U 59 hrvatskih bolnica zaposleno je ukupno 41.692 radnika, od ukupno 65 tisuća zaposlenih u sustavu zdravstva, a udio zdravstvenih radnika u ukupnom broju u bolnicama kreće se od 70,1 posto u Klinici za ortopediju Lovran do 81,2 posto u Kliničkom bolničkom centru Zagreb.
Iz ovog podatka moglo bi se zaključiti kako bolnica u Lovranu posluje loše, jer ima mnogo “administracije”, “neproduktivnog osoblja”, dok je KBC Zagreb financijski najbolje posložen, jer ima najmanje administracije. Realnost je upravo suprotna: Lovran je financijski najbolja hrvatska medicinska ustanova, koja jedina od deset velikih državnih bolnica posluje bez gubitka, dok KBC Zagreb ima najveće gubitke, najviše obveza i najviše dospjelih neplaćenih obveza.
No, podaci o pozitivnom financijskom poslovanju bolnica se možda mogu dovesti u korelaciju s tim što najveći udio akutnih postelja u ukupnim kapacitetima ima upravo Klinika za ortopediju Lovran, 82,61 posto, dok OB Varaždin, jedna od Općih bolnica koja ima najlošije poslovne pokazatelje, ima najveći broj postelja za dugotrajno i kronično liječenje, te palijativnu skrb (511 postelja, odnosno 49,18 posto ukupnih posteljnih kapaciteta bolnice) zbog pripajanja Specijalne bolnice za kronične bolesti Novi Marof i Bolnice za plućne bolesti i TBC Klenovnik OB Varaždin.
Limiti
Zbog toga o stanju i uzrocima uspjeha i neuspjeha u hrvatskim bolnicama ne treba suditi “na prvi dojam”, jer je svaka bolnica poseban “slučaj za sebe” i zahtijeva posebnu analizu. Međutim, postoje i zajednički nazivnici za loše strane hrvatskog bolničkog sustava, koje se kreću od loših financijskih rezultata, ponegdje loših zdravstvenih ishoda, dugotrajnih listi čekanja, te u nekim ustanovama doslovno groznih sanitarnih objekata.
U odgovorima u anketi koju su 2012. provele znanstvenice Ekonomskog instituta Maja Vehovec, Ivana Rašić Bakarić i Sunčana Slijepčević, a u kojoj su sudjelovali jedan ravnatelj kliničkog bolničkog centra, tri ravnatelja općih bolnica, te dva ravnatelja specijalnih bolnica i predstavnici Udruge poslodavaca u zdravstvu, navodi se kako, kada su financijski ishodi u pitanu, “temeljni razlog problema s (ne)plaćanjem troškova ravnatelji vide u kontinuiranoj neravnoteži između primljenih prihoda i obračunatih rashoda”.
Model plaćanja
U tom znanstvenom radu objavljenom 2014. pod nazivom “Bolnice pred poslovnim izazovima restrukturiranja”, autorice ističu kako je “model plaćanja javnih bolnica koji se iskazuje kao prihod bolnica prilično netransparentno povezan s modelom iskazivanja troškova, odnosno potraživanja bolnica”. Osnovni dio prihoda bolnica, naime, čine prihodi koje bolnice dobivaju iz HZZO-a, koji predstavljaju tzv. “limite”, odnosno godišnje budžetsko financiranje koje je uvedeno 1997. godine
Zbog toga autorice ističu kako bi se limiti koji se dodjeljuju bolnicama trebali zasnivati na objektivnim pokazateljima kao što su broj i vrsta operacija, broj i vrsta ambulantnih pregleda i slično, odnosno na troškovima svake aktivnosti. Drugi model upravljanja, u tom dijelu, temeljen na plaćanju obavljenih usluga, počeo se provoditi 2015. godine, u vrijeme Vlade SDP-a, ali je takvu praksu već iduće godine zaustavila Vlada HDZ-a, koja se vratila metodi “limita”.
Spajanje bolnica
Vlada i Ministarstvo zdravstva bolničke su nevolje od ove godine odlučili popraviti tako što je doprinos za zdravstvo povećan s 15 na 16,5 posto, što bi sustavu, najviše bolnicama, koje u općim troškovima zdravstva sudjeluju s oko 40 posto (podaci za 2012., danas je ta brojka vjerojatno veća), trebalo donijeti 1,4 milijarde kuna više u odnosu na 2017.
Krenula je Vlada i u jače funkcionalno spajanje bolnica, što je započeo 2015. godine povezivanjem Kliničkog bolničkog centra Rijeka i Klinike za ortopediju Lovran. U Vladinom Nacionalnom planu razvoja kliničkih bolničkih centara, kliničkih bolnica, klinika i općih bolnica u Hrvatskoj za razdoblje 2018.-2020., donesenom 20. rujna 2018., navodi se kako je realizirana funkcionalna integracija sljedećih bolnica: Klinički bolnički centar Osijek i Opća bolnica Našice; Opća županijska bolnica Vukovar i bolnica hrvatskih veterana i Opća županijska bolnica Vinkovci; Opća bolnica Šibensko-kninske županije i Opća i veteranska bolnica “Hrvatski ponos” Knin; Opća bolnica Karlovac i Opća bolnica i bolnica branitelja Domovinskog rata Ogulin te Opća bolnica “Dr. Josip Benčević” Slavonski Brod i Opća bolnica Nova Gradiška. No, još uvijek nemamo rezultate koji bi pokazali je li se s tim funkcionalnim spajanjem postiglo ono što se planiralo, treba li što mijenjati, te kojim tempom i obimom treba ići dalje s tim procesom.
Prema dostupnim informacijama, Ministarstvo zdravstva jednom mjesečno održava sastanke s ravnateljima bolnica na temu rezultata poslovanja, a bilo bi dobro da se barem jednom u pola godine javnost izvijesti o tim procesima, kako bi moglo doći i do kritičke rasprave izvan “zatvorenog sustava” zdravstva.