Čini se da neki ljudi i njihova razmišljanja nikada ne prestaju biti aktualni. Kada je austrougarski filozof i povjesničar ekonomije Karl Polanyi napisao “fašizam je, poput socijalizma, bio ukorijenjen u tržišnom društvu koje je odbilo funkcionirati”, već je živio u Londonu kamo je emigrirao iz Beča kada se pokazalo da Austrija oštro skreće prema fašizmu. Sve do 1933. bio je urednik bečkog tjednika Der Österreichische Volkswirt (Austrijski ekonomist) u kojem je objavljivao radove Friedricha Hayeka i Josepha Schumpetera.
Polanyi je pokušao preokrenuti tada uvriježenu tezu o svemoći tržišta otklonom od tvrdog liberalnog razmišljanja, tvrdeći da je “laissez-faire pristup planiran”, a da je socijalni protekcionizam bio spontana reakcija na društveno raslojavanje i dislokaciju bogatstva, što je, pak, nametalo ni s čim ograničeno slobodno tržište. Polanyi nije poricao da je samoregulirajuće tržište donijelo “nečuveno materijalno bogatstvo”, ali jednako tako tvrdio je da je takav fokus promatranja stvarnosti preuzak. Tržište, jednom kada zemlju, rad i novac okarakterizira kao robu, automatski podčinjava bit društva zakonima tržišta, pisao je. Svoje ključno djelo, “Veliku preobrazbu”, završio je 1944. predviđanjem dolaska socijalističkog društva, zaključkom da će čovjek nakon stoljeća slijepog “poboljšanja” sam sebi tako vratiti svoje prebivalište.
U vrijeme dok je Polanyi pisao “Preobrazbu”, već je za predložak (osim, naravno, Marxova “Kapitala”) imao raspravu o ekonomskim posljedicama mira Johna Maynarda Keynesa (napisao ju je 1919. zgrožen političkim sljepilom Versajskog ugovora koje je, gurajući Njemačku u još veće siromaštvo, dovelo do uspona Hitlera i Drugoga svjetskog rata), kao i Keynesovo kapitalno djelo “Opću teoriju zaposlenosti, kamata i novca”.
Zaboravljeni Polanyi
Polanyi je danas uglavnom zaboravljen, odložen po strani s povećom grupom “pretjerano lijevih intelektualaca” koji su nakon bijega iz hitlerovske Europe nastavljali karijeru na britanskim i američkim sveučilištima. Tek povremeno podsjete nas na njega pojedinačni teorijski izleti u ljevicu, poput “Kapitala za 21. stoljeće” Thomasa Pikettyja ili rada američkog profesora i autora Roberta Kuttnera koji u njemu prepoznaje “zanemarenog proroka”.
Keynes je preživio, prvo dok je još bio i fizički živ, zahvaljujući vlastitoj prilagodljivosti, ali i političkoj neobojenosti njegovih razmišljanja koja, osim jasno izraženog otpora prema fašizmu (zapravo bilo kakvoj vrsti autoritarnog sustava), mogu biti u određenim razdobljima prihvatljiva različitim političkim opcijama. Možda je preživio i zato što je, iako prepoznat kao jedan od najznačajnijih, ako ne i najznačajniji ekonomist 20. stoljeća, zapravo bio matematičar kojega je ekonomija zanimala prvenstveno kao sociološka kategorija. U životu financija prepoznavao je utjecaj brojki na društvenu zajednicu.
Keynesov prvi i zasad najvažniji biograf lord Robert Skidelsky portretirao ga je kao liberala koji je htio spasiti kapitalizam. Australski ekonomist Rod O’Donnell, jedan od danas najaktivnijih “postkeynesijanaca”, o Keynesu pak piše kao o “nemarksističkom socijalistu”. Skidelsky je poput Keynesa bio sklon promjeni. Sam je kao aktivni političar, član britanskog Doma lordova, prošao kroz tri političke faze: počeo je kao laburist, da bi se 1981. priklonio osnivačima britanske kratko živuće centrističke Socijalno-liberalne stranke, a nakon njezina raspada desetljeće poslije završio je u redovima konzervativaca, ali tek nakon odlaska Margaret Thatcher.
Zaokret udesno
Unatoč takvom političkom putu, lord Skidelsky je u vrijeme izbora za šefa laburista 2015. javno podržao tradicionalnog, starinskog ljevičara Jeremyja Corbyna. Utjecaj Keynesa na njega ostao je opipljiv, nije mogao otrpjeti britanski novi zaokret udesno, pogotovo kada se povela rasprava o Brexitu, ali i nakon što se “treći put” kao liberalizirana verzija laburizma u vladi Tonyja Blaira i Gordona Browna pokazao relativno funkcionalnim.
Američki autor Zachary D. Carter, pisac najnovije, krajem prošlog mjeseca objavljene Keynesove biografije, svojeg protagonista na početku oslikava kao rafiniranog hiperobrazovanog biseksualnog bonvivana s londonske mondene scene u prvoj polovici prošlog stoljeća, čovjeka koji je prijateljevao s Virginijom Woolf i Ludwigom Wittgensteinom (“filozofom matematike, uma i jezika”), da bi ga do 600 stranica udaljenog kraja doveo do statusa najutjecajnijeg ekonomskog mislioca prošlog stoljeća, čovjeka čijim se idejama uvijek vraćamo u kriznim razdobljima.
Zanimljiv detalj: iako su se u pristupu ekonomiji oštro razilazili, socijalno osjetljiviji Keynes i njegovi tvrđi liberalni protivnici - nobelovac Friedrich Hayek, koji mu je bio i najdraži intelektualni sparing-partner, i Joseph Schumpeter (još jedan Austrijanac koji je karijeru završio u SAD-u, na Harvardu) dijelili su netrpeljivost prema bilo kakvoj vrsti autoritarnog sustava. Keynes je umro 1946. tako da, njegovom srećom, nije morao gledati kako američka administracija koristeći njegov recept iz Drugoga svjetskog rata, usmjeren protiv fašizma, tijekom sedamdesetih financira rat u Vijetnamu. Liberali su bili manje sreće: Hayek, koji je umro 1992., imao je priliku vidjeti kako njegov čikaški kolega (i kolega po Nobelu) Milton Friedman srčano savjetuje diktatorsku vladu Augusta Pinocheta.
Sad je vrijeme da se vratimo Polanyiju i njegovoj tezi da je “fašizam, poput socijalizma, ukorijenjen u tržišnom društvu koje odbija funkcionirati”, jer čini se da se povijest ponavlja, ne samo u SAD-u gdje je raspad sustava u ovom trenutku možda najvidljiviji, nego i na drugoj strani oceana gdje je u već klasno sve raslojenijoj Europskoj uniji migrantska kriza prvo dovela do rasta populističke desnice, a onda pandemija koronavirusa zaprijetila ekonomskom krizom neslućenih razmjera.
Povratak na scenu
Samim ponavljanjem na scenu su se vratili neki od njezinih važnih, danas već mrtvih sukreatora. Potaknut sve većim jazom među društvenim klasama, ali i osiromašenjem srednje klase, povijesnog motora društvenih i političkih promjena, Thomas Piketty je u javnu političku raspravu svojim “Kapitalom za 21. stoljeće”, objavljenim dvije godine nakon globalne protestne akcije Occupy (počelo je s Wall Streetom u njujorškom parku Zuccotti u rujnu 2011.), prvo vratio Karla Marxa koji je, osim u Kini, Rusiji i zemljama nove Europe, već bio uglavnom sveden na rijetko otvaranu katalošku bilješku u knjižnicama, a velika financijska kriza koja je zaprijetila globalnom financijskom sustavu aktualizirala je ionako sa scene nikad nestalog Keynesa (dijelom i zato što je bio jedan od koautora brettonwoodskog sustava koji je iznjedrio Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond).
Na američkim izborima 2016. vermontski nezavisni senator Bernie Sanders, koji se još 1981. kada je postao gradonačelnik Burlingtona (grada veličine Siska) deklarirao kao socijalist, već je odigrao važnu ulogu. Prvo, jer je pokazao da socijalno demokratska politička opcija u SAD-u više nije proskribirana, pa čak ni “socijalizam” kao pojam koji je desetljećima označavao “neprijateljski režim s druge strane oceana”, a onda jer je, iako se povukao iz kampanje i poslije podržao demokratsku kandidatkinju Hillary Clinton, izbore završio kao najpopularniji političar među predstavnicima akademske i medijske intelektualne elite.
Demokratski paket
Dvije godine poslije njegova suradnica u kampanji Alexandria Ocasio-Cortez, pravnica s bostonskom diplomom, na izborima za Kongres izgurala je demokratskog kongresnika Joea Crowleyja nakon deset godina mandata. Ocasio-Cortez je u Kongres ušla u demokratskom paketu, ali i kao članica organizacije Demokratskih socijalista Amerike, i sama se, kao i njezin politički mentor Sanders, deklarira kao “progresivni demokratski socijalist”. Premlada da se kandidira sama (u listopadu 2019. navršila je 30), Sandersa je podržala i u ovogodišnjoj, za njega sad već završenoj, predsjedničkoj kampanji.
Među “progresivce”, iako ne i socijaliste (“kapitalist sam u duši”, rekla je sama za sebe), svrstala se i senatorica iz Massachusettsa Elizabeth Warren, koja je na početku ovogodišnje kampanje slovila kao ozbiljan kandidat za demokratsku nominaciju. New York Times podržao je na početku kampanje Warren i Amy Klobuchar, “Slovenku” iz Minnesote, kao “kandidatkinje s najuvjerljivijim argumentima za pobjedu”.
Demokratski kandidat ipak je postao Joe Biden, potpredsjednik Baracku Obami, dijelom jer stranka nije bila sigurna može li žena biti dovoljno jak protivnik Donaldu Trumpu (SAD nikad nije imao predsjednicu), dijelom jer bi ipak naglašeno lijeva politička orijentacija senatorice Warren mogla postati uteg u radikaliziranoj kampanji. Bonus Bidenu donosi i popularnost Obame kao predsjednika (koji je sam u politiku došao iz akademske zajednice, sa Sveučilišta u Chicagu gdje je predavao ustavno pravo).
Sanders, Warren i Ocasio-Cortez uzbunili su duh konzervativne Amerike zalažući se za uvođenje dodatnog poreza ultrabogatima. Warren je pritom, iako se izbjegla deklarirati kao “ljevičarka europskog tipa”, za izradu svojeg programa unajmila dvojac Pikettyjevih suradnika, Emmanuela Saeza i Gabriela Zucmana, rezultat čega bio je prijedlog porezne politike progresivnije i oštrije od modela iz paketa Sanders - Ocasio-Cortez. Saez i Zucman svoj su rad za senatoricu u proširenom i zaoštrenom obliku objavili u knjizi “Trijumf nepravde, kako bogati izbjegavaju poreze i kako ih natjerati da ih plaćaju” gdje su, između ostaloga, još jednom ukazali na veliki (svjetski, ne samo američki) problem offshore poreznih utočišta.
Na desnoj strani spektra, u taboru Donalda Trumpa, zato su, u nedostatku ideja za očito nužnu promjenu politike, kao manu s neba dočekali koronavirus u njegovoj ranoj fazi. Na početku kao polazišnu točku za seriju novih (ne posve neargumentiranih) napada na Kinu, a onda je epidemija, u čijem je zaustavljanju Trumpova administracija dramatično zakazala, otvorila inače izrazito desnoj vladi mogućnost primjene ljevičarskog recepta: zasipanja nacije novcem u skladu s keynesijanskom pretpostavkom da “sve dok postoji masa nezaposlenih, nema opasnosti od hiperinflacije jer cijene ne mogu brzo rasti”. Podatak koji nešto govori: osim šefa Feda Jeromea Powella, Trumpova je administracija apstinentski nastrojena prema suradnji s akademskom zajednicom. Članovi Trumpova kabineta svoju su karijeru izgradili u biznisu ili u vojnoj i obavještajnoj zajednici. Područja kojima vladaju su trgovina i marketing.
Vođenje države ozbiljan je posao, zato ozbiljni političari u velikim, utjecajnim zemljama, ako sami nisu vrhunski potkovani teorijom, često traže suradnju u krugovima vrhunskih znanstvenika. Nobelovac Joseph Stiglitz predsjedao je ekonomskim savjetom predsjednika Billa Clintona. Prije toga, iako je za američke pojmove prilično tvrd ljevičar, Paul Krugman, također nobelovac, bio je u timu Martina Feldsteina, ekonomista s Harvarda, kada je ovaj bio glavni ekonomski savjetnik Ronalda Reagana (“na početku je doista bilo zanimljivo, onda su se iluzije raspale”, komentirao je to poslije Krugman). Milton Friedman, još jedan nobelovac, radio je tijekom Drugoga svjetskog rata u američkom Ministarstvu financija. I sam Keynes, uostalom, bio je direktor Bank of England, radio je za britansko Ministarstvo financija i zastupao britanske interese u mnogim ključnim međunarodnim susretima.
Vratimo se u EU i u sadašnjost. Ljevici vjerojatno najdraži europski političar Yanis Varoufakis predavao je na Cambridgeu i na sveučilištu u Sydneyju prije nego što je postao, doduše kratkotrajno, ministar financija krizom teško pogođene Grčke. Dao je ostavku, ali ostao je politički aktivan kao suosnivač paneuropskog pokreta DiEM25 (Democracy in Europe Movement 2025), s hrvatskim filozofom Srećkom Horvatom.
Varoufakis je s Berniejem Sandersom i suosnivač Progresivne internacionale, organizacije čiji je cilj ujediniti aktiviste progresivne ljevice na globalnoj razini. Organizacija na čijem su osnivačkom skupu sudjelovali i “globalni intelektualci” poput Naomi Klein ili Cornela Westa te Jeffrey Sachs, vjerojatno najeksponiraniji ekonomist tranzicijske Europe, zaživjela je prije nešto više od mjesec dana, po skraćenom postupku, kako bi se suprotstavila pandemijom Covida potaknutom globalnom porastu nacionalizma i protekcionizma.
Još jedna “ljevičarka” s dva državljanstva, talijanskim i američkim, zapravo zagovornica humane evolucije kapitalizma, Mariana Mazzucato, danas sjedi u ekonomskom savjetu škotske vlade, ali je i savjetnica finskog razvojnog inovacijskog fonda SITRA. Članica je UN-ova Odbora za održivi razvoj, godinu dana bila je ekonomska savjetnica britanskih laburista gdje je radila izravno s Jeremyjem Corbynom. Početkom prošlog desetljeća tri je godine koordinirala projekte financijskih inovacija Europske komisije... Njezina knjiga “Poduzetnička država”, u kojoj dokazuje kako je iza većine velikih tehnoloških iskoraka u prošlom stoljeću (od Apolla do iPhonea) stajala država, izazvala je burnu raspravu na lijevoj i desnoj strani liberalnog političkog spektra.
Uostalom, Romano Prodi, dvostruki talijanski premijer i bivši predsjednik Europske komisije na prijelazu stoljeća, politički u lijevom centru (kandidat Masline i, poslije, osnivač talijanske demokratske stranke), prije nego što je uronio u politiku bio je stručnjak za protekcionizam u razvoju talijanske industrije. Predavao je u Bologni, ali i na Harvardu i Stanfordu. Na mjestu šefa Europske komisije naslijedio ga je José Manuel Barroso, portugalski pravnik i politolog, danas profesor na Princetonu.
Koketiranje s maoizmom
Iako je Barroso u studentskim danima koketirao i s maoizmom, ublaženom portugalskom varijantom, i on i Prodi idejno su sljednici Jacquesa Delorsa, vjerojatno najsnažnijeg ideologa ujedinjene Europe, koji je postavio temelje zajedničkom tržištu i slobodnom protoku ljudi, robe, kapitala i usluga, i prvi predložio zajedničku europsku valutu. Delors je u svojem mandatu postavio Europsku uniju kao suprotni pol Reaganovoj Americi, s već tada izgrađenim alternativnim modelom kapitalizma zasnovanim na europskom političkom i društvenom naslijeđu.
I sad da se pokušamo vratiti kući, u predizbornu, ideološkim konceptima siromašnu Hrvatsku, gdje su i ljevica i desnica ostale bez svojih intelektualnih lidera, i to se sve više pokazuje kao problem. Otkad nema Branka Horvata, eksperta za plansku ekonomiju (što je bila tema njegova doktorata na sveučilištu u Manchesteru) i “oca teorije samoupravljanja”, Marijana Hanžekovića (starijeg), samozatajnog prevoditelja Adama Smitha i Josepha Schumpetera na hrvatski, a poslije prvog ministra financija u samostalnoj Hrvatskoj, pa onda liberalnog heidelberškog doktora Ante Čičin-Šaina (bio je prvi guverner HNB-a, ali i prvi hrvatski veleposlanik u Europskoj uniji), velikog monetarista i analitičara Željka Rohatinskog, pa i starinskog, ali duhom živog i stanju permanentne promjene sklonog oxfordskog postdoktoranda Vladimira Stipetića (što ga je dovelo do inače umrtvljenog HAZU, ali i do statusa gostujućeg profesora na Yaleu i Stanfordu), i otkad se Željko Lovrinčević sakrio u zavjetrinu (brzo nakon što je izgorio zapravo njegov Program gospodarskog oporavka Hrvatske koji je sa suradnicima s Ekonomskog instituta Zagreb napravio za Vladu Jadranke Kosor), a Velimir Šonje, kao jedini njihov potencijalni intelektualni nasljednik odbio je bilo kakvu službenu povezanost s državom, hrvatski lijevi i desni liberali još funkcioniraju po inerciji jer su dobro pozicionirani u HNB-u i Ministarstvu financija (kroz Borisa Vujčića i Zdravka Marića), ali nova ekonomska i politička škola ostala je bez lidera. U Zagrebu Piketty i Varoufakis mogu bez problema napuniti HNK u sklopu Filozofskog teatra Srećka Horvata, ali nemaju nikakav utjecaj na hrvatsku političku misao. Vjerojatno i zato s DiEM25 u Hrvatskoj nisu sudjelovali na europskim izborima.
Tužan zaključak
Dvije vodeće stranke danas su naslonjene na svoje “ideologe” iz prošlosti, voze po inerciji, zapravo vrlo sličnim smjerom, tek s ponekom svjetonazorskom razlikom i s vječnim kadrovskim problemom - SDP obično ne može pronaći suvislog ministra gospodarstva i financija, a HDZ muče društveni sektori. Ono što bi trebala biti prava oporba, svježa politička struja koja odgovara duhu vremena i korespondira s onim što rade Sanders, Warren i Ocasio-Cortez u SAD-u ili Syriza i španjolski Podemos u Europi - hrvatska nova ljevica, a prije svega lijevi centar, potpuno je izgubljena. Oni nemaju svoje pikettyjevce kao Sanders i Warren, nemaju čak ni svojeg Varoufakisa, iako njegov partner, osječko-berlinski Zagrepčanin Srećko Horvat, aktivno s njim gradi novu transnacionalnu europsku ljevicu, a on sam sa Sandersom pokušava ujediniti globalnu. Dio ih je, doduše, od Španjolaca posudio ime - Podemos na španjolskom znači Možemo.
Hrvatska sveučilišna zajednica politički je eutanazirana, a pokušaj da se za domaće potrebe angažira važan njemački think tank Ifo Institut (za Vladu Orešković/Karamarko) pokazao se potpunim promašajem. Niti je Ifo razumio hrvatske potrebe, niti bi, da kojim slučajem jest, u vladi, ne samo tadašnjoj, nego bilo kojoj dosadašnjoj hrvatskoj, bilo ljudi s kapacitetom da provedu zamišljeno.
Zaključak je zapravo tužan jer smo u važnu izbornu kampanju ušli s političkim strujama koje su sklone graditi budućnost bez scenarija. Pozivanje na Tuđmana je besmisleno jer njegov san je ostvaren - “Imamo Hrvatsku”. S druge strane, dosad predstavljeni programi Restarta, koalicije koju predvodi SDP, kao i odvojenih grupa s ljevice i desnice pokazuju samo ambiciju da se “nešto u državi promijeni”, pa da nam “svima bude bolje”. Kako? Po kojem modelu? S kojim društvenim ugovorom? To zasad možemo čitati kod Pikettyja i Varoufakisa ili, drukčije intonirano, u studiji Ifo instituta. Domaći autori spavaju.