ona ne nađe u klasičnom stečaju, jer bi izvan njega njena vrijednost mogla biti veća, 60 recimo, a to je javni interes. Pogledajmo u donjem dijelu slike što se još događa.

Osim što izvan stečaja imovina vrijedi više (60 umjesto 50), ustanovljuje se da je javni interes malo “promiješati” isplatne redove, pa se sada odjednom pojavljuje “1.A. red” (recimo da su to neki mali dobavljači koji su bili prije u 2. redu). Tako sada vidimo da drugi red više nije 30, kao u početku u hipotetičkom stečaju, nego je 10. Gubitak je 40, tako da je za vlasnike kapitala i one u drugom redu situacija ista kao u prvom slučaju – gube sve.  Međutim, “podizanje” dijela bivšeg 2. reda naplate u 1.A. red dovodi do istiskivanja bivšeg 1. reda, a sada 1.B. reda prema dolje, bliže zoni gubitka. Događa se da oni više ne mogu naplatiti svih 50, kao u slučaju hipotetičkog stečaja, nego svega 40 od 50. Oni mali koji su bili broj 2 i postali 1.A. malo su “istisnuli” bivši 1., a sada 1.B. red.

U slučaju  ranije spominjanog Zakona o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava ovo se “miješanje” rješava pomoću takozvanog NCWOL načela (“no creditor worse off than in liquidation”). Razlika od 10 koja, kao što slika jasno pokazuje, proizlazi iz “miješanja” isplatnih redova, plaća se iz posebnog sanacijskog fonda koji postoji i u svrhu pokrića za situacije kada javni interes nalaže da se nekome nanese šteta koja ga dovodi u situaciju koja je gora od one nego da je bio stečaj. Lex međutim ne uključuje NCWOL načelo pa je nakon verifikacije nagodbe veliko pitanje što mogu učiniti oni vjerovnici koji su bili protiv nagodbe i koji misle da mogu dokazati da su oštećeni, ma koliko to bilo teško dokazati (jer treba vrednovati hipotetičku situaciju stečaja u kojoj imovina vjerojatno vrijedi manje nego što vrijedi danas).

U svakom slučaju, dok se ova dvojba ne razriješi u nekom minucioznom procesu na nekom visokom sudu, postojat će makar marginalni rizici da se dio ili čitavih “10” s gornje sheme pokuša prevaliti na nekog drugog (državu?), a oni koji se osjećaju gubitnici imat će barem u teoriji pravo ukazivati da su se i ovdje ortaci, pa makar to bili OPG-ovi i mali dobavljači, provukli na štetu nekih drugih vjerovnika.

Zaista mi je teško zamisliti kako se sve ovo prelamalo u glavi potpredsjednice vlade, koja k tome nije pravnik, u onih petnaestak dana nastanka Lex Agrokora. Ima taj moment u knjizi kada ona «pukne» na pressici i počne se nekontrolirano smijati, ali kako sama svjedoči, to se nije desilo zbog stresa, umora i nespavanja, već zbog mnoštva ljudi koji su prodefilirali kroz njezin ured tih tjedana. Svi su oni nosili spasonosne ideje i rješenja, ali kako kaže, nitko uz prijedlog nije rekao kako bi se to genijalno rješenje trebalo provesti. Stoga se niti ja neću praviti da znam kako je trebala izgledati neka novela Stečajnog zakona ili neki drugi «Lex Agrokor» koji bi razbucao «mrežu», izolirao rizike za proračun, regulirao sukobe interesa i spriječio da ova metaforička “desetka” uništi nečije temeljno pravo.

Ali, poanta ovoga dijela glasi: možda su postojala rješenja koja bi bila rizičnija u kratkom roku, ali koja bi još više umanjila rizike u dugom roku. Koja bi uz to značila i veću šansu da potpredsjednica politički preživi, umjesto da se u godinu dana političkog i medijskog mrcvarenja istopi svaka «reformska energija», a Agrokor – ma kako velik bio – pretvori u jedinu i sudbinsku «reformu» Plenkovićeve Vlade, a da zemlja danas bude slična kakva je i bila prije dvije godine. Velikog tajkuna više nema, ali onaj pauk državnog ortačkog kapitalizma i dalje mirno plete svoju mrežu.

Sukob interesa, još jednom

Nemoguće je zaključiti ovu priču bez osvrta na temu kojom je javnost najviše osupnuta, iako sam ju detaljno obradio u prvom dijelu. Kada je riječ o sukobu interesa, mislim da je Dalić ovom knjigom uspjela opisati kontekst, svoju ulogu i ulogu ostalih političkih dionika. Knjiga uvjerljivo pokazuje da nikakve političke zavjere nije bilo. U trenutku završetka izrade zakona, 31. ožujka 2017., ništa se nije znalo i svi su se, osim možda Bože Petrova (u prvom dijelu sam opisao njegove prijedloge o preuzimanju Agrokora od strane države), nadali da im Agrokor neće sletjeti u krilo.

Međutim, Dalić će ostati ranjiva na temu o sukobu interesa zbog ključne uloge savjetnika. Svakome tko se nedovoljno uživi u događaje tih dana sve će se činiti banalno jednostavno: zašto s Ramljakom, Briceljom, Matićem, Korunićem, Šavorićem i eventualno još nekime tko je tamo dolazio nisu sklopili ugovore da se nikada više ne pojave u Agrokoru ni u kojem svojstvu i zašto im nsu platili za uslugu koju su isporučili vladi? Bez tog vatrenog zida sumnja ostaje živa.

S druge strane, filmski razvoj događaja i složenost problema čini razumnom pretpostavku da Vlada nije imala rezervnu stručnu ekipu – jednu za zakonski okvir, drugu za izvanrednu upravu. Je li ju mogla imati i time otkloniti svaku sumnju? Pitanje namjerno ostavljam otvorenim. Ali, imajte u vidu da ovdje govorimo o nekoliko radnih dana.

Zagreb, 171018.
Markov trg. Redovita sjednica Vlade RH.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX
 

Hitnost situacije koja eksplodira Vladi u lice, stres, nestabilni odnosi među koalicijskim partnerima (koalicija će puknuti vrlo brzo nakon opisanih događaja), neizvjesnost oko poteza Ivice Todorića, povezanost velike većine relevantnih financijskih i pravnih stručnjaka s nekom od uključenih strana, sve je to navelo Vladu da se pri predlaganju izvanredne uprave osloni na već etabliranu savjetničku ekipu, kao što će se i Alix Partners osloniti na neke iz te ekipe. Sumnja koju to izaziva i danas razara vjerodostojnost Vladina projekta Agrokor.

Dalić nudi svoj pogled na ovaj problem i taj pogled je praktičan izvan političkog konteksta: događaji su su se odvijali takvom brzinom da više nije bilo drugih ljudi koji su mogli spašavati poslovanje u 10-15 dana što je, budimo realni, bio jedini rok u kojem se Agrokor kakav je opstao do današnjih dana operativno mogao spasiti. Ljudi koji se razumiju u retail, a nisu bili iz Agrokora, dakle, mogli su biti objektivni, govorili su mi tih dana: ako police Konzuma ne budu pune prije Uskrsa, sve je gotovo; tržište će zauvijek biti izgubljeno, a vrijednost nepovratno urušena.

Alternativni pogled na ovaj problem govori da spomenuti savjetnici nisu imali kritičnu ulogu u spašavanju Agrokora od kolapsa. Moglo se bez njih, s nekim drugim. Je li ovo točno, teško je znati bez dubinske stručne analize. Vlada Lexom nije predvidjela nikakvu neovisnu reviziju rezultata procesa, očito smatrajući da će sudski nadzor i odobrenja biti dovoljni za očuvanje povjerenja u proces. Nisu bili dovoljni. Podcijenili su ne samo “interesne skupine”, nego i ukupan politički i javni ambijent u Hrvatskoj.

Što se događalo u tim odlučujućim danima? Kada je, i je li netko od savjetnika počeo razmjenjivati povjerljive informacije s nekima od kasnije uključenih aktera – kreditora? Nakon izlaska knjige Martine Dalić barem znamo ono što je autorica željela ili mogla reći o tome. Da hitnost opravdava moguće pogreške. Poput one u kojoj moli Ramljaka da se sastane sa nekim junior analitičarem iz Knightheada, predstavnikom hedge fonda koji je u međuvremenu postao veliki vlasnik Agrokorovih obveznica, i koji tih dana ožujka hodočasti Zagrebom.

Štogod da su svi ti savjetnici u poslu oko Agrokora i u Agrokoru radili, njihov najvažniji štit ostaju dobavljači i vjerovnici. Oni nikada nisu prigovarali savjetnicima iako su se financirali iz njihovog novca.

Pitanja vezana uz savjetnike i sukobe interesa ne mogu se otkloniti pričom o urgentnosti koja je dovela do «pogreške». To je naprosto i dalje otvorena tema, “crv sumnje”. Na tom testu nije pala samo Dalić, koja je ponijela svoj dio političke odgovornosti, nego i Vlada i sami savjetnici (profesionalni savjetnici također su u fiducijarnoj obvezi razotkrivati svoje potencijalne konflikte interesa svojim klijentima). Međutim, Dalić knjigom i oslikavanjem konteksta poručuje “pokušajte shvatiti okolnosti”.

Zbog već opisanih razloga, mislim da će malotko to shvatiti i uvažiti. Sukobi interesa i ostavka su prošlost. Ono realno što knjiga donosi je svjedočanstvo i priča koja barem meni govori da nikakve urote nije bilo. A one intelektualno lijene teze koje bi vjerojatno izjednačile i Airbus 320 i Cesnu, u kojima se tvrdi da je jedan ortački model zamijenjen drugim i da postoji «ravnoteža korupcije» u odnosu Dalić vs Todorić, plod su površnog razumijevanja uzroka i posljedica događaja, uloga pojedinih ljudi u ovoj drami i potpunog nerazumijevanja energija pojedinih osoba: stvara li netko društvu problem, ili ga rješava?

U svakom slučaju, sukob interesa, ta rupa koja je ostala u konstrukciji rješenja, vrijedi ostati dobro zapamćen kako bi buduće Vlade pri postavljanju svojih rješenja vodile brigu o tome da se tako nešto više ne ponovi.

Umjesto zaključka: teorije o Martini Dalić

Rezimiramo: postoje dvije teorije o Martini Dalić. Prva je teorija političke miopije i doktrine tehnokratizma. Tom objašnjenju Martine Dalić sam najviše sklon i štoviše, u nju uvjeren, jer ju jako dugo i dobro osobno poznajem.

Druga je teorija zavjere, koja ima dvije inačice. Prema prvoj inačici teorije zavjere, ona je vođa kriminalne grupe Borg koja je sračunato otela privatnu imovinu iskoristivši državu za privatna posla. «Lock her up!», vikao je neki dan jedan navodni liberal iz Bruxellesa na društvenim mrežama, što u “najboljoj” maniri mentaliteta 1941.-1945. pokazuje da ljudima koji jednom na temelju površnih informacija formiraju sud ne treba više ni sud kao institucija, ni trodioba vlasti, a ponajmanje dokazi, osobito kad isti izostaju.

Prema drugoj inačici ove teorije, Martina Dalić je neodgovoran političar koji je unatoč izvanrednoj situaciji zasluženo platio političku cijenu propusta kontrole sukoba interesa svojih suradnika, odnosno savjetnika koji su u nekom mračnom newyorškom ili zagrebačkom restoranu, a možda u oba, «zažnirali» deal s «lešinarima» i potom učinili sve da nitko drugi osim njihovog klijenta ne “omasti brk”.

U prvu inačicu druge priče ne vjerujem, jer Martinu Dalić dugo i dobro poznajem i nisam vidio nikakve uvjerljive dokaze o tome da bi ona bila na čelu kriminalne organizacije. Traženje dokaza o drugoj inačici prepuštam drugima, iako i u nju sumnjam, jer ta prejednostavna verzija događaja jako odgovara Ivici Todoriću i sustavno zamračuje bitne razlike između informacija koje imamo danas, ex post, i onih koje su svi uključeni mogli imati ex ante, krajem ožujka ili oko 7.IV.2017. Ako je prijepis bilježnice potpredsjednice vlade u knjizi točan, pred vratima baš i nije bilo mnogo onih koji su stajali u redu financirati Agrokor između sredine travnja i početka lipnja 2017.? Stoga ću se na kraju usredotočiti na prvu teoriju o političkoj miopiji i tehnokratskoj doktrini. Martina Dalić je u nju sigurno vjerovala, a možda vjeruje još i danas.

Dalić sama priznaje kratkovidnost kada o trenutku kulminacije afere hotmail piše ovo (str. 194.): «Vladajuća politika je ovom akcijom (vezano uz troškove savjetnika, op. V. Š.) bila petrificirana… očekivanja iskusnih HDZ-ovh bardova bila su crna… Meni je to bilo sasvim nerazumljivo, čudno i strano…».

, Image: 92741394, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Goran Mehkek / Hanza Media / Profimedia, Alamy
 

Umjesto da problem prepozna na samome izvorištu – na izvoru hrvatskih političkih ideja i ponašanja – i okrene se mogućim vlastitim pogreškama, i komunikacijskim i političkim, i umjesto da shvati kako ima mnogo više onih koji ju proklinju nego hvale to što je nagodba postignuta (eno ih, u sedlu su stranci, Rusi i Amerikanci); i umjesto da na vrijeme predvidi da će danas malotko osim par fiskalnih entuzijasta osjećati zahvalnost za to što je državni proračun do sada izoliran od troškova spašavanja Agrokora (da je uključen, možda bi ipak bilo više «za nas i naše»?); i umjesto da na vrijeme predvidi da joj nitko osim par sindikalista i radnika neće reći hvala što su radna mjesta sačuvana; umjesto svega toga, Dalić javno i s dosta neskrivene ironije sumnja u svoj «politički talent». Njena ironična samo-refleksija zapravo je prikriveno žaljenje što se nije bolje prilagodila danom trenutku i pametnije čuvala poziciju dok je robovala svom tehnokratskom ekonomskom instinktu: «Cijela ova priča nekome se može doimati kao dokaz mog nedovoljnog talenta za politiku. Međutim, cijeli proces upravljanja krizom u Agrokoru rukovodio se načelima zaštite sredstava poreznih obveznika, zaštite gospodarstva i radnih mjesta velikog broja ljudi. Prepoznavanje važnosti ovih pitanja je po mom razumijevanju bitan sadržaj politike – ili bi možda trebao biti.»

Dalić na stranicama svoje knjige nudi naivno, herojsko poimanje politike na kojem je izgradila svoje tehnokratsko-romantičarske poglede: «Ovaj je proces uzeo i svoje žrtve. Uglavnom političke žrtve. Međutim, bez žrtava, bez osobnog zalaganja, bez vjerovanja u ispravnost vlastitih postupaka, bez jasne vizije i razumijevanja ciljeva koji se žele ostvariti, bez prihvaćanja da putanja dolaska do tih ciljeva može biti itekako neugodna, bez svakodnevnog podsjećanja da te neugodnosti treba ignorirati zbog ogromnog broja onih koji si sami ne mogu pomoći, nema reforme… I reforma se ne radi, niti se može raditi, zbog novca, radi se zbog strasti, uvjerenja, odgovornosti prema državi i odgovornosti prema drugim ljudima koji s pravom očekuju da kada nastupi oluja i nevrijeme, Vlada i njezini članovi znaju što treba činiti.»

Dalić kao da ne vidi da je ona valjda jedina tamo u Vladi koja je 2017. mislila o reformama i koja se spremala baciti na glavu kako bi ih ostvarila. Također ne vidi koliko je za reforme potrebna široka politička podrška. Izgleda da ne razumije (o tome barem nema traga u knjizi) kako su ona i Plenković mogli obraniti proračun od Agrokorove bombe jer se društveni ambijent promijenio. Izvana se netko više ne može probiti u proračun tako lako kao nekada. A da se Agrokor desio pred 10 godina, sto Martina Dalić ne bi spriječilo “upad” ovakvog projekta u državni proračun. Nakon Uljanika koji sada cementira zgražanje javnosti nad razmjerima političkog zavlačenja ruku u naše džepove, ta mogućnost će definitivno biti mrtva. Iznutra, naravno, kada zahtjevi za javnim novcem dolaze kroz javnosektorske kanale, sve i dalje ide kao kroz švicarski sir … jer, srce političkog ortakluka koji se ni ne trudi identificirati javni interes nego samo udovoljava trenutno najglasnijoj interesnoj skupini, ostaje netaknuto.

Reforme nisu tehnokratska solo-igra, ili nekakav ekonometrijski model. Ni pravni. Reforme su politička bitka koju tehnokrati u pravilu gube. Rezultati koje postižu u pravilu nestaju nakon nekoliko godina ako rješenja ne zasluže potporu šire javnosti.

Škegrina solidna porezna rješenja bez posebnih poreza, s jedinstvenom stopom PDV-a i uz zaštitnu kamatu, nestala su zauvijek 1999. Škegro je dočekao kraj mandata potpredsjednika vlade i ministra financija kada je Tuđman već bio na samrti, tako da mu je Ivić Pašalić objavljivao porezne promjene ne bi li odobrovoljio glasače pred izbore na samom početku 2000.

Dalić je kao ministrica financija 2011. zaustavila rast poreznog opterećenja, ukinula harač, a onda je 2012. došao Linić i na porezni sustav stavio uteg od deset tona novih poreza. I to uz pljesak oduševljene javnosti za najpopularnijeg ministra Milanovićeve vlade!

Budimo realni; dugo bi se moglo nabrajati. Nitko se ne smije zavaravati i misliti da uz promjenu političkih okolnosti krajnji ishodi po osnovi Lex Agrokora ne mogu završiti mnogo drugačije nego što se to sada čini. Dalić samo ima sreće jer joj projekt opstaje dok se Plenković nekako drži. Da je Plenković pao, a i ta je mogućnost izronila u jednom trenutku, sve bi opcije bile na stolu, a potpuni raspad projekta Lex, sa svim nesagledivim društvenim posljedicama, bio bi izgledan. Drugim riječima, nije ovo Danska; ovo je Balkan i ovdje tehnokrati imaju samo jednu funkciju – primiti metak umjesto nekog drugog. Sa ili bez pravične naknade.

Zagreb, 151211.
HNB.
Press konferencija guvernera Hrvatske narodne banke Zeljka Rohatinskog, na temu projekcije monetarnih kretanja u 2012. godini.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / HANZA MEDIA
 

Tehnokrat koji opstaje je onaj koji postaje političar i zaslužuje podršku javnosti. Takav je bio Rohatinski. Slaba je vajda što tek danas od Dalić dobivamo svjedočanstvo o tome da je popularni Roha bio na Todorićevom daljinskom do te mjere da je u dogovoru s njime donosio odluke o monetarnoj politici. Jedina stvar koju Dalić zaboravlja je da su svi znali za bliskost te dvojice kolega s faksa, da su svi znali da je Todorić bio zadnji poslodavac Rohatinskom prije odlaska u HNB. Sve to znamo i bez njena svjedočenja. Međutim, Roha je trajao 12 godina i veći dio od ta dva mandata bio je obljubljen u javnosti, najpopularniji, najljepši, neovisan, svesrdno podržan od medija. Dalić je trajala jedva godinu i pol u toku kojih je njena popularnost bila slabašna, mnogo manja od onih ministara koji su se klonili izazovnih sastanaka na kojima bi trebalo odlučiti nešto konkretno i preuzeti odgovornost.

U čemu je razlika između njih dvoje? Roha je grmio protiv uvoza i tvrdio da strane banke, koje jedino on može ukrotiti, financiraju uvoz iz domicilnih zemalja (kao da Unicredit financira samo kupnju Fiata a austrijske banke financiraju ogroman uvoz austrijskih automobila i računala). Dalić je grmila o tržištu, ravnopravnoj tržišnoj utakmici, liberalizaciji i privatizaciji. Budimo realni: tko je u srazu ovo dvoje tehnokrata bio bez šansi?

Kako nastaju društva inkluzivnih institucija

Na kraju cijele ove predugačke priče, ključno pitanje glasi: što drugi ljudi u politici rade, dok Dalić radi na sebi svojstven, tehnokratski način? Drugi rade svoj posao. Posao održavanja na vlasti i dobivanja sljedećih izbora. Posao vožnje slaloma između medijskih i interesnih kolaca bez ideje o tome kako bi državu i odnose, napose one ekonomske, u njoj trebalo oblikovati. Dalić kao da tek sada shvaća da Plenković nije bio hrvatski Djed Božićnjak nego čovjek koji ima mandat pripremiti sebe i one brojne sebi lojalne za sljedeću pobjedu. To je smisao posla političkog lidera u demokraciji.

Tako knjiga Martine Dalić posredno, nenamjerno i nedovoljno jasno govori i o prirodi lokalne politike, čineći to više onime što je propustila zapisati, nego političkim anegdotama koje su uvrštene u knjigu. Njena «bitka» s Todorićem, kolikogod njoj osobno bila važna, u političkoj povijesti hrvatskog ortačkog kapitalizma zapravo je periferna. Srce i nervni sustav «ortačkog kapitalizma», ili kako se već zove to u čemu živimo, nije bilo u Tornju, nego je još uvijek na Markovom trgu, a Markov trg kuca zajedno sa srcem našega naroda.

Ipak, ova knjiga neizravno nosi poruku o tome da inkluzivne institucije i društvo sposobno za razvoj nikada neće nastati «uvođenjem» odozgo. Dalić to ne vidi, ali to se iz njene knjige vidi. Za uvođenje stvari tehnokratskim putem odozgo ne dobivaju se medalje, nego progon. A i pogreške u top down pristupu mogu biti dramatične, osobito kada institucija nema ili funkcioniraju kao stari fićo.

Acemoglu i Robinson, na koje Dalić upućuje kada otvara knjigu kontrastom inkluzivnih i ekstraktivnih institucija, nisu dali uvjerljivu teoriju prijelaza iz društva ekstraktivnih u društvo inkluzivnih institucija. Za tu teoriju ćemo se obratiti drugim autorima.

Inkluzivne institucije, kako pišu North, Wallis i Weingast u knjizi indikativnog naslova Violence and Social Orders, nastaju raspadom i rasporedom moći do razine kada mnoštvo formalnih i neformalnih interesnih skupina drže jedne druge za vrat i u odnosu uzajamne kontrole i prisiljene suradnje dogovaraju se oko funkcioniranja institucija. Zbog izostanka jednog centra moći i tehnokratskih sveznadara okupljenih oko njega, institucije postaju otvorene svima. Otvorenost institucija i njihov ravnopravan tretman ljudi postaje dominatan interes skupina koje formalno i neformalno imaju moć – vladaju – ali ako ih je mnogo, male su šanse da će vladati samostalno, pa svi žele da im institucije služe i kada ne kontroliraju vlast. Zbog tog motiva dolazi do postupnog prijelaza iz ekstraktivnog u inkluzivni svijet. Valja uočiti da se to dogodi iz nužde i interesa, kroz proces političke borbe, ne bi li se izbjegao rat svih protiv sviju. No, da bi se to dogodilo, društvu treba pluralizam, decentralizacija moći. A ne onaj mit o stabilnosti.

Tek treba napraviti analizu kako se slučaj Agrokor uklapa u tu priču – je li nas približio točki prijelaza, ili nas je učvrstio u ortakluku u kojem smo tako čvrsto godinama usidreni.