Za ili protiv eura?

Knjiga Velimira Šonje: monetarno-političko štivo o prednostima i manama eura

AUTOR:

OBJAVLJENO:

3.6.2019. u 14:28

AUTOR:

OBJAVLJENO:

3.6.2019. u 14:28

Zagreb, 111217.
Hrvatska narodna banka organizirala je na Trgu hrvatskih velikana konferenciju Koristi i troskovi uvodjenja eura: hrvatske perspektive i iskustva drugih.
Na fotografiji: Velimir Sonje.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
CROPIX

Javna rasprava u povodu Vladine namjere da krene u proces zamjene kune eurom polako se zahuktava, a dragocjen prilog raspravi je knjiga “Euro u Hrvatskoj, za i protiv” Velimira Šonje, konzultanta, vlasnika i direktora Arhivanalitike, urednika portala Ekonomski lab, jednog od autora antiinflacijskog programa iz 1993., kojeg je karijera vodila iz Ekonomskog instituta, preko Hrvatske narodne banke, člana uprave RBA i predavača na ZŠEM-u do bogate konzultantske karijere. Šonje je, prije svega, napisao intelektualno poštenu knjigu, u kojoj se angažirano zalaže za prelazak na euro, ali istovremeno daje iscrpnu pozadinu nastanka Europske monetarne unije, sa svim argumentima za i protiv tog projekta, kao i mogućeg sudjelovanja Hrvatske u tom valutnom području.

Dalekometna akademska paljba

Knjiga je pisana pitko, s rijetkim previše stručnim pasusima kroz koje će se prosječni čitatelj teže provlačiti, a na gotovo 300 stranica nudi se vrhunsko monetarno-političko štivo. Autor u sedam poglavlja daje prikaz razvoja domaće valute od 1990. do danas, kao i povijest eura i prethodnih monetarnih unija u Europi i svijetu, teoriju i praksu optimalnih valutnih područja, osvrće se i na kreiranje antiinflacijskog programa 1993. te na grčku krizu. Upravo u toj kriznoj epizodi jače se otkrivaju tenzije na relaciji sjever - jug Europe, stvaranje “neprincipijelnih koalicija” radikalne ljevice i desnice protiv mainstream politike, ali je ta nesretna priča, objašnjava se u knjizi, porodila političke i pravno-sudske odluke u najvišim europskim i njemačkim pravosudnim instancama koje su bile sudbinski važne za redefiniranje i institucionalno restrukturiranje eurozone i Europske unije.

Šonje istovremeno grčki slučaj koristi i da bi podsjetio na herojsku figuru državnog statističara Andreasa Jorgiua, koji je dolaskom radikalne ljevice na vlast politički progonjen zbog nacionalne izdaje i kazneno procesuiran i osuđen zbog toga što je Eurostat izvijestio o pravom stanju grčkog javnog duga. Koliko god je knjiga prožeta povijesnim pregledima, toliko obiluje kvalitetnom i živom polemičkom argumentacijom koja seže i do tvrdnje: “Inflacija nije uvijek i svuda samo monetarni fenomen, kao što je tvrdio Milton Fridman”.

Autoru je ta dalekometna akademska paljba potrebna kako bi, među ostalim, dodatno obranio jednu od najvažnijih teza iz knjige, koja “polazi od fenomena koji ekonomski udžbenici ne obrađuju: privatna potražnja za novcem jača je sila od ponude (novca) koju nadziru javne institucije”. - Zbog toga se u zemljama koje nisu optimalna valutna područja javlja raširena uporaba stranog novca, osobito u funkcijama mjerila vrijednosti i štednje - navodi Šonje, i to plastično objašnjava primjerima iz domaće povijesti u kojoj su marka i euro bili i jesu glavna mjerila vrijednosti i štednje unatoč svim naporima monetarne i izvršne vlasti.

Tvrtko Ujević

Ekonomist Velimir Šonje predstavio je novu knjigu Euro u Hrvatskoj: za i protiv

 

Pritom navodi podatke iz MMF-ova Godišnjeg izvješća o klasifikaciji valutnih aranžmana za 2017., prema kojem je samo 16 posto članica MMF-a imalo valutni aranžman sa slobodnim, plivajućim tečajem (poput SAD-a, EMU, Velike Britanije ili Japana), dok su 82 zemlje vezale svoju valutu uz dolar, euro ili neku njihovu kombinaciju (devet od tih 82 su vezale tečaj za neku treću valutu). To je u ekspertnom, monetarnom smislu, polemičko srce ove knjige, u kojoj autor standardnom makroekonomskom modelu, koji, među ostalim, favorizira snagu i kvalitetu plivajućeg tečaja, zamjera to što ne vodi računa o tome da u realnom životu taj model i nije baš uvijek prikladan za male i otvorene zemlje, poput Hrvatske.

Kako bi čitatelja uveo u kategorijalni aparat monetarne politike, Šonje na vrlo prijemčiv način izlaže modele i teorije ravnotežnog, precijenjenog i podcijenjenog tečaja, inflacije, tečajnih aranžmana, monetarne povijesti Sjedinjenih Američkih Država, sličnosti i razlika institucionalnih konstrukcija FED-a (američke središnje banke) i Europske središnje banke (ESB). U tom kontekstu upozorava i na to da u SAD-u nikad nije bila upitna mobilnost rada i kapitala, dok je Europi, kao relativno malom, gusto naseljenom, usko povezanom i politički atomiziranom području, “namagarčenom od kolektivističkih ideja nacionalizma, socijalizma i komunizma”, trebalo nekoliko stotina godina da prihvati slobodnu trgovinu.

arhiva
 

“O tome je sanjao još lord Shaftesbury, koji je krajem 17. stoljeća primijetio da trgovina brusi grube bridove naših karaktera”, piše Šonje u slavu slobodne trgovine te potom polemizira i argumentirano se protivi stajalištu prema kojem “nema monetarne unije bez fiskalne unije”. Stoga detaljno problematizira “nemoguće trojstvo” koje čine globalna ekonomska integracija, nacionalna država i demokracija, odnosno, kad je riječ o europskoj monetarnoj uniji, nemogući pentagon, čijih pet kutova se odnosi na stupanj slobode promjene tečaja, stupanj slobode monetarne politike, stupanj političke podrške aranžmanima, stupanj slobode međunarodnih tokova, kapitala i ljudi i stupanj slobode razmjene (jedinstveno tržište). Šonje, naime, ističe, da je upravo zadnja financijska kriza, koja je ujedno postavila pitanje održivosti eura, dovela do formiranja brojnih institucionalnih rješenja koja omogućuju i fiskalne transfere unutar unije. I to posredno, putem restrukturiranja javnog duga za one države koje dođu u probleme uslijed, na primjer, kolebanja tržišta kapitala. Dapače, izrijekom ističe da upravo nova institucionalna rješenja, koja su zahtijevala mukotrpne pravne i političke kompromise, od procedura prekomjernog deficita i makroekonomskih neravnoteža do Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM), predstavljaju dobro rješenje za kontrolu kretanja kapitala i sanaciju moguće štete za pojedine države.

Kompromis treba tražiti

Kada je riječ o koristi i šteti za Hrvatsku od uvođenja eura, osim već navedenih “općih” postulata, prema kojima je mala, otvorena, visokoeurizirana Hrvatska “prirodni” kandidat za euro, Šonje najprije ocjenjuje da su HNB i Vlada sve manje-više dobro prikazali u Eurostrategiji, čiji izračun ide u korist prihvaćanja eura. Od smanjenja valutnih i transakcijskih troškova i rizika do nižih troškova zaduživanja i pristupa ESM-u, kao pozitivnih strana, do negativnih efekata kao što su gubitak samostalne monetarne politike ili sudjelovanja u troškovima “članarine” eurozone. No, ističe i da Eurostrategija nije uključila još dvije važne koristi, od kojih je prva ta da će Hrvatska imati mjesto u rotacijskom Upravnom vijeću Europske središnje banke, i to znatno iznad razine svog “kapitalnog ključa” (naš glas će biti težak oko pet posto ukupnih glasova 21 člana Upravnog vijeća).

Druga u Eurostrategiji nedovoljno objašnjena korist odnosi se na “kovčežić s blagom” koji će se “stvoriti” tako što će HNB moći aktivnije upravljati autonomnim dijelom svoje bilance, od nekoliko milijardi kuna. Autor unaprijed strahuje da će se političari i “monetarni suverenisti” polakomiti za tim novcem i upozorava kako prema pravilima eurozone taj novac može biti korišten samo u “sigurnosne svrhe” te predlaže da se prihod koji će se ostvarivati od te svote (moguće oko 0,2 posto BDP-a godišnje) koristi kao stabilizacijski proračunski fond. Na samom kraju knjige Šonje još jednom upozorava da se “u pozadini monetarnih napetosti kriju fundamentalne - fiskalne i političke napetosti”, kako u EU, tako i u Hrvatskoj.

Te se fiskalne i političke napetosti, a to je čvrsta potka ove knjige, ne mogu riješiti samo monetarnom politikom, ni eurom, ali oni mogu biti “pomoć i simbol Europe i kompromisa iz kojih je Unija izrasla”. Taj kompromis, koji uvijek iznova treba tražiti, nalazi se negdje na pola puta između “novootkrivenog nacionalizma, suverenizma i antieuropejstva koje se hrane tezama o euroeliti” i “ispraznim vjerskim ritualima eurofederalista koji se kunu u to da je više Europe jedini izvor boljitka”. Ova knjiga je poziv da se taj kompromis traži putem argumenata, a ne putem buke i bijesa. Boljeg razloga za čitanje gotovo da i nema.