Analiza Magazina

Što bi nova kriza svjetskih razmjera, koju najavljuju za 2020., značila za Hrvatsku?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

23.9.2018. u 10:39

AUTOR:

OBJAVLJENO:

23.9.2018. u 10:39

Zagreb, 200918.
Vlada.
Sjednica Vlade RH.
Na fotografiji: Zdravko Maric.
Foto: Davor Pongracic / CROPsX
Davor Pongračić / Hanza Media

Ministar financija Zdravko Marić

Hrvatska je veliku globalnu krizu 2008., koja je u našu zemlju sletjela sljedeće godine i donijela šest crnih godina recesije, što je rekord u mirnodopsko vrijeme u zapadnom dijelu svijeta, dočekala s udjelom javnog duga u BDP-u od 30 posto, deficitom opće države od jedan posto te prosječnom kamatom na javni dug od oko pet posto.

Nakon deset godina svjetska i europska ekonomija ostvarile su zavidan rast, čak se i Hrvatska počela oporavljati od krize, iako je realni bruto domaći proizvod ispod razine iz 2008., a mi ćemo u ovom tekstu pokušati analizirati u kakvoj bi formi naša zemlja mogla dočekati sljedeću globalnu ekonomsku nevolju. Novu financijsku krizu, naime, iz kojih bi onda potekla gospodarska globalna kriza, najavljuje sad već značajan broj relevantnih autora i institucija, a neki od njih predviđaju da će godina “prijeloma” biti 2020.

Početkom ovog ljeta Ben Bernanke, bivši šef FED-a (Američke centralne banke) istaknuo je da će se američka ekonomija suočiti s “Wile E. Coyote momentom u 2020., jer će tada ekonomija ostati bez različitih oblika potpora i stimulacija”. Francuska banka Société Générale također je upozorila na recesijska očekivanja u 2020., i to zbog neravnoteža na tržištu tada, rastu troškova kamata u svrhu financiranja dugova te proračunskim problemima u različitim državama.

Nije pitanje stiže li, već kada...

Potom je Ray Dalio, milijarder i menadžer hedge fondova upozorio da bi američka ekonomija mogla u roku od dvije godine krenuti prema recesiji, kada će izblijediti efekti smanjenja poreza koje je proveo američki predsjednik Donald Trump. Nakon toga je i investicijska banka JP Morgan izišla s analizom prema kojoj se 2020. može očekivati nova financijska kriza, i to zbog dugog trajanja trenutačne ekonomske ekspanzije, vrijednosti imovine, regulatorne klime i stupnja ukupne zaduženosti tvrtki i država.

Nouriel Roubini, profesor na NYU’s Stern School of Business, koji je u članku za britanski The Guardian, zajedno s talijanskim ekonomistom Brunellom Rosom, također najavio novu globalnu recesiju baš za 2020. Roubini je s Rosom prošle godine osnovao konzultantsku tvrtku Rosa&Roubini Associates, a jedan je od rijetkih ekonomista koji je predvidio američku nekretninsku, a potom i globalnu financijsku i gospodarsku krizu 2007. i 2008. godine. Pritom taj ekonomski dvojac navodi da će se globalna ekonomska ekspanzija nastaviti i 2019., s tim da se to zasniva na “velikom proračunskom deficitu SAD-a, ekspanzivnoj proračunskoj i kreditnoj politici Kine te nastavku oporavka europske ekonomije”. “Ali, do 2020. će sazreti uvjeti za financijsku krizu, koju će slijediti globalna recesija”, tvrde autori.

Neki analitičari, poput Kristine Hooper, strateške analitičarke u investicijskoj kompaniji Invesco, ne boji se toliko snage predstojeće krize, koliko činjenice da najveće centralne banke neće imati dovoljno manevarskog prostora da na nju odgovore, jer su već previše “napuhale” svoje bilance. Bill Emmons, pomoćnik zamjenika predsjednika i ekonomist Federal Reserve banke u St. Louisu mišljenja je, pak, da i ako dođe do sljedeće globalne financijske krize i recesije, ona ipak neće biti tako jako devastirajuća kao prethodna.

S njim se slaže i Aaron Klein, direktor Centra za regulaciju tržišta pri Brookings Institutionu i bivši glavni ekonomist Bankarskog odbora u Senatu SAD-a, s tim da obojica smatraju da se nije dovoljno napravilo na regulativnoj zaštiti potrošača i uspostavljanju još jačih regulatornih mehanizama za preveniranje i ublažavanje cikličnih kretanja ekonomije. Richard Sylla, profesor financijske povijesti na Poslovnoj školi Stern Sveučilišta u New Yorku, tvrdi da na sljedeću veliku globalnu krizu nećemo ponovno trebati čekati desetljećima, ali se ne igra s prognozama.

“Realna točka preokreta”

“Za dvije ćemo godine obilježiti 300 godina od balona Mississippija u Francuskoj i balona južnog mora u Engleskoj, možda najvećih međunarodnih financijskih kriza. Od tada smo imali brojne krize, s tim da smo u SAD-u sada zabilježili to da se vrlo brzo provela brzinska deregulacija mehanizama koji su uvedeni kako bi se spriječilo ponavljanje krize iz 2008. Zbog toga mislim da iduću krizu nećemo morati čekati pola stoljeća”, ističe Richard Sylla, a Kathryn Judge, profesorica prava na Sveučilištu Columbia, smatra da će iduća kriza doći prije nego što bi itko mogao očekivati.

Diego Zuluaga, analitičar centra Cato Institute’s for Monetary and Financial Alternatives, mišljenja je, pak, da bi do nove krize moglo dovesti to što država i dalje kao i prije deset godina, ohrabruje neracionalno ponašanje potrošača, pogotovo jamčeći za bankarske depozite, hipotekarne kredite i studentske zajmove. Ovaj pregled završit ćemo, prigodno, s Markom Zandijem, glavnim ekonomistom tvrtke Moody’s Analytics, koji je u ožujku ove godine ustvrdio da u 2020. možemo očekivati “realnu točku preokreta” (engl. “real inflection point”), da bi se u zadnjim nastupima korigirao i kazao da je teško predvidjeti kad će doći sljedeća kriza, ali da je američka i svjetska ekonomija još uvijek jako ranjiva.

E sad, za Hrvatsku je ta 2020. baš jako nezgodna godina, jer bi se mogla dogoditi “savršena oluja” koja bi nas još jednom godinama bacila u recesiju. Ponajprije, ako tada zbilja dođe do značajnog porasta kamata uslijed promjene politike središnjih banaka, porast će i cijena našeg javnog duga, a time i kamate za građane i gospodarstvo. Problem je, između ostalog, što bi se to dogodilo prije nego što bismo uveli euro, koji bi nam prethodno donio manje kamate, “ukidanje” valutnog rizika i niz drugih beneficija, uključujući veću “vidljivost” na mapi investitora. Ako bi se zbilja dogodila takva nesretna 2020., tada bismo na euro mogli računati tek tamo negdje od 2030. na dalje, jer bi nam se poremetili i kriteriji proračunskog deficita i javnog duga.

Napokon suficit

U toj bi godini na naplatu u prvom značajnijem obliku mogli doći troškovi vezani uz izmjene Zakona o braniteljima, nastavili bi se troškovi vezani uz kupnju, ali i održavanje vojnih aviona, a vjerojatno treba računati i na neke budžetske predizborne poklone u toj  godini. Kad su troškovi za branitelje u pitanju, prognoza Ministarstva branitelja govori da bi se sukladno starom zakonu troškovi u iznosu od 5,5 milijardi kuna u 2017., s obzirom na činjenicu da braniteljska populacija stari i prirodnim slijedom doseže starosnu dob za ulazak u mirovinu, 2025. popeli na 7,448 milijardi kuna. Novim zakonskim izmjenama taj bi trošak bio veći za još 870 milijuna kuna i ukupna bi cifra došla do 8,317 milijardi kuna.

Međutim, to su jako konzervativne procjene, i moguće je da već 2020. ti troškovi snažno porastu. Zbog svega se toga zbilja trebamo moliti Svemogućem da ta globalna nepogoda dođe tamo negdje oko 2025., jer nam toliko treba da ovako sporim tempom provedemo potrebne promjene u svim sektorima, fiskalno se konsolidiramo i uvedemo euro (ako neka druga kriza ne sruši euro i EU), kako bismo novu krizu mogli dočekati na mnogo zdravijim temeljima.

Vratimo se, dakle, tim temeljima, ali najprije još propitivanja temelja iz 2008. Naime, 2008. iz deficita javnog duga isključen je bio HAC, deficit je izrađen po gotovinskoj metodi, a ne obračunskoj koja se danas većinom koristi (iako je na snazi i gotovinski model). Osim HAC-a, u deficit opće države tada nije ulazilo još nekoliko poduzeća koja su danas dio konsolidiranog deficita opće države, pa se ugrubo može zaključiti da bi tadašnji deficit, prema sadašnjoj metodi, iznosio oko dva do tri posto, a ne jedan posto. Isto se može reći i za javni dug, u koji tada nisu ulazili dugovi brodogradnje, HAC-a i neki drugi dugovi javnih tvrtki i institucija, tako da bi se taj omjer u 2008. mogao popeti i na 40 posto BDP-a (s 30 posto).

Danas je, pak, opća država u blagom suficitu prema dosta rigoroznoj obračunskoj metodi ESA 2010. koju koristi Europska komisija, ali je udio javnog duga u bruto domaćem proizvodu otišao na oko 77 posto (bio je prije tri godine na 87 posto), a trenutačna je cijena po kojoj se država može zadužiti oko tri posto. Dakle, kad je u pitanju račun dobiti i gubitka u općoj državnoj kasi, tu smo, formalno gledano, otporniji na moguće vanjske šokove i moguću aktivaciju unutarnjih slabosti, jednako kao i kad je posrijedi cijena zaduživanja, ali nam je vanjski dug kritičan. Kao i te 2008., Hrvatska i ove godine bilježi već četverogodišnje relativno dobre gospodarske i fiskalne trendove. Ti se pozitivni momenti očituju u gospodarskom rastu na razini od oko tri posto godišnje, i to rastu koji se ne temelji, kada je “proizvodnja” u pitanju, prvenstveno na građevinarstvu i kreditnom bumu, nego na izvozu i prerađivačkoj industriji (iako nam je uvozno/izvozni neto efekt na rast u zadnje vrijeme negativan).

Kada tome pribrojimo turizam i potrošnju građana, dobit ćemo glavne motore rasta. Državni će proračun po svemu sudeći i ovu godinu, drugu zaredom, dočekati u suficitu opće države, smanjenju udjela javnog duga u bruto domaćem proizvodu te smanjivanju ukupnog inozemnog duga. U najnovijem broju publikacije Croatian Economic Outlook Ekonomskog instituta procjenjuje se, pak, da će stopa rasta realnog bruto domaćeg proizvoda (BDP-a) u ovoj godini biti na razini od tri posto, što je više od Vladine projekcije rasta od 2,8 posto, uz blago usporavanje na 2,9 posto u 2019.

“Nakon što je u 2017., prvi put u 20 godina, konsolidirani proračun opće države zabilježio suficit, nastavak sličnih kretanja u prvoj polovici ove godine sugerira da bi i ova, kao i sljedeća godina, mogla završiti s pozitivnim saldom proračuna opće države - u iznosu od 0,5 za ovu i 0,3 posto BDP-a za iduću godinu. Istovremeno se očekuje i nastavak smanjenja duga opće države u BDP-u - na razinu od 75,6 posto u 2018. i 70 posto u 2019.”, predviđaju istraživači Ekonomskog instituta. To sve znači da bismo 2020. godinu mogli dočekati u značajno boljoj formi i kondiciji nego 2008., osim, što je daleko od nebitnog, kad je u pitanju visina javnog duga. Jer, kada bi se ponovila prijašnja dugogodišnja kriza, što je zbilja teško za očekivati, javni bi nam se dug, sukladno bivšem iskustvu, udvostručio i krenuo prema 140 posto BDP-a.

I sada dolazimo do unutarnjih slabosti, internih negativnih rizika koji su već postali svakodnevna tema u javnom i privatnom diskursu. To su, dakle, troškovi izdanih jamstava za brodogradilište Uljanik, ali i potencijalni troškovi restrukturiranja, kako samog Uljanika, tako i Petrokemije.

“Osim toga, rastući dugovi u zdravstvu, i dalje nerazriješeno pitanje bankovnih tužbi povezanih sa švicarskim frankom, kao i moguće tužbe povezane sa slučajem Agrokor, neizvjesnosti oko mirovinske reforme te zahtjevi sindikata javnih službi za daljnjim povećanjem plaća u javnom sektoru mogli bi dodatno utjecati na ostvarenje projiciranih kretanja u domeni javnih financija. S druge strane, negativna iskustva s povlačenjem sredstava iz fondova EU tijekom posljednjih pet godina, mogući dodatni inflatorni pritisci zbog rasta cijene nafte na svjetskom tržištu i rasta plaća na domaćem tržištu, uz pojačana previranja unutar vladajuće koalicije, mogu dovesti do manje od očekivane investicijske potrošnje i potrošnje kućanstava”, saželi su u svojem izvješću te rizike analitičari Ekonomskog instituta.

Trgovanje stavkama proračuna

Velimir Šonje, direktor Arhivanalitike, u tekstu pod nazivom “Vrijednost za novac, Domovino: prokletstvo fiskalnog suficita u dobrim vremenima” problematizira upravo nagnuće političara da se pozitivni ekonomski ciklusi ne iskoriste za pripremu za negativan ekonomski ciklus. “Trebamo se plašiti političke korupcije i trgovanja stavkama proračuna koji se ubrzaju kad se političko nezadovoljstvo prvo snažno pali kao sudbinsko, ideološko, a zatim gasi pod ugodom osvježavajućeg kunskog vodopada na teret poreznih obveznika”, ističe Šonje, nadajući se da političari ipak shvaćaju da se birači počinju osvještavati kad je u pitanju proračunsko-fiskalna politika i slati nešto drukčije signale politici.

Željko Lovrinčević, analitičar Ekonomskog instituta, jedan je od onih koji je skeptičan prema reformskim naporima ove Vlade. On ističe da ne bi bilo čudno da iduća Vlada, ako trenutna odradi čitav mandat do 2020., svoj mandat započne u recesijskom okruženju, i da se možemo samo nadati da naši glavni inozemni gospodarski partneri - Njemačka, Italija i Austrija - neće biti pretjerano uzdrmani. Zbilja, ne bi bilo još jednom ugodno osjetiti “Wile E. Coyote moment”, kada animirani lik kojot Mirko S. Zlikovski trči u punom sprintu po ivici kanjona i nastavi trčati još nekoliko metara po zraku prije nego što shvati da, eto, trči po zraku.