O čemu govorimo kad govorimo o deficitu mirovinskog sustava? Marko Pavić, ministar rada, u posljednje vrijeme, kao i većina resornih ministara prije njega, govori o rupi u mirovinskom sustavu, koja se s oko 12 milijardi kuna prije 15-ak godina popela na današnjih 17 milijardi kuna. O kojem minusu, međutim, govorimo? Prema fiskalnim projekcijama za ovu godinu, za isplatu mirovina treba osigurati 39,1 milijardu kuna, a iz mirovinskih doprinosa treba prikupiti 22 milijarde kuna.
Odnosno, iz doprinosa se prikupi samo 56 posto novca, a 44 posto financira se iz općih poreza i drugih prihoda državnog proračuna. Taj minus od 17 milijardi kuna, prema predviđanjima Ministarstva, još će rasti sljedećih godina zbog redovitog usklađivanja mirovina s troškovima života i rasta plaća te povećavanja najniže mirovine za tri posto.
Prvi stup
No, kad govorimo o deficitu sustava, to se zapravo odnosi na prvi mirovinski stup koji je organiziran po principu generacijske solidarnosti, a te mirovine isplaćuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Ukupno se, naime, za obvezni mirovinski sustav izdvaja 20 posto iz bruto plaća, od čega oni koji su u kombiniranom sustavu uplaćuju 15 posto u prvi stup (sustav generacijske solidarnosti) i pet posto u drugi (individualna štednja). Kako minus objašnjavaju u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava? “Prihodima iz proračuna financiraju se dodaci na mirovinu, nedostatak prihoda koji je posljedica uvođenja obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje (tzv. tranzicijski trošak), mirovine ostvarene prema posebnim propisima pod povoljnijim uvjetima i druge zakonom propisane obveze.”
Dakle, od “rupe” od 17 milijardi kuna treba najprije oduzeti oko pet milijardi kuna godišnje koji se izdvajaju za drugi mirovinski stup, i to zato što se većina mirovina, a tako će biti sljedećih deset do 15 godina, i dalje isplaćuje iz prvog stupa. Od preostalih 12 milijuna “rupe” treba oduzeti i oko šest milijardi kuna koje se isplaćuju za povlaštene mirovine (s tim da dio tih mirovina otpada na mirovine iz radnog staža, a prosjek odrađenih godina je 18). To znači da je realna rupa pala na nešto više od šest milijardi kuna. Pritom treba znati i kako je dobar dio umirovljenika koji imaju punu radnu mirovinu išao u mirovinu po uvjetima koji su prije bili znatno povoljniji za osiguranike, što znači da zapravo nisu svojim radom realno “zaradili” svoju mirovinu.
Socijalna politika
Uz to, i dio mirovina koje nisu “pune mirovine” njihovi osiguranici također nisu realno “zavrijedili” (ovdje ne tematiziramo visinu tih mirovina) tako što su ispunili potrebne opće uvjete, nego su koristili razne pogodnosti za ranije umirovljenje. Takve mjere zapravo su bile dio socijalne, a ne mirovinske politike, pa nam se mirovinski sustav za najveći dio umirovljenika pretvorio u socijalni sustav. Stoga se postavlja pitanja postoji li uopće “rupa” u mirovinskom sustavu ako bi se računale mirovine koje se isplaćuju iz realnog staža? Čini se da bi se u tom slučaju moglo reći da deficit mirovinskog sustava ne postoji za mirovine koje se plaćaju iz realno ostvarenog staža, nego da se taj deficit odnosi na povlaštene statusne mirovine te na razne “socijalne” pogodnosti.
Željko Lovrinčević, analitičar Ekonomskog instituta, ovako je sažeo taj problem: “Sve projekcije pokazuju da se nešto znatnije kroz koncept predložene reforme ne može riješiti, u smislu osnovnih postulata koje bi mirovinski sustav trebao imati, a to je da pruža minimalnu socijalnu održivost i da bude pravedan. Mislim da je u reformu trebalo krenuti od nulte točke - razdvajanja onoga što je zarađeno i uplaćeno od onog dijela koji je stečen u tzv. posebnim uvjetima. Došli smo u situaciju da 50 posto umirovljenika prima nešto što tijekom svog radnog vijeka nije uplatilo”.
U početku su isplate braniteljskih mirovina bile računovodstveno odvojene od dijela mirovine tih ljudi koji se temelji na radnom stažu. No, kasnije su te mirovine spojene i računovodstveno u jednu mirovinu, a razdvajanje su zaustavile pobude braniteljskih udruga.
Sindikati će uskoro prikupljati potpise za referendum o reformi
Nakon što su dvije referendumske inicijative konzervativnih snaga propale zbog nedovoljnog broja prikupljenih potpisa, građane će u studenom na svoje štandove pozvati sindikati.
Njihova referendumska inicijativa usmjerena je na dva ključna pitanja Vladine mirovinske reforme. Jedno referendumsko pitanje ticat će se snižavanja dobne granice za odlazak u punu starosnu mirovinu sa 67 na 65 godina života, a drugo na manju penalizaciju prijevremenog umirovljenja.
- S 99-postotnom sigurnošću mogu reći da će sindikalne središnjice organizirati prikupljanje potpisa za referendum na kojem će građani odlučivati žele li da se dobna granica za odlazak u punu starosnu mirovinu vrati 65 godina. Drugi problem tiče se prevelike penalizacije koju Vlada predlaže za odlazak u prijevremenu mirovinu. Jer ljudi u Hrvatskoj u prijevremenu mirovinu u većini slučajeva ne idu svojom voljom nego zato što im tvrtke završe u stečaju ili nakon što ih se proglasi tehnološkim viškom i slično - rekao je za Jutarnji list predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) Mladen Novosel.
Referendumska pitanja planiraju precizno definirati kako ih Ustavni sud ne bi mogao srušiti.
- Pripreme za prikupljanja potpisa već su u tijeku, a cilj nam je prikupiti ih do konca studenoga - kaže Novosel. Tri sindikalne središnjice organiziraju prosvjed koji će se održati sutra na Europskom trgu u Zagrebu, a Novosel poziva sve građane da im se pridruže.
Sindikalni prosvjed podržavaju, očekivano, i oporbene stranke. Politički tajnik SDP-a Davorko Vidović tvrdi da će SDP podržati sutrašnji prosvjed, a možda i sindikalnu akciju prikupljanja potpisa. Iako je upravo SDP-ova vlada odlučila podići dobnu granicu za odlazak u starosnu mirovinu na 67 godina, Vidović kaže da su se stvari u međuvremenu promijenile jer Plenkovićeva vlada planira za pet godina skratiti rok otkad bi se ta odredba počela primjenjivati.
Inicijativu načelno podržava i Glas, podržao ju je i šef HSU-a Silvano Hrelja, a odlasku u mirovinu sa 67 godina protivi se i Živi zid.
Marko Špoljar