Često se proziva državu da je loš gospodar svoje imovine. Postoje brojni slučajevi koji to dokazuju. Međutim, nerijetko nisu bolje ni lokalne jedinice kad im država prepusti vrijedne nekretnine.
Onda se kod gradova i općina pokazuje nedostatak inicijativa, mašte, poduzetnosti. Jedan od primjera koji već godinama bode oči je bivša vojarna Dračevac. Ona kao neki “lakmus” otkriva nesposobnost i lažna obećanja već četiri splitske gradske vlasti.
Počelo je točno prije 11 godina. Naime, 17. siječnja 2009. ondašnji hrvatski premijer Ivo Sanader s tadašnjim splitskim gradonačelnikom Ivanom Kuretom, potpisao je ugovor kojim se vojarna Sv. Križ-Dračevac, u vlasništvu Republike Hrvatske, daruje gradu Splitu. Riječ je bila o površini od 14 hektara, vrijednoj 276 milijuna kuna, koja se trebala prenamijeniti u poslovno i sajamsko središte te u tehnološki park.
- To će pridonijeti razvoju grada. Ovim prostorom Split će postati sajamsko središte - zahvalno je tada izjavio Kuret.
Tko je mogao iz njegova osmjeha pročitati da gradska vlast s njim na čelu i njegovim nasljednicima neće baš ništa napraviti po tom pitanju?!
Neispunjena obećanja
Dračevac je postao ogledalo megalomanije svake garniture po njenom dolasku na vlast, ali i sraman odraz neispunjenih obećanja koji ih je pratio na odlasku. U travnju 2009. usvojen je Detaljni plan uređenja, on je predvidio lijepe želje koje nikad nisu ugledale svjetlo dana. Zamišljeni su sajamski i poslovni centar, kongresna dvorana, poslovni hotel, trgovački centar, restorani, banke, podzemne garaže… Sveukupno 200.000 četvornih metara.
Od samog početka neumjereno se bajalo da će se već do 2010. zaposliti gotovo tisuću ljudi, najavljivalo se kako će se godišnje obrtati 63 milijuna kuna. No, prošlo je pet godina ljenčarenja i nesposobnosti, a to je bilo dovoljno da Split izgubi darovani Dračevac. Bivša vojarna se opet vratila u ruke države. Naime, ugovor koji je potpisao Kuret sa Sanaderom imao je klauzulu da Grad u pet godina mora nešto napraviti s nekretninom.
Tako je 17. siječnja 2014. istekao rok u kojem je Grad trebao privesti namjeni nekretnine na području bivše vojarne Dračevac. Začudo, gubitak 276 milijuna kuna i 14 hektara prošao je neuobičajeno tiho. Zabilježilo ga je tek Povjerenstvo za popis zemljišta, u popisu gradske imovine objavljenom u “Službenom glasniku”.
Valja reći kako Željko Kerum koji je naslijedio Kureta sredinom 2009. u svoje četiri godine mandata nije imao vizije ni ambicije s Dračevcem. A, zapravo je u njegovo vrijeme Split dobio Dračevac. Opet. U srpnju 2009. godine predstavnik MORH-a i zamjenik gradonačelnika Jure Šundov potpisali su primopredajne ugovore, Šundovu su uručeni ključevi, i Grad je napokon dobio nekretnine od 267 milijuna kuna u svoje ruke.
Kerum se sjetio Dračevca mnogo kasnije. Naveo ga je u svom programu kao kandidat za gradonačelnika pred izbore 2017. kad je tijesno izgubio od Andre Krstulovića Opare. Nakon Keruma je došao Ivo Baldasar. On je na početku izjavio da kao čovjek koji je došao iz turističke branše zna kako hoteli na Dračevcu nemaju smisla. Baldasar je tvrdio kako je za rješenje Dračevca potrebno Općinski sud vratiti u središte Splita. Ali, davao je fiktivna obećanja.
Hvalio se novinarima da samo što nije potpisao ugovor o vraćanju Suda s Ministarstvom pravosuđa i ondašnjim Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). Ali, istina je bila daleko od toga, jer kad se njih pitalo, oni su rekli da ne znaju ništa o tome, ili bi naprosto šutjeli na novinarska pitanja.
Bivša vojarna u Splitu
Vječni pregovori
No, Baldasar je imao drugu preokupaciju, a ta je bila da očisti prostor gdje se sada u Splitu nalaze “Prometove” garaže i vatrogasci. Rekao je da bi maknuo i jedne i druge, a tamo gradio stanove. Tek kad je suočen s novinarskom upitom pomaže li tako privatnim investitorima, dodao je kako bi bila riječ o POS-ovim stanovima.
Od Baldasarovih planova nije bilo ništa. Dapače, u njegovu mandatu Grad je ostao bez Dračevca koji se opet počeo voditi kao državna imovina. Na upit koji smo postavili 2015. što će dalje biti s Dračevcem iz DUUDI-ja su tada odgovorili: “Traju pregovori s Gradom o navedenoj nekretnini i aneksu Ugovora, kako bi se nekretnina privela svrsi i pronašlo moguće i adekvatno rješenje, što ovisi i o tome što će Grad predložiti po tom pitanju”.
Baldasarova vlast očito ništa adekvatno nije predložila. Tako je zahvaljujući nemaru svojih prethodnika aktualni gradonačelnik Andro Krstulović Opara došao u poziciju da se izbori da Dračevac ponovno bude darovan Splitu. Međutim, taj je dar neočekivano dugo ostao samo na obećanju Plenkovićeve Vlade.
Jer do danas, a prošlo je 18 mjeseci od najave, Vlada RH još nije darovala bivšu vojarnu Gradu. Ali, zato je dio Dračevca darovala Crkvi, odnosno Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Ona je dobila i zgradu u kojoj se nalazi Općinski sud, a koji bi zahvaljujući darovnici norveške vlade konačno mogao ipak uskoro doći u središte Splita, odakle je otišao 2007. Za razliku od Keruma, Opara u svoj izborni program nije uključio Dračevac.
No, kad je Vlada RH na sjednici u Splitu u svibnju 2018. obećala darovanje, reagirao je kao da zna što s njim treba napraviti. Pa smo dobili još jedan koncept. Ovaj put tamo bi došli “Split parking”, “Prometove” garaže (za njihovu sadašnju lokaciju je Opara nimalo originalno najavio da će tamo biti stanovi), dok bi većina preostale površine bila rezervirana za tehnološki park. Na Dračevcu bi se izgradila čak tri nebodera i nekoliko nižih građevina.
Silna računalna pamet
Obećanja nikad nisu bila veća nego te 2018. kad je najavljen EU novac koji se može dobiti za obnovu Dračevca. Tvrdilo se da će se investirati deset milijuna eura i otvoriti 10.000 radnih mjesta, da će se useliti Rimac, Ericsson, AD Plastik…
Opara koji voli obećavati visoke tehnologije, najavio je da će se u Dračevcu otvoriti obilje IT mjesta. To bi netko možda i povjerovao da istodobno rektor Sveučilišta u Splitu ne najavljuje Tehnološki park na Spinutu kao inkubator za visoke tehnologije koji će zaposliti mnoge mlade IT stručnjake. A tu je i prostor Kopilice, gdje Oparin “Masterplan” predviđa stanove i 20.000 novih radnih mjesta, pretežno za IT sektor.
Odakle će doći tolika silna računalna pamet? Postoji li neki tajni plan za uvoz? Već zamišljamo kompjutoraški Split 3 na Kopilici, gdje bi u novim neboderima stanovali momci i cure očiju zalijepljenih za monitore. Sve to zvuči kao još jedna masna politička tlapnja.
Opari je prošlo više od pola mandata, a Grad još nije ishodio lokacijsku dozvolu za rekonstrukciju prve faze Centralne zgrade tehnološkog parka. Dana 23. svibnja 2019. sklopljen je Ugovor za izradu kompletne projektne dokumentacije s tvrtkom “Proarh” koja je na javnoj nabavi tražila 2.185.000 kuna (s PDV-om).
Prema uvjetima nabave, projektanti od dana potpisivanja Ugovora su trebali u roku od četiri mjeseca napraviti idejni projekt po kojem će Grad ishoditi lokacijsku dozvolu. No, iz odgovora koji smo dobili od Razvojne agencije Split, koja je partner na ITU programu splitske aglomeracije, doznali smo da Grad još nije prihvatio idejni projekt.
To bi značilo da u ovom trenutku još nema lokacijske dozvole, a trebalo se već raditi na građevinskoj, doduše ta faza može biti upitna dok na Dračevcu nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi između Grada i države. Upitali smo “Proarh” što je s dozvolama, ali oni nisu htjeli za medije komentirati kako stoje s izradom dokumentacije.
Iz Grada tvrde da se “upravo na ovom zahvatu koriste i EU sredstva namijenjena revitalizaciji brownfield područja u sklopu ITU mehanizma urbane aglomeracije Split”.
Dakle, dobivaju se novci za obnovu zapuštenih objekata. Ali, čitavo krilo jedine od tri postojeće zgrade koja nije pripala Nadbiskupiji namjerava se srušiti prema izmjenama Detaljnog plana. I to zbog interne prometnice za koju se po prvom rješenju DPU-a mislilo da tamo nije potrebna. Ono što je sigurno jest da zapuštene zgrade bivše vojarne i dalje propadaju. A umjesto svega što je obećavano da će biti na Dračevcu – sajamsko središte, kongresni centar, tehnološki park – u ovih 11 godina imali smo tek sajmove rabljenih automobila i stvari.
Namjesto skupih poslovnih zgrada i nebodera, vidjeli smo Citroen C5 za 3500 eura sa prijeđenih 120.000 kilometara, videokasete, replike dizajnerskih naočala, “originale” Lackovića Croate za 200 do 500 kuna…