Objektivna procjena još ne postoji, svi nagađamo, kaže mi konzultantica velike globalne savjetničke tvrtke s kojom sam se prošli petak susreo u Lobbyju, café-restoranu u podnožju nebodera u kojemu se smjestila i Zagrebačka burza. Financijski sektor osjetljiv je na koronavirus, kao i na svaku drugu neplaniranu prepreku na tržištima. Kako je značajan dio hrvatskog bankarskog sektora u vlasništvu dviju najvećih talijanskih bankarskih grupacija, UniCredita i Intesa-Sanpaolo grupe, neizbježni fizički kontakti, tek odnedavno zabranjeni, unijeli su strah u domaću bankarsku zajednicu. Inače krcat, Lobby je bio poluprazan, gosti su prilikom pozdrava izbjegavali rukovanje.
Sada je važno znati tko s kime posluje i gdje su mu ključni partneri, kaže moja sugovornica. Podaci Središnjeg državnog portala koronom zaraženu Italiju stavljaju na vrh ljestvice ključnih izvoznih partnera Hrvatskoj, uz Njemačku i Sloveniju. Sjever Italije odnedavno je u karanteni, što znači da je i trgovina u velikoj mjeri zamrznuta. Mjere protiv širenja epidemije, iako blaže, poduzela je i Slovenija gdje je prošli tjedan zatvoreno nekoliko pogona, između ostalih i Revoz, glavni kupac hrvatskog AD Plastika. Revoz na tri dana dok nisu kineskog dobavljača zamijenili turskim. Njemačka industrija automobila, također dobar naručitelj dijelova iz hrvatskih tvornica zbog pada narudžbi, ali i priljeva repromaterijala iz Kine, već je smanjila kapacitete, a time i narudžbe od svih dobavljača.
Nedavna anketa Hrvatske gospodarske komore pokazala je da 66 posto hrvatskih tvrtki osjeća probleme izazvane koronavirusom. Malo je oboljelih, još smo ispod dvadeset i svi su “uvezeni”, u pravilu riječ je o problemima iz druge ruke, najčešće o zastoju isporuke naručene robe ili dijelova za proizvodnju iz Kine, kao prvog, najvećeg i osnovnog žarišta epidemije, ali ujedno i zemlje čije su tvrtke važan partner gotovo cijeloj svjetskoj proizvodnoj industriji. Otkazani su veliki trgovački susreti, nema turističkih sajmova u Berlinu i Londonu, čak ni Mate Rimac nije mogao sa svojim novim automobilom otići na ženevski sajam, što je jedinu zvijezdu domaće autoindustrije oštetilo za otprilike pola milijuna eura.
Najveći problem zasad nije bolest, nego neizvjesnost budućeg razvoja epidemije. Analitičari velikih konzultantskih tvrtki na mogućim su kratkoročnim scenarijima života s posljedicama koronavirusa počeli raditi odmah po izbijanju epidemije u Wuhanu (dijelom i zato što su tamo dobavljači velikih američkih tehnoloških kompanija, uz banke i investicijske fondove njihovih najboljih klijenata) i razradili su tri moguće varijante kratkotrajne budućnosti, zasad ograničene na 2020., ali i sami zasad te scenarije predstavljaju s rezervom. Premalo je ulaznih podataka. Novi virus nov je i medicini, sve procjene rade se na iskustvu prijašnjih epidemija. Koronavirus je dosad pokazao naznake vlastite “osobnosti”, što ga čini teže predvidljivim.
Tri su osnovna scenarija koje predviđaju ekonomski analitičari, Hrvatska u svakome od njih mora ponijeti svoj dio tereta posljedica epidemije. Prvi, optimističan, dovodi nas u situaciju brzog oporavka. Po njemu, virus osjetljiv na promjene godišnjih doba povlači se u mirovanje u svojem žarištu (kineska pokrajina Hubei) već do kraja ožujka. Sredinom svibnja vrhunac epidemije prolazi i u drugim svjetskim virusom zahvaćenim područjima. U Hrvatskoj i drugdje na jugu Europe čak i ranije, jer ne voli izloženost suncu. Najdulje se zadržava na Srednjem istoku, ali i tamo epidemija slabi i nestaje do kraja lipnja.
Hrvatska ekonomija, kao i globalna, u tom je scenariju pogođena samo u prvom tromjesečju godine. Kasnije se oporavlja s normalizacijom isporuka iz Kine i s povratkom narudžbi iz Njemačke i Italije, s tim da se turistički sektor oporavlja nešto sporije, pa Hrvatska vjerojatno ostaje zakinuta za rani početak sezone koja stiže s Uskrsom (ove godine blagdan je 12. travnja). Gosti iz Kine i Južne Koreje od dalekih će putovanje vjerojatno apstinirati cijele godine, čime će najviše pogođen biti Zagreb, kao i dio unutrašnjosti Hrvatske (Plitvice, Slavonija) koji su tek s valom azijskih gostiju ozbiljno zagrizli u turističke biznise. Drugi, zasad najvjerojatniji scenarij donosi nam globalno usporavanje ekonomije, s relativno ozbiljnim ugrizom u na početku godine zacrtane prognoze ekonomskog rasta (što na globalnoj razini znači pad s 2,5 posto na 1,5, do maksimalno dva posto) i relativno spor oporavak od virusa. I tu se virus pokazuje osjetljivim na klimatske cikluse, ali zbog brzine širenja epidemije oporavak je sporiji nego u prvom scenariju. Kina se tu oporavlja do kraja ožujka, ali virus je aktivan u drugim područjima svijeta do kraja lipnja, kad se počinje povlačiti. Iza sebe ostavlja značajne ekonomske posljedice, prije svega zbog šestomjesečnog života u psihozi zbog moguće zaraze.
U tom scenariju turisti ne putuju ili putuju samo kratkim, “automobilskim” rutama (što hrvatski turistički sektor čini manje ranjivim od grčkog ili turskog, ali osjećaju se značajne posljedice zbog smanjenog broja gostiju iz Azije, SAD-a, Italije, Njemačke), u trgovinama još nedostaje tehničke robe, a najvišu cijenu, osim zrakoplovnih kompanija, mogli bi pretrpjeti trgovci robom koja se temelji na tehnološkim komponentama iz Kine. Ukratko, Euro, ako ga bude, gledat ćete najvjerojatnije kod kuće, na starom televizoru. Malotko će ove godine putovati na utakmice, svježe je sjećanje da je zaraza u hrvatsku stigla s milanskog stadiona. U tom scenariju krizom bi jače mogle biti pogođene kompanije čiji su izvozni partneri u Italiji, Sloveniji i Njemačkoj, gdje će kriza duboko zagristi u već načeto povjerenje potrošača.
Hrvatska je sposobna preživjeti i ovaj drugi, teži scenarij, bez povratka u recesiju, ali s rastom koji bi, u najboljoj varijanti, bio tek nešto viši od jednopostotnog. Nezaposlenost je relativno niska, turistički sektor u tom bi slučaju vjerojatno lakše podnio krizu radne snage (smanjen broj gostiju smanjio bi potrebe za dodatnim zapošljavanjem), a manjak gostiju smanjio bi očekivanja od poslodavaca da povise plaće u radnicima deficitarnom sektoru. Produljena kriza u EU dovela bi, zbog smanjenog opsega rada i do povratka dijela iseljenih radnika u Hrvatsku, što bi dodatno smanjilo pritisak na cijenu rada, ali, potencijalnom, povećalo statistiku nezaposlenosti.
Treći scenarij donosi katastrofu. Zdravstvenu, jer virus je tu neosjetljiv na sezonske promjene klime, pa početna epidemija ne završava nego se, uz vjerojatne dodatne mutacije samog virusa, transformira u globalnu, dugotrajnu pandemiju bez predvidljivog roka trajanja.
Tu statistike više ne pomažu, a ekonomski i financijski konzultanti čiji je zadatak klijentu pronaći najbolje rješenje, u pravilu, zakazuju. Umjesto umjerenog optimizma iz prva dva scenarija, sada smo prepušteni pesimizmu u svim lošim varijantama. Pada povjerenje potrošača, a to znači da se roba vraća na danas ispražnjene police (u Hrvatskoj se taj nedostatak tek nazire), ali ne zato što se popravila situacija kod dobavljača, nego jer ni ono malo što koronom kadrovski oštećene tvornice proizvedu nitko ne kupuje. Prodaju se jedino osnovni, za život najpotrebniji proizvodi. Benzin je jeftin, jer se ne putuje. Izvoz zamire, roba iz uvoza je skupa, neisplativa uvoznicima, svijet je u dubokoj recesiji, u kojoj, zbog osnovnog zdravstvenog uzroka, nijedna od poznatih ekonomskih poluga ne funkcionira. Financijska tržišta su u kliničkoj smrti. Ne pronađe li se lijek protiv korone, u tom, najgorem scenariju prisiljeni smo čekati na prirodan kraj širenja virusa, koje staje kad se iscrpe mogućnosti njegova širenja.
U takvom crnom raslojavanju Hrvatska dijeli sudbinu ostatka Europe i svijeta. To je povratak slabe ekonomije, biznisa na crno, ali i oštrog raslojavanja društvenih klasa. Turizam, koji je danas najčvršći oslonac hrvatske ekonomije, tu prestaje biti važna grana industrije (danas donosi između 17 i 20 posto hrvatskog BDP-a), a sve što ne ulazi u osnovnu košaricu za dnevno preživljavanje smatra se luksuzom.
Hrvatsku danas spašava ono što smo donedavno smatrali manom - preživjeli ostatak od socijalizma naslijeđenog javnog zdravstvenog sustava uspio je reanimirati nekad jaku zdravstvenu preventivu. Zato je zaraženih manje nego u Sloveniji ili Belgiji, a ekonomija je dobila šansu da udar korone pregrmi s relativno blagim posljedicama.
Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa
