Kriza

Moguće je da se svijet više neće željeti vratiti na stari model

AUTOR:

OBJAVLJENO:

23.3.2020. u 10:13

AUTOR:

OBJAVLJENO:

23.3.2020. u 10:13

AFP/HANZA MEDIA

Kratki smo za pola milijuna kuna, kaže mi supruga poduzetnika, dugogodišnja poznanica s kojom se povremeno susrećem na šetanju pasa u malom zagrebačkom parku. Kriza je zaustavila isplatu jednog odrađenog posla, zbog toga je na ledu realizacija sljedećeg, već ugovorenog, a pitanje je hoće li biti novih. Dosad su živjeli dobro, imali bogat društveni život, solidan automobil, često putovali Europom. Životni koncept su zatvorili s tri obiteljska različita, ali komplementarna biznisa i činilo se da sve odlično funkcionira. Do prije mjesec dana, kada su klijenti počeli nestajati.

Što se događa kada se bitan dio dobro uhodanog stroja koji bi trebao raditi bez prestanka iznenada zaustavi? U prilici smo da to saznamo., cinično je neki dan primijetio Neil Irwin, ekonomski analitičar New York Timesa. Svjetska ekonomija paralizirana pandemijom koronavirusa ove godine ulazi u recesiju. Očekuje se da će pad biti oštar. Brz, razuman i konstruktivan zajednički odgovor kreatora financijskih politika, kompanija i svih domaćinstava mogao bi ograničiti trajanje te recesije, ali njene će se posljedice, čak i ako se takvo zajedništvo dogodi, osjećati desetljećima.

Prvo se treba suočiti s činjenicom koja se čini očitom i temeljnom i zapravo nepotrebnom za objašnjavanje, ali ipak: sve što jedna osoba potroši zarada je nekih drugih ljudi. Kada ljudi prestanu trošiti, zaustavlja se i proces zarađivanja. Potraje li takvo škrto razdoblje dulje, svi smo siromašni. To je osnova humane ekonomije, danas još teške oko 87 tisuća milijardi dolara (614,8 bilijuna kuna). To vrijedi u kapitalizmu, kao i u bilo kojem drugom političkom i ekonomskom sustavu.

Pandemija koronavirusa dovela nas je u situaciju koja traži gotovo potpuno zaustavljanje globalnog ekonomskog krvotoka na nepoznato razdoblje. Taj zastoj može trajati danas već odrezanih mjesec dana blokade većine servisnih biznisa, može potrajati do lipnja ili srpnja, kako je okvirno nakon uvođenja oštrih mjera predvidio hrvatski ministar zdravstva Vili Beroš, a može se protegnuti i sve do trenutka kada će medicina pronaći način da se suprotstavi virusu. Ako ga pronađe.

Nijedna moderna ekonomija nije se još susrela s takvim problemom. A budući da nije, svaka procjena štete koju će pretrpjeti globalna humana zajednica podložna je promjenama koje mogu biti toliko dramatične da potpuno anuliraju minuciozan rad procjenitelja.

Uspoređujemo li današnju krizu s onom koja je pogodila SAD, a onda i svijet nakon 11. rujna 2001. vidjet ćemo da su tada posljedice u usporedbi današnjim događajima bile blage. Razumljivo, jer 11. rujna trajao je unatoč strašnim humanim posljedicama točno toliko – jedan dan, i onda još relativno kratko razdoblje koje je tržištu trebalo da procijeni da neće biti novog napada. I velika financijska kriza 2008./2009 u većini je zemalja trajala godinu dana, uz negdje kraći, negdje dulji rok oporavka, ali znalo se što treba raditi da se recesija privede kraju. Rok trajanja krize izazvane dosad nepoznatim virusom nama je danas potpuna nepoznanica.

Koronavirus može, kao i španjolska gripa prije sto godina, jednostavno nestati kao što je i došao. Tada je pandemija trajala od siječnja 1918. do prosinca 1920. Rat joj je pomogao da se proširi, a nepoznavanje antibiotika učinilo ju je smrtonosnom. Ljudi su umirali od bakterijske upale pluća koja je stizala kao posljedica. Rata sada nema, svijet je u najvećoj karanteni u povijesti, prvoj globalnoj, što može usporiti, a možda i zaustaviti širenje bolesti. Sada se umire od žestoke imunološke reakcije organizma izazvane virusom koji, kao nekad bakteriju, medicina još ne zna zaustaviti.

Znanost je od početka prošlog stoljeća daleko odmakla. Liječnici i farmaceuti možda će ovaj puta pronaći način za suzbijanje bolesti. To se može dogoditi za nekoliko mjeseci, možda ove jeseni, možda krajem godine, za godinu i pol, što bi bilo u skladu s većinom procjena, ili nikada, pogotovo ako virus u međuvremenu mutira u neku manje opasnu verziju pa nestane, ili ako naš organizam sam nauči kako mu se suprotstaviti.

Što će se, međutim, dogoditi s danas zaustavljenom globalnom ekonomijom? Može li svijet, koji je i ranije bio ozbiljno ekonomski bolestan (jer veliko društveno raslojavanje posljedica je nezdrave ekonomije), preživjeti kolaps ekonomskog sustava? Koliko dugo taj zastoj može trajati bez ozbiljnih posljedica na način života na koji smo navikli?

S prvim promjenama suočeni smo odmah u trenutku izbijanja bolesti, a te promjene nisu bezazlene. Svjedočimo ispražnjenim policama supermarketa, što je prije svega posljedica straha od neizvjesnosti, a tek onda i stvarnog nedostatka pojedinih proizvoda i prekinutih lanaca nabave, iznenadnom nestanku tisuća radnih mjesta, što neminovno vodi siromašenju cijele društvene zajednice i, zasad privremenoj, suspenziji demokracije, jer iako formalno parlamenti i političke strukture i dalje funkcioniraju po uobičajenom modelu, državama danas u stvarnosti dekretima upravljaju krizni stožeri.

Sve donedavno većina globalnih agencija koje se bave ekonomskom analitikom (Svjetska banka, MMF, OECD, EBRD, WTO…) svijet u 2020. vidjela je kao udobno mjesto sa stabilnim, iako ne spektakularnim ekonomskim rastom. Upravo onakvo kakvo očekujemo i kakvo treba biti da se ublaže posljedice koje je prijašnji nagli rast ostavio na klimatskoj slici planeta. Međunarodni monetarni fond svijetu je još u siječnju predviđao 3,3 postotni rast u ovoj godini, što je 0,4 postotna boda više nego lani. U tom optimizmu, s decimalom više ili manje, pridružile su mu se i ostale agencije. Čak je i Brexit ostavljen po strani, kao “nešto što će tijekom godine biti riješeno”. Optimizam potrošača i tržišta podgrijao je i početak novog kruga trgovinskih pregovora između Kine i SAD-a. Građani u razvijenim zemljama, siti razdoblja štednje, trošili su ponovo više no ikada, ne samo u SAD-u, nego i u poslovično škrtoj i opreznoj Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj, pa i u maloj, potrošnjom probuđenoj Hrvatskoj.

Koronavirus je svjetsku ekonomiju pogodio iznenada i strelovito, kao krvni ugrušak koji u nekoliko sekundi zaustavlja ljudsko srce ili mozak. Granice su se zatvorile. Prvo je zbog nedostatka repromaterijala koji dolazi iz Kine stao dio industrije u Europi i SAD-u (onda smo još naivno raspravljali o mogućem nedostatku baterija, PlayStationa i opskrbi tržišta velikim televizorima uoči sad već otkazanog Eura), a onda su, zbog izostanka narudžbi tog dijela industrije od drugih proizvodnih pogona, za nepuna dva mjeseca zaustavljeni proizvodni procesi na brojnim svjetskim lokacijama.

Službenu revidiranu projekciju rasta globalne ekonomije prvi je donio OECD (Organization for Economic Cooperation and Development): umjesto predviđenih 2,9 posto, svjetska će ekonomija ove godine vjerojatno rasti upola sporijih 1,5 posto. Značajni rez u prognoze najavio je i MMF. Iako nitko to danas ne želi reći, jer stvarne su brojke još nepoznate, pa će vjerojatno i MMF-ov rez u revidiranom procjenama za 2020. svjetsku ekonomiju ostaviti iznad nule, već su interventne mjere koje su poduzele vlade najjačih svjetskih ekonomija ukazuje da će ekonomske posljedice koronavirusa biti za svijet daleko pogubnije od bilo koje drame koja se dosad dogodila na Wall Streetu. Tek stvarne statistike na kraju godine pokazat će nam koliko smo stvarno duboko zaronili. Male nezavisne konzultantske tvrtke zasad Europskoj uniji, ali i u Kini i SAD-u, umjesto usporenog rasta proriču 1,5 postotni pad BDP-a.

Analitičar Financial Timesa Martin Wolf donosi crnu varijantu scenarija, možda pod pritiskom početnog britanskog olakog pristupa epidemiji. U tom scenariju, koji nije daleko od onoga koji je Angela Merkel nedavno predstavila Bundestagu, ali tada još samo za Njemačku, u relativno kratkom razdoblju virusom će biti zaraženo 80 posto svjetskog stanovništva. Uz optimističnu procjenu stope smrtnosti od jedan posto (procjena Svjetske zdravstvene organizacije je 3,4 posto), to bi značilo 60 milijuna umrlih, što je ekvivalent ukupnom broju poginulih vojnika i civila u Drugom svjetskom ratu. Čak i ako se taj njegov scenarij ne ostvari, svijet se neće vratiti na pretkrizni model ponašanja prije ljeta 2021. Wolf smatra da će se mlađi ljudi u staru rutinu vratiti brže od starijih. Pitanje je, međutim, hoće li oni, kada se već ukazala prilika za promjenu, željeti povratak na stari model koji je većina njih i prije pandemije smatrala potrošenim.

Ugriz u BDP

Potencijalni učinak koji će na ekonomiju, prvo na lokalne, a onda na globalnu, imati val zatvaranja restorana i barova, ispražnjenih hotela, zaustavljenih zrakoplova, praznih ili zaključanih trgovina i obustavljene proizvodnje u pogonima, analitičari danas tek računaju, zna se tek da će ugriz u BDP svake države biti značajan. Turizam i prateći biznisi u hrvatskom BDP-u sudjeluju s otprilike dvadeset posto, izvoz proizvoda s dodatnih trideset i nešto. Kada se zaustave putovanje i otkažu inozemne narudžbe od hrvatskih tvornica nije teško zaključiti da će posljedice biti teške. Prvo se već dogodilo, drugo se događa.

Sada je na redu drugi krug procjena – što će se dogoditi ako se ekonomskom blokadom izazvan val stečajeva prelije na banke? Do danas financijski zdrave kompanije, od najvećih do najmanjih, u kratkom roku bi se, zaustavi li im se posao, ma o kojem biznisu da je riječ, mogle naći bez keša na računu i bez mogućnosti da servisiraju dugove. Banke mogu ugroženima na jedno vrijeme odgoditi otplatu, na što se već većina odlučila. Određeno vrijeme može im u pomoć priskočiti država, infuzijama keša bankama ili potporama posrnulim biznisima. Što se, međutim, događa kada zbog zastoja ekonomije država ostane bez poreznog prihoda? Europska centralna banka i američke Federalne rezerve mogu još neko vrijeme “proizvoditi novac iz ničega”, oslanjajući se na jake ekonomije. Države izvan velikih monetarnih sustava u takvoj situaciji brzo će ostati na suhom. Tu neće biti značajne razlike između hiperbogate Danske i ne baš bogate Hrvatske, osim što će se Danci sa svojim debljim ušteđevinama dulje održati iznad površine.

Ponašanje financijskih tržišta na kojima su od početka krize do danas izbrisane milijarde eura, jena, dolara i kuna, signal je da globalna financijska zajednica strahuje od najgoreg mogućeg scenarija i da analitičari investicijskih kuća zapravo ne naziru trenutak kada bi moglo doći do pozitivnog preokreta, ali i da nemaju nikakvu ideju kako će svijet izgledati jednom kada pandemija završi.

Wolf u FT-u upozorava na još jednu neugodnu točku lošeg scenarija: čak i ako neke zemlje uspiju iskorijeniti zarazu brže od drugih, one će biti primorane ostati u karanteni kako bi se sačuvale od drugih kojima to nije uspjelo. A to znači i da će biznisi ostati zarobljeni unutar državnih granica.

Mohamed Aly El-Erian, glavni ekonomski savjetnik Allianza i svojedobni šef Vijeća za svjetski razvoj (Global Development Council) američkog predsjednika Baracka Obame, u nedavnom je članku za analitički magazin Foreign Affairs krizu koja dolazi s koronavirusom predstavio kao šok čije su posljedice sve donedavno bile ili pogrešno procijenjene ili potpuno podcijenjene. Najveći broj analitičara koji opslužuju tržište, piše El-Erian, pogrešno je zaključio da će oporavak od ove krize biti jednako brz i strm kao što je bio njen početak. Riječ je, međutim o krizi koja će se, u najboljem scenariju koji danas možemo zamisliti, razvijati prema “U” obrascu, s produljenim boravkom na kriznom dnu. Pritom ne isključuje mogućnost dugotrajnog “L” obrasca, gdje je rok boravka na kriznom dnu potpuno neizvjestan, ali dugotrajan, kao ni dugoročno strmo obrušavanje tržišta (“I” obrazac), kada i dno postaje željena točka odmora.

El-Erian najbolniju točku za kalkuliranje budućnosti vidi u činjenici da su i prije početka pandemije mnoge veće ekonomije, on navodi Njemačku, Italiju i Japan, bile loše pripremljene za suočavanje s nepredvidivim vanjskim šokovima. Druge, poput Kine i SAD-a, u krizu su ušle u trenutku jakog organskog rasta, ali i to se može pokazati nedovoljnim da izbjegnu pad. I Kina i SAD trpe od ozbiljnih internih političkih problema, koji štete povjerenju unutar zajednice, s time da je Washington potpuno zakazao u procjeni utjecaja pandemije na SAD.

- Čak i da nije bilo koronavirusa, dogodilo bi se nešto što bi potaknulo krah razdoblja “nove normalnosti”, koje je okarakterizirano slabim i neujednačenim oporavkom od globalne financijske krize 2008. godine - zaključuje El-Erian. Možda je u pravu, jer to je pokazalo i sve većim globalnim klasnim raslojavanjem potaknuto jačanje nove ljevice koja može, ali i ne mora, biti značajno demokratičnija od stare latinskoameričke ili istočnoeuropske (kineski model je nešto drukčiji).

Najteže će kroz krizu, ali i kroz razdoblje nakon nje prolaziti privatni sektor, pogonski motor ekonomije u svim državama orijentiranim slobodnom tržištu. Korporativne bilance pretrpjet će težak udarac koji se neće moći ublažiti nijednom od zasad poznatih mjera. Produlji li se blokada ekonomije, kreditne linije bit će zamrznute, nova izdanja obveznica gotovo nemoguća, burze će biti ekstremno nestabilne i kontinuirano u padu.

Mnoga domaćinstva i mnogi biznisi u vrlo kratkom bi roku mogla ostati bez novca, upozorava Wolf, koji navodi kako ni u bogatim zemljama značajan dio stanovništva nema nikakvu ušteđevinu. Dogodi li se to, to će neizbježno dovesti do daljnjeg pada potrošnje. Biznisi će ostati bez kupaca, pokrenut će se lanac bankrota, a povjerenje u financijski sustav će se otopiti.

Pitanje je znamo li živjeti u takvom okruženju. Nekima to sigurno nije strano. Sjetimo se samo prosperiteta dijela poslovne zajednice u zadnjim danima Jugoslavije, kada je dio tadašnje “poslovne elite” prosperirao od biznisa temeljenog na nestabilnim promjenama tečajnih razlika. Isti krug poduzetnika znao se kasnije obogatiti dobavom oružja sankcijama zaključanoj pokorenoj Hrvatskoj. Većina, međutim, srećom nema pojma kako takvo poslovno okruženje izgleda.

Dobre vijesti

Gledamo li s pozitivne strane, a i to je moguće, štoviše potrebno kako bismo smogli snage za preživljavanje u lošem razdoblju, kriza koja stiže s koronavirusom, ne potraje li predugo, neće za sobom ostaviti financijski kaos kakav je nastao nakon pada bankarskog konglomerata Lehman Brothers 2008. godine. Danas izvor problema nije u bankarskom sustavu, koji je daleko bolje ustrojen i kojim se daleko savjesnije upravlja nego u pretkriznom razdoblju. Kriza 2007./2008. natjerala je centralne banke i druge regulatore da uspostave nove mehanizme nadzora financijskog tržišta. Unatoč povremenim potresima, a riječ je prije svega o otkrivanju kriminala koji je uvođenjem nove regulative postao vidljiviji (pranje novca je na prvom mjestu te crne ljestvice), globalni financijski sustav danas je sigurniji i puniji novcem no ikad.

Dobra je vijest i što većina analitičara velikih financijskih institucija (pa i ultrapesimistični El-Erian) zaključuje kako će oporavak ekonomije od koronavirusa, jednom kada započne biti stabilan, iako ne i brz poput početka krize. Duljina trajanja oporavka bit će proporcionalna vremenu koje provedemo na kriznom dnu. Kompanijama će trebati vremena da se vrate na normalnu razinu zaposlenosti, da ponovo pronađu stručan kadar (u slučaju da su stari bile prisiljene otpustiti), da poprave, ili iznova izgrade nabavne lance i obnove putove prema kupcima. Ovisno o težini krize koja je započela, to može potrajati od nekoliko tjedana, do nekoliko mjeseci. Jednako toliko vjerojatno će potrajati i nužna harmonizacija državnih politika kojima će biti zadatak potaknuti novi val rastućeg gospodarstva.

A što ako se povratak na staro ne dogodi nikada? Ako se, jer smo dobili priliku u razdoblju pandemije prepoznati i sve mane postojećeg, odavno disfunkcionalnog sustava, jednostavno odlučimo započeti na nekom drugom mjestu. Prilično je izvjesno da Bernie Sanders neće biti američki predsjednik, ali modernizirana lijeva ideja koju je oživio francuski ekonomist Thomas Piketty (nije jedini, samo se u tome pokazao najuspješnijim) sve je življa među ekonomistima s obje strane Atlantika. Jednom kada se prelije iz akademske rasprave na ulicu, a već dijelom jest, borac protiv klasnog raslojavanja Piketty postat će jednakom inspiracijom radikalnoj ljevici i tvrdoj narodnjačkoj desnici. I jedni i drugi u tom raslojavanju vide svoju priliku, jedino su im rješenja problema prilično različita.

U zajedničkom članku objavljenom prošle nedjelje (“Keeping Business Alive: The Government as Buyer of Last Resort”), Pikettyjevi bivši studenti Emmanuel Saez i Gabriel Zucman, donedavno ekonomski savjetnici američke senatorice Elisabeth Warren u njenom pokušaju da se izbori za demokratsku predsjedničku kandidaturu, izašli su s idejom o potrebi novog mehanizma socijalnog osiguranja, koji bi ciljao izravno biznise, kojima bi vlada (država) bila posljednji, ali zajamčeni kupac proizvoda. “Kada bi vlada u potpunosti nadomjestila potražnju koja nestaje, svaki biznis bi mogao nastaviti plaćati svoje zaposlene i zadržati svoj kapital, kao da radi u uobičajenim uvjetima.” Na papiru to izgleda dobro, pogotovo negdje gdje takav model ekonomije nikad nije postojao. Ali čime da države kupuju? Proračunskim novcem koji će se dramatično stanjiti jer će kriza smanjiti prihode od poreza (a tu više ne govorimo o odgodi naplate kao mjeri za preživljavanje)? Svjesni toga, Saez i Zucman upozoravaju da razdoblje takvog državnog šopinga mora biti vremenski ograničeno. Kratko.

Pitanje je koliko je danas vlada sposobno pronaći pravi odgovor. I gdje su. Donald Trump Ameriku vodi prema institucionalnom raspadu, Angela Merkel je na kraju političke karijere, Emmanuel Macron je u Francuskoj pritisnut i od ljevice i desnih populista, a Boris Johnson je, nakon Brexita u pokušaju da sve što radi, radi zajedno s Trumpom kao jedinim britanskim sigurnim posteuropskim saveznikom, prema izbijanju pandemije postavio toliko politički autistično da se na kraju i sam odrekao svojeg početnog radikalizma i okrutne teorije krda. Prestrašio se kada su mu analitičari pokazali potencijalni broj umrlih, ali i štetu od potpunog ekonomskog kolapsa koji bi izazvao takav pristup pandemiji zbog kojega bi Ujedinjeno Kraljevstvo ostalo predugo odsječeno od kopnenog dijela Europe. Pitanje je i je li Ursula von der Leyen dovoljno dobra, dovoljno iskusna i dovoljno jaka političarka da vodi Europsku komisiju u razdoblju najteže i najneizvjesnije ekonomske i društvene krize u povijesti.

Izraelski povjesničar i filozof Yuval Noah Harari u jučerašnjem članku upućenom svjetskoj “utjecajnoj klasi” putem londonskog Financial Timesa upozorava na opasnosti koje donosi svaka privremena suspenzija demokracije, pozivajući se na iskustvo Izraela koji je neke “privremene mjere” uveo 1948. u vrijeme rata za nezavisnost, da bi se značajan dio njih održao do danas. Njegova je poruka jasna: Značajan broj onih koji su na vlasti u jednom će trenutku pokazati sklonost autokraciji, važno je na vrijeme zaustaviti te njihove ambicije.

Moramo djelovati brzo, ali moramo biti svjesni posljedica naših akcija, piše Harari i poziva na globalnu zajedničku akciju, neizbježnom privremenom zatvaranju granica usprkos. Odluke koje narodi i vlade donesu tijekom nekoliko sljedećih tjedana vjerojatno će oblikovati svijet za sljedeće dugoročno razdoblje. One neće definirati samo naše zdravstvene sustave, nego i našu ekonomiju, politiku i kulturu.

Pogled kroz prozor na praznu ulicu u središtu Zagreba u petak u podne šalje samo jednu poruku: moramo napraviti sve, kako bi ovo prestalo što prije. Možda usput nešto i naučimo.

Tagovi