Energetska analiza

Mogu li obnovljivi izvori energije u Hrvatskoj danas biti isplativi bez poticaja?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

11.6.2019. u 15:51

AUTOR:

OBJAVLJENO:

11.6.2019. u 15:51

Lepoglava, 151214.
Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak danas je u Lepoglavi otvorio solarnu elektranu. Tvrtka Solida investirala je oko 1,5 miljuna eura u izgradnju elektrane na 14 tisuca kvadratnih metara na kojima je postavljeno oko 4 tisuce solarnih panela koji proizvode oko 1 Mw elektricne energije.
Na fotografiji: solarna elektrana.
Foto: Zeljko Hajdinjak / Cropix
Željko Hajdinjak / CROPIX

Solarna elektrana, ilustracija

Ti mi kaži obnovljivi izvori, ja ti kažem poticaji! Ovo je parafraza diskusije koja je pratila razvoj zelene energetike od njegovih početaka do danas, a rezultirala je nepomirljivim razlikama u pogledu na rezultate i dosege prve faze velike energetske tranzicije u Hrvatskoj.

Sad kad Hrvatska stoji pred početkom druge faze tog procesa, a koju bi trebala potaknuti i nova nacionalna energetska strategija koja je u pripremi, opet se otvaraju stara pitanja o razmjernosti zelenih poticaja. No, ta pitanja ovaj su put možda i suvišna.

Za i protiv

Postoji cijeli niz vrlo uvjerljivih argumenata, proračuna i analiza koje ukazuju na to da su poticaji - barem za najvažnije zelene energetske tehnologije - danas zapravo nepotrebni. Odnosno, brojke pokazuju da su solarne i vjetroelektrane u Hrvatskoj prešle granicu tržišne isplativosti te da je rentabilni povrat investicija u takve objekte moguć bez ikakvih dotacija javnog novca. Taj scenarij, ako se potvrdi istinitim, značio bi paradigmatski preokret u hrvatskoj energetici.

Pitanje isplativosti ulaganja u obnovljive izvore energije tradicionalno je tema oko koje se lome koplja energetskih stručnjaka. Zagovornici takvog modela tvrdili su kako su poticaji u ranoj fazi razvoja obnovljivih izvora energije nužni kako bi se potaknuo tehnološki razvoj i ostvarila ekonomija volumena potrebna za rušenje jedinične cijene tih tehnologija. Protivnici su, pak, često ukazivali na nesrazmjernu izdašnost takvih poticaja te skrivene troškove koje dominantni model razvoja zelenih energetskih tehnologija generira. Danas se čini da su jedni i drugi bili i u pravu i u krivu. Zelena energetika, kao ključni preduvjet zaustavljanja klimatskih promjena, nikad ne bi zaživjela bez bankabilnosti takvih projekata - što je osigurano poticajima. S druge strane, činjenica jest da iznosi poticaja u mnogim državama - među kojima je i Hrvatska - nisu pratili pad cijene tehnologije i cijene električne energije na tržištu, omogućivši neprimjereno visoke razine profita developerima projekata ili njihovim financijerima. No, ključno predviđanje proroka zelene energetike se ispunilo: masovnost implementacije dovela je do pada cijene. Globalno prihvaćeni model izračuna cijene proizvodnje električne energije određenom tehnologijom i energentom jest nivelirani trošak proizvodnje - LCOE (eng. levelized cost of electricity). Riječ je o metodologiji izračuna troška proizvedenog megavatsata energije u jedinici novca za cjelokupni životni vijek neke elektrane. Dakle, radi se o proračunu koji uračunava i investicijske (fiksne) troškove poput gradnje, kao i operativne (varijabilne) troškove proizvodnje poput cijene goriva ili emisijskih kvota. A što se tiče ključnih zelenih energetskih tehnologija, globalni LCOE kontinuirano opada.

Od 2010. godine cijena solarnih fotovoltičnih elektrana pala je za 84 posto, kopnenih vjetroelektrana za 49 posto, a cijena litijsko-ionskih baterija od 2012. godine pala je više od 75 posto. Ovo potonje posebno je važno izdvojiti, s obzirom na to da jeftini baterijski kapacitet obnovljivim izvorima energije omogućava da nadvladaju svoj najveći nedostatak - nestalnost proizvodnje. Ipak, valja naglasiti da su ove brojke rezultat uprosječenih vrijednosti s cijelog planeta. Na lokalnoj razini izračun LCOE-a može biti bitno drukčiji, s obzirom na različite modele financiranja ovakvih projekata. Primjerice, poneke države financiraju priključak elektrana na elektroenergetsku mrežu, u drugima je to trošak investitora. A to onda utječe i na proračun LCOE-a, pa usporedbe proračuna u tim državama nisu realne, barem ako se te razlike ne uzmu u obzir.

Zelena knjiga

Jedan lokalizirani proračun LCOE-a za različite elektroenergetske tehnologije uvršten je u tzv. Zelenu knjigu - analitičke podloge za novu nacionalnu energetsku strategiju koju je za Ministarstvo zaštite okoliša i energetike izradio Energetski institut Hrvoje Požar. Prema tom proračunu, LCOE 2020. godine u Hrvatskoj kreće se od 54,5 eura po megavatsatu za kopnene vjetroelektrane do 142,5 eura po megavatsatu za vjetroelektrane pozicionirane na moru. Velike hidroelektrane su na 87,9 eura, plinske kogeneracijske termoelektrane na 66 eura, a termoelektrane na ugljen su na 76 eura po megavatsatu. A to područje nabavne cijene električne energije na tržištu procijenjeno je između 35 i 45 eura po megavatsatu... Dakle, prema EIHP-u, ne da nije moguće danas u Hrvatskoj bez subvencija sagraditi rentabilnu “zelenu” elektranu, nego nijednu vrstu proizvodnog elektroenergetskog objekta. Ipak, prema tvrdnjama stručnjaka, realna situacija na tržištu ipak je bitno drukčija.

Skrivene subvencije

“Ako me pitate može li danas solar biti tržišno konkurentan u Hrvatskoj bez subvencija, kratki je odgovor - može! Mi smo danas u prostoru bankarskog povrata - dakle, uračunavajući cijenu kapitala - od deset godina. Naravno, tu govorimo u prosjeku, postoji cijeli niz faktora koji definiraju isplativost, no generalno govoreći, vrijeme feed in tarifa, premijskih modela i sličnih poticajnih shema je završilo. To sam godinama najavljivao i sad se dogodilo. Najveći potencijal svakako je u sektoru samoopskrbe. Neke kategorije potrošača danas plaćaju finalnu cijenu energije oko sto eura po megavatsatu. Instalacijom solarne elektrane na krovu, oni dio te svoje potrošnje zamjenjuju vlastitom proizvodnjom, a pritom eliminiraju trošak distributivne naknade za tu količinu energije. Tu je visoka isplativost i potrošači su to prepoznali”, kaže Zlatko Bukovac, vlasnik tvrtke Soltech - najvećeg domaćeg developera projekata u sferi solarne energetike.

A sličan zaključak može se primijeniti i na druge tehnologije, barem ako je vjerovati Slavku Krajcaru, profesoru zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva. “Ako pogledate lokalizirane LCOE izračune, vidjet ćete da se solar spustio na 70-ak eura po megavatsatu, a vjetroelektrane su negdje između 50 i 70 eura, al pari s vjetroelektranama. Dakle, uz cjenovne razine na tržištu između 52 i 54 eura po megavatsatu, vidi se da te tehnologije, u adekvatnim okolnostima, mogu biti tržišno konkurentne bez poticaja. No, važno je pritom naglasiti dvije stvari. Kao prvo, obnovljivci mogu bez poticaja, no važno je da nema niti poticaja na drugoj strani. Znamo za primjere raznih vrsta skrivenih subvencija u sektoru fosilnih goriva. Da bi utakmica bila tržišna i poštena, njih valja eliminirati. S druge strane, treba znati da se ovaj proračun odnosi samo na novosagrađene objekte. Teško je očekivati da novosagrađeni objekti, koji zahtijevaju znatan fiksni trošak investicije, konkuriraju starim objektima, gdje je taj trošak kroz amortizaciju već otplaćen i koji generiraju samo operativni trošak. Prednost obnovljivih izvora energije jest to što operativnog troška, osim održavanja i eventualnih kvarova, nema, pa tako ni rizika da on tijekom životnog vijeka elektrane poraste, kao što je slučaj s konvencionalnim elektranama koje su osjetljive na promjene cijene goriva ili nekih drugih troškova, primjerice emisijskih kvota”, kaže Krajcar. Utoliko, čini se da generalizirani zaključak ne postoji, no ipak se može zaključiti: zelena vizija sad je stvarnost.

 

Pročitajte cijeli izvještaj: