Društveni eksperiment

Što bi se dogodilo kada bismo nasumice odabrali siromašne obitelji i dali im 6000 kuna?

AUTOR:

  • Filip Pavić

OBJAVLJENO:

16.12.2019. u 16:49

AUTOR:

  • Filip Pavić

OBJAVLJENO:

16.12.2019. u 16:49

Drug users smoke crack in the part of Sao Paulo's Luz neighborhood known as Cracolandia (Crackland), March 27, 2010. After 30 years of heavy drug trafficking and abuse in the district, Sao Paulo City Hall is implementing a program to clean up Crackland but the problem is only worsening. Picture taken March 27, 2010. REUTERS/Fernando Donasci (BRAZIL - Tags: POLITICS CRIME LAW SOCIETY) - GM1E65J0JAB01
REUTERS

Ilustracija

Što bi se dogodilo kada bismo nasumice odabrali najsiromašnije obitelji i dali im, bez ikakvih uvjeta, 1000 (oko 6000 kuna) dolara da ih potroše kako ih volja? Ako je vjerovati znanstvenicima s američkih sveučilišta Berkeley i Princeton, te bi se obitelji, 18 mjeseci nakon primanja novca, izvukle s ruba siromaštva, a ekonomske bi se blagodati prelile i na njihove susjede, lokalne trgovine i obrte te cijelu zajednicu.

Potencijalno revolucionarni rezultati prvog eksperimenta takvog razmjera, koji je uključivao više od 10.000 najsiromašnijih obitelji iz sela zapadne Kenije, trajao gotovo tri i pol godine i koštao više od 10 milijuna dolara, objavljeni su prije dvadesetak dana. Znanstveni rad neatraktivnog naslova “Efekti opće uravnoteženosti novčanih transfera: eksperimentalni rezultati iz Kenije” do najsitnijeg detalja bilježi što se dogodi kada jednoj mikrozajednici u krilo padne “novac s neba” - koliko i kako troše novac, koji su psihološki pokazatelji prije i poslije, kako se kreću cijene u trgovinama i dolazi li do inflacije.

Bezuvjetni novčani transfer

Prema svemu sudeći, ideja dijeljenja “besplatnog novca”, na koju ekonomski liberali škrguću posljednjih stoljeća, mogla bi se pokazati kao najefektivniji način suzbijanja siromaštva, kako nam je ispričao jedan od autora istraživanja Johannes Haushofer, profesor psihologije i bihevioralne ekonomije sa sveučilišta Princeton.

- Zanimali su nas efekti bezuvjetnog novčanog transfera, ne samo u slučaju primatelja nego i susjednih domaćinstava te šire lokalne ekonomije. Bili smo zabrinuti da bi takva intervencija mogla dovesti do inflacije, ali pokazalo se suprotno, novac je stimulirao lokalnu ekonomiju i život učinio boljim i za one koji ga nisu primili - objasnio je Haushofer, koji se cijelu profesionalnu karijeru bavi problemima siromaštva, a na ovoj je studiji radio od 2014. do 2017. godine.

U suradnji s neprofitnom organizacijom GiveDirectly, koja posljednjih 11 godina provodi slične akcije u Africi (u Ugandi i Ruandi), a omogućila je financiranje, Haushofer i njegovi kolege Dennis Egger, Edward Miguel i Michael Walker s kalifornijskog sveučilišta Berkeley odabrali su 10.500 kućanstava u Siaya regiji, nerazvijenom zapadnom dijelu Kenije s populacijom od 280.000 pripadnika naroda Luo, uglavnom ribara i seljaka. U svakom od 653 sela na tom području odabrali su 15-ak obitelji i bespovratno im dali tisuću dolara, što, prema njihovim podacima, predstavlja čak 15 posto lokalnog BDP-a, odnosno 75 posto godišnjeg budžeta svake te obitelji. Prilagođeno našim standardima, bilo bi to kao da 10.000 obitelji iz, primjerice, Osječko-baranjske županije jedno jutro na svoj bankovni račun dobije 75.000 kuna.

Residents perform at a mobile phone transaction at a stall within the trading centre of the U.S. President Barack Obama's ancestral village of Nyang'oma Kogelo, west of Kenya's capital Nairobi, July 15, 2015. President Obama visits Kenya and Ethiopia in July, his third major trip to Sub-Saharan Africa after travelling to Ghana in 2009 and to Tanzania, Senegal and South Africa in 2011. He has also visited Egypt, in North Africa, and South Africa for Nelson Mandela's funeral. Obama will be welcomed by a continent that had expected closer attention from a man they claim as their son, a sentiment felt acutely in the Kenyan village where the 44th U.S. president's father is buried. Picture taken July 15, 2015. REUTERS/Thomas Mukoya - GF10000168088
Thomas Mukoya / REUTERS

Na slici: stanovnici mjesta Nyang'oma Kogelo u kenijskoj prijestolnici Nairobi

 

Ekstremno siromaštvo

Svi sudionici kenijskog eksperimenta imali su u prosjeku 48 godina, šest godina obrazovanja i većina se bavila poljoprivredom. Jedini uvjet za sudjelovanje u studiji bio je da ispitanik živi u kući sa slamnatim krovom, što bi sugeriralo da živi u uvjetima ekstremnog siromaštva. Predano im je oko 87.000 kenijskih šilinga (6000 kuna); ilustracije radi, kruh u Keniji stoji u prosjeku 54 šilinga ili 3 kune. Istraživači su nakon toga 18 mjeseci redovito provodili ankete - u domaćinstvima koja su primila novac, ali i onima koja nisu, lokalnim obrtima te ispitivali cijene u trgovinama i na tržnicama.

Što se potrošnje tiče, ne iznenađuje da su obitelji više trošile, i to do 60 posto više u odnosu na razdoblje bez financijske injekcije, ali indikativan je podatak da su trošili 17 posto više čak 18 mjeseci nakon novčanog transfera. Najveće povećanje potrošnje, od gotovo 41 posto, zabilježeno je, očekivano, u kupnji hrane, a slijede troškovi telefona i mobitela, gorivo, odjeća i obuća, proizvodi za higijenu i čišćenje kućanstva te ugljen. Istraživači primjećuju da je jedan dio ispitanika novac “uložio” u trajnije proizvode. Primjerice, bicikle i motocikle kojima mogu obavljati taksi usluge, stoku, alate za poljoprivredu, namještaj i elektroniku. Jedan dio obitelji, pak, novac je iskoristio za postavljanje limenog krova na svoju kuću i uređivanje okućnice, čime su, prema izračunu autora, podigli cijenu svoje nekretnine za 60 posto. Prema anketi, nije zabilježen značajan rast u kupnji alkohola, cigareta i proizvoda povezanih s kockanjem. Ipak, autori se ograđuju govoreći da ne mogu zanijekati mogućnost da je prodaja alkohola i cigareta naglo porasla odmah nakon novčanog transfera, a da dio ispitanika to nije priznao u anketi.

Dodatno, autori nisu pronašli očekivani pad u radu i zaposlenosti. Pretpostavka je da bi naglim bogaćenjem zarada koju obitelji ostvare radom trebala biti manja. No, dogodilo se upravo suprotno. Ukupni sati provedeni na poslu porasli su.

Još jedan od efekata kojeg su se autori pribojavali jest inflacija. Velik i nagao upliv sredstava u nerazvijenu ekonomiju mogao je proizvesti devalvaciju novca i porast cijena. Međutim, ni to se nije dogodilo. Promatrajući cijene 72 proizvoda u lokalnim trgovinama, blagi je porast zabilježen jedino u skupini proizvoda kojima se ne može razmjenjivati - uglavnom hrana, avokado, banana, kupus, jaja, svinjetina i riba. Zanemarivo povećanje je zabilježeno za građevinske proizvode - drvo, cement, čavle i limene oplate, kao i proizvode za kućanstvo - sapun, drvo, deterdžent, madrace.

- Pronašli smo minimalnu inflaciju; cijene su u prosjeku rasle manje od 1 posto, što, ekonomski, nije značajno. Zanimljivije je da smo pronašli veliko ekonomsko poboljšanje uvjeta života za neprimatelje. Imali su višu razinu potrošnje i psihološkog blagostanja dok su njihovi susjedi primali transfere. Ti su rezultati potvrdili ono što su druga istraživanja pokazala prije, a to je da su novčani transferi učinkoviti u ublažavanju siromaštva - objasnio nam je prof. Haushofer.

Anketiranjem susjednih obitelji, domaćinstava u okolici sretnika, koje nisu primile novac doznali su da je godinu i pol poslije novčanog transfera njihova potrošnja rasla gotovo jednako kao i kod onih koji su primili novac. Autori otklanjaju mogućnost da su bogatije obitelji dijelile ili posuđivale novac prijateljima u zajednici (to se pokazalo u manje od 3 posto slučajeva), niti su neprimatelji, zbog socijalnog pritiska i zavisti, ulazili u dugove. Jednostavno, obitelji su više zarađivale, stoji u istraživanju.

Porast prihoda

Do tog je došlo jer su obrti na tim područjima, uglavnom trgovina i proizvodnja, za vrijeme novčanog transfera bilježili veće prihode. Oni smješteni bliže primateljima novca bilježili su i do 45 posto veće prihode, a oni udaljeniji do 29 posto. Naime, obrtnici kojima je krenulo poslovanje zauzvrat su radnicima podizali plaće, a među tima su bili neki primatelji, ali i neki neprimatelji novčanog transfera. S većim plaćama, očekivano, ti su radnici više i trošili te se ekonomski kotač uspješno zavrtio.

Zdenko Babić, ekonomist i profesor ekonomije socijalne politike na zagrebačkom Pravnom fakultetu, rezultate istraživanja ocjenjuje “optimističnima”.

- Teško je na temelju rezultata jednog istraživanja generalizirati zaključke, no rezultati spomenutog istraživanja sugeriraju da u slučaju ‘ubrizgavanja’ značajnog iznosa novca, oko 15 posto vrijednosti lokalnog BDP-a, pozitivni efekti ne nestaju s vremenom te se povećana potrošnja u kućanstvima odražava u porastu prihoda lokalnih poduzeća, što ima pozitivne posljedice na zaposlenost i rast plaća onih kućanstava koja nisu primila transfer, pa se i njihova dobrobit povećava - ističe.

Međutim, smatra Babić, nalazi ovog istraživanja vrijede za nerazvijene i niskorazvijene zemlje, ali bi rezultati vjerojatno bili nešto drugačiji da se provedu u visokorazvijenim zemljama.

- Imali smo sličan socijalni eksperiment u Finskoj s uvođenjem temeljnog dohotka. Međutim, izuzev ‘eksperimentalnog’ pristupa, sličnosti u istraživanjima prestaju. U Keniji se željelo vidjeti kako će jednokratan, ali značajan transfer novca siromašnima poslužiti kao instrument ublažavanja siromaštva, a kako sugeriraju rezultati, to se pokazalo učinkovitim. S druge strane, istraživanje temeljnog dohotka podrazumijeva kontinuirano mjesečno davanje u vidu socijalnog transfera svim građanima te rekonfiguriranje većeg dijela današnjih sustava socijalne zaštite - primjećuje.

Potencijalne štetne posljedice socijalnih intervencija pokazale su analize i žustre debate u SAD-u koje su uslijedile nakon Obamina Recovery Acta 2009. godine. Ondašnji predsjednik SAD-a, Obama je, uslijed financijske krize, odlučio u sustav injektirati 830 milijardi dolara vodeći se keynesijanskom ekonomskom teorijom da vlada mora intervenirati kako bi spasila radna mjesta, očuvala socijalna prava onih najmanje zaštićenih, ali i potaknula potrošnju. Ekonomisti su u to vrijeme sporili da je povrat tog novca kroz potrošnju građana značajan, odnosno da se na svaki potrošeni dolar ekonomskim bumerangom vraća skromnih dolar i pol. I dok to može biti točno za razvijene zemlje, Haushofer vjeruje da je za ekstremno siromašne zemlje njegovim eksperimentom potvrđeno da direktni novčani transferi djeluju.

Štetna potrošnja

- Vrlo je malo toga u društvenim znanostima dokazano i finalno, ali naši su rezultati pokazali da je svaki dolar poslan u selo proizveo 2,6 dolara dodatne gospodarske aktivnosti. Značilo bi to da je fiskalni multiplikator između 2,5 i 2,7, a to je puno veće od prethodnih procjena provedenih u SAD-u - odgovorio nam je Haushofer.

Dodatni je kuriozitet i to da u kenijskom eksperimentu nije došlo do značajnijeg porasta neproduktivne ili štetne potrošnje među kućanstvima primateljima, primjerice, većih izdataka za alkohol, cigarete ili kockanje.

Da su takve predrasude, konkretno, mišljenje da siromašni ne znaju raspolagati novcem te da ga uglavnom troše na marginalne i štetne aktivnosti, raširene za vrijeme akcije američkog predsjednika Lyndona Johnsona koji je 1964. najavio tzv. “War on Poverty”, rekao nam je Zoran Šućur, profesor sa Studija za socijalni rad, koji se ekstenzivno bavio temom siromaštva. Analize o efektima Johnsonovih ratnih mjera protiv siromaštva, na koje je do početka dvijetisućitih potrošeno više od 15 bilijuna dolara, pokazale su da su stope siromaštva ostale nepromijenjene. Ohrabrilo je to teze da siromašni, kad naglo dobiju novac, ipak zadržavaju svoje socijalne navike štetne potrošnje, a to ne uključuje samo alkohol i cigarete nego i kupnju kod lokalnih preprodavača i trgovaca “na crno”, što onda, posljedično, koči ekonomski kotač. Očekivano, ondašnji su liberalni ekonomisti, a najglasniji oponent bio je Milton Friedman, taj argument koristili kako bi državni intervencionizam prikazali neefikasnim i pogrešnim.

- Takvi programi, prema svemu sudeći, ne mogu se provoditi u društvima u kojima postoji socijalna ‘sigurnosna mreža’. I u Hrvatskoj postoji zajamčena minimalna naknada za osnovne životne potrebe od 800 kuna koja bi trebala štititi od apsolutnog siromaštva, a čak ni to nije slučaj u nerazvijenim afričkim zemljama. Međutim, nisu to samo kulturološke razlike, nego je cijela društvena struktura drugačija i ona, zapravo, to siromaštvo perpetuira. Kako će siromašni u Africi odlučiti, primjerice, između zadovoljavanja osnovnih potreba i slanja djece u školu? Naravno, obrazovanje im neće biti primarno, a to im posljedično uskraćuje prilike za društveno napredovanje - zaključuje Šućur.