Žalbe protiv Rješenja o nagodbi Trgovačkog suda podnijelo je, prema zadnjim podacima, oko 70 vjerovnika Agrokora, a mi smo u posjedu iznimno ozbiljno napisanih žalbi Adris grupe, Udruge malih dioničara Agrokora te zajedničke žalbe Euroherca, Agram Investa i Agrolagune.
Žalba Adris grupe ima čak 148 stranica, sadrži 40 konkretnih primjedbi, a rovinjska tvrtka angažirala je odvjetničko društvo Čačić i partneri te prof. em. dr. sc. Mihajla Diku kao pravnog vještaka i Vlatku Sakar, sudsku vještakinju za računovodstvo, reviziju i financije.
Adris grupa osporava “predmetno Rješenje u cijelosti i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja; pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka”. Pritom se ističe kako je Adris grupa nagodbom dovedena u lošiji položaj nego što bi imala u slučaju stečajnog procesa i stoga rovinjska tvrtka predlaže da VTS “usvoji Žalbu i da se Rješenje o potvrdi Nagodbe ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu”. “Generalno, Nagodba je sadržajno nejasna, nezakonita, teško razumljiva i zbunjujuća za vjerovnike. Izrada i prezentiranje Nagodbe takvog sadržaja povlači odgovornost izvanredne uprave i članova Privremenog vjerovničkog koje je prihvatilo tekst, te je suodgovorno zajedno s izvanrednim povjerenikom”, tvrde u Adris grupi, a posebno nedopustivo smatraju to što je Trgovački sud potvrdio Nagodbu kojom će se sporovi između vjerovnika i novih društava, izvanrednog povjerenika, članova Privremeno vjerovničkog vijeća, rješavati primjenom stranog prava (nizozemskog, engleskog i pravo savezne države New York) pred nadležnim stranim sudom.
U žalbi se dalje naglašava kako “Rješenje ne sadrži provedbenu osnovu niti sadržaj koji prema Zakonu mora imati ovršna isprava”, kao i to da je “predmetno Rješenje nepotpuno, nerazumljivo, nepodobno za provedbu, te ima nedostataka zbog kojih ga se ne može ispitati”. Uz to, Adris smatra i da “Privremeno vjerovničko vijeće (s obzirom na zakonske pretpostavke i način svoga formiranja) nije legitimni predstavnik vjerovnika u postupku izvanredne uprave”. Nadalje, Adris problematizira i sam postupak glasovanja na ročištu, te tvrde kako se “upravo zbog brojnih pogrešaka, nelogičnosti i propusta u procesu glasovanja, opravdano sumnja u pouzdanost i vjerodostojnost čitavog postupka”. Jednako tako se u žalbi detaljno obrazlažu prigovori koji se odnose na to da nisu postojali kriteriji za isplatu starog duga dobavljačima te se ukazuje na spornost odluke da osporene tražbine sudjeluju u namiri vjerovnika, umjesto da su sredstva za njih tek bila rezervirana. “Nadalje, izvještaji na koje se poziva Nagodba, osim što su nepotpuni, nisu ni pouzdani, jer u odnosu na iste postoje značajne ograde i ograničenja revizora. Primjerice, ograde revizora u revizorskom izvješću koje se odnosi na konsolidirane financijske izvještaje Grupe Agrokor za 2016. su takve da iste izvještaje čine potpuno nepouzdanima i nepodobnim za razumno odlučivanje o Nagodbi. Isto vrijedi i za konsolidirane financijske izvještaje za 2017. Grupe Agrokor, koji osim što su nepouzdani zbog revizorskih ograda, pripremljeni su na osnovi Nagodbe, te se ne mogu koristiti za obračune u vezi s Nagodbom budući da je ona već u njima sadržana”, ističe se u žalbi. “U takvim okolnostima, opetovano postavlja se pitanje je li sud, prilikom donošenja Rješenja o potvrdi Nagodbe uopće ulazio u sadržaj Nagodbe i njezine Priloge. Propuštanjem odlučnih činjenica, koje izravno utječu na zakonitosti Rješenja i same Nagodbe, vjerovnici nemaju nikakvu zaštitu u postupku izvanredne uprave, posebice ne kroz ulogu Suda, a koji je jedini i isključivi nadležan nadzirati rad izvanrednog povjerenika. Sukladno tome, Rješenjem o potvrdi Nagodbe grubo se vrijeđaju odredbe članka 14. i članka 43. stavak 16. ZPIU, jer je sud, provodeći nadzornu funkciju s jedne strane morao otkloniti mogućnost usvajanja nezakonite Nagodbe, odnosno po službenoj dužnosti uskratiti potvrdu Nagodbe kojom se bitno vrijeđaju propisi o sadržaju Nagodbe i postupanju prilikom njezine izrade i donošenja, dakle kojom se direktno vrijeđaju osnovna načela stečajnog postupka o jednakosti svih vjerovnika, paritetu i pravičnosti”, zaključuje se na kraju ove žalbe.
Žalba Euroherca, Agram Investa i Agrolagune odmah u uvodu žalbe (52 stranice) navodi kako je “izvanredna uprava nagodbom faktično proglasila svoju neovisnost od pravnog poretka RH i stavila se u službu manje grupe vjerovnika”. “Dva najvažnija pitanja o dovršetku nagodbe bit će utvrđivanje članova Vjerovničkog vijeća i rješavanje pitanja osporenih tražbina, osobito jamstava, koja su gotovo sva osporena”, stoji u žalbi, a potom se tvrdi kako je u procesu stvorena “paralelna stvarnost”. “Paralelna stvarnost koju je nevjerojatnom odlučnošću, na trenutke i otvoreno prkoseći prvostupanjskom sudu, izgradila skupina savjetnika izvanredne uprave koji kao da su se prvenstveno stavili u službu imatelja spornih jamstava. U toj stvarnosti, koja se može za potrebe ove žalbe prozvati ‘roll-up verzija stvarnosti’, postupak se ne vodi ni po jednom hrvatskom zakonu već po tzv. roll-up ugovoru”, drže u Eurohercu i Agram Investu. “Po svojem sadržaju i značaju, nagodba koja je potvrđena Rješenjem, osim protiv tisuća vjerovnika i stotina tisuća sudionika u mirovinskom sustavu RH, usmjerena je i protiv hrvatskih insolvencijskih propisa, sudske prakse, te uopće načela savjesnosti i poštenja.
Podnositelji ove žalbe se ne mogu oteti dojmu da je ovakva nagodba, potvrđena Rješenjem koje sakriva njezin sadržaj, jer ne uključuje njezinu provedbenu osnovu, sačinjena uz implicitnu kalkulaciju da je se hrvatski sudovi neće usuditi preispitivati da se ne bi ispriječili na put nekakvim ‘višim interesima’, tvrdi se u toj žalbi i potom zaključuje: “Takva kalkulacija se provlači kroz čitavi ovaj postupak od samog njegova otvaranja, i već je prouzročila puno štete. Podnositelji ove žalbe tvrde da ne može biti višeg ni šireg interesa od pravosuđa koje će se voditi isključivo važećim propisima. Sudovi nisu tu da bi štitili nikakve druge interese”.