Analiza

Planiramo smanjiti potrošnju plina, a ulažemo milijarde kuna u LNG terminal

AUTOR:

OBJAVLJENO:

16.1.2019. u 17:39

AUTOR:

OBJAVLJENO:

16.1.2019. u 17:39

, Image: 354360840, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, Alamy

Ilustracija, LNG supertanker

Kako sada stvari stoje, Hrvatska bi, nakon više desetljeća iščekivanja, tijekom 2020. godine trebala dobiti terminal za ukapljeni prirodni plin (LNG). I dok na razini stručne javnosti postoji relativni konsenzus da će taj projekt Hrvatskoj omogućiti prijeko potreban novi dobavni pravac za plin te, konzekventno, povećati energetsku sigurnost zemlje, manje se rasprave vode o značenju tog projekta za cjelokupnu nacionalnu energetsku strategiju i budućnost tržišta energije u Hrvatskoj.

A trebala bi, posebno s obzirom na ulogu koja je prirodnom plinu predodređena u ključnom energetskom strateškom dokumentu koji je trenutno u procesu nastanka. Taj dokument, kolokvijalnog naziva Zelena knjiga - opsežni skup analiza i podloga koje bi trebale služiti kao osnova za izradu nove hrvatske energetske strategije - po narudžbi Ministarstva zaštite okoliša i energetike izradili su stručnjaci Energetskog instituta Hrvoje Požar, a od svoje objave izaziva poprilično burne reakcije.

Tržišni interesi

Tako su u sklopu javne rasprave prikupljeni brojni komentari i prigovori domaćih energetskih institucija, interesnih udruženja i kompanija, a posebno su žustro nezadovoljstvo Zelenom knjigom izražavali predstavnici domaćeg plinskog sektora. Jasno je i zašto. Usprkos nizu velikih projekata koji se trenutno izvode ili planiraju u domaćem plinskom sektoru, materijali na kojima će se temeljiti nova hrvatska energetska strategija taj energent uvelike tretiraju kao “gorivo prošlosti”, čija će potrošnja u budućnosti stagnirati, koji neće biti subjekt budućeg razvoja, bez širenja tržišta i mogućih sektora njegove uporabe. U obliku dvaju scenarija razvoja hrvatske energetike do 2030. godine (uz perpektive do 2050.), u Zelenoj knjizi predviđa se da će dominantni oblik energije u finalnoj potrošnji biti električna energija. Samo za ilustraciju, prema jednom scenariju, potrošnja električne energije značajno se povećava u svim kategorijama te se očekuje da će do 2050. godine biti 1,73 puta veća u odnosu na 2016.

Udio električne energije u finalnoj potrošnji, tako, u 2050. godini doseže 45 posto, što je 2,4 puta više u odnosu na današnjih oko 19 posto. S druge strane, taj golemi porast potrošnje električne energije uvelike bi se trebao oslanjati na razvoj obnovljivih izvora energije poput solarnih elektrana i vjetroelektrana. Opet, citirajući samu Zelenu knjigu, u 2015. plinske su elektrane zadovoljavale oko 8 posto domaće potrošnje električne energije, vjetroelektrane 6 posto, a solarne elektrane manje od 1 posto. Već 2030., prema prvom scenariju iz Zelene knjige, uz porast potrošnje električne energije od 17 posto, udjel vjetroelektrana raste na 22 posto, solarnih elektrana na 7 posto, a prirodnog plina samo na 11 posto.

Takva, “suzdržana” projekcija energetskog korištenja prirodnog plina izazvala je i očekivane reakcije aktera domaćeg plinskog tržišta, čije je izjave o nužnosti definiranja prirodnog plina kao “tranzicijskog goriva” nedavno prenio i Jutarnji list. Ipak, izvan tih apela, koje će mnogi vidjeti kao borbu za zaštitu vlastitih tržišnih interesa, napredovanje projekta LNG terminala nužno aktualizira pitanje pozicije plina u budućoj hrvatskoj energetskoj bilanci. Odnosno, ako je intencija Hrvatske da krene u smjeru smanjenja potrošnje tog energenta, koliko onda imaju smisla skupe, dugoročne investicije u infrastrukturu potrebnu za njegov uvoz i distribuciju? Ta dvojba nije samo logički problem nego ima i vrlo realne konzekvence na konačnu cijenu plina, koje će domaći potrošači plaćati, pa i sve ostale pokazatelje na koje cijena utječe - od životnog standarda stanovnika do konkurentnosti gospodarstva.

Infrastruktura

Naime, svaki infrastrukturni objekt - pa tako i LNG terminal - ima cijenu gradnje. Tu cijenu, kako god bio postavljen financijski model razvoja infrastrukture, u konačnici plaćaju korisnici. S obzirom na to, da bi takvi projekti imali pozitivan rezultat, oni moraju rezultirati ili sniženjem cijene energenta koja nadmašuje trošak investicije ili povećanjem ukupne potrošnje/broja potrošača, čime se onda neutralizira negativni utjecaj troška investicije na postojeće korisnike. Ako to nije slučaj, nova energetska infrastruktura rezultira povećanjem cijene energenta. A povećanje cijene uvijek djeluje demotivirajuće na potrošače, posebno u usporedbi s alternativnim energentima, pa zbog toga često potrošnja dodatno pada, čime jedinična cijena energenta opet raste, čini ga još nekonkurentnijim i tako ukrug.

Sličan primjer negativnog utjecaja slabo iskorištene infrastrukture na cijenu prirodnog plina Hrvatska je već iskusila u slučaju gradnje magistralnog plinovoda prema Dalmaciji - projekta koji je značajno opteretio cijenu plina u Hrvatskoj, a dosad nije doveo da očekivanog rasta potrošnje plina. Rezultat je jasan: postojeći korisnici kupuju skuplji plin, a uz tu višu cijenu, i novi korisnici u Dalmaciji manje su financijski motivirani da ga uvedu. Sličan efekt, ali u znatno većem opsegu, sutra bi se mogao materijalizirati na razini cjelokupnog plinskog sustava. Naime, Zelena knjiga - pomalo kontradiktorno - uz planiranu stagnaciju potrošnje prirodnog plina predviđa i 8 milijardi kuna investicija u plinsku infrastrukturu do 2030. godine. Osim 2 milijarde kuna koje će se ulagati u LNG terminal, tu je i oko 380 milijuna kuna vrijedan projekt vršnog skladišta u Grubišnom Polju, pa i niz magistralnih i distributivnih plinovoda u Hrvatskoj, interkonektori sa susjednim zemljama… Tko će platiti te investicije bude li cijena plina istodobno padala?

Prvo suočavanje s ovim problemom dogodit će se već na početku operativnog djelovanja LNG terminala. Ne bude li dovoljno zakupa kapaciteta, financijska održivost projekta morat će se postići uvođenjem posebne naknade za sigurnost opskrbe, što je mogućnost koju i predviđa famozni “lex LNG”. No, uvođenje takve naknade povećat će cijenu plina koju plaćaju potrošači. I spirala kreće… Nije teško zamisliti kakva je, uz fiksne troškove sagrađene infrastrukture, perspektiva hrvatskih potrošača plina u scenariju u kojem ukupna potrošnja tog energenta opada, osobito kod velikih potrošača - plinskih elektrana i industrijskih postrojenja.

Traže se odgovori

Trošak otplate milijunskih investicija u plinskom sektoru na koncu bi mogao pasti na leđa onih koji su o prirodnom plinu najovisniji, odnosno onih koji imaju najmanju mogućnost zamijeniti ga drugim energentom. Uglavnom se tu radi o kućanstvima kontinentalne Hrvatske, gdje se prirodni plin koristi kao energent za grijanje. Stoga je početak realizacije LNG terminala kao prve od više velikih planiranih investicija u hrvatskom plinskom sektoru iznimna prilika za definiranje buduće pozicije prirodnog plina u hrvatskoj energetskoj bilanci. Jer, ako ulažemo milijune u terminal, tko će trošiti prirodni plin koji će preko njega stići u Hrvatsku? Ili možda bolje rečeno: ako, zapravo, ne želimo da se u Hrvatskoj koristi prirodni plin, zašto gradimo terminal? Nacionalna energetska strategija morala bi ponuditi odgovore na ova pitanja.