Jedan od većih misterija u krizi Uljanika jest kako je to gubitak konsolidirane Uljanik Grupe od 173 milijuna kuna u 2016. narastao na čak 1,8 milijardi u 2017.
To je rast gubitka od 1,68 milijardi kuna u jednoj godini, i to za kompaniju koja je imala ukupne poslovne prihode u toj godini u iznosu od 2 milijarde kuna (više od 240 milijuna kunja manje u odnosu na 2016.), a rashode od 3,8 milijardi kuna (oko 1,5 milijardi kuna više nego u 2016.). A pritom su dugovi prema dobavljačima dosegnuli nevjerojatnih 760 milijuna kuna. Podsjetimo, Agrokor je s prihodima od gotovo 50 milijardi kuna imao dugove prema dobavljačima u iznosu od oko 11 milijardi kuna, a Uljanik je po tom kriteriju u više nego dvostruko težoj situaciji. No, najprije trebamo razjasniti pojmove Uljanika d.d. i Uljanik Grupe.
Gubici od 2012.
Uljanik d.d stopostotni je vlasnik 12 poduzeća (osim 3. maja, gdje je vlasnik 88 posto dionica) te kao većinski vlasnik, jer je riječ o koncernu, mora konsolidirati sve te tvrtke u jedinstvenom izvješću. Uljanik Grupa ustvari postoji samo u okviru konsolidiranog financijskog izvješća Uljanika d.d.
Poslovni sustav funkcionira tako da Uljanik d.d. ugovara brodove i poslove, a potom ih “podugovara” s ostalih 12 poduzeća. Na taj je način, primjerice, većinu obveza Uljanik d.d. prebacivao na tvrtke Uljanik Brodogradilište i 3. maj, pa je većinu gubitaka ustvari proizvodilo Uljanik Brodogradilište. Uljanik d.d. posljednjih je godina tako imao dobit od nekoliko desetaka milijuna kuna. Ipak, u 2017. i Uljanik d.d (nekonsolidirano, ne kao Uljanik Grupa, nego kao matično društvo Grupe) registrirao je gubitak od 1,2 milijarde kuna jer je, odjednom, i on priznao gubitke u ugovorenim brodovima. Za raspetljavanje svih međuodnosa u Uljanik Grupi bit će potrebna malo jača financijska forenzika jer, na primjer, čak i ministar financija Zdravko Marić u pismu upućenom 29. lipnja Darku Horvatu, ministru gospodarstva, upozorava nemoćno da mu Uljanik nakon svih dopisa “dostavlja niz vrlo neuobičajenih, nepovezanih, nekonzistentnih i nedorečenih podataka”. “Stoga je nemalo začuđujuć ovakav suspektan i neprofesionalni pristup rješavanju ovog problema od strane menadžmenta Uljanika”, navodi ministar financija u tom pismu. No, vratimo se početnom pitanju - odakle “odjednom” minus od 1,8 mlrd. kuna?
Uljanik Grupa gotovo redovito bilježi gubitke od 200 do 300 milijuna kuna od 2012. (2013. je imala dobit), otkad je “kupila” 3. maj, a i nekoliko godina prije toga imala je gubitke.
Knjiga narudžbi
Glavni razlog takvog gubitka u 2017. jest “rezerviranje” sredstava za predviđene gubitke na većini brodova koji su sagrađeni i naručeni posljednjih godina, i to u iznosu od čak milijardu kuna. Godine 2013. ta je rezervacija iznosila 81 milijun kuna, iduće godine 289 milijuna, 2016. je pala na 84 milijuna kuna, a onda se u 2017. popela na milijardu kuna. Kako je u Uljanikovoj knjizi narudžbi redovito bilo više od 15 brodova svake godine u posljednjih desetak, gruba računica pokazuje da je prosječni gubitak na svakom brodu bio oko 100 milijuna kuna.
Uljanikov revizor od 2014., tvrtka PwC, u reviziji izvješća Uljanik Grupe za 2017. navodi: “Društvo je trenutno angažirano na gradnji 16 brodova (tri su u operativnoj izgradnji, op. a.). (...) Ukupna rezerviranja za takve očekivane gubitke po MRS-u 11 iznose 1034 milijuna kuna na datum bilance (dugoročna rezerviranja iznose 567 milijuna kuna, a kratkoročna 467 milijuna kuna)”.
Međutim, gdje se krije ostalih 800 milijuna kuna gubitaka Uljanik Grupe? Brojke pokazuju da su materijalni troškovi porasli za 400 milijuna kuna, sa 1,5 na 1,9 milijardi kuna, troškovi zaposlenih za 60 milijuna kuna, sa 536 na na 596 milijuna kuna, a financijski rashodi za 152 milijuna kuna. Kada se tome doda manji prihod od 240 milijuna kuna, dobije se 1,8 milijardi kuna gubitka.
Objašnjenje za sve to dala je Europska komisija u siječnju ove godine, navodeći u pismu u povodu odobrenja državnog kredita od 96 milijuna eura da je “Uljanik Brodogradnja neopripremljena krenula u gradnju kompleksnih brodova”.
“Ti kompleksni brodovi bili su prototipovi za koje je Uljaniku nedostajao tehnički know-how, što je rezultiralo u kašnjenjima isporuke, povećanju troškova i penalima za kašnjenje”. Sada Uljanik ima know-how, ali i oko 3,5 milijardi generiranih gubitaka na ime gradnje i ugovaranja takvih brodova. Pitanje je hoće li to platiti porezni obveznici, a onaj “suspektni i neprofesionalni pristup rješavanju ovog problema menadžmenta Uljanika d.d” nepoznato je naličje ove priče.