Globus istražuje Ursulin plan

Hoće li Hrvatska dobiti 10 milijardi eura? Na putu nam stoje četiri bogata europska škrtca

AUTOR:

OBJAVLJENO:

18.6.2020. u 15:48

AUTOR:

OBJAVLJENO:

18.6.2020. u 15:48

AFP

Ursula von der Leyen i Andrej Plenković

Pitanje na koje ćemo relativno brzo dobiti odgovor moglo bi se pokazati ključnim i u domaćoj izbornoj utrci. Je li Andrej Plenković doista uspio izboriti deset, a možda i dvadeset milijardi eura težak paket europske pomoći Hrvatskoj i, ako jest, koliki dio tog paketa će stići bespovratno, a što će se pretvoriti u novi dug, s nešto povoljnijom kamatom od uobičajene na tržištu, koja je već sama po sebi rekordno niska.

Relativno brzo u ovom slučaju znači da će se o tome vjerojatno raspravljati u petak na Europskom vijeću od kojega se očekuje načelni, još neobavezujući, stav o 1,85 tisuća milijardi eura teškom Europskom planu obnove, koji je nedavno predstavila predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, nakon što je za to dobila podršku europskog ključnog dvojca – Angele Merkel i Emmanuela Macrona. Dio tog plana odnosi se i na famoznih sedam bespovratnih milijardi eura namijenjenih Hrvatskoj, a onda i na modus povratka preostale tri, od ukupno deset milijardi pomoći, te na način trošenja Hrvatskoj namijenjenog novca iz proračuna EU. Ukupno to čini onih 20 milijardi eura o kojima voli govoriti Andrej Plenković.

Ključni problem je također poznat. Četiri europske vrlo bogate države – Nizozemska, Danska, Švedska i Austrija – žestoko se protive bilo kakvoj vrsti bespovratne pomoći jer smatraju je “politički nepedagoškom”. Takva, loša pedagogija, tvrde njihovi političari, dovela je EU već jednom do “grčke krize”, a značajno je relativizirala poimanje državnih financija u zemljama poput Italije, Španjolske i Hrvatske.

Odluke o trošenju europskog novca, a pogotovo odluke o ekstremno nepopularnom zajedničkom zaduživanju, donose se jednoglasno. Odbije li ga samo jedna članica EU, “Ursulin plan pomoći”, iako već prihvaćen u Europskoj komisiji i, razumljivo, ovacijama dočekan u zemljama koje očekuju financijsku asistenciju Bruxellesa, ostaje slovo na papiru.

Tko bi dakle mogao nagovoriti četiri europska škrtca na popuštanje?

Ursula von der Leyen jest predsjednica Europske komisije, ali je u usporedbi s Angelom Merkel i danas u političkoj perolakoj kategoriji. S druge strane, “četiri škrtca” dobro znaju da je Merkel na zalasku, jednostavno jer traje predugo, i teško da će njezina riječ ovaj put moći prevagnuti. Macrona ne vole ni u Parizu ni u Bruxellesu gdje je njegova snaga vezana isključivo uz ekonomsku i političku moć Francuske.

Točno je da je Francuska, nakon Brexita, druga najveća uplatiteljica u europski proračun (prva je, naravno, Njemačka), ali odmah iza nje je Nizozemska. Danska i Austrija su male, pa relativno malo i uplaćuju, i njih bi se, možda, zbog činjenice da je riječ o dvije izrazito bogate, a politički liberalne europske ekonomije, dalo uvjeriti u opravdanost takve vrste humanizirane financijske politike. Švedska i Nizozemska toj su vrsti empatije sklone manje, politički, ali i svjetonazorski, a to svako nagovaranje čini daleko težim zadatkom.

Načelno, pristanak na usvajanje “Ursulina plana” najlakše bi kod tvrdih Nizozemaca i Šveđana izlobirali Austrijanci i Danci. I lobisti i oni kod kojih se lobira za to bi očekivali neku “protuuslugu” Bruxellesa, s time da nije sigurno koliko bi to lobiranje bilo uspješno jer riječ je o zemljama kojima, zapravo, gotovo ništa od Bruxellesa ne treba.

Korijen je problema, kao i uvijek, u brojkama. Ostavimo li načas po strani Luksemburg i Irsku, države koje su svoj kraljevski status najbogatijih članica EU stekle kao korporativna porezna utočišta i europska sjedišta velikih globalnih konglomerata, “četiri škrtca” ujedno su i, mjerimo li ih visinom BDP-a po stanovniku, četiri najbogatije članice Unije, s Danskom na prvom mjestu, a Nizozemskom, Švedskom i Austrijom vrlo blizu iza nje. Tako je barem u apsolutnim brojkama. Ubacimo li međutim u tu statistiku mjerilo kupovne moći građana, najbogatija od njih postaje Nizozemska, slijede Danska i Austrija, a onda je Njemačka, inače osma na ljestvici EU, pa tek iza nje Švedska.

No u ovu drugu ljestvicu (prilagođenu kupovnoj moći građana) moramo uključiti i Luksemburg i Irsku, zato što njihove brojke otkrivaju utjecaj politike na bogatstvo. Luksemburg je sada prvi s 264 posto prosjeka EU, Irska druga sa 191 posto, Nizozemska je već daleko iza, na 130 posto, slijede Danska (129), Austrija (128), Njemačka (123) i Švedska sa 121 posto prosjeka EU.

“Četiri škrtca” jednako su bijesna na one iznad sebe, jer smatraju da su vrh osvojili trikom (poreznim olakšicama kojima ostatak EU ne može konkurirati), kao i na zemlje koje bi se trebale naći među primateljicama pomoći, a koje su sve, osim Francuske (104 posto prosjeka EU), ispod prosjeka EU, za što “škrtci” krivnju pronalaze u njihovoj lošoj ekonomskoj politici.

Kako je, naime, moguće da Italija, kao četvrta najveća europska ekonomija (treća nakon Brexita), po kupovnoj moći bude tri postotka ispod prosjeka EU? Jednako tako, ako je Hrvatska mjerimo li njezin BDP po stanovniku u stvarnom kešu 25. na ljestvici (što je već dovoljno loše), zašto je kupovna moć njezinih građana na 63 posto prosjeka EU, što je drži tek jedan postotak ispred po svemu najsiromašnije Bugarske? U oba slučaja, tvrde “škrtci”, riječ je o lošem upravljanju ekonomijom. Zašto, pitaju njihovi političari, davati novac nekome tko ga rasipa?

Postoji, naravno, i dalje nada da će zaživjeti “Ursulin plan pomoći”. Ako ne baš takav, onda u nekoj od mekših, “škrtcima” prihvatljivijih verzija. Tko će tim novcem onda u Hrvatskoj upravljati?

Tu već dolazimo do skliskog predizbornog teritorija.

Odnese li pobjedu vodeća struja oporbe, pa to bude, primjerice, Branko Grčić, iskustvo nas uči da ćemo iskoristiti manje od minimuma. S Borisom Lalovcem moglo bi biti bolje, ali nismo ga vidjeli u takvoj ulozi (iako je svojedobno za sebe tvrdio da je biznismen, a ne političar).

Hoće li Restart tada u razvojnu politiku uključiti Radimira Čačića, poznatog po sklonosti velikim javnim projektima? Pitanje je koliku će njegovi Reformisti imati snagu nakon izbora. Riječ je o poziciji koja dugoročno može odrediti reputaciju političara, teško da će je dobiti netko kome ta reputacija više ne treba (u svibnju je napunio 71.), ali i netko tko je dobio mali postotak glasova.

Pobijedi li na izborima HDZ, kao jedina uzdanica ostaje Zdravko Marić, a njemu će nedostajati partneri na razvojnoj strani. Darko Horvat dosad se nije iskazao kreativnošću, Martini Dalić vrata su zatvorena, a značajan broj aspiranata teško će sa sebe skinuti stigmu karijernih lopova. Ima li Andrej Plenković čovjeka za taj posao? Može li svoj neupitni europski uspjeh kapitalizirati na domaćem terenu i sastaviti politički hrabru Vladu od čijih poteza nećemo strahovati? Gdje će potražiti partnere?

Tekst preuzet iz tiskanog izdanja Globusa

Globus, naslovnica