Naš je problem što nijedna vlada nije skupila dovoljno hrabrosti da definira profesiju lobiranja, kaže mi vlasnik jedne od najvećih lobističkih tvrtki u Hrvatskoj. Zato nemamo zakonski okvir koji bi lobiranje izvukao iz sive zone u kojoj se danas nalazi, a jer je tako, i moj sugovornik, iako aktivan u Hrvatskom društvu lobista, pristao je samo na neformalni razgovor.
- Lobiranje se kod nas registrira samo kada izbije neki skandal, a to automatski baca sjenu na cijelu profesiju - kaže. Nedvojbeno je da oglas kojim Raiffeisenbank (RBA) traži osobu koja bi se bavila “pritiskom na Ustavni sud i ostale sudove u Hrvatskoj” ulazi u tu, skandaloznu, kategoriju. RBA će to vjerojatno riješiti otkazom “autoru” oglasa, ali šteta profesiji je napravljena i tako će biti sve dok se to zakonski ne regulira.
Hrvatska danas ima Zakon o sprječavanju sukoba interesa, ali taj zakon, svakako potreban, dapače, po mišljenju većine sugovornika koje smo kontaktirali koristi se premalo, preširok je da bi se njime lobiranje reguliralo kao profesija.
Zašto, primjerice, pita moj sugovornik, nigdje nje objavljen popis lobista koji su u siječnju, kada je Hrvatska preuzela predsjedanje Vijećem EU, zatražili sastanke s našim ministrima, a koji su, navodno, zaposjeli značajan dio kapaciteta boljih zagrebačkih hotela? Zašto nisu objavljene teme o kojima se želi razgovarati, kao ni kompanije koje oni zastupaju? Zbog toga smo, kaže, već prozvani u Europskom parlamentu, a zamjerke su stigle i iz Europske komisije. Pritom EU nije poput SAD-a, koja se prema lobistima postavlja izuzetno strogo. Bruxelles je tu značajno mekaniji i većinu regulative ostavlja svakoj pojedinoj članici Unije. Hrvatska je međutim i tu zakazala, jer iako posao lobista postoji u domaćem registru djelatnosti i iako su hrvatski lobisti koji rade u Bruxellesu uredno prijavljeni u tamošnji registar “zagovarača” i imaju iskaznice koje im omogućavaju ulaz u Parlament i (prijavljene) razgovore sa zastupnicima, domaći registar koji je javno dostupan na stranicama Društva hrvatskih lobista i dalje se smatra neslužbenim dokumentom, internim popisom članova udruge.
Važan detalj
Željko Ivančević, jedan od hrvatskih lobista koji se u Bruxellesu registrirao nedugo po osamostaljenju Hrvatske i jedan od rijetkih koji nije zatražio da ga ne citiramo, prilično je nezadovoljan načinom na koji interese hrvatskih lobista zastupa njihova strukovna udruga.
- Propustili su priliku da se lobiranje u Hrvatskoj etablira kao ozbiljna i regulirana aktivnost u trenutku kada je vodeći hrvatski lobist kao iskustva svojeg lobiranja u medijima kao važan detalj iz svojeg poslovanja naveo i svoje prijateljske odnose s čelnicima institucija poput HNB-a i mogućnost izravnog dogovora. Na sličan su se način, kaže, “proslavili” i neki drugi domaći “lobisti”.
Takav pristup, smatra Ivančević, neizbježno baca sjenu na struku čiji su temelji u ozbiljnoj pripremi stručnih analiza i prikupljanju čvrstih argumenata koji se donositeljima odluka mogu prezentirati izravno ili neizravno. To nipošto nije uvjeravanje nekoga na temelju nekog dugogodišnjeg privatnog prijateljstva.
Postupak RBA Ivančević smatra grubom pogreškom. - U praksi Europske unije i njezinih institucija nema mogućnosti lobiranja niti izravne komunikacije sa sudskim sustavom, osim za stranke u sporovima. Dvojbene su čak i ocjene mogućeg neizravnog djelovanja, poput organizacije znanstvenog skupa koji će se baviti nekim pravnim problemom ili komunikacije prema medijima koji se opskrbljuju informacijama i dokumentima relevantnim za neki slučaj.
U Društvu hrvatskih lobista odgovornost za lošu percepciju struke u javnosti pripisuju u prvom redu politici. Promijenilo se, kažu, nekoliko vlada otkako su oni u proceduru uputili svoj prijedlog Zakona o zagovaranju interesa, ali Zakon nije stigao do sabornice. Ministarstvo pravosuđa objavilo je doduše u prosincu 2016. svoju “Analizu za uređenje zakonskog okvira lobiranja”, koja je trebala poslužiti kao predložak za saborsku raspravu, ali rasprava je izostala.
Izravan povod toj analizi tada je bio pad Vlade Tihomira Oreškovića i prinudni odlazak Tomislava Karamarka s čelne pozicije u HDZ-u. Kako se skandal utišao, među ostalim i zato što je utvrđeno da je Drimia, tvrtka u vlasništvu Karamarkove supruge, prekinula suradnju s tvrtkom Peritus Savjetovanje 31. siječnja 2015., nekoliko mjeseci prije sklapanja braka Ane i Tomislava Karamarka, priča je potonula u pozadinu. Hrvatsko društvo lobista tada se izjasnilo da Josip Petrović i njegova tvrtka Peritus, tada prozvani kao zagovornici MOL-ovih interesa u Hrvatskoj, nisu na popisu registriranih članova. Danas jesu.
Prijedlog Zakona o javnom zagovaranju koji je Hrvatsko društvo lobista uputilo na raspravu još 2013. godine Vladi Zorana Milanovića jasno određuje tko se i na koji način u Hrvatskoj može, a tko ne može baviti poslom zagovaranja (lobiranja). Zagovaratelj interesa, prema tom prijedlogu, nema pravo biti nitko tko je mlađi od 18 godina, to ne može biti državni dužnosnik, državni službenik u uredu donositelja odluka i pravosudni dužnosnik, bivši državni ili pravosudni dužnosnik ako je od isteka njegova mandata proteklo manje od dvije godine, bivši državni službenik ako je proteklo manje od jedne godine od dana prestanka državne službe, osoba koja je pravomoćno osuđena za kazneno djelo iz nadležnosti USKOK-a sve dok ne istekne razdoblje rehabilitacije i osoba koje je na bilo koji način povezana s donositeljem političkih odluka.
Tko je sve povezana osoba? Tu je prijedlog zakona jasan i vrlo detaljan: “povezana osoba je bračni ili izvanbračni drug dužnosnika, rukovodećeg službenika i drugog nositelja tijela javne vlasti, njegovi srodnici po krvi u uspravnoj liniji, usvojitelj ili usvojenik, srodnici u pobočnoj liniji do drugog stupnja i srodnik po tazbini do prvog stupnja, te ostale osobe koje se prema drugim osnovama i okolnostima opravdano mogu smatrati interesno povezanima s dužnosnikom, rukovodećim službenikom i drugim nositeljem tijela javne vlasti”.
Michael Georg Müller, predsjednik Uprave Raiffeisen Banke
Mogući sukob interesa
Sukladno tom prijedlogu, dakle, “afera konzultantica” nije bila razlog za rušenje Tomislava Karamarka, jer je ugovor Drimije s Peritusom istekao prije bračnog povezivanja Ane i Tomislava Karamarka (to nije bio jedini razlog pada Vlade Tihomira Oreškovića). Međutim, da je zakon usvojen u predloženom obliku, svojeg današnjeg posla morali bi se odreći ili ministar energetike Tomislav Ćorić ili njegova supruga Dubravka Ćorić, današnja potpredsjednica Društva hrvatskih lobista, aktivna i u lobističkoj udruzi Obnovljivi izvori energije čija je direktorica Maja Pokrovac ujedno i predsjednica Društva. Budući da zakona nema, a ni prijedlog još nije stigao do sabornice, danas možemo raspravljati samo o mogućem sukobu interesa, a kako je riječ o zagovaranju zelene, održive energije, interesi Vlade i udruge u ovom se slučaju mogu (ali ne moraju) i podudarati.
Kako su. dakle, djelatnost lobiranja definirali u hrvatskom Ministarstvu pravosuđa (Analiza iz 2016.).
“U širem smislu, lobiranje je neslužbeno djelovanje u nečiju korist, odnosno pokušaj utjecanja na odluke nagovaranjem ili prikrivenim pritiskom. Može se odnositi i na javne aktivnosti (kao što su demonstracije) ili javne poslovne aktivnosti raznih institucija (nevladinih organizacija, konzultantskih subjekata, raznih udruženja). U užem smislu, lobiranje se može odrediti kao aktivnost kojom se pokušava uvjeriti nekoga u vladajućoj strukturi, obično izabrana člana vlade, kako bi podržao zakone ili pravila koja daju nekoj zajednici, organizaciji ili industriji određenu prednost pred ostalima.”
U europskoj regulativi Vijeće Europe (ne Vijeće Europske unije kojim Hrvatska sada predsjeda) pod pojmom lobiranje podrazumijeva “koordinirani napor kako bi se ostvario utjecaj na formulacije politika i proces odlučivanja s ciljem dobivanja određenog rezultata od vlade, vlasti ili izabranih predstavnika”.
Vrlo slično je definiranje lobiranja i u dobrovoljnom Registru lobista Europske komisije (Registar transparentnosti) i Europskog parlamenta koji određujućim smatra djelovanje na institucije EU s ciljem utjecanja na proces donošenja odluka.
Amerika lobiranju pristupa praktično, kao svakom drugom biznisu, njihov zakon kaže: lobist je onaj koji u ime neke treće strane želi utjecati na strukture vlasti. Pritom lobist senatore i kongresnike ne smije potkupljivati ni novcem ni poklonima, ne smije im nuditi privilegiran pristup uslugama svojeg klijenta i ne smije im prijetiti.
Kratka sličica iz prošlosti – kada sam se stjecajem okolnosti krajem 2006. godine, nakon što je Barr preuzeo Plivu, kao novinar iz Hrvatske našao u washingtonskom Hyattu na Barrovom božićnom domjenku za lobiste koji su radili za farmaceutsku generičku industriju, tadašnji šef republikanskog bloka u Kongresu John Boehner (od 2011. do 2015. predsjednik Zastupničkog doma Kongresa) morao je platiti simboličnih 15 dolara za ulaznicu. Forma je bila zadovoljena.
U Barrovu washingtonskom “Uredu za političke poslove” tada su smatrali da je njihov utjecaj na državnu administraciju prije svega edukativan, a tek onda da se može govoriti o lobiranju.
- Točno je da mi ovdje promičemo svoje interese, ali da bi nam to uspjelo, moramo pravim ljudima znati objasniti zašto se za nešto zauzimamo, što to znači za nas, za cijelu industriju, a onda i za njih na čiji će se račun uknjižiti politički bodovi za uspješnu akciju. Kada shvate da će, zauzmu li se za naše prijedloge, naciji osigurati pristup do jeftinijih lijekova, bez štetnih posljedica, lako im je donijeti politički popularnu odluku, objašnjavao mi je tada Jake Hansen, šef ureda s čijeg se prozora vidjela kupola Kongresa (otkad je Teva preuzela Barr, partner je u lobističkoj tvrtki Rauschenberger Partners).
Registar lobista
Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska se pridružila bloku od 18 zemalja koje ni na koji način nisu regulirale lobiranje, nego je ono ostalo prepušteno “samoregulaciji” unutar vlastite udruge. Najstariji europski zakon kojim se, među ostalim, regulira i lobiranje su Njemačka pravila poslovanja u Bundestagu (1951.). Slovenija je, uz zakonom propisan obavezni registar lobista, regulativu uključila u Zakon za sprečavanje korupcije. Od naših susjeda zakone o lobiranju, iako su izvan EU, imaju i Crna Gora i Srbija, gdje je otpor uvođenju bio snažan jer regulativa nije odgovarala pojedinim interesnim grupama naviklima na rad iz sjene, dok ga je Mađarska 2011. ukinula, čime je, de facto, rad u sjeni opet postao regularan način utjecaja na politiku.